Kobna tajna/4

ČIN I

Četvrta pojava

Četvrta pojava

Otac Aksentije i Dinko sjedne strane,
a Jelica sa Mucijom s druge. Leonora.

AKSENTIJE:
Klanjam vam se, gospodo i molim
Za oproštaj što zakasnih jutros.
Morao sam zgodno doba dana
Dočekati da pred vas izvedem
Mog sestrića, koji ovdje ima
I sopstvenu dužnost da izvrši
I poruku tuđu da dostavi.
MUCIJO:
Radujem se što pred sobom vidim
Duhovita pjevca, kojim s’ ovaj
Grad ponosi s pravom, i tim više
Radujem se što mi ga predstavlja
Propovjednik tako razglašeni
Kao što je otac Aksentije.
Dostojan je i ujaka sestrić,
I sestrića ujak,
A na počast momu domu oba.
DINKO:
Plemeniti vojevodo, vidim
Da u tebe junaštvu dobrota
Ne ustupa; častan m’ ovaj doček
Zadužuje vječnom zahvalnošću.
MUCIJO:
Mi možemo i ne biti dobri,
A pravični ipak. Izlišno je
Da t’ prestavim gospogjama ovim,
Jer te obje dobro poznavaju.
JELICA:
Ko ne prati s pomnjom i s ushitom
Visprenoga naše zemlje pjevca
U njegovim divnim poletima?
Mi žalimo samo što, kada se
Previsoko digne, ne možemo
Našim slabim opazih ga očma.
DINKO:
Neznam, gospo, u zabuni mojoj
Kako da ti skladno odgovorim.
MUCIJO:
Al ni otac nezna da tim što te
K nam doveo, i moje je žene
Predvario želju, i izvršaj
Obećanja koje joj učinih.
Gospodine,
Jedna l’jepa, ljubezna i svima
Vrlinama okićena žena
Jutros te je izbrala za člana
Književničkog kola, koje svojim
Raspravama moj dom počastvuje.
Ako ti je ugodan njen izbor
Još večeras svečano ćeš biti
Njom uveden u sredinu našu.
DINKO:
Vojevodo! gospo! zar zaslužih
Odličnost? nipošto; al ona
Podižuć me u očima mojim
Nalaže mi da je harno primim.
MUCIJO:
Eto, Jelo, jesi l’ zadovoljna? —
A sad k poslu za koji ste došli
JELICA:
Mi ćemo se ukloniti.
DINKO:
          Molim
Ostanite; stvar se i vas tiče.
U knjigama moga strica nađoh
Dug od tisuć zlatica zapisan.
Kad je jednom na put morski išo
Vaš mu otac povjeri taj novac
Na c’jel neku. Po vremenu kratkom
U vječnost se oba preseliše,
Oba burnim progutani morem.
Sa stričevim dobrima je meni
Sad pripao i dug u nasljedstvo.
MUCIJO:
U domaćim zapisima njenim
Nema nigdje tom izdatku traga.
Jesi l’ Jelo, zu nj slušala kadgod?
JELICA:
Ja nikada.
DINKO:
     Molim, gospo, novac
Ipak dan je, a povraćen nije.
MUCIJO:
To izgleda dojsta čudnovato.
AKSENTIJE:
Ne, vojvodo, nama Dubrovčanom;
U nas taki poslovi se vode
Od starine ponajviše tajno,
Bez svjedoka, bez zapisa, samo
Na osnovu neporušnom časti,
Što s koljena na koljeno ide.
MUCIJO:
Ipak sumnjam, oče, možemo li
Po savjesti priznati mu breme
Takog duga.
DINKO:
     Al ni meni sav’jest
Ne dopušta da zadržim tuđe,
Pa odlučih da s odužim gospi
Prije nego treći dan isteče.
MUCIJO:
Šta, Jelice, veliš? stvar se ova
Tebe više nego mene tiče.
JELICA:
Zaludu bih, to osjećam, pregla
Da odbijem čestitog dužnika.
Primam dakle tu sumnjivu svotu;
Al zbog njene sumnjivosti uprav
Primam tako da na poklon odmah
Građanskoj je bonici prinesem,
Samo ako moj vojvoda dobri
To dopusti.
MUCIJO:
Boljeg rasporeda
Ne mogaše nikad učiniti.
DINKO:
Tim je svršen moj posao; sada
Na redu je despotov.
AKSENTIJE:
Dok ovi
Raspravljaju poslove zemaljske,
Mi možemo odat se u crkvi
Duhovnima. Ajdmo.
JELICA:
Napr’jed, oče,
(Odlazi duhovnik sa ženama.)
DINKO:
Znaš da Turci Srbiju poplaviv
Sa četama divljim, Branković se
Na korablji mojoj
Prevesao iz Bura u Budvu,
Pa iz Budve amo.
MUCIJO:
A vijeće,
I njegovom sudbom potreseno
I razlozma uvjereno tvojim,
Dalo mu je pribježište s svojom
Opasnošću.
DINKO:
Ta je nastupila.
Murat j’ odmah za despotom starim
Otisnuo poslanika koji
Za nj će srpsku Arbaniju v’jeću
S despotovim ponuditi blagom;
A zapr’jetit ratom i propašću
Ako mu ga ne izdade. Jutros
Ta v’jest samom despotu je stigla,
I on odmah k tebi otpravio.
MUCIJO:
U koliko znam vlastelu vašu,
Taj poslanik vratiće se natrag
Samo s dobrim r’ječma.
Ni ponude sjajne, niti pr'jetnje
Uzdrmati neće Dubrovčane
U prilici takoj.
DINKO:
Al ni Despot
Ne bi htio da prisustvom svojim
Kakvu na njih nesreću navuče,
Pa s’ r’ješio da se odmah skloni
U Ugarsku. Tamo ...
MUCIJO:
Šta da radi?
Tamo sada sve je neizvjesno:
Kralj još d’jete pored slabe majke
I jednoga namjesnika.
DINKO:
Al je
Taj namjesnik Sibinjanin Janko.
Lako ć’ ovaj uvidjeti da je
Od koristi po Ugarsku samu
Da tam’ Despot snažnu vojsku digne
I na to će pristati tim lakše
Što o svome dignuće je trošku.
A možda će i ugarski stijeg
Htjeti Janko srbskom da pridruži.
MUCIJO:
Prvo hoće, o drugome sumnjam;
Bar za to bi dugi pregovori
Nužni bili, a despotu treba
Da što brže i s valjanom vojskom
U Srbiju upadne ko munja.
DINKO:
Vojevodo, on računa na te
Da ispadnu pregovori kratki:
Riječ tvoja tamo mnogo teži
U saboru kao i u dvoru.
I najprije za uslugu taku
On te moli. Za tim druga ide
Još važnija...
MUCIJO:
Čuti ću je rado.
DINKO:
Da njegovu sam predvodiš vojsku.
On zna da ne može
Iskusnijem povjerit junaštvu
Sudbu svoju i naroda svoga.
MUCIJO:
Laskave su za me te ponude,
I primam ih punom zakvalnošću.
DINKO:
Taj odgovor mogu l’ pouzdano
Odnijet mu?
MUCIJO:
Tako pouzdano
Da ću k njemu sam za tobom doći,
I potvrdit mu ga. Idem s mjesta
Da se spremim. Ali pri tom poslu
Nužna mi je uv’jek Leonora.
Izvoli joj reći da je čekam
Čim se služba svrši. Do viđenja.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.