Kobna tajna/15

ČIN III

Druga pojava

DRUGA POJAVA

Pređašnje i Mucijo.

MUCIJO:
Tu ste obje? uživate valjda
Sv’ježi vjetric koji o sutonu
S mora piri. To i jeste nužno.
Ovaj čudni dubrovački vazduh
Toliko je topal i raskošan,
Tako mladu u žilama krvcu
Potpaljuje, i sva razigrava
Do pomame čula, da je nužno
Hladovini ćešće priticati,
A nadasve poslje uživanja.
Nije l’ tako, plemenita gospo?
Mučiš! usne drhću ti! Šta vidim?
Iz oči ti probijaju suze?
Šteta!... Kada nema ovdje ko bi
Te kapljice skupoc’jene mogo
Isušiti vrelim poljupcima,
Ja ću evo ubruscem jih mojim
Obrisati (briše joj oči).
JELICA:
Oh Mucijo, Muc’jo!
MUCIJO:
Tako; najpr’je zaplakat se treba,
Pa rukama nježno ogrliti;
A nije li to pomoglo, onda
Molit treba, zaklinjat se svačim.
Zmije! žena prevarit je mogla
Prostodušnog prvoga muškarca,
Ali neće ni jednoga više.
Leonoro, bacićeš na oganj
Taj ubrusac. (Baca joj ga.)
LEONORA:
Pa baš tako, brate?
MUCIJO:
Nijesi li i ti amo došla
Da se s kakvim ljubavnikom nađeš?
To ako je, onda nevješta si.
Trebalo je odredit mu za to
Čas zgodniji, kada sam na primjer
U vijeću.
JELICA:
Ubij me za Boga,
Oh! ubij me.
MUCIJO:
Bog me sačuvao
Da prekinem nemilosnom rukom
Tok najslađih uživanja tvojih.
Sestro, dok sam jutros u vijeću
Nastojao da Dubrovnik novim
Proslavi se veledušnim činom,
Na me j’ ovdje jedna Dubrovkinja
Udarala žig sramote vječne.
JELICA:
Oh! to više trpjeti ne mogu.
(Ode)
LEONORA:
Izvan sebe k vodopadu trči
Da s’ utopi!
MUCIJO:
Nesv’jest j’ obuzela,
I na tle se srušila do vode!
Pomozi joj,... Ne, ne; i sama će
K sebi doći. (Ode Leonora)
Satro bih je, a osjećam ipak
Sažaljenja. Bih li opet mogo
Posumnjati o izdajstvu njenom?
Nasjest opet kao laka ptica
Na l’jepak pritvorstva?...
Ipak ako prenaglio budem?
S Leonorom još se ne izjasnih
O ljubavi koju tako hitro
Tajaše mi,
A trebaše da otuda počnem;
Trebaše mi najpr’je uvjerit se
O njezinoj u tom iskrenosti,
Pa da bili joj vjerovo i drugo.
Kad bih samo ja igračka bio
Lakoumog njenog ljubomorstva!
Oh! bi li ti smio, tužna ženo,
Ikad više pogledat u oči?
Bi li m’ ikad ti oprostit mogla
Poniženje grdno, i sve muke
Koje sam ti danas pričinio?...
Sam, sam ištem da se zaslijepim.
Zar sve nije jasno?
Javiše mi za sastanak, dođoh,
I nađoh jih zajedno, a same;
Momak koji vrebaše iz daljeg
Spazivši me protrnu od straha.
Zar to nije dovoljno?... I momka
Trebalo je ispitati odmah,
Primorat ga da mi sve iskaže.
Ne, tim bih se stidno ponizio. —
Ustala je,... hoće da odlazi.
Amo, molim gospođe, na malo
Još riječi.
(Dolaze Jelica i Leonora)
JELICA:
O moj gospodaru,
Dopusti mi da u kuću uđem;
Ne drže me noge.
MUCIJO (pruža joj stolicu):
Evo sjedi.
Ah! stvorenja slaba, ali kadra
Da skršite i najtvrđe srce!
JELICA:
Zaklinjem te, milostiv mi budi,
Oh, milostiv budi!
MUCIJO:
Leonoro,
Ja stazama mračnim, vijugastim
N’jesam vičan, no koračem pravo
K svomu cilju. Ti pjesnika ljubiš.
LEONORA:
Ja?
MUCIJO:
I to mi kao bratu svomu
N’jesi nikad povjeriti htjela.
LEONORA:
Jest, ljubim ga, il da bolje reknem
Ljubila sam, a sad prezirem ga.
To ti ova kukavica kaza.
JELICA:
Ne, tako mi duše, ja nijesam.
MUCIJO:
Rekla si mi da on svoje pjesme
Njoj potajno bacaše u baštu,
A bijahu tebi nam’jenjene.
JELICA:
Vaj! šta čujem? jesi li to rekla?
LEONORA:
Njoj, i opet velim.
JELICA:
Leonoro,
Ah! na tvoju pozivljem se savjest:
Ti si meni svaku donosila,
Najprije mi rekav da su poklon
Pr'jateljske ruke, a docnije
Da jih zorom nalaziš u bašti.
MUCIJO:
Sto đavola! iz početka dakle
Obmanom si i nju zavodilu?
LEONORA:
Ha. ha, dojsta sm’ješno! o zori će
Biti meni dometao pjesme,
Da o podne grli nju i ljubi.
JELICA:
(Ah užasno! njom spaženi bjesmo.)
(Mucijo u nju pili očima)
MUCIJO:
Ti si kriva, vječnoga mi Boga,
Da si kriva na licu ti vidim;
Odao te iznenadni užas.
Sad gromovi, ozgo udarite,
O satane, dojurite amo
Po svojega najhitrijeg druga.
JELICA:
Nek dojure, pa nek zavitljaju
Dušom mojom u dubljinu pakla
Ako bude istina što misliš.
Ja nijesam kriva,… avaj meni!
I ne mogu s Dinkom kriva biti.
Moj čovječe, ako sam te ikad
I najmanjom mišlju uvr’jedila,
Nek mi ovo čas posljednji bude.
LEONORA:
Bi li m’ u laž utjerati smjela,
O bez duše i obraza ženo?
Mogla bih ti oprostiti što si
Toli stidno titrala se sa mnom;
Al sa srcem i s čašću mog brata
Da s’ jednako titraš, to ti nedam.
Čuj, Mucijo, i do kraja poznaj
Ovu crnu dušu.
JELICA:
Stoj, djevojko:
Prije nego govoriti počmeš,
Zaklinjem te ml’jekom majke tvoje,
Spomeni se da te Bog sad sluša,
A njegova da te ćeka pravda;
Spomeni se da bi na vijeke
Dvije duše rastaviti mogla,
Koje svetom ljubavlju on bješe
Sastavio, te baciti mene
U sramotu koju nezaslužih,
A ovoga mog nesrećnog druga
I tvog brata, u očajnost krajnju;
Spomeni se… Ao mene b’jedne!
Ti ma šta da kažeš, ja ne smijem
Ništa reći u obranu svoju.
LEONORA:
Čuješ li je? pobudu li ove
Predohrane shvataš?
MUCIJO:
Ti ne smiješ
Braniti se? odkud to?
JELICA:
Moj Bože,
Ti jedini, ti sve znaš.
MUCIJO (Leonori):
Govori.
Leonora:
Zaklela me, pa se i ja ml’jekom
Na koje me podsjetila kunem,
I kunem se Bogom, čijom pravdom
Prijeti mi, da izreći neću
Što istina najčistija nije.
Savladana pjesnikovim umom
Njoj povjerih, nesmijući tebi,
Osjećanja svoja. Ona r’jetkom
Gotovošću poduhvati s’ odmah
Da od tebe iznudi mu pristup
Našem domu. Dok šutuše pjesnik,
I ljubaznom samo učtivošću
Predusretaše me, ova žena
Tvrđaše mi da su meni jednoj
Posvećene sve njegove misli.
MUCIJO:
A međutim pod lipama ovim
Nečiste je s njim d’jelila ljupce?
Ti jih vidje, je li?
LEONORA:
Vidjela sam,
Ko sad tebe, najpr’je duhovnika
Gdje ozbiljan veljaše im nešto.
Zatim oni kleknuše pred njega,
Kao da ga za oproštaj mole,
On blagosov dade jim, i pođe,
A njih dvoje zagrle se tada,
Te m’ješahu dugo s celovima
Nježne r’ječi.
MUCIJO:
Oprovrgni ovo,
O stidnija od bludnice svake.
Sad tu stojiš n’jema izumljena?
LEONORA:
Jutros čim je čula da je pjesnik
Vlastelinom posto, tvrdu mi je
Dala vjeru da ć’ i prije nego
Na put krene prosit me u tebe.
Al joj za to zatreba u podne
Nov sastanak. Šta činjah i tamo
Čuh od momka, al izvjesno neznam.
Dosta što mi o povratku reče
Da prosidbi stoji još na putu
Neka kobna prepona, za koju
Kazaće mi kad iščezla bude.
Nije l’ bilo sve ovako? reci.
JELICA:
Leonoro, Leonoro, sad si
Raskinula moje jadno srce.
Tako li me za iskrenu premda
Nesmotrenu nagrađuješ ljubav?
Nikad n’jesi sagr’ješila Bogu
Kao sada; nek ti on i plati.
Ali neću da te kunem; ti si
Osudila svoju dušu sama.
MUCIJO:
I nikakva navoda za tvoje
Opravdanje nemaš? ni najmanjeg
Baš nikakva?
JELICA:
Avaj, majko moja!
Šta iz tvoga nemožeš mi groba
Razr’ješiti usta,
Pa bi odmah opravdana bila?
MUCIJO:
Kakve su ti r’ječi to bez smisla?
JELICA:
Al nek bude; pretrpjeću svašta,
Nu poruku koju ostavi mi
Sa posljednjim blagoslovom tvojim
Pogaziti neću.
MUCIJO:
Leonoro,
Da l’ ti štogod razumjeti možeš?
Jest, po Boga, vještina je ovo,
Ovo j’ izum najveće vještine,
Komu bih se ja divio da me
Ne ispunja gnušanjem i gnjevom.
(Pomalja se duhovnik i sluša.)
JELICA:
O čovječe, moj čovječe! Jošte
Dopusti mi da t’ ovako zovnem;
Ja pretrpjeh za ovo po dana
Što jamačno suviše bi bilo
I za čitav život;
Zla su moja prevršila mjeru,
I pomoći protiv njih već nemam.
Ti mi više vjerovat ne možeš,
Ni onu mi povratiti ljubav
Koja bješe moja slava, moja
Višnja radost, sva, sva radost moja
Na svijetu ovom. Kad izgubih
Onu ljubav, odričem s’ i sv’jeta,
Samo noćas pod tvojim me krovom
Još pretrpi, pa u zaboravi
Samostanskoj od sutra će teći
Moji dani.
AKSENTIJE:
(Dinkova je strepnja
Osnovana bila; gore j’ ovdje
Nego što sam i slutiti mogo.)
MUCIJO:
Ti priznaješ dakle? ti, sve priznav,
Sama sebi propisuješ kaznu?
Vidiš, sestro, paklena se igra
Završuje istom umjetnošću
Kojom bješe i početa. Kada
Nikakvoga već izhoda nema
Najbolje je sve priznati čisto,
Jeda l' bi se barem lakše prošlo.
Hvalim pamet tvoju.
Moliš da ti ispod ovog krova
Još dopustim jednu noć? zar nije
Tvoj dom ovo? dom otaca tvojih?
Ja i sestra u njemu smo strani,
Nama samirn i odlazit treba.
JELICA:
Ne, Mucijo, sve je tvoje, tvoje,
Sve sam tebi donijela, tebi
I ostavljam; na ovome sv’jetu
Ja ničega više ne trebujem.
MUCIJO:
U samostan? pošto mi za svagda
Mir poruši, pošto
Najljućim mi čemerom rastrova
Krv u samim izvorima njenim
Da te pošljem u samostan tihi?
Da dopustim i stan onaj sveti
Nevinosti da oskvrniš kužnim
Tvojim dahom? to nipošto neću;
To mi nebi Bog prostio nikad.
AKSENTIJE:
(O čovječe sl’jepi, sad najviše
Boga vr’jeđaš.)
MUCIJO:
Koliko sam do sad
Milosrdan, nježan s tobom bio,
Toliko ću bit od sada strašan,
Neumitan. Ja sam, ja, jedini
Tvoj sudija; ja jedini moram
Da izrečem tebi kaznu; ta će,
Ma da stroga, bit pravična; hoće,
Vječnoga mi stvoritelja moga,
Pravična će biti.
JELICA:
Bog je pravde
Pretrpio na sv’jetu mnogo,
Pa sam i ja gotova na svašta;
Neka volja njegova se vrši.
AKSENTIJE:
(Smirenosti divne! Bojažljiva
Po naravi, pretvara s’ u hrabru
Mučenicu hrišćanskom vrlinom.)
MUCIJO:
Ko prezriva žena, što je svaki
Stid u svojoj ugušila duši;
Kroz ulice dubrovačke bićeš
Provedena na šarenom oslu,
Uz porugu sabranoga puka.
Pošto budeš tako
Očišćena plamenom sramote,
Tek ćeš onda u samostan ući,
Da se kaješ s gr’jeha tvog do smrti.
JELICA:
To, to dakle!?
MUCIJO:
Nije li to pravo?
To j’ inače i običaj tvoje
Domovine; i B«ga mi, prav je;
Jer sramota plaća se sramotom.
(Jelica klonuv na stolicu udara u jecanje.)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.