Knez Ivan Knežević

Vojsku kupi Kulin kapetane

Krajišnike Turke nevjernike,

Koji dragog Boga ne poznaju,

Ne imaju ni vjere ni duše;

Vojsku vodi na bogatu Mačvu,

Kudgođ pređe, svuda Srblju preti:

„Ako Bog da te s' odovud vratim,

„Hoću, more, Srblje razrediti,

„Vi Kulina hoćete poznati.”

Rišćanske ga majke proklinjahu:

„Tamo iš'o, Kulin kapetane,

„Tamo iš'o, amo ne došao!”

Kulin pređe svu Bosnu ponosnu,

Semberiju zemlju pa do Drine,

Drinu pređe, ukraj Mačve stade,

Pored Drine ulogori vojsku,

Pa Srbiju zove na predaju;

Od Srbije niko doć' mu ne će,

Već Kulina u dubinu mame;

Više Kulin putovat' ne smije:

Ivan kneže Semberiji glava,

On Kulinu često odlažaše,

Pod čadore prinos donošaše,

Ne bi l' njemu Srblji mirni bili;

I teško se kneže dodvorio,

Za svašta se umolit' mogaše,

Mudar b'ješe Kulin kapetane,

Viđe Kulin, da je kneže mudar,

Pa se Kulin s knezom pobratio:

„Pobratime, oborkneže Ivo!

,,Ev' ti jesi Semberiji glava,

„A ja jesam nad krajinom Turskom;

„Od sad, kneže, da se pobratimo.”

To rekoše, pa se pobratiše:

Ide Ivo dvoru Popovima,

Pa kmetove Semberske doziva:

„Ne bojte se ropstva od Kulina.“

Ode Ivan po svojoj nahiji,

Turskoj vojsci tain da sastavlja:

A Kulin je Ivu prevario,

Jedno jutro kurva poranio,

Po Vaskrsu pred svetoga Đurđa,

S vojskom ode uz tu vodu Drinu;

Kade dođe Jadru vodi ladnoj,

U Dobriću selu osvanuo,

Dobrićane Srblje dozivaše:

„Od'te, more, konje privatajte,

„Pravu raju nigda robit' ne ću,

„A s hajduci kako načinimo.“

Svi u skupu Dobrićani došli,

Onda Kulin viknu na vojnike,

Turci britke sablje povadiše,

Dobrićanske kmete isjekoše:

Sedamdeset i četiri glave,

Što Srbinjske isjekoše Turci;

Pa Iliju kneza uvatiše,

I Vilipa popa Dobrićkoga,

Bijele im povezaše ruke;

A sav Dobrić selo porobiše,

Porobiše, vatrom popališe,

Zarobiše trista robinjica,

Plijen gone, a robinje vode:

Savezana i popa i kneza

Kad ordiji Turci doćeraše,

Obadva ih na kolje nabiše

I ružnom ih smrti pomoriše,

Pod čador'ma roblje pod'jeliše:

Eto kneže iz nahije ide,

Tain vuče u Tursku ordiju

Su svojijeh dvanajest kmetova:

Kad se kneže Turcima prikuči,

Ispod ruke glednu po ordiji,

Al' se Turska vojska išarala,

Đe je čador, tu je i robinja:

Viđe kneže, da je došlo roblje,

Koliko je srca milostiva,

Triput pada, pa on obumira,

Gledajući jada ev' od roblja,

Niz obraze grozne suze lije:

„Nuto, braćo, jada od Srbije!

„Neđe Turci jesu prevarili,

„Te rišćansku slavu pogazili.“

A kad Ivan među Turke uđe,

Utr suze, pa se silom smije,

Turski Turcim' Boga nazivaše:

„Dobro ti ste, Turci, uranili!

„I dobar ste lovak ulovili.” —

„Jesmo, kneže, ne može se ljepše.”

Kade dođe Kulinovu kneže,

Kulinovu svilenu čadoru,

Pred Kulinom prekloni se kneže,

Pa mu pođe ruci i papuči,

Pa mu Turski Boga nazivaše;

A Kulin mu Boga privataše:

Pa se Kulin s mjesta pomicaše,

Do sebe mu mjesto načinjaše,

Pa mu pruža kavu sa šećerom;

Al' se Ivan za nevolju smije,

I Kulinu 'vako govoraše:

„Ta Kuline, dragi pobratime!

„Ni ću siđet', ni ću kave piti,

„Kad si mene tako prevario,

„I bez mene lovak ulovio;

„Hoćeš mene učiniti ise?

„Ja bez tebe što sam ulovio,

„Sve ću, pobro, tebe pokloniti.”

Al' besjedi Kulin kapetane:

„Pobratime, oborkneže Ivo!

„Biće tebe ise k'o i mene;

,,Na poklon ti trideset robinja.“

Kad to čuo Knežević Ivane,

Pred Kulinom u zemlju poljubi:

„Vala tebe, Kulin kapetane:

„A na roblju i na daru tvome.”

Kad viđeše robinje ostale,

Ta da Ivan može pomoć' roblju,

Sve iz jednog grla procvilješe,

I do Boga teško protužiše,

Pa kroz Turke juriš učiniše,

Ivanu se za skut uvatiše:

„O Ivane i otac i majko!

„Izbavljaj nas, kakogodi znadeš,

„Ne pusti nas ti u Turske ruke.“

Koja brati, a koja očimi:

Ivan pođe, a roblje mu ne da:

Ivan srcu odoljet' ne može,

Suze roni, a robinje tješi:

„Ne bojte se, drage sestre moje,

„Ja ću molit' Srblje oko sebe,

„Ne bi li vas kako izbavili.“

Ode Ivan govorit' Kulinu:

„O Kuline, dragi pobratime!

„Što ću ti se nešto zamoliti,

„Hoćeš li me, pobro, poslušati?

„Prodaj mene svekoliko roblje,

„Išti pusto nebrojeno blago.”

Al' besjedi Kulin kapetane:

„A moj pobro, oborkneže Ivo!

„Ti ne možeš kupit' toga roblja:

„Ja ću iskat', što ti dat' ne možeš;

„Ti ćeš s roblja izgubiti glavu.”

Al' besjedi Knežević Ivane:

„A moj pobro, Kulin kapetane!

„Išti blago sve žeženo zlato,

„Išti blaga, koliko ti drago,

„Ti ne žali ni mene ni roblja.”

Uze Kulin cijeniti roblje:

„Daćeš, Ivo, pet tovara blaga.”

Ivan pred njim u zemljicu ljubi:

„Pobratime, Kulin kapetane!

„Evo tebe tri tovara blaga,

„Daćeš mene svekoliko roblje.”

To rekoše, pa se pogodiše,

Uze Kulin besjedit' Ivanu:

„Hoćeš, pobro, sad voditi roblje?

„Kad ćeš mene donijeti blago?”

Veli njemu Knežević Ivane:

„Hoću, pobro, sad voditi roblje,

„Blago ću ti donijet' poslije.”

Besjedi mu Kulin kapetane:

„Imaš, pobro, tvrde jamce za se?“

Al' besjedi Knežević Ivane:

„Ja uvijek po tri jamca držim:

„Jednog jamca Boga velikoga,

„Drugog jamca moju tvrdu vjeru,

„Trećeg jamca: prevarit' te ne ću:

„Ako li mi tima ne vjeruješ,

„Ja imadem i druga četiri,

„Sva četiri gospode Turčina:

„Derviš-agu iz grada Zvornika,

„Mul' Ameta više Bijeljine,

„I Turskoga mlada književnika

„Iz džamije mlada mujezina,

„Četvrtoga agu Omer-agu.“

Sva četiri tu se dogodiše,

Za Ivana tako s' ujamčiše,

Sedmog dana da donese blago:

Onda Ivan pokupio lađe,

Pa on stade prevoziti roblje,

Turcima se ne da prevoziti;

Kade Ivan sve preveze roblje,

Uzja Ivan doru pomamnoga,

Pa on ode svom bijelu dvoru,

A za njime trista robinjica:

Kada roblje svom dvoru dovede,

Ispred dvora posadio roblje,

Tri tovara ljeba izlomio,

I sve jeste roblju razgodio,

Pa iznese vina i rakije,

Narani ih ljebom bijelijem,

A napoji vinom i rakijom:

Kad je Ivan roblje napojio,

Onda Ivan konja posjednuo,

Pa povede sve trista robinja,

Odvede ih šeru Bijeljini:

Kad dovede Bijeljini roblje,

Na konake roblje naredio,

Pa im daje ručak i večeru;

Sluge Ivan posla na sve strane

Po svoj svojoj zemlji Semberiji,

A na selo svako poručuje:

„Od svakoga dvora bijeloga

„Neka ovđe dođe starješina;

„Koja žena jeste udovica

„U svojemu dvoru starješina,

„Nek i ona Bijeljini dođe;

„I koja je žena nerotkinja,

„Nek' i ona dođe Bijeljini.”

Kad to čula zemlja Semberija,

Sva Ivanu po riječi dođe;

Kad se svijet slež' u Bijeljinu,

Onda Ivan po narodu pođe,

Niz obraze grozne suze lije,

A ovake riječi govori:

„Ko ne ima od srca poroda,

,,Ev' sad može srce otvoriti,

„Kupit' sina ili milu ćercu,

„Svoju dušu vrći u čistotu,

„Nerođeno j' bolje neg' rođeno;

„A ko ima od srca poroda,

„Taj nek kupi danas još jednoga,

„Jednog sina ili milu ćercu

„Zarad' Boga i zaradi duše;

„Koji bratac mile seje nema,

„Sad je može za blago kupiti,

„Svojoj duši mjesto uvatiti:

„Otkupljujte, moja braćo draga!

„Izbavljajte te Srbinjske duše

„A od Turske od nečiste ruke.“

Kad to čuše Semberi Srbinji,

Odmah staše kupovati roblje,

A Ivan im stade prodavati:

Ne će Ivan da cijeni roblja,

Ne bi l' prije sastavio blago:

Proda Ivan trista robinjica,

I sastavi dva tovara blaga,

A trećega sastavit' ne može:

Treći tovar uzajmio blaga

Od Omera i od mul' Ameta:

A kad Ivan sastavio blago,

Nosi blago Kulin-kapetanu:

Kad je Kulin opazio blago,

To Kulinu vrlo milo bilo,

Pa Ivanu knezu govorio:

„Vala tebe, Ivo oborkneže!

„Takog kneza do Stambola nema.“

Opet Ivan Srblje sakupio

Pred Brodačku pred bijelu crkvu,

Pa je Ivan Srbljem govorio:

„Čujete li, Srblji braćo draga!

„Ono roblje, što ste kupovali,

„Nemojte ga gladi pomoriti,

„Već sve ono roblje raspustite,

„Neka ide, kud je kome drago;

„To je, braćo, mala zadužbina,

„Otkupiti roblje od Turaka,

„Pa držati, da kod nas robuje,

„Već nek ide, kud je kome drago.”

Kad to čuli Srblji svikolici,

Onda oni raspustiše roblje,

Ode roblje, kud je kome drago:

Blago Ivi i Ivinoj duši!

I to Ivi niko ne pripozna,

Ni Ivanu kogodi zafali,

A kamo li da Ivanu plati:

Ivan ne će ni od koga plate:

Ivanu ću Ristos Gospod platit',

Kada Ivan bude na istini.