Kneževa večera

Slavu slavi srpski knez Lazare
U Kruševcu mjestu skrovitome.
Svu gospodu za sofru sjedao,
Svu gospodu i gospodičiće:
S desne strane starog Jug-Bogdana,
I do njega devet Jugovića;
A s lijeve Vuka Brankovića,
I ostalu svu gospodu redom:
U zastavu vojvodu Miloša,
I do njega dv'je srpske vojvode:
Jedno mi je Kosančić Ivane,
A drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
Pa govori svoj gospodi srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit' po starješstvu,
Napiću je starom Jug-Bogdanu;
Ako ću je napit' po gospodstvu,
Napiću je Vuku Brankoviću;
Ako ću je napit' po milosti,
Napiću je mojim devet šura,
Devet šura, devet Jugovića;
Ako ću je napit' po ljepoti,
Napiću je Kosančić-Ivanu;
Ako ću je napit' po visini,
Napiću je Toplici Milanu;
Ako ću je napit' po junaštvu,
Napiću je vojvodi Milošu.
- Ta nikom je drugom napit' neću,
Već u zdravlje Miloš-Obilića!
Zdrav, Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat' na Kosovu,
I odbjeći turskom car-Muratu!
Zdrav mi budi, i zdravicu popij,
Vino popij a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pak se klanja do zemljice crne:
"Hvala tebe, slavni knez-Lazare,
Hvala tebe na tvojoj zdravici,
Na zdravici i na daru tvome:
Al' ne hvala na takvoj besjedi!
Jer, tako me vjera ne ubila!
Ja nevjera nikad bio nisam,
Nit' sam bio niti ću kad biti,
Nego sjutra mislim u Kosovu
Za hrišćansku vjeru poginuti;
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
Ispod skuta pije hladno vino!
"- A prokleti Vuče Brankoviću!
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
Viđećemo u polju Kosovu
Ko je vjera, ko li je nevjera!
A tako mi Boga velikoga,
Ja ću otić' sjutra u Kosovo
I zaklaću turskog car-Murata,
I staću mu nogom pod gr'oce;
Ako li mi Bog i sreća dade,
Te se zdravo u Kruševac vratim,
Uhvatiću Vuka Brankovića,
Vezaću ga uz to bojno koplje,
Kao žena kuđelj' uz preslicu,
Nosiću ga u polje Kosovo!"