Kao vihor/1
I ČIN
(Golema, ravna avlija, izvezena sitnom kaldrmom. Između šarenkastih obuljaka kaldrmskih probija svilasta trava. Po avliji poredani stolovi, stari i novi, zdravi i sakati, prekriveni čistim, rumenkastim trpežnjacima. Oko njih i između njih žuti se čitav niz stolica, nedavno opranih; poneke još nesasušene šarene se: na mjestima gdje su vlažnije izgledaju mrkajaste. Avlija, sa svih strana oivičena sniskim, obijeljenim sofama, prepunim rascvjetana cvijeća. Tu iz sofa izdigle se krivudave, vitke loze i, razvedene po isprepletenim žicama, poduprte jakim gvozdenim šipkama, srasle se iznad čitave avlije i napravile golemi zeleni svod. Drhtave sjenke od lišća klize i zaigravaju po trpežnjacima, pogoneći se sa razdrobljenim, ispresijecanim zracima sunčanim, koji se kao pregršt novosakovanih talira raskošno svuda rasiplju. U dnu, između dvije najjače loze, šarene se velika, staklena vrata što vode iz avlije u kuću. Sa strane, iza jedne sofe, stidljivo proviruje mali kanat od uskog kapidžika i tek pokatkada, urijetko, nekako tužno škripne, kao da jaukne.
Za jednim stolom sjedi Hadži-Hasan. Star, prosjed Musliman, sa kratkom, potkresanom bradom, koja mu obramljuje bucmasto lice, i sa podstriženim brkovima, koji su počađali od duvanskog dima. Iza velikog turbana, što mu omotan oko glave, proviruju prelomljene naočari i strši nekakva izgužvana hartija. Blizu njega, za omanjim stolom, uzvalio se na stolici Živko, prozvan Amerikanac, jer se nedavno povratio iz Amerike. Nizak je, dežmekast čovjek, širokih pleća i bakovski jakog vrata. Brkovi mu pali po ramenima. Kao gotovo svaki seljak, koji se počinje bogatiti, voli da se kiti zlatom: prsti mu prepuni prstenja, a debeli sahatni lanac raširio se preko čitavih prsiju. Iz džepa mu proviruju nekolike novine; jedne drži u ruci, ali ne čita, nego razgovara sa Hasanom... Nedaleko od njih stoji Tata, stasita, kršna žena, u snazi. Poznaje se da je nekada bila neobično lijepa. Obučena je u crno: crne dimije, crna bluza, tanka, crna šamija prebačena preko glave ... Razbraja nekakve peškire. Razbrajajući ponekad zastane, kao da razmišlja o nečemu, i krupnim, crnim očima neveselo prevali prema Hadži-Hasanu, koji je, odbijajući sve gušće dimove iz dugačkog čibuka, neprestano gleda).
ŽIVKO (mirno nastavlja pričanje): Iz Mračnih rudnika, ispod zemlje, vaskrsnuo sam i uskočio na trajvan, među konduktere...
HADžI-HASAN (ne slušajući ga): Hm, hm...
ŽIVKO: Ali se nijesam daleko odvezao. Sa trajvana me istovariše u jedan hotel među poslužitelje. Tu sam vandžir’o i za kuhara...
HADžI-HASAN (Tati): Još jednu!... (Lijeno ukazuje rukom na praznu bocu).
ŽIVKO: A tu sam i zašparenj’o nešto novca i tada otvorio svoju kužinu za radnike.
HADžI-HASAN (prezrivo uzvije ramenom kao da veli: a šta me se to tiče!)
ŽIVKO: Dobra mi je kužina, na glasu... Ima golemih gospara, pa se spuste u nju da omaste brk.
HADžI-HASAN: Hm...
ŽIVKO: A u fojetama svaki dan piše se o njoj... Reklama, kako se kaže...
TATA (donosi Hadži-Hasanu rakiju, iz kuće): Evo...
HADžI-HASAN (meko): Tato, bre Tato, sve si mi mlađa!
TATA (poluglasno): Ostavi!...
HADžI-HASAN: Jednaka, k’o i prije toliko godina!... Ne mijenjaš se!...
TATA (sjetno): Bolan, Hadžija, zar ne vidiš nabore na licu i prosijedu kosu?
HADžI-HASAN (lijeno sklopivši oči): Ništa ja ne vidim... Ja te vazda gledam onaku, kakvu sam te nekada gledao... (Tiše). Aman, Tato!... Zar da godine budu jače od sevdaha?
TATA (nekako poplašeno, ispod oka pogleda na Živka; da li nije čuo. Jače): Ne zna (rakija da si ti Hadžija!... Čuvaj barem noge, kad jezik ne možeš sačuvati ... (Ostavi ga i opet razbraja peškire).
ŽIVKO (mirno sačekao da se oni razgovore. Nastavlja): Kao pravi 'rišćanin mnogog sam gladnog na’ranio... I Bog mi zato, da mu je hvala, punio kese dolarima. Poprilično.
SIMANA (mršava, pogurena starica u izveštalim dimijama, otrcanoj anteriji, sa nagorjelom šamijom na glavi. Lagano ulazi noseći u jednoj ruci nekakvo zelje, a u drugoj pripaljeni cigar): Grom spržio i dućane i sve dućandžije!... Opet podigli cijene, podigli ih đavoli na vješala! (Puši).
TATA (prijekorno): A što si zakasnila toliko?...
SIMANA (ljutito): Nijesam tica da preletim... (Gunđa). Lako je pitati: „Što si zakasnila?” ali nije lako teturati po čaršiji i tražiti đe je jeftinije...
TATA: Ti vazda tako... Po starom...
SIMANA (inadžiski): Ja sam stara u mene je sve staro... A tebi ako trebaju mlađi, — traži!... (Ljutito baca zelje). Ne bilo ti za dušu!... (Izazivački sjeda na stolicu i poput muškarca prekrsti noge. Puši).
TATA (mekše): Po kući nijesi ništa uredila...
SIMANA (osorno): Urediće se...
TATA: Ni prašinu očistila...
SIMANA: Dosad bi nova popadala... (Poluglasno se i dalje prepiru).
ŽIVKO (Haci-Hasanu): Sad, mogu reći, imam svega... Još samo žena!...
HADžI-HASAN: Hm...
ŽIVKO: Da mi je mladu, lijepu ženu, da dijeli sa mnom i pos’o i dolare ...
HADžI-HASAN: Hm... Hm...
ŽIVKO: Sam ne mogu sve da osvojim, a na tuđina se ne možeš osloniti ... (Priča i dalje).
SIMANA (ustaje): A ti radi sama, ako nijesi zadovoljna!... (Odlazeći). Čudna mi čuda!... Zapovi- jeda, k’o da se u svili odgojila, a . . . (Iznenada se, na vratima, sudari sa pekarem, koji u velikoj kotari donosi hljebove). Ne guraj se, da Bog da te u grob ugurali, prije dana današnjega! (Zastaje i othukuje). Uh!
PEKAR (sav bijel od brašna. Spustivši kotaru pita Tatu): Koliko treba?
TATA: Dvadeset...
PEKAR (odbrajajući hljebove na jedan astal u strani, pjevuca):
.... borovo, borovo,
Uvelo je lišće, aj, borovo...
TATA: Ne odbrajaj nepečenih kao juče... Niko ih neće...
PEKAR: Ne boj se, gazdinice!... Ni stara se Simana u paklu neće bolje upeći od ovih današnjih hljebova! (Pjevuca).
.... borovo,borovo,
Pod kojim je Jovo, aj, bolovo...
SIMANA: Bolov’o ti od kuge i crkavca, ugursuze! (Ode).
TATA (izvadila iz džepa novčanik i odbrojila novce. Daje pekaru): Je li u redu?...
PEKAR (brojeći): A jesi li odbila za vino?
TATA: Ništa nijesam odbila. Tu su novci za sve hljebove...
PEKAR (vraća joj novac): Jok!... Jok!... Da odmah odbijemo za dva litra... (Zadovoljan). Tolika mi mjera jutros!... (Ode s Tatom u kuću pjevuckajući):
oblazi, oblazi,
Često njega majka, aj, oblazi...
HADžI-HASAN (ljutito prekida Živka): Za posla?... Hm... (prezrivo). Ako ćeš za posla, bre, a ti traži kobilu, kravu... Nemoj ženu!... (Otpušta dim. Gunđa). Za posla?... Hm....
ŽIVKO (začuđeno): Ali da razložim...
HADžI-HASAN (osorno): Batali!... (Mjeri ga jednim pogledom, punim sažaljenja). Zar ti znaš šta je žena!.. (Zastane). Nijesi ti, a ja... (Tiše sklopivši oči) ja sam bio sretan, te sam je često, često gledao... (Tiho, sa nekom neobičnom nasladom otežući, naglašujući). Gledao kako se u oblaku od svilenih dimija povija ovuda, plovi. Tanka šamija kao zlatna paučina leluja se oko glave, uvija između kovrdžavih bičeva kose iznad čela, i klizi oko visoko uvijenih obrva, stidljivo klizi, kao bojeći se da ne zakloni njezino široko, tamno oko... Moćna, ponosna!... (Kao u zanosu) carica jedna!... Sa granom behara u ruci i kitom ruža na prsima trza se, lomi, zavaljujući glavu unatrag, a dvije pletenice, kao dvije prisojkinje, zaigravaju joj oko kukova, prepleću se, vijugaju...
ŽIVKO (hoće da ga presiječe): Ali...
HADžI-HASAN (ne pazeći na njega, ne slušajući, nastavlja): A oko nje robovi, smjerni robovi, gamižu, pužu, mole se... Gazde, begovi, sitni i nemoćni pred njom, preklonili se, skrušili... Ponizno rasiplju blago po putu njezinsim, kaldrmu srebrom prekrivaju... Oružje, toke, nakiti, sve se baca!... I SVI su sretni, što je samo gledati mogu!... Sretni, k’o što je sirjak sretan kad ga Božje sunce ogrije!... (Naturi turban nad oči. Uzdahne). Šta bi mi život, da je i sad ne gledam onaku... vazda onaku!...
ŽIVKO (°pet hoće ha ga presiječe): Ti si...
HADžI-HASAN (sjetno): I krivo mi, ljutim se kad vidim kako sad posluje ovuda, naređuje, zapovijeda, brine se o svemu... Krivo mi!... (Kao da sam sebe pita). Zar ona za posla, za brige, za rada?... Jok, bre!... (Živku, otegnuto). Našto nam je život, bolan?... Zbog sevdaha!... A sevdah bez žene?... Može li?... Za sevdah je nju Alah i stvorio. Samo za sevdah... (Meko, kao tepajući). Ruke njezine, punačke, oble, pa male, pa bijele kao od fildiša!... Nijesu li samo za grljenje?... A usne?... Onako sočne, rumene, nabubrile, zar da pogađaju piliće, krompir, da računaju!... Nijesu, zar, za poljubac?... I zar onaka njedra za jasprene kese?...
(Priča dalje, govori).
(Ulaze trojica činovnika glasno razgovarajući. Naduveni su, gordi. Nijedan ni da pogleda na Živka i Hadži-Hasana. Zastali kod jednog stola i kao da se prepiru. Od čitava razgovora čuje im se samo poneka riječ, kao „kancelarija”, „povišica”, „supstitucija”, „ogromni poslovi”... Kad im Tata na finijem poslužavniku iznese tri rakije,
kucaju se i piju).
ŽIVKO (ne gledajući na činovnike, Hadži-Hasanu): Ja ne govorim o Tati.
HADžI-HASAN: Govorio si o ženi... A ja znam samo nju, jednu jedinu ženu... Nikakvu više!
PETRIJA (veselo, vižljasto djevojče, čupavo, zajapureno; dotrča iz kuće; ne gledajući ni na koga pregla se da bere cvijeće, a crvene dimije zategle joj oko kukova kao da će popucati; pjevuši).
TATA (pristupa joj, tiho): Je li se Olga obukla?...
PETRIJA (berući): Sad će...
TATA: Što tako kasno?
PETRIJA (zabacujući čupe na čelu, đavolasto): Dobila je kitu cvijeća, pa...
TATA (prekida je; brzo): Opet?
PETRIJA: Opet.
(Činovnici ostavljaju novce na sto. Odlaze razgovarajući.
Ne pozdravljaju nikoga).
TATA (nemirna): Od njega? Od Vlade?
PETRIJA: Od njega ... (Sašaptavaju se).
HADžI-HASAN (jače): Žena se, bre, njeguje kao što se njeguje struk fesliđena, u čaši... Da cvate, da buja, da miriše!... Samo za to!... (Zadovoljno). Šta ćeš više, kad ti je Alah dao da možeš mirisati!... (Viče). Još jednu!...
ŽIVKO (U čudu): Samo da mirišem? (slegne ramenima). Ja bih to nazvao: danguba.
HADžI-HASAN (podrugljivo): Ovako se ne kuju dolari.
ŽIVKO: Tako se rasipaju...
HADžI-HASAN: A ti si uzalud rasuo najljepše dane života, jadniče!... (Odbijajući dim). Jedan moj dan ne možeš platiti svijem tvojim dolarima!...
(Opljune i okrene se od njega).
TATA (Petriji): Kaži joj neka odmah dođe...
PETRIJA: Kazaću ... (Pjevušeći otrča u kuću).
MAJSTOR PETAR (sredovječan dugajlija, u iskrpljenim ali čistim čakširama, u izlinjalom koporanu, opasan umašćenim pojasom, sa novom šubarom na glavi. Ulazi pogurivši se malo. U ruci nosi rastvorene novine. Ispod golemih naočara gleda unaokolo, kao da bira gdje bi sjeo. (Tati). Litar vina!... (Opazi u Živka novine. Sjedne pokraj njega). Dobro jutro! . . .
ŽIVKO: Dobar dan!
PETAR (čita neprestano migajući gubicama; vrti glavom): Hm... hm... hm... (Jače). Litar vina!... (Opet uzvija obrvama i na silu ušmrkuje).
HADžI-HASAN (Tati koja mu donijela rakiju): A hoćeš li nam danas zapjevati?
TATA (mirno): Ne pjeva mi se više.
HADžI-HASAN: Samo jednu pjesmu!... Malu!...
TATA (s dosadom): Ostavi!...
HADžI-HASAN: Kajdu koju, tvoju kajdu, bre Tato!... Onu, o sevdahu bega Ali-bega.. .
TATA: Prošla mladost, prošlo i pjevanje!
HADžI-HASAN (vatreno): Jok, džanum!... Jok!... Za me nije prošlo... (Poluglasno nježno). Sedam je godina otkako nijesi zapjevala, a meni se čini kao da sam ti pjesmu juče čuo... Čuo je, pa me podmladila, zamamila... (Moleći). Zato i danas čeznem za njom, čekam...
TATA (opazi Olgu gdje ulazi): A eto i Olge! (Ostavi Hadžiju i ide joj u susret).
OLGA (stasita, jedra djevojka. Lijepa, mlada. Obučena u široku, sobnu haljinu od ružičastog satena. U kosi joj cvijet. Pristupivši materi, obgrli je): Prekori me, m'ajko!... Prespala sam.
TATA (ljubeći je u čelo): Neću te koriti zbog spavanja, nego...
OLGA (prekida je, brzo): Nego?
TATA (pokazuje na kitu cvijeća, koju Olga gnječi u ruci): Zbog cvijeća.
OLGA: Phi!... (Ispusti iz ruke cvijeće, sasvim raščupano). Eto ga!
TATA: Raščupala? ...
OLGA: Sve...
TATA: A rašta ga primaš?...
OLGA (uzvije ramenom): Tako... Drago mi...
TATA (ozbiljno): Čuvaj se, dijete!... Vlado je...
OLGA (brzo je prekine i nakrivivši glavu, kao mazeći se,
nastavlja)... sin gazde Stevana, a gazda Stevan nam, dok mi bio tutor, mnogo zla uradio...
TATA (hoće da govori): A...
OLGA (ne da joj da dođe do riječi; brže): Vladina mati i Vladine tetke krive su što i druge žene bježe od nas. Krive su što se nikada djevojka sa mnom ne druži... One su prve proklele ženu, koja je, makar i iz nevolje, postala obična krčmarica.
TATA (iznenađena): Olga!...
OLGA: Sve si mi ovo nekoliko puta kazala... Znam da si i sad htjela kazati isto...
TATA (strogo): Ja sam htjela kazati da drugi put ne primiš cvijeće od njega...
OLGA (mirno): Ja ću i opet primiti...
TATA: Zar meni za inat?
OLGA: Za inat gazdi Stevanu i njegovoj ženi... (Ponosno). Ako se oni uklanjaju, sin će njihov ovdje da dvori — krčmaričinu kćer!...
TATA: Ali zaboga... (Odvede je u stranu objašnjava joj, šapće).
MAJSTOR PETAR (spusti novine i preko naočara gleda Živka): Šta bi ti rek’o prijatelju?... A?...
ŽIVKO (mjereći ispod oka Olgu): Šta?
PETAR: Hoće li Amerika zaratiti sa Japanom?
ŽIVKO (slegne ramenima): Thee... Ko zna!
PETAR (odlučno): Ne smije... Ja ti kažem da ne smije...
ŽIVKO: Amerika je bogata... A bogatstvo je danas glavno... Ko je bogat, sve smije...
PETAR (vatreno): Nije to tako, prijatelju!... Evo da odma’ sračunamo!... (Vadi iza pojasa olovku). Koliko ona ima vojske?... (Računa i tumači mu. Živko se kao opire, ne slaže se). Nema ni po milijuna. Nema je, gotovo, nikako...
TATA (milujući Olgu po kosi): Što nijesi obukla plavu haljinu?
OLGA: Ova mi se više sviđa.
Tata (jače): Ovu ti je onomadne on pohvalio...
OLGA (prkosno): I ti misliš da je zbog njega?... Phi!...
JEDNO ŠEGRČE (zadihano, oznojeno, ide majstoru Petru): Majstore! Majetore!
PETAR (ne gleda ga; oštro): Šta je?
ŠEGRČE: Čekaju dvojica mušterija.
PETAR (kratko): Sad nemam vremena (Živku). A Japan može više od milijuna!
ŽIVKO: Ne može.
PETAR (žešće): Da se okladimo! U sto dukata!
ŠEGRČE (jače): Majstore!
PETAR (izmahne da ga udari): Marš, beštijo! (Šegrče se izvije, pobjegne! Majstor i dalje raspravlja sa Živkom).
(Grajući i smijući se dolaze: Vlado, Mladen, Stevo. Svi su jednakih, otprilike dvadesetih godina, obučeni u novo švapsko odijelo. Sva trojica zavratila su nogavice od pantalona, da im se bolje vide fine, tanke čarape, ljubičaste boje, koje nekako čudno odudaraju od plitkih žutih cipela na nogama. Na glavi im novi slamni šeširi; u rukama kratki, tanki štapići ... Čim uljegnu, opkole Olgu nazivajući: Dobro jutro!).
TATA (umiješa se među njih zaklanjajući Olgu. Prijekorno): Prije svrnuste u mehanu nego u crkvu. A praznik danas!...
MLADEN: Ovdje su sakrili najljepšu ikonu!
VLADO: Koju bih najvolio cjelivati!
OLGA (s podsmjehom): U papuču?
VLADO: I u papuču, ako hoće... (Brzo se saginje, kao da bi, tokorse, da je poljubi u papuču).
OLGA (ustukne): Ne primiči se!
VLADO (otrgnuo nekolike žute ruže, raščupao ih, pa je zasipa listićima): A ti dozvoli da okitim... (Siplje po njoj). Svuda!... Svuda!...
TATA (umiješala se među njih): Ostavite take šale!...
VLADO (lako je odgurnu): I po kosi! (Zasipa Olgu). I po ramenima!
OLGA (stresajući listiće sa prsiju): Čuvaj se, momče!
VLADO (Živo): Od tebe se niko sačuvati ne može!
OLGA (strogo, kao kad se prijeti djetetu): Pokaraće te opet ba’bo i majka... Izgrdiće te što si došao amo...
VLADO (prkosno): Pa?
OLGA: Možeš i batina dobiti! (Stevo i Mladen zasmiju se).
VLADO (uvrijeđen): Molim te, ne govori više o tome, jer...
OLGA (izazivački): Jer?
VLADO (zaustio nešto da kaže, pa zastao): I ja umijem da budem pakostan!
OLGA: To sam odavno znala. (Tata se uplete u razgovor. Umiruje ih).
PETAR (Živku): Nema tu ni interivencije ni diplomacije ni kapitulacije!... Ništa tu nema! (Važno, držeći prst na čelu). Drukčije ne može biti, nego kako ja iskombiniciram!... (Tuče po stolu). Još jedan litar!...
TATA (se okrenula prema kući): Simana!...
SIMANA (iz kuće): Eto me!... Eto!...
ŽIVKO (polako Petru): Koliko li je godina krčmaričinoj kćeri?
PETAR (ne sluša ga; vatreno): Zar nijesam dobro sračunao? Reci da nijesam!... (Pokazuje na novine). Evo: crno na bijelu, popisani su svi milijuni... Ništa nijesam zaboravio.
SIMANA (izlazi pušeći. Tati): Što zoveš?
TATA: Zove majstor Petar.
SIMANA (ljutita): On?... O, kuga ga umorila!... I njega da služim!... (Ide majstoru).
MLADEN (šapće Stevi): Jesi li vidio kako i danas čuva kćer!
STEVO: Neće da nas ostavi same i da po običaju sama posluži majstora!
MLADEN: Uzalud se Vlado obliziva oko nje k’o gladan mačak...
VLADO (ukazujući na žuti šeboj u sofi): Isti ovako šeboj vidio sam juče u onog pisarčića, u kicoša onog... Kad je izišao odavle, iznio ga...
OLGA: Htio momak da se zakiti... Neka!
VLADO: Odmah sam pomislio: nijesi li mu ga ti dala!
OLGA (prkosno): Pa šta?... Ako sam i dala?...
VLADO (brzo): Zbilja?
OLGA (dražeći): Može biti...
VLADO (oštro): Nijesi!... To nijesi mogla učiniti!...
OLGA (izaziva): Jesam...
VLADO (stisne je za ruku): Ti?... (Gleda joj u oči). Njemu?...
OLGA (istrgne ruku iz njegove): Bezdušniče! ... Kako stiskaš!...
VLADO (mekše): Molim te, kaži mi istinu... Reci!...
(Ona se izmiče prinesavši ruku ustima, kao dijete koje se udarilo. On pristaje za njom, moleći).
PETAR (Simani koja se ljuti i tuče po stolu): Donesi, vjere ti!
SIMANA (žešće): Plati prvašnji dug, ličinaru!
PETAR: Platiću... Ne boj se!...
SIMANA (odlučno): Dok staroga ne platiš, novoga ne dam!... Jok!...
PETAR (meko): Ali Tata...
SIMANA: Ne zapovijeda meni danas ni Tata, ni tatina Tata! (Inadžiski). Zar ti je malo što si čitav litar polok’o? (Ostavlja ga). Nema džaba pića!...
VLADO (pristaje za Olgom): Molim te...
OLGA (dražeći): Ne treba da moliš... Neću ti kazati...
VLADO (prijeti): Ja ću zlo učiniti! .. Čim ga sretnem... Ja ću...
OLGA (upada)... potužiti se ba’bi i maj’ci na njega.
VLADO (kroz zube): Zmijo!
TATA (umiješa se među njih): I opet inat!
OLGA: On ne može bez inata!
VLADO: Ti si zapodjela.
OLGA (oštro): Kad sam takav kavgadžija ne pristupaj mi!... Nemoj pristajati za mnom!...
VLADO: Hoću da pristajem, da te gonim!... I dan i noć pristajaću!...
TATA (prijekorno): Djeco!.. Djeco!... Gledaju vas...
HADžI-HASAN (ne odvraća pogleda od Tate, Olge i Vlade. Puši, ponekad uzdahne): Još jednu!...
PETAR (Živku): A što se tiče Kine, na nju i ne računam... Nimalo... To ti je, prijatelju, kako bih ti rek’o, jedna likvidacija...
ŽIVKO (stara se da okrene razgovor na drugo): A krčmarica, čini se, lijepo radi... Imaće dobru sermiju a?...
PETAR (ne sluša ga): Kina je kuća bez domaćina... To je...
HADžI-HASAN (jače): Još jednu!...
KOLAČAR (veselo, bezbrižno derište, viče): Kolača!... Kolača!... Slatkiša!...
VLADO (maše mu rukom): Donesi!...
KOLAČAR (dok Vlado probira kolače, hvali):
Taze su, fini,
Meki i jeftini;
Čim se usta sklope, —
Sami se istope... (Vlada mu plaća).
MLADEN: Daj i amo!
VLADO (nudi Olgi): Uzmi!... Biraj!...
OLGA (tokorse ljutita): Hvala...
VLADO: Uzmi! (Uzima jedan kolač i prinosi joj ustima). Iz moje ruke!...
OLGA (kao nećka se, ipak zagrizne malo, s vrha): Vlado. Još!... Još!... (Navaljuje, nudi).
KOLAČAR: Kolača!... Slatkiša!... Kolača!...
Hoće li iko još,
Pa makar i za groš?
HADžI-HASAN (odabira kalače): Ovo za nju, Tatu... (Kolačaru). Ponesi!... Podaj!... (Plaća).
GAZDA-STEVAN (krepak kočoperan starčić. Izgleda da je nekad bio veliki kicoš. Izbrijan je, brkovi mu potkresani, prosijedi perčin pažljivo začešljan. Odijelo novo, bogato: široke čohane čakšire, koporan od ljubičaste svile, mrkim gajtanima bogato izvezen fermen, težak svileni traboloz. Cipele mu plitke, te se lijepo vide čiste, bijele čarape. Na glavi nov fes, sa kićankom od crne svile... Mrk je, ljutit... Zastao na vratima, — ne pozdravljajući nikoga — i nijemo gleda šta se radi... Zatim ulazi i oštro zove sina): Vlado!...
VLADO (iznenađen, ne miče se s mjesta): Evo me...
Stevan (ga uzima za ruku i hoće da odvede u stranu. Vlado se opire, neće. Gazda zatim progovori tokorse šapatom, ali tako, da ga svi mogu čuti): Zar ti nijesam nekoliko puta govorio da ne dolaziš ovđe?
VLADO (se pribira; kratko): Je si.
STEVAN (oštro): Pa?
VLADO (mirno): Opet sam došao.
STEVAN: Mimo moju riječ?
VLADO (ispod oka pogledao na Olgu; odlučnije): Mimo tvoju riječ...
STEVAN (pogleda unaokolo. Zausti da kaže nešto, pa zastane): Nije ovđe mjesto za razračunavanje... (3apovjednički). Odmah odlazi kući!... Tamo ćemo...
VLADO (odlučno): Sve’dno... Možemo i ovđe...
STEVAN (jače): Ja sam rek’o: tamo... (Pokazuje na kuću).
VLADO (jače): A ja sam re:k’o: Ovđe... (Drsko). Meni je i ovo svoja kuća...
STEVAN (opire se o štap i gleda ga. Ubezeknut): Štaa?... (Podviruje se, kao da bi da ga još bolje zagleda). Sin li si, đavo li si?...
TATA (čim je opazila Stevana, poblijedila je. Kao da bi da pobjegne, da se sakrije od njega, sklonila se iza Hadži- Hasana. Pemirna. Lomi prste i nekako poplašeno gleda po svima... Ponekad kao da se pribere, osokoli, pa bi da pođe, da i ona odgovori nešto... Ali se odmah trza, zastaje... Katkada nesvjesno, grčevito uhvati Hadži-Hasana za rame, kao da ga zove da pomogne).
HADžI-HASAN (željan da pomogne Tati, a ne zna kako će... Nešto muca, gunđa ... Najpošlje se zavali na stolici i izazivački zovne Stevana): Ne iščuđavaj se, Stevane!... Ne kraj djecu!... (Razvlačeći). U sretne zemane i ti si, na ovom mjestu, mnogu čašu popio... (Mekše). Hajde da i sad popijemo po jednu!...
STEVAN (ne sluša, ne čuje ništa. Samo gleda u Vladu. Savlađuje se da ne plane... Kuša da progovori meko, ali ne može...): Viđećemo se opet, sinko... (Nekako promuklo). Doći će koka na sjedalo!
VLADO (prkosno): Za inat neće doći...
STEVAN: Neko će se pokajati zbog ovoga... (Ode).
VLADO: Ja, vaistinu, neću... (Hoda po avliji; uzbuđen).
HADžI-HASAN (Tati, tiho): Tato, jesi li ga vidila? Odriče te se...
TATA (tiho): Ne zbori o njemu!
HADžI-HASAN: A nekad bio najčešći gost!
TATA (kroz zube): Pseto!...
HADžI-HASAN: Aman, Tato, svakome li si vjerovala!... (Bolno). Svakom, osim meni... I samo te ja ne ostavih, Tato, bre!... Samo ja ostao da, kao prekrhana grana, vehnući uzdišem i za tobom i za sobom!...
OLGA (gleda u Vladu. S podsmjehom): Je li ovo bio prvi okršaj?
VLADO (mračno): Ovo će biti i pošljednji.
OLGA (kao dražeći): I sve zbog naše krčme, zbog pića?
VLADO (jače): Sve zbog tebe.
OLGA (prasne u smijeh): Zar ja kriva?... Ja?...
ŠEGRČE (dotrči): Majstore!... Opet mušterija!
PETAR (bijesno): Do đavola i ti i mušterija!... (Šegrče pobjegne). Kao da nema i drugih dućana osim moga!... (Digao se, pogleda Olgu i Vladu).
OLGA (neprestano se smije): Ja te sa ocem zavadila?... Hahaha!... Toliko sam jaka!...
VLADO (uzbuđen, radražen): Smij mi se, djevojko!... Smij se što sam budala, što sam izgubio glavu!... (Pristupa joj). Smij se, imaš rašta!. .. (Zastao i gleda je... Unosi joj se u lice i kao da bi da joj rekne nešto osorno, uvredljivo, ali se savlađuje... Opet odstupa... Jekne). Patim li?... A šta je tebi do toga što ja patim?... (Žešće). Smij se!... Smij se!... (Pakosno). Hoćeš li da ti pomognem?... (Hoće da se zasmije. Naglo se okrene u stranu i zakašlje).
PISARČIĆ (nalickan, nagizdan. Brkovi mu ufitiljeni, kosa umazana pomadom. Haljine mu nekako šarene i tijesne, gotovo kao u pelivana. Zakićen je granom žutoga šeboja... U jednoj ruci nosi šešir i rukavice, u drugoj štap. Ulazeći klanja se na sve strane): Sluga ponizan!... Klanjam se!... Dobar dan želim!
OLGA (razuzdano): Dobar dan!... Dobar dan!... (Okrene se prema Vladi. Jače). Baš ste dobro Došli!.. . Da nam pravite društvo!
VLADO (pogleda u pisarčića. Zlobno): Šeboj?... Eno ga!... (Olgi). Dala mu ga, a?... (Pakosno). Meni ne vjeruješ da se s ocem zavađam zbog tebe ... Ne vjeruješ mi ništa... (Pokazuje na pisara). A njemu vjeruješ... Zato ga i kitiš... Zato mu i tepaš tako... (Kao pomaman iznenada nasrne na pisara i hoće da otme šeboj).
PISARČIĆ (iznenađen, uplašen): Šta je ovo? (Hoće da se brani, ali ne može. Zadavljeno). Aaaaa... (Šišti). Pomoć!...
MLADEN i STEVO (pritrčali, te uhvatili Vladu): Šta ti je?...
OLGA (se poplašila. Drži Vladu za ruku): Šta ti je?...
PISARČIĆ (diže sa zemlje štap i šešir. Blijed, prestravljen, viče): Policija!... Policija!... (Pobjegne). Vlado (otima se, hoće opet da ga hvata, da se tuče). Pustite me!... Molim vas!... (Mekše). Pustite! (Pođe prema vratima, rvući se s drugovima). Do đavola!
HADžI-HASAN: Jadno momče!... Dokle li je zagrcalo!... Kuku njemu!... (Uzvali se na stolici, nekako merakliski - bolno uzdahne). I blago njemu!...
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.
|