Kad je Vuk Ognjeni umro šta je naredio na samrti

Ranjen Vuče dopade sa razmjerne pokrajine,

I kad junak uljeze u svoje u b'jele dvore,

On ti ništa ne govori majci svojoj i ljubovci,

Nego ti se je žalostan u kamaru zatvorio.

Barbaru mi ljubovcu huda sreća nadahnula,

Pođe majci njegovoj ove r'ječi govoriti:

"Doš'o nam je Ognjen Vuče sa razmjerne pokrajine,

Ma ti neće Vuk s nami ni r'ječi da progovori,

Neg' se on čas zatvori u svoju u b'jelu kamaru.

Bit' će, majko, doveo koju l'jepu robinjicu,

I s njome se Ognjen Vuk u kamaru zatvorio!"

Pođe ti ga gledati proz vrata od b'jele kamare,

U kamari ugledala od planine b'jelu vilu,

Dje mu rane umivaše a zmaj mu ih otiraše.

Kad to bješe Barbara crnijem očim sagledala,

Bješe se mlađahna k Vanđelini povratila.

"A ne znaš li, majko mila, što se Vuku dogodilo?

Njega ti su, žalosna, kleti Turci izranili;

Ono s njime u kamari od planine b'jele vile,

Dje mi rane umiva a ljuti ih zmaj otire."

Ma kad bješe začulo Ognjen Vuka to znamenje,

On čas mi je iz kamare to znamenje pobjegnulo.

Kad vidio Ognjen Vuče da je znamenje pobjegnulo,

U kamaru doziva vjenčanu ljubovcu svoju,

I ovako Barbari, ljubi svojoj govoraše:

"Što učini, ljubovce, vidio ti Bog veliki?

Zašto danas otrova Vuka, tvoga gospodara?"

Ali ide Barbara Ognjen Vuku odgovarat:

"Zašto meni govoriš, gospodaru, lude r'ječi?

Nisam tebe otrovala, ni od temu pomislila."

"N'jesi mene otrovala što si vilu ugledala,

Nego si me otrovala što si majci poviđela.

Brzo, ljubi, otidi na dvore Mitra Jakšića,

I reci, ljubovce, momu dragu pobratimu:

""Ovo su me, pobratime, teške rane dopadnule,

I od njih ti ja neću, dragi pobre, priboljeti.

Brzo k meni ti dođi na moje b'jele dvore,

I ti meni dovedi svetoga oca kaluđera,

Neka mi se žalosnu od gr'jeha ispoviđeti,

Od gr'jeha ispoviđeti, dušu moju namiriti!""

Kad Barbara začula svoga draga gospodara,

Grozne suze prolila niz rumeno lišce svoje,

I žalostim otide na dvore Jakšića Mitra.

Ovako mu govori, a prol'jeva suze grozne:

"Drago te je Ognjen Vuk, tvoj pobratim, pozdravio,

I tebe je ovako moj gospodar poručio:

""Ovo me su, moj pobre, ljute rane dopadnule,

I od njih ti ja neću, dragi pobre, priboljeti,

Nego brzo ti dođi ka mojemu b'jelu dvoru,

I ti meni dovedi svetoga oca kaluđera,

Da se od gr'jeha ispovijem i namirim dušu moju.""

Ne znam, jadna, hoće li ga u životu zaskočiti."

Kad bijaše Barbaru Mitar Jakšić razumio,

Suze ga su polile niz junačko b'jelo lišce,

I on brzo otide ka svojemu pobratimu,

I sobom je odveo svetoga oca kaluđera.

Kad se Vuče bijaše od gr'jeha ispovidio,

Od gr'jeha ispovidio, dušu svoju namirio,

Pođe Mitru Jakšiću pobratimu govoriti:

"Spendzu moju razd'jeli, i na dvoje i na troje:

Prvi dio učini za moju gr'ješnu dušu,

I ti njega pod'jeli popovim' i kaluđerim',

I od toga koji d'jelak ubozijem siromasim,

Da se oni Bogu mole za moju grešnu dušu.

Drugi dio učini ti starici majci mojoj;

Treći dio učini vjenčanoj ljubovci mojoj.

Ljubovcu ti ostavljam, i staricu majku moju,

Da ih, pobre, povedeš čak u donju pokrajinu,

Da mi ne bi sramotu kleti Turci učinili.

Konje moje povedi u klisuru kamenitu,

Djeno trava ne raste, a ne teče hladna voda,

Neka konji poznaju da nemaju gospodara.

Čini mene popijet u crkvu od Svete Gore,

Neka mene ukopaju kaluđeri Svetogorci.

Drago meni pozdravi zemlji moga gospodara,

I reci mi ovako momu dragu gospodaru:

""Vjerno sam te dvorio od djeteta malahnoga,

Od djeteta malahnoga do junaka velikoga,

I n'jesam ti izdaje nikadara učinio,

Ma ću tebi sadara ja izdaju učiniti,

Er ću poći dvoriti poboljega Gospodara,

Poboljega, sv'jetli kralju, i od mene i od tebe.""

Još je Vuče hotio s Jakšić Mitrom govoriti,

Ma se bješe žalostan s grešnom dušom razd'jelio;

I što bješe naredio, to je Mitar učinio.

Izvor

• Valtazar Bogišić, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, Beograd 1878, br. 16.