Kad Vilići sestru udavahu

Izvor: Викизворник


Kad Vilići sestru udavahu

Kad Vilići sestru udavahu,
Oni mnogo blago dijeljahu.
Tri turbeta nova načiniše,
I četiri stara ponoviše,
Da im seka zdravo Sjemić prođe 5
I široko polje Glasinačko.
U to doba kićeni svatovi.
Lijepo ih braća dočekala.
Tu su jednu noćcu prenoćili.
Kad ujutru jutro osvanulo, 10
Udariše svirke i borije,
Zavikaše kićeni čauši:
„Spremajte se, kićeni svatovi,
Spremna vam je lijepa đevojka!
Kratki danci, a dugi konaci, 15
Kolovati drumi kroz planinu,
Hoće nam se doma zabrinuti!"
I odoše kićeni svatovi,
Odvedoše lijepu đevojku.
Daleko je braća ispratila, 20
Ispratila do gore zelene.
I zdravo su goru pre’odili,
I Sjemić se gore pri’vatili.
Đe je sreća, tu je i nesreća!
Vedro bjaše, pa se naoblači, 25
Iz oblaka tija kiša pođe,
Udri kiša, za njom sušnježica,
Pokisoše kićeni svatovi,
Ponajviše lijepa đevojka.
Smrzoše se zlatali kaftani, 30
Smrzla joj se zelena feredža,
Smrze joj se duvak za groce.
U to doba Tankovića dvoru.
Kad su bili pred bijele dvore,
Svi svatovi konje odja’aše, 35
Konje vode u podrume donje,
Svati idu na čardake gornje.
Stoji sama na konju đevojka.
Izlazila Tankovića majka,
Pa ne pita: — je l’ ti, sna’o, zima? 40
Već joj gleda lica bijeloga,
Pa je snaji svojoj govorila:
„L’jepa ti si moja sna’o draga!
L’jepu te je odgojila majka
Za mog sina Tanković Osmana, 45
Koji će ti obljubiti lice!"
O’tle ode njena svekrvica.
Izlazi joj mlada zaovica,
Ne pita je: — je l’ ti, sna’o, zima?
Veće gleda po košulji veza, 50
Pa je snaji svojoj govorila:
„Naša sna’o, ja lijepa veza!
L’jepo ti te naučila majka!
A i nas ćeš, sna’o, naučiti!“
Ćuti jadna na konju đevojka. 55
Zaovica sna’u pogledala,
Pa se vrati u bijele dvore.
U to doba Tanković Osmane.
Skida s konja lijepu đevojku,
Uvede je u bijele dvore. 60
Jeto ti joj mile jetrvice,
Ona nosi u naručju sina,
Pa ga daje lijepoj đevojci,
Pa sinčiću mlada progovara:
„Pitaj, sine, je l’ ti sna’o, zima?“ 65
Uze djete lijepa đevojka,
Poljubi ga i dva i tri puta,
Jagluk dade jetrvinu sinu,
Jagluk dade, a na zemlju pade.
I umrije, žalosna joj majka, 70
Ni grljena, ni omilovana.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Napomena[uredi]

  • Danica, IX, 20. III 1868, 8. 188-9.
  • Narodne pesme bosanske, br. 24.
  • Varijante: Vila II, 1866, 436-7; niz varijanata navodi M. Maglajlić, Muslimanska usmena balada, Sarajevo, 1985, 82-86 i 251.

Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Karanović, Zoja, Narodne pesme u Danici, Novi Sad: Matica srpska; Beograd: Institut za književnost i umetnost, 1990., str. 174-175.