Istorija o Crnoj Gori
NjEGOŠ
ISTORIJA O CRNOJ GORI
NjEGOVOJ VISOKOJ GROFOVSKOJ
SVJETLOSTI
NjENOG CARSKOG
VELIČANSTVA
SAMODRŽICE SVERUSKE
državnome
vicekancelaru
pravom tajnom savjetniku
nosiocu raznih ordena
MIHAJLU ILARIONOVIČU
VORONCOVU>/big>
NAJSVJETLIJI GROFE,
MILOSTIVI GOSPODARU,
MIHAJLO ILARIONOVIČU
Nalazeći se na najpresvjetlijem NjENOG CARSKOG VELIČANSTVA dvoru, ja, smjerni pastir slavenosrpskoga crnogorskoga naroda, očekujući premilostivo upućivanje u svoju otadžbinu i svome duhovnome stadu, usudih se da ovaj opis položaja i pređašnjih vladara zemlje naše crnogorske, s prilogom svetih careva srpskih i despota, ko su oni i otkuda bjehu, usrdno ponudim Vašoj Visokoj Grofovskoj Svjetlosti, kao trudoljubivom ministru koji se interesuje za strane narode, o čemu jasno svjedoči Vaše ranije obilaženje tuđih krajeva; s tim da bi se dopao Vašoj Visokoj Grofovskoj Svjetlosti da se štampa kako bi s narodom našim crnogorskim i drugi slavenosrpski narodi imali najusrdniju želju prema visokoslavnom Ruskom Carstvu. Imam čast da ovo kratko istorijsko djelo Vašoj Visokoj Grofovskoj Svjetlosti uručim, što za dobro najpokornije molim da primite, zauvijek se predajem milosti.
Vaše Visoke Grofovske Svjetlosti
milostivoga gospodara
smjerni mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski i trona srpskoga egzarh
VASILIJ PETROVIĆ
10. marta
1754. godine,
u Moskvi
Predgovor
[uredi]UZ OVU ISTORIJU UKRATKO
Kao pravednim božijim dopuštenjem, za učinjene grjehove naše, Turci zavladaše, mada ne i u potpunosti, srpskom zemljom; a naročito najmilostiviji Bog bi razljućen zbog ubistva pravednog mladog cara Uroša. Poslije toga počeše se pojavljivati izvjesni ne znam kakvi ljudi u Ćesariji i u drugim zemljama i proglašavahu se potomcima visokih porodica srpskih despota i grofova, među njima i neki Bošnjak Đorđe Branković, nazvavši se srpskim despotom, još se usudi i zapovjednikom crnogorskim sebe proglasiti, za što je po zapovijesti cara Leopolda zatočen u Pragu, tamo je i preminuo, gdje je ranije napisao mnoge istorije o Srbljima, a naročito hvaleći svoju porodicu, koja je među Srbljima ostala u velikom prezrenju i sramoti zbog izdaje kneza Lazara.
Poslije toga i mnogi drugi podanici turski, a naročito Bošnjaci i Hercegovci po porijeklu, proglašavahu se plemićima i kupovahu za novac svjedočanstva od Raguzijana <Dubrovčana>, a novac od trgovine dobijahu. Poslije toga Mavrourbin <Mavro Orbin> raguzinski <dubrovački> arhimandrit, napisa istoriju o Slovenima, u kojoj slavi Raguzu <Dubrovnik> iznad ostalih i kazuje da navodno slavni Nemanjin rod, careva srpskih, potiče iz loše porodice popa Stefana od Pljevalja iz Hercegovine.
Nasuprot tome su mnoge stare istorije, a osobito one koje se i sada nalaze u Atonskoj < Svetoj > gori u Hilendaru <Hilandaru>, i S<r>bljiji u lavri Studenici, u Dečanima, u srpskoj Pećkoj patrijaršiji, u crnogorskoj Cetinjskoj mitropoliji, koje jednako kazuju da je Simeon Nemanja rođen od kneza Bele Uroša, a taj Bela Uroš potiče od porodice Likinija Mučitelja i sestre Konstantina Velikog Teodore. Ovaj Bela Uroš živio je u Zeti gdje je danas grad Spuž i tamo je rodio tri sina, Davida, Konstantina i Stefana Nemanju, koji je nazvan kasnije u monaštvu Simeon.
Poslije toga, 1737. godine, Bogić Vučković iz Hercegovine za novac kupi svjedočanstvo od Raguzijana da je Crnogorac od porodice Stracimirove i pođe rimskom ćesaru, oglasivši da je on pokrenuo crnogorske narode u pomoć ćesaru i da je zbog toga sasvim sebe upropastio, te su mu Turci sva sela uzeli, iako on nije imao ništa osim sebe. I pored toga ćesar ga nagradi novcem i dariva mu posjed, dobru zemlju u Mađarskoj, i tamo mu se sada mnogi seljaci naseliše.
Iz ovakvog razloga neki Hercegovci i u Rusiji za zasluge naroda crnogorskog stekoše nagrade i milosti, čemu ne zavidimo, nego se čudimo kako tuđe zasluge u svoju korist upotrebljavaju. I zbog toga ukratko dajem ovu istoriju, ispisanu iz mnogih gore pomenutih srpskih istorija koje se nalaze u navedenim manastirima, a koje govore o carevima srpskim i hercezima <vojvodama> crnogorskim; poslije toga stvarno pred carevima našim samo < same > ličnosti prisustvovahu, a dijelom i mi svojim očima vidjesmo.
Osim toga, i položaj te zemlje, i koji su narodi u njoj, i od kojih su porodica glavni oficiri, ukratko izložih, osobito da varalice posad ne bi mogle na ime čestitih ljudi u državu dolaziti, i svak svojim imenom neka bude zadovoljan.
Istorija o Crnoj Gori
[uredi]
Ova zemlja nazivaše se ranije jedinstvenim imenom Zeta, a to ime joj je dato po rijeci zvanoj Zeta, koja izvire na sjeveru navrh te zemlje Zete i teče prema jugu. Nasuprot nje sa istoka teče druga rijeka Morača, između Crne Gore i Brđana, i uliva se u rijeku Zetu ispod Vrtograda, gdje se rodio Dioklitijan <Dioklecijan> i gdje je sagradio veliki grad, nazvavši ga po svome imenu Dioklitija <Duklja> tada je ovoj zemlji umjesto Zeta dato ime Dioklitijanska zemlja. Ovaj grad je kasnije Simeon Nemanja razorio, o čemu će poslije biti rečeno. Ove dvije rijeke se spajaju i nizinom teče rijeka koja se zove jedinstvenim imenom Morača, teče pravo prema jugu i uliva se u jezero koje se prostrire od Zetskoga polja do samog ušća rijeke Bojane, koja teče od jezera ka zapadu u Adrijatsko <Jadransko > more. U tom jezeru ima nekoliko ostrva, a na svakom ostrvu ima manastir koji sagradiše zetski i crnogorski hercezi <vojvode.> Okrenuvši se prema Bojani, sa desne strane toga jezera je plodna zemlja, po imenu Šestanska krajina, sjeverno od Krajine je provincija Crmnica, bogata svakojakim plodovima, odsvuda izvori vode polje napajaju; tamo je žito i vino najbolje vrste. Zapadno od Crmnice je Primorska zemlja, gdje rađaju svakojaki plodovi. a naročito ulje i vino, dva sreza Spič i Šušen <Šušanj>, i provincija Paštrojevići. Od Paštrojevića, zapadno od Katunske provincije nalazi se srez Mahine; tamo je predivni manastirski dvorac mitropolita crnogorskog i polje zasađeno svakojakim plodovima i vinogradima, gdje rađa dobro vino. Zapadno od Mahina je provincija Grbalj, polje i bregovi bogati vinom i žitom i uljem. Sjeverno od Grblja je poluostrvo i na njemu tri sreza, Luštica, Krtole i Lješevići; odatle istočno je Solijecko <Soliosko> polje, gdje su crnogorski hercezi <vojvode> dobijali so; tamo je bio slavni manastir arhistratiga Mihaila, koji sagradi Stefan Drugi, car srpski, sin Simeona Nemanje. U tom manastiru ljudi rimskoga zakona iz grada Kotora otrovom smrtonosnim na večeri ubiše 72 monaha 1443. godine, pošto Srblji poslije izgubiše bitku od Turaka na polju Kosovu (poslije 63 godine). Grad Kotor su Crnogorci ranije bili priključili sebi i u njemu postavili 70 kuća plemićkih porodica; u njemu carevi srpski mnoge crkve sagradiše i svoje dvorove, a najviše Silni Stefan; a poslije, 1443. godine, grad je predat pod mletačku zaštitu. Od Solila je srez Njegoš, u kome je i grad Njegoš, gdje žive glavna gospoda oficiri crnogorski, porodice Petrovići, Radonjići i Bogdanovići. Od Njegoša južno je planina Lovćen, prijatno i visoko mjesto gdje su ranije preko ljeta živjeli crnogorski hercezi; tamo su ljekoviti izvori, a sada i mitropolitov manastirski dvorac. Od toga mjesta teku vode i rijeke u primorje grbaljsko. S druge strane, sjeverno od Njegoša, mnogi su srezovi: Teklići <Ćeklići>, Bljelice, slavni Ozrinić, Cuce, Orahovac i provincija Grahovo, Dvrsno i Krivošije i Trešnjevo, a ovu provinciju Crnogorci oslobodiše od Turaka 1711. godine. Istočno od Njegoša je Cetinje, mitropolitova rezidencija, od Cetinja još istočnije je Riječka provincija i grad Riječka < Rijeka >, tim imenom nazvan po rijeci koja odatle izvire i teče pravo u gore rečeno jezero, i ovaj grad Crnogorci oslobodiše od Turaka i s njim cijelu Župu 1711. godine. Od Župe prema ljetnom istoku <sjeveroistoku> prostire se Lješanska provincija do prije pomenute rijeke Morače. Od te provincije sjeverno, a od Katunske provincije prema ljetnom istoku, nalazi se provincija Plješivačka do same rijeke Zete od istoka; tamo je mitropolitov brod < gaz >, gdje se love izvrsne ribe pastrve, takvih nigdje ne vidjesmo. Istočno, s druge strane rijeke Zete, nalazi se provincija Bjelopavlići. < Bljelopavljići >. Sjeverno odatle je planina zvana Ostrog; po vrhu toga Ostroga postavljena je davno kamena linija, koja dijeli Crnu Goru i Hercegovinu od Ostroga sa sjeverne strane do na vrh Golije. Južno od Ostroga je provincija Bjelopavlići a istočno od Bjelopavlića je provincija Piperi, istočno od Pipera su Rovčani; tu teče rijeka Morača, koja se uliva u rijeku Zetu, a odatle u pomenuto jezero. S druge strane rijeke Morače, od Pipera prema zimskom istoku <jugoistoku>, nalazi se srez Bratonožići, s lijeve strane provincija Vasojevići, a na desnoj strani provincija Kuči, provincija Klimente, Kastrati, Tuzi, Škrijelji, Grude; ove provincije i srezovi ovdje pomenuti svi su slobodni narodi, svi su našeg istočnog pravoslavlja, osim Klimenata i Kastrata, koji su katolici. U ovoj zemlji živjela su nekada slavna gospoda: Bela Uroš, koji rodi Simeona Nemanju, a taj Simeon prije zamonašenja bio je Stefan, osnivač srpskog carstva, srećno vladaše 46 godina; isti razori grad Dioklitiju, da u njemu ne žive hrišćani, kao što se vidi i do današnjeg dana, i ostavi carstvo sinu Stefanu Drugom. Zavideći mu, brat knez Vukan otpoče rat protiv cara i brata. U to vrijeme njihov brat sveti Sava iz Atonske gore donese mošti roditelja njihovog svetog Simeona Nemanje, a pomiri Vukana s carem Stefanom, i od toga vremena je knez Vukan živio u Zeti; od ove porodice potiču zetski i crnogorski hercezi. Tamo u Zeti je i sveti Sava postavio prvog arhijereja Ilariona Šišojevića godine 6723 (prim. - po starom računanju vremena od početne 5508. p.n.e). Nije moguće opisati miomirisni vazduh ove zemlje, prelijepe vode, prije pomenute rijeke i druge manje rijeke koje utaču u pomenuto jezero, tamo ima mnoštvo raznih izvrsnih riba koje se sole, suše i razvoze u Veneciju, u Pulju i Delmatiju <Dalmaciju>; tamo su svoje vrijeme mnogo puta zimi srpski carevi izvoljeli živjeti. Odatle se Stefan Peti s ovim narodom zacari i brata od druge majke, koji ne htjede živjeti s njim zajedno, nego mu prijećaše ratom, ubi, a njegova vojska se predade Stefanu. Odatle Stefan Šesti, silni car, <naj> više s ovim narodom, mnoge zemlje osvoji: Bugarsku, Grčku, Slavoniju i Hrvatsku, dio Mađarske i svu Istru; Venecija i Napulj bili su pod njegovom zaštitom. Kod njega bijaše Vukan Mrnjavčić <Vukašin Mrnjavčević>; od nacije bugarske knez, koga je car Stefan veoma volio. Osjetivši da će umrijeti, car krunisa semdogodišnjeg dječaka cara Uroša i upravu nad carstvom mladog cara Uroša predade knezu Vukanu. Poslije toga umrije car Stefan Silni, a carstvom poče upravljati Vukan, koji, videći sebe na visokoj vlasti, poče pomišljati i o samoj carskoj vlasti, ako ubije mladoga Uroša. Laskajući mu, zavede ga u Kosovsku šumu i svojom ga rukom ubi i glas prenese da car Uroš pobježe u Atonsku goru . Te iste godine iziđoše Turci na Kalipolje < Galipolje > a na njih u boj pođoše knez Vukan s bratom Gojkom, druge vojvode i odabrane srpske vojske 60 hiljada. Turci čuše za srpsku vojsku koja se ulogorila u Makedoniji na rijeci Marici. Kad viđeše, varvari u velikom strahu bijahu i poslaše svoje izaslanike knezu Vukanu da traže mir, pristajući i da plate danak, ali knez Vukan, pravednim božijim gnjevom zbog ubistva cara Uroša obezumljen, ne pristajaše na mir, a vojsku voditi ne umijaše; stajali su bez straža u zabavama i pijanstvu, a konji su sami pasli na poljima. Turski izaslanici sve kazaše svome caru Arkanu < Orkanu > , koji iznenada po noći na Srblje udari: kneza Vuka s porodicom ubiše, i izgibe mnogo srpske vojske, zbog čega sin mu Marko pobježe turskom caru, a Srblji postaviše kneza Lazara sebi za gospodara. Na ovom izboru bila je sva srpska gospoda, osim zetskog i crnogorskog hercega, koji je u to vrijeme bio Baoša sin Stracimirov, a vojvodstvo je primio poslije Jovana Prvog hercega, koji je pak poticao iz porodice kneza Vukana, sina Simeona Nemanje, i zvao se Jovan Prvi Crnojević. Sumnja se da je on umro od smrtonosnog otrova kneza Vukana Mrnavčića; ostavio je mladog sina Stefana od tri godine. I tada Baoša bi zetski herceg, ali ne htjede zajedno sa carevim ubicom knezom Vukanom stupiti u boj protiv Turaka, a malo gdje Srblji bitku dobiše bez Crnogoraca i Brđana. Baoša ne htjede priznati kneza Lazara za velikog gospodara Srbalja i samodršca, pa zbog toga knez Lazar tri puta ratovaše protiv Baoše, ali sva tri puta od Baoše bi pobijeđen. Naposljetku Baoša, kao čovjek mlad, u ratu nepobijeđen bi pobijeđen od mlade djevojke, divne Marije, ćerke kneza Lazara, kojom se oženi i priznade pokroviteljstvo kneza Lazara. Ali varvari Turci od Grka uzeše Andrejanopolj <Jedrene > i zaključiše mir, i počeše kovati planove kako bi što prije srpsku državu osvojili i one hrabre narode sebi pokorili. Potom turski car Murat Prvi poče od Azije sakupljati veliku vojsku i krenu pravo na srpsku zemlju. Samodržac srpski knez Lazar nije se tome nadao te posla izaslanike da mole za mir, ali Murat ne htjede ni da čuje o miru. Knez Lazar poče odmah da sakuplja vojsku, da prije izađe pred cara Murata na polje Kosovo. S južne strane bijaše turska vojska, sa sjeverne strane srpska vojska stajaše protiv turske kao rijeka protiv velikoga mora. Srpsku vojsku je predvodio slavni vojvoda Miloš Obiljević zet kneza Lazara; a bosansku konjicu vodio je drugi zet kneza Lazara, vojvoda Vukan Branković, varalica koji se dogovori s carem Muratom i obeća mu da će izdati kneza Lazara, no se bojao od vojvode Miloša Obiljevića, koga je neprestano klevetao, ali mu pravedni gospodar knez Lazar nije htio vjerovati, očekujući hercega zetskoga gospodina Baošu, koji još nije stigao nego sakuplja vojsku i kreće prema knezu Lazaru. Tada knezu Lazaru žao bijaše što Vuk Branković neprestano kleveće Miloša. Poziva svoje vojvode na večeru da se provesele s njime zajedno. Sjedaju gospoda oko sofre: Vuk Branković, s lijeve, a starac Vratko Bogdanović s desne strane kneza Lazara, vojvoda Miloš u dnu sofre naspram kneza Lazara, s desne i s lijeve strane dvije vojvode, Miloš Topličanin i Ivan Kosančić, i tada reče nevjerni Vuk Branković: "Pogledaj, veliki gospodaru, kneže Lazare, ona trojica govore o tvome zlu, kako će te pogubiti na polju Kosovu". U taj čas knez Lazar držaše u desnici čašu punu vina, ali ne moga piti ništa, jer ga suze obliše, ni prozboriti ne moga, jedva sljedeću riječ izgovori: "Još nikad u srpskom narodu nevjerstva nije bivalo svome gospodaru, a sada čujem da je nova nevjera smišljena od moga zeta vojvode Miloša Obiljevića, kome sam povjerio svu moju vojsku, još je sa sobom nagovorio moje dvije vjerne vojvode, Miloša Topličanina i Ivana Kosančića. Zdrav si, zete Milošu, vino popij, a pehar ti na dar!" Miloš ustade i knezu se smjerno pokloni, govoreći: "Milostivi gospodaru, ja sam <ti> vjeran, tako mi Bog pomogao protiv cara Murata, koga ću sjutra ubiti i cijelome svijetu pokazati svoju vjernost, a svu vojsku predajem tebi, milostivome gospodaru, ali čuvaj se, gospodaru moj, nevjere Vukana Brankovića, koji tebe laže, a nas kleveće. Poći ću rano, cara Murata ću ubiti, a poslije toga ne znam šta će biti". U taj čas iza sofre izađe i s njim obje vojvode, Miloš Topličanin i Ivan Kosančić, i rano uzjahaše na dobre konje, odjuriše prema turskom logoru. Straže turske kazaše caru Muratu, i ovaj mišljaše da oni idu da se poturče, i veoma se obradova Milošu Obiljeviću, kao glavnom vojskovođi kneza Lazara. Miloš Obiljević uđe sam pod šator i car mu reče: "Dobro došao, Milošu, imaćeš kod mene dosta svake milosti!" Miloš reče: "Imam dosta svake milosti u gospodara moga, slavnog kneza Lazara!" I u taj čas caru Muratu probode mačem srce i ovaj pade nauznak mrtav. Još Miloš tu ubi glavnoga < velikoga> vezira i careva blagajnika. Obiljević Miloš kao munja iz šatora izađe, pojaha konja i dvojici drugova reče: "Put treba mačem probiti!" Turci povikaše: "Miloš ubi cara!" Na njih mnogi Turci napadoše, tri vojvode bez milosti mnoge Turke pobiše, brzo se iz logora turskog htjedoše nazad probiti i knezu Lazaru javiti da je turski car Murat ubijen; U tom času Turci obojicu vojvoda ubiše, Topličanina i Kosančića. Videći da su mu drugovi poginuli, Obiljević opet poletje u boj i opet mnogo Turaka ubi. Turci oko njega pobodoše u zemlju koplja, okrenuvši vrhove nagore, te se Obiljevića konj nabode na koplja. Vojvoda Miloš se svojim kopljem triput poduprije, skoči prvi put oko 20 koraka, drugi put 25. treći put 40 koraka, o čemu i do danas na polju Kosovu znaci ostaše. Milošu se slomi koplje, i okruži ga mnoštvo Turaka, uhvatiše ga živa i odvedoše carevu sinu Bojazitu Prvom; Bojazit se osokoli i tada sa svom vojskom krenu prema srpskom logoru. Knez Lazar je sam komandovao vojskom, a izdajnik Vuk Branković iz logora srpskog pobježe na stranu i daleko odvede 12 hiljada Bosanaca odlične konjice. Knez Lazar reče: "Ko ljubi Hrista i želi milost božiju neka ide sa mnom da prolijemo krv za vjeru i crkvu, za otadžbinu i slavu; ko li neće milosti božije, neka ide za prokletim Vukanom Brankovićem!" I drugog sata dana počeše boj i do podneva Srblji veoma mnogo Turke ubijahu i šest paša sa svom <vojskom> pobiše. I da izdajnik ne uteče sa 12 hiljada konjanika, mogahu tog dana svu silu tursku pobiti. A poslije podneva počeše se Srblji umanjivati. Toga dana pogibe sva srpska gospoda pred očima svog gospodara kneza Lazara koji, prilikom zamjene zamorenih konja, od Turaka živ bi uhvaćen, sa mnoštvom vlastele, i po naređenju Muratova sina Bojazita <Bajazita> svima glave posjekoše, prvo knezu Lazaru, a poslije Milošu Obiljeviću. I tako se umanji srpsko carstvo, koje je svom svijetu cvjetalo dvjesta i trideset godina. Osnovao ga je Simeon Nemanja godine 6663, i carovaše prvi Simeon, poslije njega sin mu Stefan, po.slije Stefana sin mu Radosav, poslije Radosava brat Vladislav, poslije Vladislava sin mu Dragutin, poslije Dragutina brat Miljutin < Milutin > , poslije Miljutina sin mu Stefan, poslije Stefana njegov sin Stefan Silni Šesti a poslije njega mladi Uroš (a kneza Vukašina i ubicu ne spominjem), poslije Uroša knez Lazar. Svi su oni pravedno carovali, i Bog im je priznao pravednost, pošto se i do danas vide njihove svete i iscjeljiteljne mošti. Poslije njih vladahu despoti srpskom zemljom: Lazarev sin Stefan, poslije njega sestrić mu Đorđe <Đurađ> Vuković, koji je kći svoju dao za Murata Drugog, zato su ga Srblji mrzjeli, poslije njega jedan za drugim sinovi njegovi Grigorije <Grgur> Slijepi i Lazar Mladi, a Stefan Slijepi je otišao u Crnu Goru hercegu Ivanu Crnojeviću, koji ga je oženio svojom sinovicom gospođom Anđelijom, koja mu rodi dva sina: arhiepiskopa Maksima <i> Jovana despota. A poslije njega posljednji srpski despot bio je Vuk Ognjeni, sin Grigorija Slijepog, a tog despota Vuka u Bosni, u gradu Jajcu, ubiše njegovi kočijaši dva brata Miloradovića, za šta su od Turaka bili nagrađeni, a od hrišćana prokleti i prognani (gore pomenutu dvojicu braće Grigorija i Stefana oslijepio je njihov zet turski car Murat Drugi), i s njime se istraži onaj slavni despotski rod, ostade hercegstvo <vojvodstvo>crnogorsko. Baoša, kojega prije spomenuh, treći dan stiže na Kosovo poslije one bitke, koja bi godine 6897. od nastanka svijeta, a od rođenja Hristova 1389, 15. dana mjeseca juna. Baoša, u tuzi velikoj što u boj nije stigao, gnjevan bijaše na izdajnika Vuka Brankovića, kojega je poslije svojom rukom ubio. Baoša je Zetom vladao do zrelosti sina Jovana Crnojevića. Ovaj Jovan se oženio Marijom, ćerkom Jovana Kastriota-Emacije, kneza od Menestra i Kastorije, koja mu je rodila sina Stefana Crnojevića. Ovaj Stefan godine 1421. poče da vlada Zetom <i> Crnom Gorom. U tome Baoša preminu. A te iste godine i Stefan Crnojević pođe u Napulj radi dogovora s napuljskim kraljem, i tamo provede 2 godine; u otadžbinu se vratio 1423. Oženio se Vojisavom, ćerkom Đorđa <Đerđa> Kastriota, zvanog Skenderbeg, i zajedno sa Skenderbegom 24 godine vojevaše protiv Turaka, i u 63 bitke do nogu Turke potukoše, kako o tome kaže istorija o Skenderbegu. Umrije herceg Stefan, poslije njega vladaše sin mu Ivan Crnojević s bratom Đorđem <Đurđem>, koji u Zeti na polju Ćemovskom izgubi bitku godine 1450. od turskog cara Mehmeda Silnoga, a u toj biti poginuo je Đorđe Crnojević, koji je bio oženjen Vojisavom, ćerkom kneza Luke <Leke> Dukađina, te mu je rodila sina Stefana i gore pomenutu kći Anđeliju, udatu za slijepog despota Stefana. Herceg Ivan Crnojević oženio se Marijom, ćerkom bana Stefana bosanskog, a taj Stefan je vodio rat protiv svoga zeta Ivana Crnojevića, kome se ne moga suprotstaviti, i uze Ivan Crnojević ispod Stefanove vlasti Risan, Dračevicu, Konavle, Trebinje <i> Popovo pod svoju vlast, u tome se i pomiriše. Rodio je <dva> sina, Đorđa i Stanišu, i jedinicu kći Anu, kojom se oženio vlaški gospodar Radul-beg. Prvi sin Ivana Crnojevića, Đorđe, oženio se ćerkom mletačkog dužda Muciniga <Močeniga>; drugoga sina, Stanišu, dao je kao taoca turskom caru Mehmedu Drugom radi očuvanja mira, ali ga je vjerolomnik Mohamed mladoga poturčio i nazvao drugim Skenderbegom. Videći kako se širi tursko carstvo, herceg Ivan Crnojević prenese svoj dvor iz Zete u Crnu Goru, na polje Cetinje, a tamo postavi i sagradi predivnu mitropolitovu rezidenciju. U Veneciji tada nije bilo naše grčko-pravoslavne crkve i Mlečići dozvoliše Ivanu Crnojeviću te <je> on sagradi u ime svetog velikomučenika Đorđa od Kapadokije, koju i do danas Grci izdržavaju; još je i dvor svoj podigao u Veneciji. Umro je u svome dvoru na Cetinju. Poslije njega vladao je sin mu Đorđe <Đurađ>, koji umrije bez djece. Poslije njega vladaše njegov brat od strica Stefan, sin Đorđa <Đurđa> Crnojevića, koji pogibe od Turaka u bici pomenute 1450. godine. A Stefan rodi sina Jovana Crnojevića, koji vladaše u Crnoj Gori poslije smrti svoga oca do godine 1516. A zatim je bio mletački plemić, supruga mu je bila Katarina Orija, od njih je Đorđe Crnojević, mletački plemić. On je imao tri sina: Konstantina, Solomona i Iliju. U Mađarskoj je preminuo mletački plemić Konstantin Crnojević, supruga mu je mletačka plemkinja od Kontarina, od njih je Jovan Crnojević, mletački plemić; supruga mu je bila mletačka plemkinja Oresta Valerisa, od njih je Viktor Crnojević; supruga mu je bila Jelena Balba, mletačka plemkinja, od njih je Jovan Crnojević, mletački plemić, 1621. bio na glasu. U Crnoj Gori hercezi Crnojevići vladahu do godine 1516. Od te iste godine umjesto hercega vladaju mitropoliti, i mnogo puta pomagahu Mlečićima protiv Turaka za vrijeme rata na Kipru, Kritu i Amoreji < Moreji >. Osobito su Mlečići zauzeli Kastel-Novi <Hercer-Novi> uz pomoć Crnogoraca, koji pobiše svu bosansku i hercegovačku vojsku što je došla u pomoć Kastel-Novom godine 1687. Zbog toga je turska vojska više puta udarala na Crnu Goru, predvođena slavnim Sulejman-pašom od Albanije, i dosta štete Crnogorcima učini. A poslije toga, 1699. godine, junaci iz Albanije i iz Hercegovine, koji izbjegoše iz svoje otadžbine, u bojevima vjerno služahu Mlečićima, a po zaključenju mira, umjesto nagrade, Mlečići ih poslaše na morsko ostrvo u Istri, gdje za jednu godinu s ženama i djecom svi pomriješe od nezdravog vazduha. Poslije toga, 1711, godine onaj veliki gospodar čija je uspomena vječito dostojna hvale, car Petar Prvi, samodržac sveruski, čuvši o slavnim i hrabrim podvizima crnogoroskog naroda, izvolio im je poslati svoje povelje, hvaleći njihovu vjernost i postojanost, podstičući u njima usrdnost prema hrišćanskoj vjeri da uzmu oružje u pomoć Njegovom Veličanstvu protiv varvara Turaka. Ovako je Veliki Gospodar pisao i drugim hrišćanskim narodima, i niko se ne odvaži da digne oružje protiv Porte Otomanske, sem jedini Crnogorci, pod vođstvom svog mitropolita Danila Šćepčevića od Njeguša Petrovića. On je zaista imao slavne vojskovođe, a to su: prvi od Njeguša njegov rođen brat duk < vojvoda > Radule Petrović, sa svojim sinovcem serdarom Savom Petrovićem, serdar Vuk Radonjić, Vučeta Radonjić, knez Marko Bogdanović, vojvoda i gubernator Vukota Vukašinović, knez Kojica Nikolić, vojvoda Vuk Mićunović, knez Stanko Kovačević, knez Vukosav Ivanović, Vuksan Milić, knez Petar Vučetić, vojvoda Nikola Martinović, knez Stanoje Martinović, knez Ivan Vuletić, knez Martin Brajić, knez Luka Mahina, knez Nikola Pobor, gubernator Nikola Lazarević, serdar Vuk Mirković, vojvoda Vuk Radanov Paštrović, vojvoda Mašan Boljević, vojvoda Ilija Dupila, knez Nikola Klisić, knez Vuk Bulanović <Vulanović> knez Mihajlo Ivanović, knez Stefan Vulović, vojvoda Vuk Đurašković, knez Vuliša Ražunatović < Ražnatović > , knez Ivan Ljubotinja, knez Vuk Vujović, Nikola Svjetloća, vojvoda Boško Stjepanović < Šćepanović >, Vuk Radović, knez Pileta Radulović, knez Rade Gvozdenović, vojvoda Mijuško Plješivčević, vojvoda Jezdimir Bljelopavljić, vojvoda Ćetko Piletić Piper, vojvoda i gubernator Radonja Drekalović, vojvoda Miloš Vasojević, vojvoda Miloš Bratonožić, vojvoda Đon Stale Kliment. Smjelo i s velikom voljom pođoše s oružjem u ruci protiv Porte Otomanske i pobjeđivahu varvare, zbog čega Porta po zaključenju mira s Rusijom odluči da pošalje veliku vojsku na Crnu Goru pod vođstvom seraskera Ahmet-paše, koji sa 60 hiljada turske vojske napade Crnu Goru 1712. godine, ali je od Crnogoraca bila potpuno razbijena. Poslije ove pobjede Otomanska Porta je odlučila da za svoje dobro od Crnogoraca traži mir ali oni, pošto obećaše ispuniti visoko dopuštenje Njegovog Veličanstva cara Petra Velikog i zapovijesti za to nemahu, vjernost svoju otkazati <ne> pokušaše i mir neprijateljima odbiše. Na to Otomanska Porta 1714. godine posla više od 100 hiljada vojske na Crnu Goru, pod vođstvom vezira Duman-paše Ćuprelića <Numan-paše Ćuprilića>. Crnogorci od svojih saveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni, a pored toga Turcima zajedno na Crnogorce pođoše u rat Hercegovci, kojima Turci nikad ne dozvoljavaju da nose oružje, osim kad idu u rat protiv Crne Gore. Vezir Ćuprelić je hrabrosti lukavo pretpostavio prevaru kroz razna obećanja, kad su već Crnogorci primili vijest o zaključenju mira s Turcima cara Petra Velikog, čija je blažena i vječito dostojna hvale uspomena, tako da su bili voljni sklopiti mir, crnogorski glavari povjerovaše njegovom <vezirovom> zaklinjanju, ne bjehu na oprezu da <ne> idu u turski logor, i njih ljudi ka broju nečasnom nevjerom zatvori u tamnicu. Potom sa svih strana iznenada udariše na Crnu Goru, koja nije očekivala napad, peti dio zemlje ognju i maču predadoše, i mnogo naroda zarobiše, a gore pomenute glavare objesiše. Zatim, 1716. godine, dvije bosanske i hercegovačke paše, Čengići, s begom Ljubovićem, s drugim okolnim pašama i silnom vojskom, napadoše Crnogorce. Uz božiju pak pomoć crnogorskim oružjem bijahu pobijeđeni i pobijeni, a paše s begom Ljubovićem i drugim starešinama, ljudi, zarobljeni, te im svima glave posjekoše. Opet, 1717. i 1718. godine, ratovahu protiv Albanije Mlečići, napadajući gradove Intiveri <Bar> i Oljcin <Ulcinj>, i zamoliše mitropolita Danila Petrovića za pomoć, te im on dade pet hiljada i pet stotina ljudi. Ovi sačuvaše topove i drugo mletačko oružje od albanskog paše, koji s jakom vojskom napade vojsku mletačku, ali Crnogorci Turke odbiše i rastjeraše, što su Mlečići pismeno, što i do danas postoji, posvjedočili i zahvalili mitropolitu Danilu. A kad im nije nužda, Mlečići zaboravljaju prvo <pređašnje> dobro koje su im Crnogorci učinili. Zatim, 1727. godine Čengić Bećir-paša s velikom vojskom napade Crnu Goru, ali njegova vojska bi do nogu potučena, a on se s malim brojem <vojske> srećno bježanjem spasao, zahvaljujući brzini svojih konja. Kasnije je poginuo od carske ruske vojske kod Očakova. Zatim, 1732. godine, Topal Osman-paša, koga je sultan Mahomet < Mehmed > Peti postavio za beglerbega činit-devera, to jest za generalnog inspektora Makedonije, Albanije i Bosne, po dolasku u Albaniju pokuša da oproba sreću protiv naroda crnogorskih i posla priličan broj Makedonjana < Makedonaca >, Albaneza < Albanaca> i Bošnjaka na Pipersku provinciju, gdje ih Piperi uz pomoć Kuča sve pobiše. Čudo se priča da su ovi hrišćani na početku te bitke vidjeli pred sobom čovjeka na bijelom konju, sličnog velikomučeniku Đorđu, i on je prvi Turke ustrašio, te sam Osman Topal-paša iz tvrđave Podgorice pobježe u Albaniju, a kasnije je poginuo u bici sa Persijancima. Opet, 1739. godine. vezir Hodaverdi-paša Mahmutbegović sa osam paša i mnogobrojnom vojskom udari na kuću vojvode Drekalovića, i 7 godina ratovaše, poslije je <turska vojska> od naše vojske bila potučena, a starešine i 70 najviđenijih Turaka, koji se bjehu zatvorili u jednoj kuli, živi su spaljeni. Još je 1750. godine turska vojska, koja se sastojala od Bošnjaka i Hercegovaca, iznenada udarila na granicu crnogorsku, ali je od malog broja naše vojske bila potučena. Uz ove pobjede ovoga naroda, ne uključujući mnoge <druge> u raznim ratnim događajima, samo ukratko pomenuh sreću koju je Bog darivao njihovom oružju; i da se nijesu ovi narodi tako snažno oružjem branili, zasigurno bi pali u ropstvo, kao i ostala Srbija. Pritom turski sultan je oko Crne Gore postavio stalnu vojsku, dajući joj svake godine velike pare, i ta vojska nikad Crnogorcima ne da spokojstva ni mira.
Neću propustiti da ovdje spomenem još hrabri narod koji živi oko nas, a koji danas pripada turskoj oblasti, a ranije je bio pod vlašću hercega zetskih i crnogorskih: upravo Mrkojević has i Bijelo Polje, isto tako i druge narode koji naokolo žive i koji su po prirodi ratnički, a nalaze se do rijeke Drine <Drima>, a ta rijeka Drin <Drim> dijeli hercegstvo zetsko i Albaniju. Ni ovi narodi nijesu baš potpuno pod turskom vlašću, kao što su drugi narodi, što očigledno svjedoči to da se nekako i prošlih godina < i > nedavno dešavalo među tim narodima da ubiju paše koje sultan odredi u gubernijama <pokrajinama>, i to: 1741. godine trobunčužnog pašu Mehmudbegovića, 1748. godine Jusuf-pašu Čaušagića, 1749. godine Muftar-pašu Čaušagića, dvobunčužnog, 1750. godine Kajmak-pašu Mahmudbegovića, dvobunčužnog, i njegovog rođenog brata. Iz ovoga se može vidjeti o ovom narodu, mada se smatra da je u turskoj oblasti, koliko je njihovo junaštvo veliko i <koliko su> slobodni, ničega se nijesu bojali da ubiju tolike ugledne i slavne turske paše.
Potrebno je znati i to koliko je narod crnogorski bio od koristi austrijskom dvoru preko svoga prirodnog <narodnog> patrijarha Arsenija Crnogorca, koji <se odazva> na milostivi pismeni poziv rimskog ćesara Leopolda Prvog, u kome, hvaleći slavpe i izabrane narode albanske, njima i drugim ilirsko-srpskim narodima posla obećanje puno svakojakih zadovoljstava. Tada srpski patrijarh Arsenije Crnogorac pobježe iz turske oblasti u svoju otadžbinu Crnu Goru, a Crnogorci ga ispratiše kroz Bosnu do ćesarske vojske prema Dunavu. Tada se, godine 1689, s patrijarhom Arsenijom odselilo iz turske oblasti više od 80 hiljada porodica srpskog naroda u Mađarsku, u ćesarsku oblast, na povlastice koje je darovao patrijarhu Arseniju ćesar Leopold. Opet, 1737. godine, prebježe Brđanima srpski patrijarh Arsenije Jovanović iz pećkog grada, patrijaršijske rezidencije (pošto ga Turci htjedoše objesiti), kojega Kuči i Vasojevići ispratiše u ćesarevu vojsku u grad Nisu <Niš>, a u povratku popališe i opljačkaše svu tursku provinciju Bihor i kćeri turske gospode krstiše i njima se oženiše.
Iste godine se i Bošnjaci nađoše u krajnjoj nevolji, sa svih strana opkoljeni, a rezerve hrane ne imahu; iz Albanije <je> ne dadoše dovesti Crnogorci, jedino Francuzi dovezoše brašno brodovima u Raguzu <Dubrovnik> , a od Raguze karavanom u Sarajevo. Ali i tamo Crnogorci napraviše Turcima zasjedu: karavan s brašnom zaplijeniše, a Turke pobiše. Takve je usluge ćesaru učinio crnogorski narod, a za te usluge nije od ćesara tražio za sebe nikakve nagrade.
Ja vrlo kratko napisah ovaj izvještaj o našem crnogorskom narodu, u kakvom je dosad bio stanju i kakve je usluge carevima hrišćanskog imena svojom voljom učinio, iz čega svak može dovoljno ocijeniti vjernost i postojanost ovoga naroda, koji za jedinu čast smatra svojim oružjem služiti hrišćanskom gospodaru.
B.M.P.M.Č.Z.S.
P. I S.E.V.P.
10. marta
1754. godine,
u Moskvi
Broj srpskih arhijereja
[uredi]pored mitropolita crnogorskog
1. Arhiepiskop pećki i čitave Srbije, Bugarske, Pomorja <Primorja>, Dalmatije <Dalmacije>, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika patrijarh
2. Arhijerej bosanski
3. Arhijerej hercegovački
4. Arhijerej raški i novopazarski
5. Arhijerej užički
6. Mitropolit beogradski
7. Arhijerej niševski <niški>
8. Arhijerej kosovski
9. Arhijerej ištipski <štipski>
10. Arhijerej čostandinski <ćustendilski >.
11. Arhijerej skopski
12. Arhijerej prizrenski
Ovih dvanaest arhijereja žive siromašno, kao turski podanici, a <naj>više ih ljute Grci, kao što se desilo u prošlom ratu, 1737. godine. Grk Karadž-Joanikije u Konstantinopolju <Carigradu> podnese sultanu pismenu molbu da su Srblji sa svojim prirodnim <narodnim> patrijarhom i arhijerejima uvijek izdajnici turskog carstva, negda Rusiji, negda ćesaru, ponekad Mlečanima. Na tu molbu sadašnji sultan Mohamet < Mehmed > je dozvolio Karadž-Joanikiju da bude srpski patrijarh, koji je veoma mnogo zla nanio narodu srpskom, idući sa sultanovim ukazom po srpskoj zemlji, postavljajući Grke za arhijereje, mučeći narod i uzimajući silom novac. Sreća je njegova što daleko zaobiđe Crnu Goru. Ipak sam na kraju pobježe od srpskog naroda u Konstantinopol, < Carigrad > s velikim bogatstvom, opljačkavši svete crkve i srpski narod, a naročito opljačka do golih zidova Pećku patrijaršiju i u njoj ništa ne ostavi do svetih moštiju koje tamo počivaju. Poslije Srblji postaviše svog prirodnog <narodnog> patrijarha, kao i ranije.
13. Arhijerej delmatinski < dalmatinski>, a <Dalmacija> se nalazi pod mletačkom vlašću, koja ne dozvoljava da tamo bude pravoslavni arhijerej, nego unijat, da bi pominjao papino ime i vjerovao da Sveti Duh potiče i od Oca i od Sina, <koji bi vjerovao> u čistilište, prijesan hljeb, kao i sa kvascem, <za pričešće > posvećenog Hristova tijela i <koji bi htio> ispovijedati se sa zakletvom i svojeručnim potpisom.
Srpski Arhijereji pod Habzburzima
[uredi]1. Mitropolit karlovačko-sremski
2. Arhijerej bački
3. Arhijerej temišvarski
4. Arhijerej karansebeški
5. Arhijerej aradski
6. Arhijerej budimski
7. Arhijerej slavonijski <slavonski>
8. Arhijerej kostanički <kostajnički>
9. Arhijerej hrvatski i karlošedski <karlovački>
Ovih 9 arhijereja su dosta bogati.
Raguza <Dubrovnik> se nalazi na Adrijatskom <Jadranskom> moru, između Crne Gore i Delmatije <Dalmacije>. On je ranije bio pod vlašću srpskih careva, poslije primiše tursko podanstvo i zaštitu; oni su svi katolici. A kad Turci potpuno osvojiše Bosnu i Hercegovinu, dobježa u Raguzu nekoliko hrišćana grčke vjeroispovijesti sa svojom imovinom da se ovdje sačuvaju. Ali, Raguzijani <Dubrovčani> na Uskrs u crkvi svetog oca Nikole iznenada napadoše i pobiše sve ove naše hrišćane, a imovinu im zaplijeniše, i od toga doba nikakvome hrišćaninu naše vjeroispovijesti ne dopuštaju da živi među njima, niti ima u njihovoj državi naše crkve ni čovjeka. Ako se desi da ko umre, ne dozvoljavaju ga u njihovoj zemlji sahraniti; takvi su oni posljednji neprijatelji našega pravoslavlja. Jedino igo <jaram> na sebi oni nose od Crnogoraca, koji pritiskuju Raguzijane, a posebno zato što Raguzijani potplaćuju Turke protiv Crnogoraca. Prošle, 1752. godine, Raguzijani uhvatiše jednog Crnogorca koji je s Mlečanima došao u Raguzu radi trgovine i predadoše ga Turcima u Trebinju; Crnogorci odmah uhvatiše veoma bogatog raguskog <dubrovačkog> plemića i htjedoše mu glavu odsjeći, ali on jadnik i onoga Crnogorca i hiljadu zlatnih dukata dade Crnogorcima, i sebe oslobodi.
Istorija turske monarhije u 4. glavi na 30. listu jasno govori da je crnogorski narod slobodan. Kad je bio ubijen sultan Ibrahim i postavljen na presto sin mu sultan Mohamet < Mehmed > Četvrti, jedan čuveni buntovnik, po imenu Kudkegaj, namjerio je da s velikom imovinom pobjegne u nepristupačne albanske planine, a stanovnike tih planina Turci ni dosad nijesu mogli pokoriti - to se podrazumijeva Crna Gora, koja se nalazi u dijelu albanskom, pošto su Turci Albaniju pokorili, a Crna Gora posebno svoje ime i slobodu hrabrošću i oružjem brani od neprijatelja, kako < je > i sami Turci mrsko nazivaju Kaur Karadag, to jest Crna Gora.