Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca 9

Izvor: Викизворник
ISTORIJA SRBA, HRVATA I SLOVENACA
Pisac: Stanoje Stanojević


IX.
Pod Turcima. — Migracije.

Život pod Turcima najteže je i najgore doba u istoriji srpskog i hrvatskog naroda. To je doba velikih, i kulturnih i etničkih, promena. Za to se vreme sasvim iz osnova izmenilo vrlo mnogo od onoga, što je vek vekovima postojalo i bilo utvrđeno u srpskom i hrvatskom narodu.

Treba međutim imati na umu, da život našega naroda pod Turcima nije odmah od početka bio tako rđav kao docnije, kad je Turska počela opadati. Sem toga Turci su, u pojedinim oblastima i u raznim vremenima, vrlo raznoliko postupali prema svojim pokorenim narodima; nianse u tom pogledu bile su obično dosta, ponekad i vrlo velike.

U glavnom je od samog početka uvek i svuda bilo dosta teško, ali je na mnogo mesta, osobito u početku, stanje bilo bar snošljivo. Vremenom je međutim bivalo sve gore i gore. Ustanci i pokreti krajem XVI veka i veliki austrisko-turski ratovi krajem XVII veka, imali su osobito rđav uticaj na držanje Turaka prema Srbima. To su bili momenti, koji su izazvali znatno pogoršanje položaja srpskoga naroda u Turskoj.

Ali se mora priznati, da je doba turskog ropstva u po nekom pogledu imalo i dobrih posledica za srpski narod, za njegov život i njegov razvitak. Pre svega, za turske je vlade u srpskom narodu postepeno nestalo svake staleške razlike, i onda je uhvatio korena demokratizam, koji je docnije doneo tako mnogo dobrih rezultata.

Pored toga, u tursko je doba izvršena ponovo organizacija srpske pravoslavne crkve, koja je neobično mnogo koristila celom srpskom narodu i znatno doprinela, da se on sačuva i održi u turskom ropstvu. Srpska je crkva već od doba velikih reformatorskih i organizatorskih radova Sv. Save, u početku XIII veka, bila srasla sa narodom, i srpski je narod u njoj, još za vreme slobodnog državnog života, sve više gledao jedan deo svoga života i svoga bina. Kada su Turci zauzeli srpske zemlje i pokorili srpske države, onda je crkva pružala narodu utehe i duhovne hrane. Ona je bila jedina čisto narodna ustanova, koja je imala i volje i mogućnosti, da u svakoj prilici uzme u zaštitu narod od Turaka i da se pred turskim vlastima zauzme za njega.

Kad su Turci zauzeli Smederevo (1459 god.) i uništili srpsku despotovinu, ukinuli su oni i samostalnu srpsku crkvenu organizaciju. Ali je srpski narod, u prvom redu naravno srpsko sveštenstvo, dobro znao i osećao, kakvu bi korist imao od svoje samostalne crkvene organizacije, pa je više puta pokušavao da svoju crkvenu organizaciju obnovi. Posle više neuspelih pokušaja, pošlo je Srbima u jednom povoljnom momentu, sredinom XVI veka, za rukom da dobiju svoju nacionalnu crkvenu organizaciju. Uspeh je postignut blagodareći sretnoj okolnosti, što je u taj mah bio veliki vezir i najuticajnija ličnost u Turskoj Mehmed Sokolović, poreklom Srbin. Njegovim uticajem obnovljena je srpska pećska patrijaršija (1557 god.), a za prvog patrijarha postavljen je rođeni brat velikog vezira, kaluđer Makarije.

Nova pećska patrijaršija mnogo se razlikovala od stare, nekadašnje pećske patrijaršije. Kada je pećska patrijaršija osnovana (1346 god.), njen se obim poklapao sa teritorijom srpske države. Ali je pećska patrijaršija onda s jedne strane obuhvatala mnoge zemlje, koje etnički nisu pripadale srpskom narodu, a bile su u srpskoj državi, s druge strane bilo je u taj mah dosta srpskih zemalja, koje nisu bile u srpskoj državi, pa prema tome nisu bile ni u pećskoj patrijaršiji. Kada se, posle toga, srpska država počela raspadati i smanjivati, smanjivao se uvek, gotovo u istom razmeru, i obim pećske patrijaršije. Ona je krajem XIV veka obuhvatala još samo osnovne zemlje Nemanjine države, a docnije samo despotovinu. Posle pada despotovine (1459 godine), ona je bila ukinuta.

Kada je 1557 god. trebalo obnoviti pećsku patrijaršiju, odrediti joj obim i obeležiti granice, učinjeno je to vrlo trezveno i realno: pećskoj su patrijaršiji podložene sve pokrajine u turskom carstvu, u kojima je u masama stanovao srpski pravoslavni narod. Tako je organizacija pećske patrijšije obuhvatila sve zemlje od više Budima do niže Skoplja. To je bila velika nacionalna organizacija, koja je u čvrstu zajednicu okupila gotovo sve Srbe.

Pećska je patrijaršija bila vrlo dobro organizovana i počela je odmah odlično funkcionisati. Ona je vremenom svoj blagotvorni rad prenela i u pokrajine, koje nisu bile pod vlašću sultanovom, u krajeve pod Mletačkom Republikom, Ugarskom i Hrvatskom. I u te su krajeve stalno dolazili izaslanici pećskog patrijarha, krepili svuda narod u veri, podržavali ga u nadi na bolju budućnost i održavali zajedničke tradicije i ideale u celom narodu. Tako je ta velika narodna organizacija vrlo mnogo doprinela, da Srbi pod Turcima izdrže sve nevolje i krize i da se kao narod održe.

U to doba, kad je obnovljena pećska patrijaršija, hrvatski je narod bio sav zauzet dugim i krvavim dinastičkim borbama u Ugarskoj, a već u drugoj polovini XVI veka morali su Hrvati početi i borbu protiv apsolutističko-centralističkih težnji bečkoga dvora. Kako su i agrarni odnosi u Hrvatskoj u to doba bili neuređeni, i koliko su socijalne i ekonomne prilike bile teške, vidi se najbolje po velikoj krvavoj seljačkoj buni 1573 god. Prilike u kojima je u to doba živeo hrvatski narod u Austriji, najbolje karakterišu zahtevi pobunjenih seljaka. Oni su tražili: slobodu, jednakost, opštu vojnu obavezu i avtonomiju Hrvatske.

U to je doba na teritoriji Hrvatske organizovana, od delova Hrvatske i Slavonije, vojna krajina (Granica), koja je u budućnosti imala vrlo veliki značaj i za srpski i za hrvatski narod. U Granici su, osobito u početku, sasvim gospodarili nemački vojnici i nemački đenerali. Njihovo je ponašanje i rad davao dosta opravdanog povoda za tužbe u raznim pravcima. Zbog toga je u tim krajevima nezadovoljstvo sa upravom stalno raslo. Osim toga, Hrvati su uvek smatrali, da su zemlje, od kojih je na teritoriji Hrvatske i Slavonije obrazovana vojna krajina, nasilno odvojene i oduzete od Hrvatske, pa su, osobito posle oslobođenja od Turaka, stalno tražili, da se ti otrgnuti delovi vrate Hrvatskoj. Borba oko toga pitanja ispunjavala je docnije, u pojedinim momentima, znatan deo političkog života hrvatskoga naroda, dogod to pitanje nije bilo rešeno onako, kako je to odgovaralo interesima Hrvatske.

Ali je obrazovanje vojne krajine najvažnije zbog toga, što je ona silno uticala na etničke promene i na međusobne odnose, srpskog i hrvatskog naroda.

Još za vreme slobodnih srpskih država, od XVII veka pa nadalje, bilo je, u raznim vremenima i prilikama, migracija iz srpskih zemalja na sever, čak i preko Save i Dunava. Tako se već u XII veku pominju Srbi u Sremu, a u početku XIII veka i u Bačkoj. Kad su Turci, u drugoj polovini XIV veka, počeli prodirati u srpske zemlje i tamo osvajati, nastalo je sve u većem obimu kretanje srpskog stanovništva sa juga, iz zemalja, koje su Turci zauzeli ili napadali, na sever, i to ne samo u slobodnu srpsku državu, nego i dalje, preko Save i Dunava, u Ugarsku.

Početkom XV veka, kad su srpski despoti počeli dobijati od ugarskih kraljeva velika dobra u južnoj Ugarskoj, u Slavoniji i u Hrvatskoj, oni su na tim svojim dobrima naseljavali Srbe. Srba je u to doba bilo u Ugarskoj već toliko, da je ugarsko zakonodavstvo momoralo preduzeti korake protiv ovih došljaka. Kako su Turci sve više i sve jače nadirali, bile su sve jače i češće i migracione struje Srba s juga na sever. Kada su Turci, u drugoj polovini XV veka, zauzeli sve srpske države, migracije srpskog naroda u južnu Ugarsku postale su još intenzivnije, a posle mohačke bitke (1526 god.), posle pada Like i Krbave (1528 god.) i turskog nadiranja u severnu Dalmaciju, Hrvatsku i dalje, sve su češće i sve gušće srpske migracije i u severo-zapadnom pravcu. Tako su tokom XVI veka Srbi poplavili celu južnu Ugarsku, Slavoniju i Hrvatsku. Migracije srpskoga življa u tim pravcima, naravno sa raznom intenzivnošću, produžuju se onda i kroz ceo XVII vek.

Naseljavanje Srba u tim krajevima bilo je od samog početka znatno olakšano time, što je tamo gotovo sve staro stanovništvo napustilo bilo svoje ognjište i pobeglo ispred Turaka. Stoga su mnogi krajevi ostali pusti ili polupusti. U te puste i polupuste zemlje naseljavali su se Srbi, zadržavajući stopu po stopu Turke, koji su za njima nadirali. Austriske i ugarske vlasti rado su primale srpske doseljenike, jer im je bila potrebna radna snaga za obrađivanje zemlje i za suzbijanje turskog nadiranja. Jer ti su doseljenici bili odlični ratnici i najbolja odbrana granice protiv Turaka. Stoga su vlasti, osobito austriske, većinom pomagale preseljavanje Srba i favorizirale nove podanike. Vojna je krajina sama sobom bila tako organizovana, da je davala velike olakšice i prednosti njenom stanovništvu. Austriska je vlada s planom radila na tome, da te pogodnosti budu što vene, da bi vojna krajina bila što jača privlačna snaga za Srbe, koji bi se tu hteli naseliti. Sa tom namerom davane su dosta velike povlastice srpskim naseljenicima, i to ne samo onima u organizovanoj vojnoj granici, nego i Srbima u drugim zemljama, van vojne granice.

Usled turskog nadiranja i osvajanja, i svih posledica toga stanja, nastalo je dakle veliko pomeranje srpskoga naroda u mnogim krajevima. To pomeranje i stalno komešanje trajalo je puna tri veka, i izazvalo je i izvelo velike i radikalne etničke promene u celom srpskom i hrvatskom narodu. Promene u tom pravcu, izvedene u to doba, mogu se meriti samo sa onima, koje su izvedene u VII veku, kad se srpski i hrvatski narod doselio na Balkansko Poluostrvo.

Bilans etničkih promena pod Turcima bio je po srpski narod u glavnom povoljan. Srpski je narod usled migracija gubio nešto terena na jugu u staroj Srbiji prema Arnautima (osobito od kraja XVII veka, posle velike seobe pod patrijarhom Arsenijem III), ali je zato na drugoj strani znatno dobio. U to se doba srpski narod naselio, ili je pojačao svoj živalj, u severnoj Dalmaciji, Lici, Krbavi i Baniji, Slavoniji, Sremu, Banatu i Bačkoj, Baranji i Pomorišju, i u mnogim krajevima srednje i gornje Ugarske. Tako je srpski narod u to doba zauzeo mnoge krajeve, koji su pre dolaska Turaka ležali van njegovih etničkih granica. Iz etnički aktivnih srpskih oblasti strujali su od toga doba stalno jaki etnički talasi na sve strane, osobito na sever i severo-zapad.

Usled svega toga nastale su velike promene u etničkom grupisanju srpskog i hrvatskog naroda. Srpski je narod prodro i u čisto hrvatske i mađarske zemlje, i pomerio je na taj način znatno svoju etničku granicu na sever i severo-zapad. Srpski je narod naselio tada velik deo Hrvatske, i prožeo je celokupan život hrvatskoga naroda svojim bićem i svojim osobinama. On je već u to doba postao u Hrvatskoj, kao i u Ugarskoj, faktor, sa kojim se ozbiljno moralo računati. Istorija srpskog i istorija hrvatskoga naroda, osobito u hapsburškoj monarhiji, utkana je od toga doba jedna u drugu tako, da ih je nemoguće razdvojiti.

Hrvatskim velikašima, isto kao i Mađarima, nisu bile po volji povlastice, što su ih srpski doseljenici u vojnoj krajini i drugde dobijali, i gonili su zbog toga Srbe. Stoga Srbi nisu bili zadovoljni u novoj svojoj otadžbini, i zbog toga gonjenja i zbog postupanja austriskih vlasti i oficira prema njima. Srbi su se bunili protiv austriskih oficira i vojnika i protiv zloupotreba i nasilja, što su ih oni činili u vojnoj krajini. Naravno da tužbe nisu mnogo pomagale i da su zle prilike trajale i dalje.

Međutim su Turci sve dalje prodirali; u junu 1592 god. zauzeli su oni Bihać, koji je bio vrlo važna strategiska tačka na frontu prema Turcima. Usled toga je obranbena linija morala biti znatno pomaknuta natrag, na liniju: Ogulin, Karlovac, Sisak. Turci su naumili da svakako uzmu i Zagreb, ali u krvavoj bitci kod Siska (22 juna 1593 god.) budu oni razbijeni, i njihova agresivna moć na toj strani za uvek skrhana.

Ali su se sada stali javljati zapleti na drugim stranama. I u Hrvatskoj i u Ugarskoj izbilo je veliko nezadovoljstvo sa austriskom upravom, čije su se centralističko-apsolutističke težnje sve više osećale i sve jače isticale. S druge strane, Hrvati su u taj mah mislili, da im isto tako ozbiljno preti opasnost i od Srba, osobito od njihove težnje za obrazovanjem posebne političke teritorije. Strah od austriske akcije u unutrašnjoj politici i od njihovog držanja prema Srbima i njihovim težnjama, oterao je Hrvate u taj mah u naručje Mađarima.

Osobito su teške prilika nastale u hapsburškoj monarhiji od sredine XVII veka, posle svršetka tridesetogodišnjeg rata. Austriska vlada je onda pregla da izvede potpunu centralizaciju i da Ugarsku i Hrvatsku potpuno izjednači sa drugim austriskim pokrajinama. Usled toga je nastalo, i u Ugarskoj i u Hrvatskoj, veliko nezadovoljstvo i silno vrenje. To je nezadovoljstvo dobilo u Hrvatskoj izraza u zaveri Zrinjskog i Frankopana, koji su osuđeni za veleizdaju i pogubljeni 30 aprila 1671 god. Zavera Zrinjskog i Frankopana dobro je došla austriskoj vladi i bila je povod za jake represivne mere u Hrvatskoj: ustav je obustavljen, nemačka je prevlast zavladala, Hrvatska je postala austriska provincija. Hrvati su bili i suviše slabi, a posle zavere Zrinjskog i Frankopana i suviše utučeni, da bi protiv toga nasilja mogli išta preduzeti. U Ugarskoj se međutim posle nekoliko godina (1677 god.) ipak javio neki pokret, koji je našao odjeka i u Hrvatskoj.

Ali je sve te pokrete i težnje uskoro potisnuo u stranu veliki rat protiv Turske (1683—1699 god.), u kome je oslobođen jedan deo hrvatskih i srpskih zemalja.