Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca 8

Izvor: Викизворник
ISTORIJA SRBA, HRVATA I SLOVENACA
Pisac: Stanoje Stanojević


VIII.
Borba s Turcima.

U drugoj polovini XIV veka počinje nov period u istoriji našega naroda. U to doba dolazi srpski i hrvatski narod u dodir i u sukob sa Turcima. Borba sa Turcima od toga vremena sve više apsorbuje i srpski i hrvatski narod. U XV veku ona je zauzela gotovo svu pažnju i protkala celokupan život našega naroda. Gotovo ceo srpski i hrvatski narod dolazi tada u novu jednu državu, i u sasvim druge prilika, no što su one, u kojima je do tada živeo. S toga se u to doba njegov život u mnogom pogledu iz osnove menja i nastaje nova epoha u njegovoj istoriji.

Istorija borbe srpskoga i hrvatskoga naroda sa Turcima u celini jednolika je i monotona, bez velikih i naglih promena.

Od kada su se, u drugoj polovini XIV veka, utvrdili u Evropi, Turci, sa neznatnim prekidima, postepeno, ali gotovo stalno, prodiru i napreduju. Prilike, u kojima su se u to doba nalazili Turci i narodi na Balkanskom Poluostrvu, bile su za Turke u svakom pogledu vrlo povoljne, a za hrišćanske države i narode vrlo nepovoljne.

Vizantija je, posle latinskog vladanja (1204—1261 god.), a osobito posle građanskih ratova u drugoj četvrti XIV veka, sasvim oslabila i iznemogla; bilo je samo pitanje vremena, kada će propasti. Za nju nije više bilo života, i ona bi bila podlegla i slabijoj državi, no što je u to doba bila Turska.

Bugarska je u XIV veku toliko bila istrošena unutrašnjim borbama, da je prva, i skoro bez ikakvog ozbiljnog otpora, podlegla prvom ozbiljnom udarcu od strane Turaka (1393 god.).

Jedino je srpski narod davao dug i istrajan otpor Turcima. Ali je za Srbe bilo fatalno, što su Turci došli na Balkansko Poluostrvo baš u doba, kada su srpske države bile u stadiumu rastrojstva i kada su separatističke težnje bile otele mah. Tako su Turci zatekli srpski narod podeljen i razdvojen. Mesto da se u zajednici i ceo odupre neprijatelju, koji je pretio narodnom i državnom opstanku, srpski je narod dao priliku Turcima, da jedno za drugim pobede i osvoje pet srpskih država: 1371 god. Makedoniju, 1459 god. Despotovinu, 1463 god. Bosnu, 1482 god. Hercegovinu i 1499 god. Zetu.

Najduže i najžilavije se opirala Turcima despotovina (1380—1459 god.), naslednica Nemanjićske države, blagodareći smišljenoj politici tri velika njena vladaoca: kneza Lazara (1372—1389 god.), despota Stevana Lazarevića (1389—1427 god.) i njegovog nećaka, despota Đurđa Vukovića (1427—1456 god.). Osamdeset godina ta se srpska država i narod u njoj borio protiv Turaka sa velikom izdržljivošću, otimao se i dovijao na sve moguće načine, da izbegne zlu sudbinu i da se spase. Ali je sve bilo uzalud: spasa nije bilo. U krvavoj bitci na Marici 1371 god. izgubila je slobodu i samostalnost makedonska država kralja Vukašina; u slavnoj bitci na Kosovu (1389 god.), u kojoj su izgubili život i turski i srpski vladalac, dala je Lazareva država poslednji samostalan otpor Turcima. Istina ona se žilavo borila još punih sedamdeset godina protiv turskog osvajanja, ali je već posle bitke na Kosovu bilo dosta jasno, da je i njena propast samo pitanje vremena; padom Smedereva (1459 god.) završila je i ona svoj život. U to je doba već bila rešena sudbina i ostalih srpskih država, i u toku od četrdeset godina posle toga propale su, bez znatnijega otpora, i ostale srpske države: Bosna, Hercegovina i Zeta.

Za vreme borbe protiv Turaka, u doba opadanja i propadanja, srpski. narod nije nikako bio dorastao teškom položaju, u kome se nalazio. Malo je bilo u to doba u srpskom narodu ljudi veće koncepcije i širih pogleda, retki su bili momenti, kada je vladala veća ideja; obično su prevlađivali sitni dinastički računi i tesnogrudi provinciski interesi. Tako su n. pr. u XV veku, za vrema najveće i stalne opasnosti od Turaka, pojedine srpske države i državice ratovale meću sobom, ogorčenije i češće no ikada pre toga. Srbi su u borbi sa Turcima morali podleći i propasti, jer su prilike bile teške, a narod i njegovi predstavnici nisu bili dorasli tim prilikama.

Krajem XIV veka, posle kosovske bitke, a osobito posle propasti Bugarske, uvideli su i mađarski državnici, da i Ugarskoj ozbiljno preti turska opasnost, pa su i oni počeli borbu protiv Turaka. Ugarska je na taj način postala sada u borbi protiv Turaka, kao što je u XII veku bila borbi protiv Vizantije, prirodan saveznik Srbima. Ali, i ako je srpski narod, u pojedinim momentima za vreme te borbe, imao potpore i koristi OD Ugarske, Ugarska nije bila dosta snažna, da spase srpski narod od turskog zavojevanja. Sve, čak i najvažnije, ugarske ekspedicije protiv Turaka (1396, 1443, 1444, 1448 god.), bile su ili nedovoljno jake, ili sasvim neozbiljno preduzete, i stoga su se redovno svršavale neuspehom. Kao što je posle bitke na Kosovu bilo jasno da se srpski narod ne može sam odbraniti od Turaka, tako je posle ugarskog poraza na Varni (1444 god.) bilo izvesno, da ga ni Ugarska ne može spasti od propasti.

Za vreme borbe protiv Turaka, kada je sva pažnja srpskoga naroda i gotovo sva pažnja Ugarske bila upravljena na tu stranu, pošlo je Mletačkoj Republici za rukom, da na razne načine, najposle uspešnim ratovima sa Ugarskom (do 1433 god.), ostvari svoj vekovni plan, da zavlada Dalmacijom.

U to je doba i hrvatski narod već uveliko osećao tursku invaziju. Već u prvoj polovini XV veka Turci su češće prodirali i u Hrvatsku i pljačkali su tamo. Posle definitivnoga zauzeća despotovine i Bosne, oni su počeli prenositi bojište sve više u južnu Ugarsku i u Hrvatsku. U drugoj polovini XV veka bilo je, pokraj svih trenutnih uspeha, jasno, da pobeda u ugarsko-turskoj borbi sve više naginje na tursku stranu. A kad su u Ugarskoj, posle smrti energičnog kralja Matije (1490 god.), počele dinastičke borbe i raspre, i kada su, zbog građanskog rata, nastale ekonomne bede i finansiske krize, onda je već bilo izvesno, da će i Ugarsku postići ista sudbina kao i Vizantiju, Bugarsku i srpske države.

U to doba opšte bede i nevolje, pokušali su u jedan mah Hrvati, da se na granicama svoje otadžbine, samostalno i složno odupru Turcima, i da bar koliko toliko suzbiju njihovo prodiranje u Hrvatsku. Ali u krvavoj bitci na Krbavskom polju, 8 septembra 1493 god., hrvatska je vojska do noge potučena. Bitka na Krbavskom polju Kosovo je hrvatskoga naroda, poslednje samostalno delo Hrvata, poslednji njihov pokušaj da samostalno učine nešto za odbranu svoje otadžbine.

Posle toga stvari su naglo pošle na gore. U Ugarskoj je vladao haos i anarhija, a izgleda na pomoć nije bilo ni sa koje strane. Propast je bila neizbežna, i bila je samo još pitanje vremena, i to kratkog vremena. Udarci su stizali brzo jedan za drugim: 29 avgusta 1521 god. osvojili su Turci Beograd, koji je s pravom smatran za najači i najsigurniji bedem Evrope protiv Turaka, a na isti dan 1526 god., u bitci na Mohaču, potučena je do noge ugarska vojska. Uskoro za tim pokorili su Turci veliki deo Ugarske. Dve godine posle toga (1528) zauzeli su oni Liku i Krbavu; padom Klisa (12 marta 1537 godine) došla je u turske ruke i cela južna Hrvatska, a uskoro za tim, posle nesretnog Kacijanerovog pohoda protiv Turaka, zauzeli su oni i Slavoniju.

Tako je u to doba gotovo ceo srpski narod, bar na zemljištu starih srpskih država, i jedan deo hrvatskoga naroda bio u turskom ropstvu. Nešto Srba i Hrvata u Dalmaciji bilo je pod Mletačkom Republikom, nešto Hrvata u još nepokorenoj Hrvatskoj i nešto Srba u još slobodnoj Ugarskoj. Ali je velika venina srpskog i hrvatskog naroda bila sada u turskom ropstvu. Srbi nisu imali više ništa, a Hrvati još samo bedne „ostatke ostataka hrvatskog kraljevstva“. U istoriji srpskog i hrvatskog naroda nastaje sada novo doba, doba ropstva pod Turcima.