Istorija Novog zavjeta (R. Dobrota) 5

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
ISTORIJA NOVOGA ZAVJETA
Pisac: Radoslav Dobrota


V. DIO
ISTORIJA SRPSKE CRKVE

Mnogobožačka vjera kod Slovena[uredi]

U svojoj staroj postojbini sjeverno od Karpata, svi Sloveni, među njima i Srbi, bili su mnogobošci.

Gledajući, kako iz oblaka sijevaju munje i pucaju gromovi, mislili su, da to bog gromovnik Perun kažnjava ljude zbog grijehova. U toplom i sjajnom suncu, koje daje život svemu na zemlji, vjerovali su, da se nalazi dobri bog Dajbog. Svjetlost šalje Svetovid, vjetrove pušta Stribog, a kišu daje Dodol. Kad nastane jaka zima, to zla boginja smrti Morana hoće da pomori svijet.

Kraj izvora — vjerovali su Sloveni — žive vile. I sada ima izvora, koje narod zove viline vode. Tu se vile skupljaju noću, pjevaju i igraju kolo. Vila ima i po rijekama i na moru, po šumama i planinama, čak i na oblacima. One su kao neki duhovi, koji se mogu sakriti od ljudi, ali neki ih mogu i da vide, i onda izgledaju kao lijepe djevojke obučene u bijelo. Vile su obično dobre prema ljudima, ali nekad mogu i da se svete.

Slovenima se činilo, da ima i drugih raznih duhova na svakom mjestu: u velikom kamenu, u pećini, u velikom ili šupljem drvetu, u razvalinama, na tavanu, u podrumu, u bunaru.

Kad rastu i sazrijevaju usjevi, naši preci su vjerovali, da to daje boginja ljeta Vesna. Ako im ovce lijepo napreduju, misle, da to pomaže bog stada Veles. Stari Srbi su vjerovali, da svaka kuća ima boga, koji je štiti i čuva.

Bogovima su pravili kipove od drveta, kamena ili zemlje. Da se bogovi ne bi naljutili na ljude, prinosili su im žrtve od stoke i zemaljskih plodova. Imali su i razne običaje: badnjak, koledare, dodole i druge.

Imali su i druga razna vjerovanja. Kad gavran gače, mislili su, da donosi neku nesrećnu vijest, a kad buljina huče, to sluti smrt. Laste su mnogo poštovali, i ona se nije smjela ubiti. Vjerovali su, da postoje aždaje, ale, vatrene zmije, zmajevi.

Još su mislili, da se zla žena može pretvoriti u vješticu, a pokojnik u vampira, a ovi da ljudima čine velika zla. Kad sahranjuju mrtvaca, stari Sloveni bi stavljali u grob pored njega hranu, jer su vjerovali, da duša i dalje jede i pije. Mrtvima su priređivali daću, što se i danas čini.

Vjerovali su i u sudbinu: pri rođenju svakom djetetu usud ili suđenice unaprijed odrede, šta će mu se u životu dogoditi.

*

Iz ovih se primjera vidi, kakva je bila vjera starih Slovena. Oni su svuda oko sebe, u mrtvim i živim predmetima, u svemu, što se dešava, i što oni rade, zamišljali bogove, duhove, neka neobična bića, kojih su se mnogo bojali vjerujući, da im mogu učiniti i zlo kao i dobro. Od te vjere tačno je samo toliko, da svaki čovjek mora da vjeruje u jednu višu silu, u Boga, koji upravlja cijelim svijetom i ljudskim životom. Sve ostalo je pogrješno, kao što je bilo i kod drugih starih naroda, dok nisu primili pravu i istinitu hrišćansku vjeru.

Od mnogobožačke slovenske vjere mnogo šta se odavno izgubilo i zaboravilo. Nešto je sačuvano i do danas u raznim narodnim običajima. Neke je od tih običaja, pošto su izmijenjeni prema hrišćanskoj vjeri, kao što je srpska slava, crkva odobrila i usvojila. Ali kod prostih ljudi ima još drugih ostataka mnogobožačke vjere — na pr. vjerovanje u sudbinu, u vampire i vještice i drugo. — To je samo štetno praznovjerje, koje naša pravoslavna crkva odbacuje.

Širenje hrišćanstva među južnim Slovenima[uredi]

O seobi južnih Slovena. — Kad je hrišćanstvo poslije nekoliko vjekova odnijelo pobjedu u rimskoj carevini, pojaviše se na sjevernim granicama njenim nova plemena, germanska i slovenska. Njih su prinudili da krenu iz svoje stare postojbine napadi pljačkaških naroda iz Azije. To je bilo vrijeme velike seobe naroda, koja je trajala nekoliko vjekova. Rimska država se branila, a novi narodi su uporno napadali. Mnogo je bojeva bilo i krvi proliveno. Mnogi gradovi i čitavi krajevi su pljačkani i pustošeni, stanovništvo je ubijano i u roblje odvođeno.

Od onih slovenskih plemena, koja su iz stare postojbine, prostrane ravnice sjeverno od Karpata, bila prinuđena da prijeđu Karpate i da prodiru dalje na jug, postali su južni Sloveni. Napustivši svoju ravnu i šumovitu plodnu zemlju,. svoje rijeke i jezera, oni su po plemenima, postupno, prilazili sve bliže istočnoj rimskoj carevini i napokon ušli u nju, i tu našli novu domovinu, gdje i danas žive.

Tjerajući pred sobom svoja stada i noseći svoje pokretno imanje, sa alatima za domaće potrebe i sa oružjem za borbu, južni Sloveni su prenosili svoje običaje i svoju vjeru. Tek kad se nađoše među hrišćanima u vizantijskom carstvu, počeše primati hrišćanstvo.

*

Da su južni Sloveni ostali u staroj postojbini, koja je bila udaljena od Rima i Carigrada, i još nepristupačna za širenje kulture i hrišćanstva, oni bi možda još dugo vremena ostali bez kulture i pismenosti, u neznanju i mnogoboštvu. Božje proviđenje je htjelo da oni ne čekaju hrišćanske propovjednike da k njima dođu, nego su sami krenuli i došli u ondašnju najkulturniju državu, u hrišćansku Vizantiju. Dolazak naših predaka baš u to vrijeme, i na ta mjesto, bio je potreban, kako bi južni Sloveni dostojno poslužili hrišćanskoj crkvi. Jer oni će najrevnosnije prihvatiti hrišćansku vjeru, i u toku pet vjekova će je s najvećim požrtvovanjem braniti. Južni Sloveni su više stoljeća bili vjerna i snažna odbrana hrišćanske Evrope, a Srbi naročito čuvari pravoslavne vjere.

O hrišćanskoj crkvi u novoj postojbini južnih Slovena. — Zemlje, koje su južni Sloveni postupno naselili, prostiru se od istočnih Alpa i Jadranskog mora pa do Egejskog i Crnog mora. Pred njihov dolazak tu su živjeli stari narodi, koji su već bili primili hrišćanstvo. Tada je hrišćanska crkva bila jedna, ali je već postojala razlika između istočnog i zapadnog njenog dijela.

Uticaj Istoka i Zapada, Carigrada i Rima, grčke i latinske kulture, sukobio se jedan s drugim sredinom Balkanskog poluostrva. I govor je bio nejednak: na istoku i jugu govorilo se grčki, na zapadu i sjeveru latinski. U sjevero-zapadnim krajevima govorio se i njemački jezik kod doseljenih germanskih naroda.

Crkvene vlasti su bile nejednake i nesložne. Južni Sloveni su zatekli u novoj domovini uglavnom četiri crkvene oblasti.

1) Istočni krajevi prema Crnom Moru i Carigradu pripadali su vizantinskoj crkvi, i sasvim su bili pod njenim uticajem. Južni Sloveni, koji su se tu naselili, nazvali su se kasnije Bugari.

2) U sredini Balkanskog poluostrva, između rijeke Iskre i Neretve, Dunava i makedonskih jezera, bila je zasebna samostalna arhiepiskopija, sa sjedištem blizu Skoplja. U njoj su se miješali uticaji vizantijski i rimski. Ona je radi toga i osnovana, da bi odvajala ta dva uticaja. Od plemena južnih Slovena, koja su naselila zemlje ove arhiepiskopije, postao je poslije naš narod pod imenom Srbi.

3) U Splitu je bilo sjedište splitske arhiepiskopije, koja je bila potpuno pod rimskim uticajem. U njenim krajevima južni Sloveni dobili su ime Hrvati.

4) Krajevi u istočnim Alpama potpadali su pod jednu patrijaršiju, koja se bila odvojila od pape. Sa uticajem Rima ovdje se miješa i uticaj germanski ili njemački. Tu su se slovenska plemena nazvala Slovenci.

*

Kulturne i crkvene razlike, koje su južni Sloveni zatekli u svojoj novoj domovini, bit će poslije od. velike važnosti po njih. Kad su pošli iz svoje stare daleke postojbine, oni su bili svi jednaki: imali su isti jezik, iste običaje, istu vjeru. Iako su bili jako izdijeljeni na mnoga plemena, bili su jedan narod. Grci i Rimljani su ih sve nazivali jednim imenom — Slavini. Oni bi i ostali potpuno jedna narodna cjelina, da nisu razni crkveni i kulturni uticaji tuđinaca, među koje su se naselili, unijeli među njih izvjesne razlike.

Pokrštavanje južnih Slovena.— Kad su se južni Sloveni izmiješali sa hrišćanskim stanovnicima u novoj domovini, počeli su postupno da upoznaju i da primaju hrišćanstvo.

Latinski, njemački i grčki sveštenici starali su se, da južne Slovene prevedu u hrišćanstvo. Na to su ih podsticali patrijarh i papa, jer je svaki želio, da što više pristalica zadobije. Plemenske starješine, knezovi i župani, primali su hrišćanstvo po želji grčkoga cara, čiju su vlast priznavali. Da je i u prvo vrijeme bilo među južnim Slovenima ljudi, koji su istinski primili hrišćanstvo, pokazuje to, što je jedan Sloven bio patrijarh u Carigradu.

Ipak pokrštavanje južnih Slovena išlo je dosta teško. Južni Sloveni su bili vjerni čuvari svojih starih običaja, pa su teško zaboravljali staru vjeru, koja je bila vezana za običaje. Osim toga bojali su se da primanjem nove vjere od tuđinaca ne padnu u tuđinsko ropstvo. Napokon oni nisu ni razumijevali propovijedanje hrišćanske vjere na tuđim jezicima: latinskom, grčkom i njemačkom. Iz ovih razloga pokrštavanje južnih Slovena išlo je sporo, trajalo je preko dvjesta godina. Srbi su primili hrišćanstvo uglavnom od grčkih sveštenika u vrijeme kneza Mutimira, oko. 880. godine.

*

Da bi narod iskreno prigrlio vjeru, treba da je propovijedaju narodni ljudi na narodnom jeziku, da uđe u narodnu pjesmu i pripovijetku, u narodne običaje, da se čvrsto spoji sa narodnim životom.

Ovu istinu nisu podjednako razumijevali papa u Rimu i patrijarh u Carigradu. Papa je htio da se svuda služi samo na latinskom jeziku, patrijarh je pak dopuštao, da se u svakom narodu služba Božja služi na njegovom jeziku. Teškoća je bilo samo u tome, što južni Sloveni nisu imali ni pismena, ni knjiga na svom jeziku, i moralo se dugo čekati, da to dobiju.

Rad Ćirila i Metodija i njihovih učenika[uredi]

Hrišćanska vjera se utvrdila i vrlo brzo raširila među Slovenima, kad su se pojavili slovenski apostoli, sveta braća Ćiril i Metodije.

Oni su se rodili u Solunu. Od Slovena, kojih je bilo dosta u tom gradu i okolini, naučili su slovenski jezik.

Stariji brat Metodije bio je najprije oficir i upravnik jedne pokrajine. Poslije je otišao u manastir, zakaluđerio se i odao se nauci. Mlađi brat Konstantin, koji je ime Ćiril dobio, kad se pred smrt zakaluđerio, učio je najviše škole u Carigradu i postao vrlo učen čovjek, te su mu dali naziv filozof. Oba brata su se naročito spremili da šire hrišćanstvo, i radi toga ih je car slao i u južne krajeve današnje Rusije.

U to vrijeme, u drugoj polovini devetog vijeka, u slovenskoj zemlji Moravskoj vladao je knez Rastislav. Njemački sveštenici su pokušali da pokrste Slovene; ali ih narod nije ni razumio ni volio, jer su mu propovijedali hrišćanstvo i služili službu Božju na tuđem jeziku. Zato knez Rastislav posla izaslanike u Carigrad i zamoli grčkog cara, da mu uputi učene ljude, koji će propovijedati i služiti službu Božju na slovenskom jeziku. Car odredi braću Ćirila i Metodija, koji su za to bili već spremni.

Prije polaska Ćiril je najprije sastavio slovensku azbuku, koja je nazvana glagoljica. Onda je s bratom preveo sa grčkog na slovenski jezik jedan dio Svetoga pisma i neke knjige potrebne za službu Božju.

Kad su Ćiril i Metodije došli u Moravsku, krstili su mnogo naroda i uveli slovenski jezik u službu Božju. Potom su odabrali darovite mladiće i spremali ih da budu sveštenici. Za kratko vrijeme postigli su veliki uspjeh. Slovenska služba se širila po Moravskoj i Panoniji.

To nije bilo pravo njemačkim sveštenicima i episkopima, koji su ih mrzili i zavidjeli im, jer ih je narod napuštao. Zato su napadali na Ćirila i Metodija, naročito na uvođenje slovenskog jezika u službu Božju. Oni su tvrdili, da se Božja služba može služiti. samo na jevrejskom, grčkom i latinskom jeziku, pošto je na tim jezicima bio natpis na Hristovom krstu. Ćiril i Metodije su s pravom na to odgovarali, da se Bogu može služiti i vjera propovijedati na svima jezicima, pošto su apostoli po silasku Svetoga Duha propovijedali na raznim jezicima.

Njemački sveštenici su protiv Ćirila i Metodija poslali tužbu papi u Rimu, pod čijom je vlašću bila crkva u Moravskoj. Papa ih je onda pozvao, da se opravdaju, i oni su otišli u Rim.

Kad je papa ispitao rad svete braće, nađe, da je sve ispravno, i odobri slovensku službu i knjige. U Rimu se mlađi brat razboli, zakaluđeri se, uzevši ime Ćiril, i naskoro umre. Prije smrti preporuči bratu, da nastavi njihovo djelo u Moravskoj. Papa onda posveti Metodija za arhiepiskopa moravsko-panonskog.

Po povratku u Moravsku Metodije sa učenicima nastavi rad. Iako je imao papino odobrenje, neprijatelji su ga još više ometali u poslu. U stalnoj borbi radio je kao arhiepiskop sve do svoje smrti, 885. godine.

Učenici Ćirila i Metodija nastaviše rad svojih učitelja, ali su u tome bili brzo spriječeni. Novi moravski knez priđe Nijemcima i dopusti, da učenici Ćirila i Metodija budu protjerani iz Moravske. Slovenska služba brzo se izgubi u Moravskoj, ali odatle bi prenijeta među druge slovenske narode.

Neki od učenika Ćirila i Metodija došli su među južne Slovene. Najvažniji od njih su sveti Kliment i sveti Naum. Oni su se nastanili u Ohridu. Tu su odmah počeli uvoditi slovenski jezik u službu Božju. Sveti Kliment je otvorio školu u Ohridu, kroz koju je prošlo oko 3500 učenika. Od njih su postali sveštenici, đakoni i propovjednici, koje je on slao među Srbe i Bugare. Oni su utvrđivali hrišćanstvo, širili pismenost i prosvjetu. Učili su narod, da bude pobožan, pošten i pitom, da ima reda i da bolje radi. Narod je sad rado i istinski primao hrišćanstvo, jer je imao za sveštenike svoje ljude i u crkvi je čuo svoj jezik.

Sveti Kliment i sveti Naum su podizali manastire i crkve. U ono vrijeme to su bile i škole, odakle se širila prosvjeta. Na južnoj obali Ohridskog jezera i sad postoji manastir svetog Nauma, u kome je on sahranjen.

Učenici svetog Ćirila i Metodija su tešku azbuku glagoljicu zamijenili lakšom, koja je nazvana ćirilica.

Osim Srba i Bugara, slovensku službu, azbuku i knjige primili su i Rusi, najveći slovenski narod.

Služba Božja na slovenskom jeziku u početku se bila raširila i među Hrvatima. No poslije duge borbe ona je zamijenjena službom na latinskom jeziku; održala se samo u Hrvatskom primorju i susjednim krajevima.

*

Zasluga svete braće Ćirila i Metodija za hrišćansku crkvu je vrlo velika, ravna zasluzi apostolskoj. Oni su među mnogobrojnim Slovenima utvrdili hrišćanstvo na narodnom jeziku. Našli su najbolji i najpouzdaniji način, da to učine time, što su stvorili slovensko bogosluženje i slovensku pismenost. Slovenski narodi su poslije toga mogli da razvijaju svoju književnost i obrazovanje, da brzo napreduju u svojoj kulturi. A crkva Hristova je dobila u Slovenima najvjernije čuvare i najhrabrije branitelje od azijskih napadača.

Sveta braća Ćiril i Metodije stvorili su mogućnost, da i Sloveni dadu svoj dio rada na spasenju ljudskog roda, da i oni uđu u carstvo Božje na zemlji. Zato ih crkva svih slovenskih naroda slavi i priznaje im zasluženi naziv slovenski apostoli. Uspomena na njih praznuje se 11. (24.) maja.

Sveti Sava[uredi]

Život svetoga Save u Svetoj gori. — Rastko, najmlađi sin Stevana Nemanje, rodio se 1175. godine. Bio je neobičan mladić, sasvim drukčiji nego njegova braća, Vukan i Stevan. Dok su oni sa velikaškim sinovima voljeli igru i zabavu, dotle je Rastko rado provodio vrijeme čitajući knjige i razmišljajući u samoći. On je još u mladosti uvidio, da je uživanje, bogatstvo, vlast i zemaljska slava nešto ništavno i prolazno. I u svojoj duši žudio je za nečim, što je uzvišeno i vječno.

Zato je Rastko jednoga dana sa velikom radošću slušao, što mu priča neki kaluđer iz Svete gore: kako tamo ima mnogo manastira i u njima pobožnih i učenih ljudi, i puno svetih knjiga, kako se tamo živi u radu, postu, molitvi i samoći. Sav srećan Rastko uvidje, da je on takav život želio, na reče kaluđeru: »Sada razumjeh za čim sam vječito žudio.«

I ostavljajući uživanja, bogatstvo, sjaj i vlast, Rastko ode iz udobnog vladarskog dvora u manastirsku ćeliju u Svetoj gori: najmiliji sin moćnoga Stevana Nemanje postade monah Sava, najsmjerniji isposnik svetogorski. Danju je slušao manastirsku braću, a noću je išao na bogosluženja. Uzimao je vrlo malo hljeba i vode, trpio je hladnoću. Išao je bos po kamenitim stazama svetogorskim. Pored rada, posta i molitve najviše je volio da čita pobožne knjige i da sluša pouke učenih kaluđera o pravoslavnom bogoslovlju.

Poslije nekoliko godina dođe u Svetu goru i stari Stevan Nemanja, koji bješe odstupio prijesto sinu Stevanu, i došao u manastir, da kao monah Simeun provede posljednje godine svoga života. Ovdje u manastirskoj tišini dva sveta čovjeka, stari otac, i mlađi sin, razgovarali su često o srpskom narodu i srpskoj državi, koju je Nemanja poslije mnogih borbi uspio da stvori. Uvidjeli su, da će se država očuvati i narod napredovati, samo ako se očuva čista pravoslavna vjera. Zato oni osnovaše u Svetoj gori srpski manastir Hilendar, da bi tu dolazili i učili se mladići iz srpskoga naroda. Tu je uskoro na rukama svoga sina umro sveti Simeun i privremeno sahranjen. Njegovu smrt je sveti Sava lijepo i dirljivo opisao.

Rad svetog Save u Srbiji. — Sveti Sava je mislio, da će cio svoj život provesti u Svetoj gori služeći Bogu, jer je za njega to bio najljepši život. Ali drukčija je bila Božja volja.

Iz srpske zemlje dolazile su žalosne vijesti. Kad nije bilo više oca, braća Savina, Vukan i Stevan se zavadiše oko prijestola. Ne vodeći računa o volji svoga oca, Vukan pomoću tuđinske mađarske vojske ote prijesto ovome bratu Stevanu. Vukanova žena bila je katoličke vjere, i oko nje se na srpskom dvoru namnožiše katolici. Nastalo je veliko nezadovoljstvo kod pravoslavne vlastele i naroda, i kad Vukan ne mogade ponovo dobiti mađarsku pomoć, zbaciše ga i vratiše Stevana na prijesto. No nesloga je ipak i dalje trajala. Nju su povećali jeretici bogumili, kojih je potajno još dosta bilo među vlastelom i u narodu. Prijetila je velika opasnost, da zbog nesloge propadne i srpska država i pravoslavna vjera u njoj.

U tako teškim prilikama Stevan se sjeti najmlađega brata Save, i pozva ga, da sa tijelom očevim dođe natrag u domovinu. Sveti Sava odmah uvidje, da treba da ostavi miran manastirski život, da bi služio bližnjima. Prema Hristovoj zapovijesti ljubav prema Bogu ne može da bude bez ljubavi prema bližnjem: jer ko ljubi Boga, spreman je uvijek, da se žrtvuje za bližnjega.

Šesnaeste godine po odlasku u Svetu goru, sveti Sava se vrati u svoju zemlju i noseći mošti svetog Simeuna dođe u manastir Studenicu, zadužbinu Nemanjinu, gdje nad kovčegom očevim izmiri zavađenu braću. Stevan je dalje mirno vladao i imao sreće, kad god je poslušao mudre savjete svetoga Save.

Poslije izmirenja braće sveti Sava odmah pođe u narod, da upozna njegov život i njegove potrebe. Tako je vidio, da još uvijek u narodu ima mnogo praznovjerica iz starog mnogoboštva; da najveću neslogu u narodu otvara podjela hrišćanske crkve na istočnu i zapadnu, da još ima potajnih jeretika.

Da bi se sve to popravilo, sveti Sava otpoče istrajan prosvjetiteljski rad. Kao iguman (starješina) manastira Studenice, on se najprije starao, da obrazuje što više kaluđera. Manastirski život je uredio na isti način, kakav je bio u Svetoj gori. Tako je uredio Studenicu i druge manastire. Novim monasima on je bio neumorni učitelj i najbolji primjer. Mnogi daroviti mladići, ugledajući se u njega, ostavljali su roditeljski dom i odlazili u manastir, da se posvete molitvi, knjizi, Bogu i narodu.

Naročito je sveti Sava znao, koliko je važno, da se među Srbima očuva čistota pravoslavne vjere. Mnogi bogumili su poslušali mudre i blage savjete svetoga Save i vratili se u pravoslavnu Crkvu. Oni pak, koji to ne bi htjeli, bili su protjerani iz zemlje, da ne bi stvarali neslogu.

Neke starinske praznovjerice sveti Sava je sa svojim saradnicima iskorjenjivao. One pak običaje, s kojima se narod bio srodio, izmijenio je tako, da se sa hrišćanskom pravoslavnom vjerom mogu da slože. Tako je Srbima od starinskih običaja ostalo lijepo krsno ime.

Sveti Sava je pazio, da se u srpskom narodu čuva jedinstvo crkve, da svi Srbi ostanu vjerni pravoslavnoj Vjeri. Zato mu nije bilo pravo, kad je vidio namjeru brata Stevana, da prizna papsku vlast. Pošto nije uspio da ga od toga odvrati, on ožalošćen ode u Svetu goru. Stevan je, istina, od pape dobio kraljevsku krunu, ali je ubrzo uvidio svoju pogrješku. Srpskim narodom se nije moglo vladati bez pravoslavne vjere, jer su nju iskreno prihvatili i velikaši i narod. Zato kralj Stevan izvijesti svetog Savu, da će slušati njegove savjete, i izmiri se s njim.

Samostalnost srpske crkve. — Sad je bilo vrijeme, da sveti Sava izvrši svoje glavno djelo: da stvori samostalnu srpsku pravoslavnu crkvu — jer dotle crkva u srpskoj zemlji nije bila sasvim srpska: sveštenici i đakoni bili su Srbi, ali episkopi su bili Grci i nisu voljeli ni srpski narod ni slovensku službu u crkvi. Njima nije bilo stalo do napretka srpske države i naroda, nego su gledali da Srbe potčine grčkom caru. Potrebno je bilo, da Srbi imaju svoga arhiepiskopa i svoje episkope, koje će sami birati i postavljati.

Sveti Sava, po dogovoru sa kraljem Stevanom, ode u Nikeju, u Maloj Aziji, gdje je tada bilo sjedište cara i patrijarha grčkog. Tamo im je govorio, da će Srbi mnogo bolje, braniti i čuvati pravoslavnu vjeru, ako budu imali crkvene starješine iz svoga naroda. Car i patrijarh usvojiše razloge svetoga Save i priznadoše samostalnost srpskoj crkvi. Taj važan događaj bio je 1219. godine. Patrijarh odmah posveti svetog Savu za prvog arhiepiskopa »svih srpskih i pomorskih zemalja«.

Pri povratku iz Nikeje sveti Sava svrati u manastir Hilendar i odatle povede sa sobom u Srbiju nekoliko najučenijih srpskih kaluđera, da bi mu bili pomagači u velikom poslu, koji ga je očekivao. Sveti Sava je znao, da više nikad ne će imati mira kao nekada u Svetoj gori. Zato se, odlazeći odavle, često obazirao i sa suzama u očima gledao mjesto, gdje je nekad kao mlad isposnik živio. No dužnost prema vjeri i narodu pozivala ga je, da do kraja života radi na velikom djelu, koje je započeo.

Došavši u Srbiju, sveti Sava u sporazumu s bratom, kraljem Stevanom, podijeli srpske zemlje na episkopije i postavi najbolje svoje učenike za episkope. Sebi za sjedište izabra manastir Žiču, zadužbinu kralja Stevana.

U manastiru Žiči sveti Sava svečano krunisa brata Stevana za kralja. Tako je prvi kralj Srbije, Stevan Prvovjenčani, krunisan u pravoslavnoj crkvi od srpskog arhiepiskopa.

Sada, kad je bio starješina srpske crkve i kad je imao odlične pomagače, mogao je sveti Sava u punoj mjeri da radi na utvrđivanju pravoslavne vjere i na prosvjećivanju srpskoga naroda. Svuda po zemlji podizani su mnogi manastiri i crkve; gdje nije bilo crkve, podignut je krst da prolaznika pozove na molitvu. Vjera je ojačala, život narodni se popravljao. U ono vrijeme manastiri su bili jedine škole. U njima se učilo i pisane su knjige, njegovane su nauka i umjetnost; iz njih se mudrost prenosila u narod, oni su bili središte svakoga napretka. Sveti Sava je sve neumorno obilazio, upućivao i poučavao. Svi su ga poštovali i slušali.

Svome bratu Stevanu i sinovcima Radoslavu i Vladislavu mnogo je pomagao u državnim poslovima. Njegovi savjeti bili su uvijek najmudriji. Mnogo puta i sam je preduzimao državne poslove i imao uspjeha. Dva puta je uspio, da savjetima odvrati neprijatelje, da ne napadnu s vojskom na srpsku državu.

Smrt svetog Save i spaljivanje tijela. — U neprekidnom radu za utvrđivanje pravoslavlja, za jačanje države, za narodno prosvjećivanje sveti Sava je dočekao i starost. Tada ode u Jerusalim, da posjeti Hristov grob. Vraćajući se s toga puta, on svrati u Trnovo u goste svome prijatelju bugarskom caru. Bila je zima, i sveti Sava, služeći službu Božju o Bogojavljenju, nazebe, razbolje se i umrije 12. januara 1235. godine. Bugarski car je htio da tijelo svetog Save ostane u Bugarskoj. Zato je srpski kralj Vladislav s mukom uspio, da tijelo svoga velikog strica dobije i prenese u srpsku zemlju. Sahranjeno je u manastiru Mileševu, u Hercegovini.

Grob svetog Save bio je Srbima najveća svetinja. U vrijeme ropstva pod Turcima srpski narod je na grobu svetoga Save nalazio utjehu u patnjama i krijepio se nadom na oslobođenje. Videći, koliko Srbi poštuju svoga svetitelja, Turci 1594. godine odniješe tijelo svetoga Save iz Mileševa u Beograd i na Vračaru ga spališe.

*

Zasluga svetoga Save za srpsku pravoslavnu crkvu je vrlo velika. On je pravoslavnu vjeru spojio sa srpskim narodnim životom. Poslije toga srpski narod nije odvajao svoju narodnost od pravoslavne vjere. Njegova borba za narodnu slobodu bila je u isto vrijeme borba za »krst časni«. Neiskazane muke je trpio srpski narod, ali nije iznevjerio vjeru. Tu vjernost prema pravoslavlju usadio je u srpsku narodnu dušu svet Sava. Stvarajući jedinstvo srpske pravoslavne crkve, sveti Sava je u isto vrijeme stvorio i srpsko narodno jedinstvo. Svojim neizmjernim žrtvama srpski narod je sačuvao pravoslavnu vjeru, ali je i pravoslavna vjera sačuvala srpsku narodnost od propasti.

Zato je sveti Sava najveći Srbin i među Srbima najveći hrišćanin. Srpska crkva i srpski narod slave svetog Savu kao svoga najvećeg svetitelja i prosvjetitelja. Dan svetoga. Save, 14. (27.) januara, i naša je školska slava.

Srpska patrijaršija[uredi]

Proglas srpske patrijaršije. — Napredovanjem srpske države za vrijeme vladara iz dinastije Nemanjića napredovala je i samostalna srpska crkva. Svi Nemanjići bili su vrlo pobožni i odani crkvi. Stare porušene hramove su obnavljali, nove su podizali. Manastirima su davali bogate poklone i velika imanja. Kaluđeri i sveštenici su mogli da pomažu siromahe, da liječe bolesne, da održavaju škole, da pišu i prepisuju knjige, da poučavaju narod vjeri i poštenju.

Srpski arhiepiskopi, episkopi, igumani i druga sveštena lica bili su vrlo mudri ljudi. Njih su kraljevi pozivali na dogovor i slušali su njihove savjete. Svi su imali pred očima veliki primjer svetoga Save, čiji je duh živio u srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Božji blagoslov je pratio srpsku crkvu i srpsku državu. Od svetog Save do Dušana srpska kraljevina postala je moćnija od drugih država, koje su se zvale carevinama, a srpska arhiepiskopija stekla je veći ugled od drugih pravoslavnih crkava, koje su se zvale patrijaršijama. Zato je najmoćniji Nemanjić, Dušan, odlučio da srpskoj državi i srpskoj crkvi dade nazive, kakve one po svome ugledu zaslužuju, da dakle i Srbi dobiju cara i patrijarha, kao što su to već ranije imali Grci i Bugari.

Kralj Dušan je za ovo imao i jedan veliki razlog: iz Male Azije počeli su da prelaze u Evropu Turci, neprijatelji hrišćanske vjere. Dušan je vidio, da ni grčka ni bugarska država nisu sposobne, da se bore protiv turske navale, i riješio je, da on postane glavni vođ u odbrani hrišćanske vjere i hrišćanske kulture. Pošto je bio osvojio mnoge grčke zemlje, Dušan se u gradu Seru, blizu Svete gore, proglasi za cara Srba i Grka, 1345. godine.

No Dušan je htio, da carsku krunu primi iz ruku srpskoga patrijarha. Zato je na Cvijeti 1346. godine sazvao u prijestolnici Skoplju sabor, na kome su bili bugarski patrijarh, ohridski i srpski arhiepiskop, mnogi srpski i grčki episkopi, izaslanstvo svetogorskih manastira i srpska vlastela. Na tom saboru srpska pravoslavna arhiepiskopija podignuta je na stepen patrijaršije, a srpski arhiepiskop Joanikije izabran je za prvog srpskog patrijarha. Poslije sedam dana, na Uskrs 1346. godine, srpski patrijarh krunisao je Dušana za cara Srba i Grka, a mladog Uroša za kralja. Sjedište srpske patrijaršije bilo je u manastiru kod Peći, po čemu se ona naziva pećka patrijaršija.

No velike nade cara Dušana i njegovih podanika nisu se ispunile. Poslije njegove smrti zbog nesloge vlastele razjedinjena država počela je da slabi i ubrzo carstvo je propalo. Carstva je nestalo, ali je ostala patrijaršija, ostala je srpska crkva, da sa svojim narodom dijeli dobro i zlo. Srpskim vladarima patrijarsi su bili glavni savjetnici i pomoćnici.

Gašenje i obnovljenje pećke patrijaršije, Kad su Turci 1459. godine zauzeli Smederevo, nastale su teške prilike za srpski narod i za srpsku crkvu. Pećka patrijaršija ostala je ubrzo bez patrijarha, i samostalnost srpske crkve se ugasila. Još u vrijeme ratovanja i osvajanja Turci su palili i rušili crkve i manastire, a kasnije su neke pretvarali u džamije. Naročito su stradali srpski episkopi, sveštenici i kaluđeri, koji su učili, hrabrili i štitili svoj narod. Mnogi od njih su mučeni i ubijeni ili se razbjegli, te su mnoga mjesta ostala bez sveštenika, a episkopije i manastiri opustjeli. Tako je život srpske crkve zamro.

Tu veliku nesreću srpske crkve iskoristila je pogrčena ohridska arhiepiskopija, pa je uz pomoć Turaka nametnula svoju vlast nad srpskom crkvom.

No ove nevolje i stradanja nisu mogla da ugase u srpskom narodu žudnju za slobodom i za samostalnom srpskom narodnom crkvom. Okupljajući se oko još očuvanih manastira, i gledajući u njima slike slavnih srpskih vladara i crkvenih starješina, slušajući priče i pjesme o staroj slavi i veličini, srpski narod nije gubio vjeru, da će se sve to jednom povratiti. U toj vjeri podržavali su ga naročito preostali sveštenici i kaluđeri. I poslije jednog stoljeća od propasti srpske despotovine želja srpskog naroda za samostalnošću srpske crkve ispunila se. Pećka patrijaršija obnovljena je 1557. godine.

Tada je doglavnik sultanov bio čuveni Mehmed Sokolović, Srbin, rodom iz Hercegovine. Njega su kao dječaka ia manastira Mileševa odveli Turci u Carigrad i poturčili. Tu je odrastao i vrjednoćom i mudrošću toliko se istakao, da je postao veliki vezir sultanov. Iako poturčenjak, nije zaboravio svoje srpsko porijeklo, niti izgubio ljubav prema, svome narodu i njegovoj vjeri. Stoga je štitio pravoslavnu vjeru od turskih vlasti. Za pravoslavnu vjeru su ga vezivali: i rođaci iz velike porodice Sokolovića, koji su ostali u pravoslavnoj vjeri. Jedan Mehmedov bliski rođak bio je kaluđer Makarije Sokolović. Svakako na molbu Makarijevu, Mehmed se zauze kod sultana i ovaj da bi zadovoljio Srbe odobri obnovljenje pećke patrijaršije, i tako srpska crkva postade opet samostalna. Za patrijarha bude postavljen Makarije.

Obnovljena pećka patrijaršija obuhvatila je sve Srbe u turskoj carevini. Dotle nikad svi Srbi nisu bili ujedinjeni u jednoj zajednici. Kako su prije toga Turci bili zagospodarili svim srpskim zemljama, kao i krajevima Hrvatske i Ugarske, gdje je bilo mnogo Srba, to je pećka patrijaršija imala veći prostor, nego Dušanova carevina, i obuhvatila je krajeve od Velesa do Budima, od Jadranskog mora do Timoka i Stare planine.

Patrijarh Makarije obnovio je mnoge crkve i razorene i opustjele manastire. Popunio je episkopima Srbima prazne episkopije, ustanovio neke nove. Poslao je u narod sveštenike i kaluđere, da ga krijepe i poučavaju. Ponovo je počeo da se razvija književni i prosvjetni rad. Na taj način je Makarije obnovio i zamrli život srpske crkve. Njegov posao su nastavili drugi patrijarsi, od kojih je nekoliko bilo iz porodice Sokolovića.

Turske vlasti su smatrale srpskog patrijarha za narodnog starješinu svih Srba. On je imao ne samo duhovnu, nego i neku svjetovnu vlast nad Srbima — bio je njihov zajednički zastupnik.

*

Srpska patrijaršija je dobila važnu ulogu u životu srpskoga naroda. Ona je postala nasljednica srpske državne vlasti. Kad je nestalo i posljednje srpske državice, kad su srpska vlastela izginula ili se razbjegla po svijetu ili se negdje čak i poturčila, ostao je srpski narod i njegova crkva. U svom patrijarhu Srbi su gledali svoga zajedničkoga poglavara, a u svojoj crkvi osjećali su i vidjeli svoju narodnu zajednicu. Srpski narod nije uzalud podnosio najveće žrtve za svoju crkvu, jer mu je ona u najtežim vremenima stvorila i sačuvala narodno jedinstvo.

Ukidanje srpske patrijaršije[uredi]

Ustanci i seobe. — Srpski narod se nije nikad mogao pomiriti sa ropstvom i uvijek se sjećao svoje stare slave. Srpski sveštenici i kaluđeri, episkopi i patrijarsi znali su, kako je nekad u doba Nemanjića bila napredna srpska crkva, kako je širila prosvjetu, poučavala narod, njegovala književnost, nauku i umjetnost. To se vidjelo po mnogim crkvama, po knjigama, koje su čuvane i prepisivane, po pričama i pjesmama narodnim. A pod turskom vlašću prestao je svaki napredak, jer se srpski narod morao boriti, da održi život. Zato se nikad nije gubila misao na oslobođenje, i srpski narod je uvijek bio gotov na ustanak. U tome su mu bili učitelji i vođi crkveni ljudi, od ubogog kaluđera do patrijarha u Peći.

Pred kraj šesnaestoga vijeka, 1594. godine, zbog rata Turske sa Austrijom pojavila se u srpskom narodu velika nada, da je došlo vrijeme oslobođenja. Podigoše se ustanci, naročito u okolini Peći, gdje je radio na oslobođenju sam patrijarh, i u Banatu, gdje je jedan od vođa ustanka bio vršački vladika. Zapadne katoličke države obećavale su pomoć Srbima, ali od toga napokon nije bilo ništa, već je poturčenjak Sinan-paša ustanak krvavo ugušio.

Kad je od toga prošlo blizu jedno stoljeće, 1690. godine, ratovali su opet Turci sa Austrijom. Na poziv patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, Srbi su učestvovali u tome ratu protiv Turaka s novom nadom na oslobođenje. Taj rat je Srbima opet donio nesreću, jer se austrijska vojska povukla i ostavila Srbe, da se na njima Turci svete. Patrijarh Arsenije III. prijeđe onda sa mnogim sveštenicima i sa narodom preko Save i Dunava, noseći sa sobom mošti kneza Lazara i druge svetinje. Iseljeni Srbi nastaniše se po Srijemu, istočnoj Slavoniji, Bačkoj i Banatu i po mnogim ugarskim gradovima. Na sličan način poslije četrdeset i sedam godina izvršila se i seoba pod patrijarhom Arsenijem IV.

Te seobe su bile od značaja, što su povećavale broj Srba u predjelima sjeverno od Save i Dunava, i što su srpski narod dovele u bliži dodir sa kulturnim narodima.

Ukidanje pećke patrijaršije. — Turci su od vremena Arsenija III. sve više nepovjerenja i mržnje imali prema srpskoj crkvi i njenim starješinama. Bili su vrlo nezadovoljni radom pećke patrijaršije. To su iskorišćavali grčki episkopi i patrijarsi. Oni su uspijevali kod sultana, da više puta bude postavljen Grk za pećkog patrijarha, pa su onda progonili Srbe episkope, a namještali Grke. Nemajući ljubavi prema srpskoj crkvi i srpskom narodu, ti se Grci nisu starali, da narod zaštite i unaprijede, već su gledali da izvuku što više koristi. Glavna im je namjera bila, da se srpska patrijaršija ukine i da se srpski narod pogrči.

Pošto samn nisu imali vlasti da ukinu srpsku patrijaršiju, Grci su nagovorili sultana, da to učini. Najprije je za pećkog patrijarha postavljen Grk, i onda ovaj podnese molbu, da se pećka patrijaršija potčini carigradskoj. To sultan odobri, i 1766. godine bi ukinuta srpska patrijaršija i potčinjena carigradskoj,

Stanje u srpskoj crkvi po ukidanju patrijaršije. — Ukidanjem pećke patrijaršije srpska crkva. je bila razjedinjena na više dijelova.

Oni krajevi, kojima su vladali Turci, pripadali su u crkvenom pogledu carigradskoj patrijaršiji. Carigradski patrijarsi i njihovi episkopi Grci bili su sada prema Srbima drukčiji, nego nekada. U vrijeme Ćirila i Metodija oni su odobravali i pomagali slovensku službu, a sada su je progonili. Prije su se starali, da Srbe kao neznabošce obrate na Hristovu vjeru, a sada su htjeli da od njih načine Grke. Srbe episkope su protjerali sa njihovih mjesta, a postavljali su Grke. Umjesto da štite srpski narod od Turaka i da se staraju o njegovoj prosvjeti, oni su Srbe samo globili. Od ovoga teškog stanja srpska crkva će se osloboditi, kad se bude srpski narod oslobodio turskog ropstva.

Srpska crkva u Crnoj Gori nije priznala vlast carigradskog patrijarha, niti je imala grčke vladike, već je ostala samostalna. Crnogorske vladike na Cetinju bili su dugo vremena i narodni vladari u Crnoj Gori.

Srbi u austrijskoj carevini dobili su, poslije seobe, samostalnu srpsku pravoslavnu crkvu. Na njenom čelu je bio mitropolit u Sremskim Karlovcima, te je nazvana karlovačka mitropolija. Karlovački mitropoliti su kasnije od naroda dobili naziv patrijarsi. I ovdje je srpska crkva morala da vodi borbu za svoj opstanak. Austrijske vlasti su htjele da otuđe Srbe od srpskoga imena, pa su nastojale da ih odvoje od pravoslavlja i da ih prevedu u rimokatoličku vjeru. No srpski narod je i tada ostao vjeran svojoj crkvi i čvrst u ljubavi prema svome rodu. Uprkos svima smetnjama, Srbi u austrijskoj carevini, rodoljubivi i složno okupljeni oko svoje dobro uređene pravoslavne crkve, počeli su ubrzo da napreduju u prosvjeti i kulturi. Oni su Srbima pod turskom vlašću davali pomoć svake vrste, naročito u vrijeme ustanaka i pri uređenju i prosvjetnom napretku Srbije. U tome su primjerom prethodili karlovački mitropoliti i patrijarsi, iako to austrijske vlasti nisu dozvoljavale.

*

Srpski patrijarsi, kao i episkopi i sveštenstvo, stradali su dragovoljno zato, što se srpska crkva saživjela sa svojim narodom i dijelila je njegovu sudbinu. Pravi sljedbenici Hristovi na prijestolu svetoga Save, srpski crkveni poglavari nisu htjeli, da se dodvoravaju tuđinskim vlastima, već su bili vođi u borbi srpskog naroda za vjeru i slobodu.

Samostalna srpska crkva nije mogla biti uništena. Progonjena iz staroga svoga središta, ona se brzo podigla u novome središtu; razjedinjena u posebne dijelove, ona je živjela u srcu srpskoga naroda.

Ujedinjenje srpske crkve i obnova patrijaršije[uredi]

Ujedinjenje srpske crkve izvršeno je poslije oslobođenja i ujedinjenja cijelog srpskog naroda. No prije toga bila je potrebna duga borba, da se srpski narod u Srbiji oslobodi turskog ropstva, a srpska crkva grčke vlasti.

Kad je Srbija postala nezavisna država, onda je i njena crkva, Beogradska mitropolija, postala nezavisna. Njoj je pridružena Južna Srbija poslije balkanskih ratova 1912 i 1913. godine.

Dok se tako u Srbiji stvaralo novo središte za ujedinjenje srpskoga naroda i srpske crkve, austro-ugarske vlasti su nastojale da razjedine srpsku crkvu u svojim granicama. Najprije su od karlovačke mitropolije odvojili srpsku crkvu u Dalmaciji i potčinili je rumunjskoj bukovinskoj pravoslavnoj crkvi. A kad, je Austro-Ugarska zauzela Bosnu i Hercegovinu, nije srpsku crkvu u ovim krajevima pridružila karlovačkoj mitropoliji, već joj je dala samoupravu, što znači, da sama upravlja svojim poslovima, priznajući po imenu vlast carigradskog patrijarha.

Tako je pred svjetski rat, 1914.-1918. godine, srpska crkva bila podijeljena na pet odvojenih dijelova. 1) pravoslavna crkva u Kraljevini Srbiji, 2) karlovačka mitropolija, 3) pravoslavna crkva u Crnoj Gori, 4) pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini, 5) pravoslavna crkva u Dalmaciji.

Po svršetku svjetskog rata, 1918. godine, kada je stvorena jedna država Srba, Hrvata i Slovenaca, našli su se njoj ujedinjeni gotovo svi Srbi. Tada je nestalo svih prepreka, koje su razjedinjavale srpsku crkvu. Zato 1919. godine, na skupu srpskih pravoslavnih vladika iz cijele države, bi proglašeno ujedinjenje srpske crkve. Tu odluku je, 1920. godine, ukazom potvrdio ondašnji regent, kasniji kralj Aleksandar Ujedinitelj. Odmah zatim sastao se sabor pravoslavnih episkopa ujedinjene srpske crkve u Sremskim Karlovcima i, u prisustvu regenta Aleksandra i mnogih velikodostojnika, obnovio srpsku patrijaršiju kraljevim ukazom. Uskoro zatim u Beogradu je izabran za prvog patrijarha obnovljene srpske patrijaršije dotadanji beogradski mitropolit Dimitrije. Drugi je bio patrijarh Varnava, a treći je Njegova Svetost patrijarh Gavrilo, koji je i sada na čelu srpske crkve.

*

Hristos je rekao učenicima: »Ko hoće da ide za mnom, neka se odreče sebe i uzme krst svoj i pođe za mnom!« Srpski narod, u svojoj pravoslavnoj crkvi, doista se odazvao ovom Hristovom pozivu i dostojno je nosio svoj krst. Kao i mučenici iz prvih vremena hrišćanstva, on je podnio najveća stradanja i nije napuštao svoju vjeru.

Srpska crkva stradala je zajedno s narodom. Bila je proganjana i razjedinjavana. No ona je vršila svoju hrišćansku dužnost, a blagoslov Božji je ostao na njoj. Iz Beograda, svog novog sjedišta, osvećenog prahom svetitelja Save sa Vračara, obnovljena Srpska patrijaršija vodi svoj narod putem napretka ka hrišćanskom savršenstvu.

Molitva Svetoj Trojici[uredi]

Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Bezsmertnij, pomiluj nas! (3 put).

Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno, i vo vjeki vjekov. Amin.

Presvjataja Trojice, pomiluj nas! Gospodi, očisti grjehi našja, Vladiko, prosti bezakonija naša, Svjatij, posjeti i iscjeli nemošči našja imene tvojego radi.

Gospodi, pomiluj! (3 put).

Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno, i vo vjeki vjekov. Amin.

Molitva presvetoj Bogorodici[uredi]

Bogorodice Djevo, radujsja, blagodatnaja Marije, Gospod s toboju, blagoslovena ti v ženah, i blagosloven plod čreva tvojego, jako Spasa rodila jesi duš naših.