Izveštaj komandanta Jugoistoka od 20. septembra 1944.

Izvor: Викизворник

Izveštaj barona Vajhsa, komandanta Jugoistoka, odnosno Armijske grupe "F" od 20. septembra 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta

Arhiv Vojnoistorijskog instituta, NAV--T-311, r. 191, s. 637—42.


KR

Telegram

2 primerka

1 prim.—LdN [Leiter des Nachrichtenibetriebes]- (FS)

2. prim. — KTB

PREDMET NAČELNIKA Samo po oficiru!

K-t Jugoistoka

(K-da GrA "F")

Prim.: 21. 9

la /KTB Br. str. pov. 47/44 Prim. 2 Pril. 0

Načelniku W. F. Sl general-pukovniku Jodlu

Strogo poverljivo XXXV

Situacija na Jugoistoku danas, 20. 9, koliko se može sagledati još nije sazrela za donošenje neke odluke od odlučujućeg značaja, odluke koja bi prevazilazila dosadašnje odluke. No, ocrtavaju se događaji koji me podstiču da Vam saopštim svoja razmatranja u cilju stvaranja zajedničkog gledišta i u cilju razjašnjavanja osnovnih elemenata ovdašnje situacije. Ostavio bih Vam da oba gledišta u potpunosti ili delimično iznesete fireru onda kada budete smatrali da je došao momenat za to.

Pojedinosti situacije:

1) Pomeranje težišta na Jugoistoku odvija se sa područja južne Grčke prema srednjem i severnom delu Balkanskog poluostrva, prema firerovoj zapovesti, uz [istovremeno] napuštanje ostrva i Epira. Pokreti se odvijaju samo delimično po planu. Planiranje ugrožavaju sledeći faktori:

a) Mnogi znaci ukazuju na to da, suprotno od procene situacije komandanta Jugoistoka br. 4810/44. str. pov. od 17.9.44, 20.00 časova, ruske snage vrše pokrete u cilju prelaska zapadne granice stare Bugarske. Već uspostavljeni borbeni dodir sa bugarskim jedinicama na najvažnijim graničnim prelazima može se oceniti kao borba sa prethodnicama, ako se uzme kao najverovatnije da bugarska armija obezbeđuje razvoj ruskih snaga i da im poboljšava lokalne uslove toga razvoja. Može se pretpostaviti da je cilj ruske ofanzive iz Bugarske prema zapadu trajno prekidanje saobraćajnih puteva između Grčke i severaog dela Balkanskog poluostrva, a povrh toga, samo se po sebi razume, zadobijanje kontrole nad Makedonijom i Srbijom. Ovo se poklapa sa namerom Sovjeta, namerom koja je u međuvremenu potkrepljena raznim izjavama, da naše okupacione snage ne samo proteraju sa područja Jugoistoka, nego da ih na tom području unište. U najnovije vreme nema znakova — suprotno onome kako smo ranije pretpostavljali — da bi Anglo-Amerikanci hteli ili imali snage da protiv toga intervenišu. Naprotiv, treba konstatovati da oni vazdušnim napadima, kao i snabdevanjem bandi iz vazduha, čine sve, da potpomognu svog ruskog saveznika. Ovu činjenicu ništa ne menja (američko-engleska) teoretska podrška Draži Mihailoviću u pogledu njegovog antikomunističkog stava, podrška koja se daje preko oficira za vezu. Prema tome, komandant Jugoistoka je suočen sa pretećim neprijateljskim napadom na širokom frontu protiv žile kucavice našeg područja, a da do daljnjega ne raspolaže dovoljnim snagama za sigurno odbijanje tog napada.

b) Koordinisano sa političkim i operativnim uspesima neprijatelja na rumunskom i bugarskom području, crvene jedinice bandi u unutrašnjosti područja Jugoistoka su prešle u odlučujući napad na saobraćajne linije i pozicije oružanih snaga okupacionih trupa. Težište je, neosporno, u Srbiji i Makedoniji. Treba, konačno, smatrati pogreškom klasifikaciju toga neprijatelja kao "banditskog protivnika" a borbi koje se vode protiv njega kao "rat protiv bandi". Radi se, izuzimajući novoformirane jedinice, o operativno i taktički dobro vođenim, teškim oružjem do zavidne mere naoružanim grupacijama snaga, koje se odlikuju dinamikom koju ne treba potceniti i čija brojnost stalno raste. Nisam naklonjen grešci da neprijatelja precenim, jer su upravo sadašnje borbe, sa uspesima i gubicima na obe strane, objektivna osnova za procenu. Zadatak ovog unutarnjeg neprijatelja je takođe uništenje svih Nemaca, to je njegov krajnji cilj. Za postizanje toga cilja njegovo glavno sredstvo je otežavanje, odn. sprečavanje pomeranja nemačkih snaga, naročito prema severu, jer bi time Nemci mogli postići koncentraciju svojih snaga kojoj se on u datom slučaju ne bi mogao odupreti. U stvari, Tito je već uspeo da, u sadejstvu sa anglo-američkim vazduhoplovstvom, skoro potpuno paralizuje odvijanje železničkog saobraćaja iz Grčke prama Beogradu, da trupe koje su vršile pomeranja rasparča na velikim odstojanjima i da ih mnogostruko veže, kao i da u najvećoj meri teško poremeti saobraćaj cisterni i dovoz uglja prema jugu, te da skoro ukoči transporte evakuacije (pogonsko gorivo!). Za kretanja jug — sever za sada ne toliko značajnoj, ali u daljoj perspektivi ni malo manje važnoj saobraćajnoj vezi Beograd — Zagreb preti ista sudbina. Iako unutarnji neprijatelj na hrvatskom području za sada operiše sa neznatnim snagama i služi se više sredstvima malog rata, on ipak i tu postiže značajne uspehe, jer su hrvatske oružane snage, veliki delovi hrvatskog naroda, a u najnovije vreme najveći deo i pravoslavnih etničkih grupa, podlegli neprijateljskoj propagandi zasnovanoj na efikasnim parolama, propagandi koja govori da će Nemačka izgubiti rat.

c) Privlačenje svih snaga sa jegejskih i jonskih ostrva, kao i sa Peloponeza, znači samo na izgled dobitak znatnih snaga za severni i srednji deo Balkanskog poluostrva. Ovakvo shvatanje dolazi do izražaja u zapovestima koje svakodnevno pristižu od svih delova Vermahta, pa i od Vrhovne komande Vermahta / Operativnog štaba. U tim zapovestima već se te snage odreduju i za druga područja. To je nemoguće. Ne treba izgubiti iz vida da svi pokreti na području Jugoistoka zavise u najvećoj meri od tehničkih mogućnosti, te su na taj način postavljene apsolutne granice i najenergičnijim težnjama. Istina. uspeli smo da na kopno prebacimo veliki broj vojnika sa njihovim ličnim naoružanjem, ali nismo uspeli da, bar u približnom obimu, spasemo teško oružje i opremu. Dakle, dok je s jedne strane borbena vrednost nekih ranije istaknutih jedinica sada dosta ograničena, s druge strane radi se o tvrđavskim bataljonima i trupama za osiguranje, koje su kao takve bile upotrebljive samo kao stalne posade, odn. nisu imale dovoljno borbenog morala (999). To znači: u istom momentu kada se u Grčkoj rasplamsava ustanak, i to bez pojave, kao što smo se mi nadali, brzog dolaska do unutarpolitičkih suprotnosti između ustanika nastrojenih komunistički i ustanika nastrojenih nacionalno, te prema tome i bez njihovog međusobnog neutralisanja [u tom istom momentu], mali broj naših upotrebljivih divizija (4 SS pol. okl. gren. divizija, 11. vazd. polj. divizija, 117. lov. divizija) napuštaju područje Grupe armija "E" preduzimajući pokrete u pravcu severa. Zbog hitnosti njihovog angažovanja na severoistočnoj granici područja Jugoistoka, ovakva smo pomeranja forsirali svim sredstvima, a pri tome nismo — kao što smo predviđali kad smo to pre planirali i kao što smo se nadali — Grupi armija "E" istim tempom dovodili nove snage kao nadoknadu sa vanjskih položaja. Međutim, dokle god smo primorani da držimo Grčku (isključujući Peloponez i južni Epir), dakle uključujući i Atiku — a izgleda da ćemo to morati sve dotle dok ne završimo sa evakuacijom ostrva — po svemu onome što je gore rečeno neizbežno je stalno slabljenje srednjeg dela osovine Jugoistoka, tj., prema tački Ia i Ib, slabljenje makedonskog i južnog srpskog područja, koje spoljnji i unutarnji neprijatelj ugrožava, odn. napada kao težišno važno područje. Da bi se ovakav razvoj zadržao u snošljivim granicama, neophodno je da se u dogledno vreme, osim određenih krupnih jedinica, na gore pomenutorm području angažuje svaki bataljon koji se u Grčkoj izdvoji iz borbe. Moramo izričito naglasiti da pri tome neće ništa preostati za zaštitu eksploatacije rudnika ili drugih objekata u Makedoniji i južnoj Srbiji, a da i ne govorimo o mogućnosti pojačavanja obezbeđenja železničkih pruga u Hrvatskoj (na primer pruge za izvoz boksita). "Gumena vrpca" dugačka 800 km (istočna Slovačka — Riga), koja je jednim krajem pričvršćena u Atici i koja se u Beogradu nateže, i inače mora ranije ili kasnije da se u Makedoniji prekine.

2) Dalji razvoj situacije, razvoj koji je zapravo nejasan samo u pogledu samog tempa, a u pogledu krajnjeg rezultata teško da ima nekih sumnja, mogao bi dovesti do toga da firer uskoro i iznenadno bude stavljen pred alternativu da li i dalje držati Grčku u cilju nastavljanja evakuacije sa ostrva i uz upotrebu tako evakuisanih snaga, pri čemu bi Grčka bila odsečena od ostalog dela područja Jugoistoka, ili se, pak, zbog celovitosti prostorije za izvođenje borbenih dejstava, Grčka mora, bez ikakvih obzira, napustiti. U prvom slučaju, Grupi armija "E" bi se kasnije mogao nametnuti zadatak da se, pod vrlo teškim uslovima (npr. bez pogonskog goriva), uz velike ljudske, a verovatno i materijalne žrtve, probija prema severu. Drugo rešenje znači žrtvovanje svega onoga što bi se u datom momentu našlo na ostrvima, a u pogledu materijala i u Atici, što znači da bi gubici takođe bili neobično veliki, ali to znači u isto vreme i veću verovatnoću da će glavnina borbenih trupa i dalje biti upotrebljiva, te da će se na taj način očuvati plansko izvođenje borbenih dejstava na Jugoistoku. Istovremeno sa brzom evakuacijom Grčke, evakuacijom koja bi ipak trajala više sedmica i koja ne bi bila završena na nekadašnjoj severnoj grčkoj granici, nego bi se u najmanju ruku završila obrazovanjem fronta na liniji Skadar — Skoplje — Leskovac, što je jedanput već razmatrano, postepeno bi i trupe pune borbene vrednosti, angažovane u albanskom primorju, bile dezangažovane. Da li bi, na ovaj način postignuti, dobitak snaga, koji bi tek u tom slučaju bio od neke važnosti, bio dovoljan za stabilizaciju situacije i za stvaranje trajne i čvrste pozicije na srednjem i severnom delu Balkanskog poluostrva — za sada se ne može predvideti. Ovo pitanje će u odlučujućoj meri zavisiti od događaja na južnom krilu Grupe armija "Južna Ukrajina" i od razvoja političke situacije u Mađarskoj i Hrvatskoj, kao i od mogućih anglo-američkih operacija u Istri i, preko Istre, u pravcu bečkog bazena. Upravo ova poslednja mogućnost, čiju aktuelnost ja nisam u stanju da prosudim, opet upućuje na verovatnu i skoru neophodnost neke dalekosežne odluke u pogledu daljeg izvođenja borbenih dejstava u Grčkoj, Makedoniji i južnoj Albaniji. Ja sam pokušao, sasvim otvoreno, da Vam iznesem sliku. Ova slika, ubeđen sam, nije nastala pod uticajem nekog pesimizma, nego ona pokazuje date činjenice. Čvrsto sam ubeđen da možemo postati gospodari ove situacije, no ne sme se izgubiti iz vida njena izvanredna ozbiljnost, koja je naročito vidljiva poslednjih dana, a dužnost nalaže da se ona ne prećuti. Imamo poverenja u firera i mirno ćemo sačekati njegove odluke, a sprovešćemo ih sa najvećom energijom i zalaganjem. Jedini cilj ovog izlaganja jeste pribavljanje osmišljenih podataka za takve [firerove] odluke, onoliko koliko smo mi u stanju da to učinimo.

potp. baron f. Vajks [Weichs] general-feldmaršal

(K-t Jugoistoka, Ia, str. pov. br. 0276/44 od 29.9.44)