Iguman Savo i sedam patrijar’a5
Velik mi se narod sastanuo,
U Prizrenu gradu bijelome,
U bijeloj Petkovači crkvi,
U neđelju na Vaskresenije,
U oltaru sedam patrijar'a,
Među njima Savo igumane,
Na zlatne se štake naslonili,
A prosuli bijele perčine,
Rasklopili časno Evanđelje,
Odslužili tajnu leturđiju,
Kad svršila tajna leturđija,
Pred crkvom se narod ustavio,
Na poljani kolo uhvatiše,
Poskočiše momci i đevojke,
Te okreću kolo naokolo,
A pjevaju pjesme umiljate.
A da vidiš sedam patrijar'a,
I pred njima Sava igumana,
Izađoše iz bijele crkve,
Pak rdoše u_nove ćelije,
Posjedaše jedan do drugoga,
a mlađi im kavu poslušiže,
Poslužiše kavu i rakiju,
Ustadoše sedam patrijar'a,
Pa na pendžer promoliše glave,
Pa gledaju momke i đevojke,
Đe okreću kolo naokolo,
I pjevaju pjesme svakojake,
Pripjevaju Srbe i Srpkinje,
Onda reče sedam patrijar'a:
»Gospodine, Savo igumane,
Ti si puno ljeta zapamtio,
I vidio dosta Srbadije,
Je li ikad plemenita bila,
Kako ova Srbadija slavna?«
A veli im Savo igumane:
»Braćo moja, sedam patrijar'a!
Dobro nam je prije i posliJe,
U narodu što je prije bilo,
To ne treba danas pominjati.«
A veli mu protopop Neđeljko:
»Gospodine, Savo igumane!
Ja te molim i ruku ti ljubim,
Ti dozovi đaka samouka,
Nek iznese knjige starovinke,
Da vidimo šta nam knjige pišu?
Čija li je slava nathvatila?
Što u naske slavna slava ima,
Tak'e slave u drugoga nema!
Rasklopi nam knjige starovnike,
Da vidimo, naša brado zlatna,
šta će naša đeca dočekati?«
Kad to začu Savo igumane,
Star je Savo ljuto ostario,
Bijela mu i glava i brada,
A dva brka kajno dva goluba,
On doziva đaka samouka;
»Samouče, moja prava slugo!
Dohvati mi knjige starovnike,
Da vidimo što nam knjige piщu,
'Oćemo li dugo carovati,
Našu slavu dugo slavnovati?«
Kad to začu đače samouče,
Dohvati mu knjige starovnike,
A starac ih rukam' prihvatio,
Rasklopio, pa ih poljubio,
Gleda knjige dva puna sa'ata,
Kad na treći sa'at nastupio,
Od očiju suze protočio,
Grozne suze niz bijelo lice,
Zabolje ga u njedrima srce,
A pita ga sedam patrijar'a:
»Igumane, naša brado zlatna!
Što ti ridaš, što l' suze proljevaš?«
A Savo im tiho govorio:
»Patrijar'i, moja đeco draga!
Stare knjige rđavo nam pišu:
Naša će se braća posiliti,
Pa naforu s kop.ъa uzimati;
Srb će Srbu nevjeru činiti,
U tome će izgubiti carstvo,
Na Srbe će zavojštiti Turci,
Turci će nam preuzeti carstvo,
Uzeti nam slavu i državu,
Našu braću nogam' pogaziti,
Namastire crkve porušiti,
Pokupiti i srebro i zlato,
Raskovati bulam' na đerdane;
»Naša će se braća upuštiti,
Pro zakona poste omrsiti,
Jedan drugom zakon o'sovati,
Naši posti mrsit se ne dadu,
A naš zakon sovat se ne dade,
Teško tome ko to pogriješi,
I Srbinu kad zakon prestupi;
To će Turci jedva dočekati,
Đe će braća zakon pogaziti,
Mloga će se braća isturčiti,
Mloga luda čeda zaplakati,
To će braći našoj teško biti,
Al' se neće moći pridobiti,
Dok se Srbi u slogu ne slože,
Pak za staru slavu ne prihvate,
Srpske poste po redu isposte,
Sve proklete 'sovke ne poture,
Što je Srbe kad 'sovalo Ture,
To će neko, braćo, dočekati,
Ali će se mnogi napatiti,
Od našega srpskoga naroda,
Dok se vrati slava i sloboda.
Raduju se u gorici 'tice,
Pak i žarko na istoku sunce,
Kada služe po narodu crkve,
Kad se poji crkveno pjenije,
Braća čine za zdravlje denije,
I za zdravlje i za grešne duše,
Koji žele carstva nebesnoga,
Da pomenu i još koga svoga.
Blago Srbu, koji zakon čuva,
Taj uza se i drugoga čuva;
Kada pazi mlađi starijega,
I zakonu kada vjerno služi,
Srbin može da nikad ne tuži.«
Kad to reče igumane Savo,
Starovnike knjige zatvorio,
Zatvorio, pa ih ostavio,
Kad to začu sedam patrijar'a,
Od očiju suze protočiše,
Igumanu ruku poljubiše,
Te ovako njemu govoriše:
»Bog ti dao, igumane Savo,
Bog ti dao zdravlje i veselje,
Tvojoj duši u raju naselje!
Što želio, želju ispunio,
Duša ti se raja nagledala,
K'o travica sunca nagrijala,
U ćivotu telo počivalo,
Ne želio carstva nebesnoga,
Pomenuo i još koga svoga.«
