Polećela dva siva sokola
Preko one visoke planine,
I padoše u goru zelenu;
Travu pasu, s lista vodu piju.
To ne bila dva sokola siva, 5
Već to bio bego Ivan-bego
Sa Ružicom lijepom đevojkom.
Progovara bego Ivan-bego:
„O boga ti, Ružice, đovojko!
Jesi l’ bolja kad si bolovala? 10
Jesi l’ jadno srce umirila?“
Al’ govori Ružica đevojka:
„Njesam bolja kad sam bolovala,
Nit’ sam jadno srce umirila;
Hoću, jadna, brzo umrijeti! 15
Ne umirem od moje bolesti,
Već od tebe, tuđina junaka;
Jer su drugi oblagali majci,
Da si moje obljubio lice
U mom dvoru, na mome dušeku. 20
A ja sam se zalud zaklinjala,
Da te nikad ni viđela n’jesam,
Nego jednom na vodn studenoj
Kad zaiska u kondiru vode, —
Ti zaiska studene vodice, 25
Ja ti dadoh vina crvenoga;
Vino popi a kondir mi slomi.
Sa toga me, eto, majka kara.“
Zabilježio: Veljko Radojević.
Reference
Izvor
Bosanska vila, 1889, godina IV broj 8. Sarajevo, 15. aprila 1889, str. 123.
