Ivanbegovičino vrelo
(na Cetinju)
Na Cetinju, mrkom polju,
Iznad dvora knjaževskije'
Ogroman se krš podiže,
Ispod njega vrutak vrije,
Hladni vrutak slatke vode,
Slatko struji, miran leži
U svojemu koritašcu,
Nit' odatlen ikud bježi:
Tu sjetuje i počiva,
Vremena je tome dosta;
Ne zna s' otkad, — ali priča
U narodu divna osta:
Da je na tom tužnom mjestu
U svom b'jegu počinula
Ivan-bega vjerna ljuba
I suzam se obasula:
Pošto kleti Turci bjehu
Tvrdi Žabljak zauzeli,
Što no s' i sad nad Moračom
Ka' ponosni soko b'jeli:
Pa od onih toplih suza
Da se steklo to vrelašce —
Suza, koje gorko proli
Uvr'jeđeno tu srdašce. —
Oh! zaista čudotvorna
Mora da je pusta sila
Vrele suze — što poteče
Nad zlom kobi roda mila! —
Svjedok nama priča ova,
Koju pamti narod vrli:
Pa ga taki spomenici
Bude na čin neumrli. —
