Zona Zamfirova/18

Izvor: Викизворник

Glava osamnaesta


Glava osamnaesta


Na šta su se sve rešili čorbadži-Zamfirovi, samo da bi ućutkali glasove.


Kroz usta istoga toga Milisava govorio je veći deo građanstva, i to je ostalo, i takoreći stereotipisalo se. i samo utoliko ukoliko je kod nas „svako čudo za tri dana“, samo utoliko se manje i

ređe govorilo, — govorilo se i tumačilo samo onako kao u prvi mah.

Zamfirovi su se tešili da će to ipak proći, ali kad posle kratkog vremena postade i pesma, i kad je čuše, — svi su bili kao utučeni. A pesma je glasila:
Na portu seđaše to Zone Zamfirče.
Tud se spaciruje Manulać bankirče.
— „Zdravo-živo, Zone! Što ti rade doma?”
— „Zdravo su mi doma, serbez si živuju,
serbez k noći ležu, spiju, uranjuju
teke u sobu mi često nagviruju:
Doma li si, Zone? vazdan me pituju!...”
Više se nije moglo trpeti. Morao se tražiti neki način i lek zlu. Zato su odmah i našli da će biti najbolje da brzo svrše stvar. Šta će biti jesenas, neka bude večeras. A valjda je i suđeno i

pisano da to tako bude.

Zato se prve nedelje po podne krenu tetka Uranija (jer je od tetka-Taske, koja je inače svršavala takve stvari, oduzeto svako punomoćje, pošto je bila oglašena za baksuza) da ona pokuša da

raskravi i oslobodi Manulaćeve starije i da im sama ponudi i opomene ih i dâ im mig za proševinu. Ako što misle, neka se — da im kaže — i požure, jer Zoni se javljaju mnoge prilike — traže je

neki oficiri, tri frontovna i dva akademska, a oni opet nisu baš radi da im dete ide u gurbetluk, nego bi voleli da im je tu na očima, i radije bi je dali u kakvu čestitu ovdašnju trgovčku kuću

— tako, otprilike, neka kaže.

Tetka Uranija ode, ali se ne vrati. Nema je ni u ponedeljak ni u utorak celoga dana. Kod Zamfirovih odmah osetiše da nije dobro kad ne sme da dođe, zato se u četvrtak krenu sama Tašana do

Uranije da vidi šta je bilo. Zla slutnja se obistinila. Tetka Uranija joj je sve ispričala. Kad im je, veli, ona razgovetnije nagovestila zašto je došla, oni, Jordanovi, su se učtivo izvinjavali:

da im dete nije još za ženidbu, da nije odslužilo vojsku, da će ga možda poslati gore u Grac na više trgovačke nauke (na što se tetka Uranija grohotom nasmejala i rekla: „Lelee, staro magare,

ta mu se sag toprv setiste za samaricu!“), i sve su takve neke stvari navodili da je očevidno bilo da se na fini način izvlače i odbijaju. Jasno je bilo da neće, i da veruju čaršijskim

glasovima, jer je Uranija odmah sutradan čula — dostavljeno joj je — da se Persa, Manulaćeva majka, jasno i razgovetno izrazila na jednom mestu kod žena da zato neće Zonu za sina što iz njihove

porodice još dosada, hvala bogu, niko nije „skočidevojku“ uzeo, pa neće ni Manulać, makar se nikada ne oženio, makar otišao u kaluđere, u Svetu Bogorodicu Gabrovačku. A sem toga — pričala je

Uranija — i to je imalo nešto da znači, i nije tek onako što je Jordanovica neobično stala hvaliti Manu kujundžiju, baš sada (e, što to baš ona i baš njega da hvali?), kako je momak naočit,

dobar, „krotak kako devojka“, reče, kako je sem toga čula da su se nekad Mane i Zona pazili i sevdisali, i kako im je zar pisano da se i uzmu. A da to ne bi bio prvi slučaj niti kakvo čudo da

se orode čorbadžijska i zanatlijska kuća, spomenula je neke davnašnje slučajeve koje je još kao dete slušala, gde se čorbadžijski sin oženio pudarskom ćerkom, i obratno, gde se poljak što je čuvao

blizu groblja oženio nekom trgovačkom udovicom i ušao u punu kuću; a Mane je, veli, tek nešto više: rastapa zlato, okiva ikone, kuje minđuše i belenzuke, pa i ovo sad sa Zonom, završi Persa

Jordanovica, može da ispadne po onom narodnom: „Zlatu će se kujundžija naći“...


Jasno je kao dan bilo da je Jordanovica ciljala na Manu, da je drugim rečima htela reći: Kako ste drobili, tako i kusajte. Ona sumnja na Mana. A Mane, opet, kako su čuli, ne da se ni opepeliti

da je on štogod u to umešan. — Eno, onomad je istuk’o jednog što ga je zapitao šta je on sad: momak, udovac, ili šta li? Brani se da nije ni snevao ono što mu se prišiva: nit’ je odveo, niti je

pokušavao, niti pak izneo taj glas za devojku; ako je ko uradio, to nije niko drugi nego Manulać. Međutim, i oni koji su i mislili da je Manulaćevo maslo sve to, batalili su tu pomisao kad su

ga videli i bolje zagledali, jer su našli da taj ne bi mogao povesti za sobom ni jednu junicu na ularu, a kamoli najlepšu devojku kao što je Zona!...

Mane, Mane je majstor za tako nešto. Čapkun-Mane, Đorđijin sin, krijumčarska stara krv, — on je i niko drugi pustio taj prokleti glas, koji Zamfirovima ne da spavati. da je staro tursko vreme,

čorbadžijsko vreme, uzdisahu Zamfirovi, bilo bi lako: degeneci (a možda i surgun) mu ne bi falili, — ali je Srbija za fukaru slobodija, pa muka!

Zato nađu da će još najbolje biti ako pošlju na mesec dana Zonu u goste kojoj od sestara. A imala je tri zeta u okolini. Spreme je u P*, pa tamo neka posedi kod sestre, — može joj se kakva sreća

javiti tamo. I tamo ima bogatih trgovačkih kuća, a lepoticama se baš ne može bogzna kako pohvaliti to mesto. A najposle, ako joj se baš i ne javi sreća, a ono je i to neka fajda što će se neko

vreme ukloniti ispred očiju sveta: svet će je zaboraviti, pa će i glasa onoga tako polako nestati.

Tako i urade. dođe zet Gope po Zonu i odvede je. Ali je nesreća bila to što je ona pesma o Zoni stigla pre nje u P*, i Zona je samo interesantna bila tamo, i ništa drugo. i mesto da ostane tamo

tri-četiri meseca, ili dvared duže nego što su mislili, — vratila se odande posle šest nedelja, tužna i zlovoljna, tužeći se na dugo vreme provedeno tamo.

Posle dve-tri nedelje dođe po nju drugi zet, zet Toške, i odvede je sobom u L*, drugoj njenoj sestri. A bolje da nije ni dolazila, jer i ovde je ona prokleta pesma pre nje stigla, pa je bilo kao i

u P*. I još gore od onoga. Tamo su je tek kalfe počele pevati, i to tek solo, — a ovde je već i šegrti pevahu, i to u horu: u duetu, tercetu, kvartetu, kvintetu i tako dalje. Pevali je i šegrti

i tamburaši! — Tu se još manje skrasila nego u P*. Ovde ni tri nedelje nije ostala. Užasno joj teško, dugo i dosadno bilo, i ona se vratila zlovoljnija i tužnija nego ikada što je bila.

Trećem zetu u L* nisu je ni slali, jer su im odatle pisali da je ne dovode sad, bar još za neko vreme, dok se ućuti s nekom prokletom pesmom, koja se tamo sad najviše i najradije peva, a

počinje sa: „Na portu seđaše“. Zona je bila — što lepo rekao tada poštar i telegrafista Pajica, Edison nazvani — bila je sudbine jednog rđavo adresovanog pisma koje luta iz mesta u mesto, pa se,

crno od silnih žigova, vraća pošiljaocu s onim hladnim, zvaničnim i nemilosrdnim natpisom: „Retur! Adresat se ne nalazi u mestu!...“