Zmaj od Ognja Rade i Dedo Džidović

Izvor: Викизворник


5

Zmaj-Ognjeni Vuče i car od Stambola

(Iz Sarajeva)

Piju vino do tri pobratima
U kraj mora na morskoj jaliji,
Razapeli svilena čadora,
Pred čadorom koplje udarili,
A za koplje konje povezali:
Jedno pobro Kraljeviću Marko,
A drugo je od Sibinja Janko,
A treće je Zmaj-Ognjeni Rade.
O svačemu eglen zaturili:
U kog ima najbolje oružje,
Ko je junak bolji na mejdanu?
Al besjedi od Prilipa Marko:
„Čujete i me, do dva pobratima!
„Hvalimo se i eglenišemo,
„A ja znadem najboljeg junaka:
„A Turčina Dedu Džidovića,
„On je junak dobar na mejdanu,
„Sad da bi se poljem pomolio
„Na đogatu konju od mejdana,
„Sva tri bismo na noge skočili
„I pred čador pred njeg' izlazili,
„Pod njime bi đogu uhvatili
„I Turčina sa konja skinuli,
„Turski njemu selam prihvatili,
„Pod čadorom mjesto načinili,
„I čašu mu vina poslužili.
Progovara Zmaj od ognja Rade:
„Ne ludujte, do dva pobratima!
„I kad bi se Turčin pomolio
„Žena bio ko mu ustanuo,
„Džidoviću selam prihvatio
„I Turčinu vinom poslužio.“
Taman oni u riječi bili,
Dok se pramak magle zapodio,
Pokraj mora uz morsku jaliju,
A iz magle junak ispanuo
Na đogatu konju od mejdana,
Bojno koplje nosi u desnici,
Svija mu se koplje oko njega,
Junak strašiv, da ga Bog ubije!
Marko glednu niz morsku jaliju,
Kad opazi momka na đogatu,
Ovako je tiho govorio:
„Čujete l' me, do dva pobratima:
„Eto nama Dede Džidovića,
„Sad gledajte strašiva junaka,
„Ustanite, da ga dočekamo.
U ta doba Dedo pred čadora,
Dvije pobre na noge skočiše,
Skoči Marko, a za njime Janko,
Pred čadorom Ture dočekaše,
Pod njim dobra konja uhvatiše,
Skidoše ga sa dobra đogata,
I turski mu selam prihvatiše,
Pod čadorom mjesto načiniše
I čašom mu vina poslužiše.
Kad se Turčin dobro odmorio,
Ražljuti se, pa je govorio:
„Kopiljane, Zmaj-Ognjeni Rade!
„Što si bolji junak na mejdanu
„Od mog pobre Kraljevića Marka
„I od pobre Sibinjanin Janka?
„Te preda mnom ti ustati ne šće
„Na nogama mene dočekati,
„Turski meni selam prihvatiti
„I čašom me vina poslužiti?
„Ti se moli Bogu jedinome
„Za mog pobru Kraljevića Marka
„I za pobru Sibinjanin Janka,
„A sad bi ti glava poletela."
Veli njemu Zmaj od ognja Rade:
„O Turčine, Dedo Džidoviću!
„Ako te je Turkinja rodila
„I mene je Srpkinja rodila;
„Tebe, Dedo, sva Krajina hvali,
„A ni mene ne kudi družina,
„Ne pazi mi do dva pobratima,
„Ako moreš, sada me pogubi:
„Jaši, Dedo, konja od mejdana,
„Pak u polju da se okušamo
„Sa koga će polećati glava."
A kad začu Dedo Pidoviću,
To Turčinu milo ne bijaše,
Al' mu druga biti ne mogate,
Skoči Turčin od zemlje na noge,
Pa prihvati koplje ubojito,
Do đogata svoga dolazio,
Pa se njemu na srijedu baci.
Zaskaka se Zmaj od ognja Rade,
Bojno koplje rukom dohvatio,
Pak posjede doru od mejdana.
Na sred polja konje išćerali,
Onda veli Zmaj-Ognjeni Rade:
„Ajde, Dedo, zajaši đogata,
„Da ti piku stanem na biljegu,
„Udri prije, nek ti žao nije."
Ode Dedo, zajaha đogata,
A Rade mu stade na mejdanu.
Pak da vidiš Dede Džidovića,
On poteže koplje ubojito,
Pokraj sebe koplje položio,
Pa iz ruku koplje ispuštio,
Koliko ga plahovito baci,
Preko polja koplje pozvizduje,
Dobar dorat koplje opazio,
Pak on pade na prva koljena,
Po njemu se Rade položio,
Desnu ruku svoju opružio
I za balčak koplje uhvatio,
Slomi koplje, pa u travu baci,
Pak povika iz grla bijela:
„Stan' Turčine, meni na mejdanu!
„Stan' ti meni, k'o sam i ja tebi.“
Ode Rade, zajaha dorata,
A Turčin mu stade na mejdanu,
Rade vadi koplje ubojito,
Pokraj dore koplje položio,
Pa iz ruku koplje ispuštio,
Koliko ga plahovito baci,
Preko polja koplje pozvizduje,
Dobar đogat koplje opazio,
Pade đogat na prva koljena,
Po njemu se Turčin položio,
Preko njega koplje udarilo,
U studeni kamen pogodilo,
Prelomi se na dvoje na troje,
Onda Turčin iz grla povika:
„Kopiljane! Zmaj od ognja Rade!
„Stani malo, dok do tebe dođem.“
A Rade mu tiho progovara:
„Baš ne ću se s mjesta pomaknuti.“
Dok doleće Dedo Džidoviću
S golom sabljom u desnici ruci,
Kad to viđe Zmaj od ognja Rade,
Povadio brijetkinju ćordu,
Jedan drugom konje prićeraše,
Stadoše se sabljom udarati,
Kud udara Zmaj od Ognja Rade,
Tud se živa vatra sasipaše
Niz đogata sve, do zemlje crne
I po zemlji travu prepaljuje;
Kud udara Dedo Džidoviću,
I tuda se vatra sasipaše
Niz dorata sve do zemlje crne
I po zemlji travu prepaljuje,
Dok obadve sablje salomili
I komade u travu bacili.
Potegoše zelene mačeve
I mačeve oba salomili;
Potegoše perne buzdovane,
Buzdovanim pera salomili,
Pa okrnjke u travu bacili.
Jedan drugom konje prićeraše,
Uzeše se po bijele ruke,
S dobrijem se konjma rastaviše,
Svališe se u zelenu travu,
Hvatite se u kosti junačke,
Kako su se lako prihvatili,
Toke dvoje u travu sasuli,
Pa nagoni jedan na drugoga.
Nosili se bijel dan do po dne,
Obadva su pjene poranule,
Radu jako b'jele započele,
A Turčina b'jele i krvave.
Onda veli Zmaj od ognja Rade:
„Ja me kreni, ja da te okrenem.“
A Turčin mu tiho progovara:
„Ako moreš ti mene okreni,
„A ja sam se junak umorio,
„Što se danas ni nadao nisam.“
A Rade mu tiho progovara:
„Drž' se dobro, Dedo Džidoviću!
„Ne moj reći, da je prijevara.“
Rade srcu gajret učinio,
Na desnu ga okrenuo stranu,
Na lijevu preturi Turčina,
Turčin pade u zelenu travu,
Kako pade, Rade ga napade,
Te mu sveza ruke naopako,
Pak poteže handžar od potaje,
Džidoviću odsiječe glavu.
Pak uhvati svojega dorata
i Dedina đogu od mejdana,
Rade jaše svojega dorata,
A đogata vodi u povodu,
Pak eto ga svilenu čadoru,
Pred njeg dvije pobre izlazile,
Njima Rade božju pomoć viče,
Dvije pobre Boga prihvatiše
I pod njime konja uhvatiše,
Skidaju ga sa konja dorata,
Pod svilen ga čador uvedoše,
Pod čadorom mjesto načiniše
I čašu mu vina poslužiše,
Pa ga ljube u bijelo lice,
Pitaju ga za junačko zdravlje.
Veli njemu od Prilipa Marko:
„Pobratime, Zmaj-Ognjenoviću!
„Baš si dobar junak na mejdanu,
„Vazda ću se s tobom pohvaliti
„O junaštvu će besjeda bude.“
Pa od zemlje na noge skočiše,
Posjedoše konje od mejdana
I odoše do Radine kule.
Tu siđeli, rujno vino pili
Za bijelu neđeljicu dana,
Pa se onda jesu rastanuli:
Ode svaki zavičaju svome.



Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 539-545.