Zvonimir/5

Izvor: Викизворник
Zvonimir
Pisac: Jovan Subotić
PETI PRIZOR



PETI PRIZOR


(Vrt. Noć. Miesečina.)

Lieposava i Zvonimir
(dođu)

Zvonimir

Ovdie ćemo stati. Tu nas neće
Opaziti oko nenaklono. —
Dakle sutra kralju se obričeš?

Lieposava

Otac hoće, a ti ga poznaješ!

Zvonimir

A i kćeri nije nepovoljno
Na hrvatski zlatni priestol siesti,
I kraljevskom krunom vienčati se!
O sve ste vi, što i mala dieca!
Samo nek je igračka, ma kakva,
Nek se cakli, svietli, blista, sjaje,
Nek je novo, i drugče izgleda. —
Šta je vama život, šta je srdce!
Neka pukne, kad nemož' podnieti.
Kakva šteta? Ni pol puda mesa!
A ko će se na život osvrtat',
Bio sjajan, il' crnji od noći,
Pun sladosti il' samoga žuča?
Kom s' dosadi, neka ga odbaci,
Ima noža, ima krivih grana,
A šta j' lakše, neg' u vodu skočit',
Il' popiti čašicu otrova?
Neće l'? Nek se pati, kako znade,
Nek proklinje i majčino krilo,
I dan onaj, u koji s' rodio,
I zrak sunca, što mu vidit' dade
Guju, koja za srdce g' ujede,
I glas, koji dušu mu otrova,
I sam sebe, i ljude, i nebo,
I nek cielog' umire života,
I neka mu tužna duša cvili,
I neka mu jadno srdce pišti,
Da se drvlje za njime zaplače,
I od jada kamenje potriese:
Sve to nije ništa sprama zrake,
Koja pada s priestola u oči;
Sve to staje u mali obručić,
Koji ljudi carskom krunom zovu. —

Lieposava

Govoriš li to o meni, kneže!

Zvonimir

Ta i ti si anđ'o, al' dievojka!

Lieposava

Otac jutros srdce mi razciepi,
A ti sad ga na novo predireš! (plače)

Zvonimir

Oprosti mi, što sam ti rekao.
Podaj vietru sve te moje rieči,
Nek ih nosi planinskoj guduri.
Da nikada do uha t' nedođu!
Znam da s' jedna u svem ženskom svietu;
Al' kad si mi draža od očiju,
Kad mi život u smrt se pretvori,
Kako tebe iz njega nestane,
Kad mi pamet u glavi pomrča,
Kako reknem, drugog koga trpi,
Kad bi cieo svijet otrovao,
Kad pomislim, mogu mi t' oteti, —
Gdie ću druge da nabavim rieči!
Sav se grozim dirnut' te mislima,
A slast mi je u srdce t' raniti;
Umirem ti, što m' misao dolazi,
A sav drhćem, da rieč izgovorim!
Oh dievojko, pomisliš li samo,
Da pomislit' možeš tuđa biti —
Na mač ovaj, pa mi probij srdce,
Oplači me, p' onda što ti drago.

Lieposava

Negovori tako, Zvonimire!
Dosad su mi rieči t' sladke bile
Kao glasi iz zemlje srećnije,
A sad, gledni, kako m' srdce bije
Što se plašim od tvog' razgovora!

Zvonimir

Kaži samo, da tu nećeš ruku —
A za srdce neću ni da pitam —
Sutra našem kralju obiećati,
Pa ću t' biti miran k'o jagnješce,
Tih k'o potok, koji bure nezna,
Vedar kao ono jasno nebo,
Kad njim prvi zrak prolieća sijne!

Lieposava

A ko kaže, da će bit' drugčije?

Zvonimir

Sav Biograd drugčije govori;
U dvoru se sprema i namiešta;
Sutra će te glavom kralj prositi:
A kako bi tako biti moglo,
Da se nezna da nisi protivna?

Lieposava

I ti Liepu jošte nepoznaješ?
Zar bi mene ev' ovdie vidio
Kad bih tako činiti mislila?
Kako lik mi u oči ti pade,
Valjade toj misli potamnieti!
Ja sam k tebi amo pohitala,
Da ti kažem, šta otac zahtieva,
I da t' ono dielom posviedočim,
Što sam više puti govorila:
Da bez tebe živiti nemogu.
Ja noć ovu preživiti neću!
Dvie su sile na mene ustale,
Kojoj svakoj svak podleći mora:
Na dievojče jedno udariše
I ban i kralj; pa šta mi ostaje,
Neg' u onu zemlju uklonit' se,
Kuda njina ruka nedosieže!
Zvonimire, zadnji krat vidiš me!
(plače)

Zvonimir

Neplač', draga, necvijeli srdca;
Još nereče Bog ti umirati!
Mislio sam, da sam sobom hoću,
A sad vidim, nebo naređuje.
Živi, mila, jer Bog tako hoće!
Ja sam doš'o da te sa mnom vodim!
Da biegamo iz ove države,
Gdie na srdca ljudi negledaju,
Već ih ciene k'o i druge stvari;
Da idemo u zemlju srećniju,
Da živimo, da neumiremo,
Kad mrijeti još nam se nemora.
Hajde, draga! jedna rieč i slovo
Iz mračna će t' groba podignuti,
I srećnijim životom vienčati.
Kaži samo hoću! pa je bilo!
Već sve čeka spravno i gotovo,
Dobri konji već su osiedlani,
Do zore smo svoji i slobodni.

Lieposava

A moj otac?

Zvonimir

                                            A šta bi rekao,
Da te sutra nađe bez života?
Dani blaže tugu čoviečiju,
A s vremenom mienjaju se misli:
Kog jedared crnoj zemlji damo,
Povratit' ga više nemožemo,
A ko živi, ma u daljnoj zemlji,
Možemo ga uviek zagrliti.

Lieposava

Ubit' će ga zazor i sramota.

Zvonimir

Jošt ni biela neće sijnut' zora,
A blagoslov crkve spojit' će nas:
Sa mužem ćeš od otca otići,
Obraz će ti svietao ostati.
Hajde, mila!

Lieposava

                         Pa da ga nevidim?
Da ga možda nikad već nevidim?
Oh, težko je to srdcu kćerinom!
Ne, nemogu!

Zvonimir

                         A kad ćeš ga vidit',
Kad te oči navieki s' zaklope?
Ako sada sa mnom ukloniš se,
Neće grijeh na dušu mu pasti,
Da sa njega sama sebe ubi.
Ostaneš li, živiti nemožeš!
I zato ti opet sada kažem,
Da mi sam Bog ovu mis'o uli,
Da presieče put crnome griehu,
Kojem bi se pak'o sradovao!
A i moju sačuvat' ćeš dušu:
Jer kad tebe na svietu nebude,
Nemože se ni meni živiti.
Ova ruka život' će m' ugasit' —

Lieposava

Idem s tobom, negovori dalje.
Sa tom silom, kojom me privlačiš,
I u sam ćeš pak'o me odvući.

Zvonimir

Ne u pak'o, u raj od ljubovi,
Gdie te čeka radost i siegurnost,
I gdie liepša budućnost se rađa.
Hajdmo dakle!

Lieposava

                                 Samo da se spremim.
Zvonimir

Ne id' natrag! Ni za živu glavu
Iz ove te neizpuštam ruke.
Sve što trieba već je pripravljeno,
A lakše t' je odavdie otići,
Neg' iz sobe, gde će ti pred oči
Svi spomeni dietinjstva izići,
A ja stoim daleko od tebe.
Već prizovi u pomoć višnjega,
Pak hajdemo u ime Božije.

Lieposava
(Klekne)

Bože blagi, neupisuj u grieh,
Što se čini, da se život spase.
Čuvaj put moj od svake nesreće,
A prikloni srdce roditelja,
Da m' oprosti, da me blagoslovi!
(ustane)
S Bogom miesta sladkoga dietinjstva,
Da l' ćemo se ikada viditi?
Majko draga, bud' mi u pomoći
Iz tih čistih nebesnih visina:
Uzmi kćerku za desnicu ruku,
Pa je pravim uviek vodi putem. —
(k Zvonimiru)
Hajdmo sada u ime Božije!
Na iztoku nebo s' razgaljuje:
Brže, brže! S danom smrt dolazi!
(Odu)




Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Subotić, umro 1886, pre 138 godina.