Pređi na sadržaj

Zakon o banjama (2009)

Izvor: Викизворник
Ovaj propis je prestao da važi!



ZAKON O BANjAMA


Član 1.

Ovim zakonom uređuje se način iskorištavanja prirodnih ljekovitih faktora, definišu subjekti koji obavljaju banjsku djelatnost, određuju vrste usluga koje se pružaju u banjama, te uslovi za obavljanje banjske djelatnosti.

Član 2.

Izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

a) zdravstvena zaštita u banjama je prevencija, liječenje i opšta rehabilitacija bolesti i povreda. Osnovni vid zdravstvene zaštite u banjama je balneološka i balneofizikalna terapija,
b) banjski turizam je vrsta zdravstvenog turizma koji se praktikuje u banjama sa ciljem promocije zdravlja, odmora i relaksacije i
v) velnes u smislu ovog zakona podrazumijeva boravak u banjama motivisan željom za ostvarenjem harmoničnog zdravstvenog stanja duha i tijela. Sastoji se od četiri elementa: fizičke aktivnosti, zdrave ishrane, duhovne aktivnosti i relaksacije.

Član 3.

(1) Prirodni ljekoviti faktori su: podzemne termomineralne i radioaktivne vode, ljekovito blato, ljekoviti pijesak i ljekoviti gasovi, klima, te ostali prirodni uslovi sredine čija su ljekovita svojstva naučno dokazana i koji se koriste u terapijske svrhe.

(2) Prirodni ljekoviti faktori su prirodna dobra od opšteg interesa koji se nalaze pod posebnom društvenom zaštitom.

(3) Prirodne ljekovite faktore mogu koristiti javne ustanove ili privredna društva ukoliko imaju dozvolu za obavljanje zdravstvene, turističke ili neke druge privredne ili uslužne djelatnosti pod uslovima utvrđenim propisima o obavljanju zdravstvene, odnosno turističke djelatnosti, kao i ukoliko ispunjavaju uslove za obavljanje banjske djelatnosti u skladu sa ovim zakonom (u daljem tekstu: korisnik prirodnog ljekovitog faktora).

Član 4.

(1) Iskorištavanje prirodnih ljekovitih faktora obavlja se u skladu sa načelima ekonomičnosti i održivom korišćenju prirodnih resursa radi zadovoljavanja širih društvenih potreba.

(2) Ukoliko je na području gdje se nalazi izvor ili nalazište prirodnog ljekovitog faktora ograničena mogućnost njegovog iskorištavanja, u tom slučaju neophodno je primarno zadovoljiti potrebe liječenja.

(3) Ako mogućnost upotrebe i iskorištavanja prirodnih ljekovitih faktora prevazilazi potrebe liječenja, onda se ti faktori mogu koristiti prije svega za turističke i druge privredne potrebe.

(4) Ukoliko se mišljenjem nadležne institucije iz člana 6. stav 1. ovog zakona utvrdi da je riječ o obnovljivim prirodnim ljekovitim faktorima ili da utvrđene zalihe tih resursa omogućavaju da se prema načinu i količini eksploatacije, prirodni ljekoviti faktor može koristiti duži period, ali ne manje od 100 godina, korisnici prirodnog ljekovitog faktora mogu prirodni ljekoviti faktor prometovati, odnosno koristiti i u komercijalne svrhe (pakovanje, prodaja), uz plaćanje ugovorene koncesione naknade.

(5) Ministar nadležan za poslove zdravlja u saradnji sa ministrom nadležnim za poslove turizma, pravilnikom propisuje način deklarisanja, uslove za prodaju i reklamiranje prirodnog ljekovitog faktora.

Član 5.

Iskorištavanje prirodnih ljekovitih faktora, koji se odnose na podzemne vode obavlja se u skladu sa propisima iz oblasti rudarstva i propisima iz oblasti koncesija.

Član 6.

(1) Ministar nadležan za poslove zdravlja, na prijedlog jedinice lokalne samouprave ili korisnika prirodnog ljekovitog faktora i uz mišljenje institucije koja se bavi analizom prirodnih faktora, rješenjem utvrđuje koji prirodni faktori u pojedinom području imaju svojstvo prirodnih ljekovitih faktora.

(2) Sastavni dio mišljenja iz stava 1. ovog člana predstavlja i elaborat o kvalitetu i terapijskoj vrijednosti prirodnog ljekovitog faktora.

(3) Ministar nadležan za poslove zdravlja pravilnikom propisuje sadržaj elaborata iz stava 2. ovog člana i uslove koje mora da ispunjava institucija za davanje mišljenja o terapijskoj vrijednosti prirodnog ljekovitog faktora.

(4) Ministar nadležan za poslove zdravlja rješenjem ovlašćuje institucije za davanje mišljenja o terapijskoj vrijednosti ljekovitog faktora.

Član 7.

(1) Rješenjem o utvrđivanju prirodnog ljekovitog faktora određuju se mjere za zaštitu prirodnog ljekovitog faktora, odnosno njegovog izvora ili nalazišta.

(2) Na rješenje iz stava 1. ovog člana u dijelu koji se odnosi na zaštitne mjere prirodnog ljekovitog faktora, odnosno njegovog izvora ili nalazišta saglasnost daje ministar nadležan za oblast ekologije, odnosno rudarstva, te Zavod za zaštitu kulturnog, istorijskog i prirodnog nasljeđa, ukoliko je riječ o zaštićenom lokalitetu, odnosno području.

Član 8.

(1) Jedinica lokalne samouprave određuje uže i šire zaštitno područje u skladu sa mišljenjem nadležne institucije iz člana 6. ovog zakona.

(2) Zaštitno područje obuhvata užu i širu okolinu prirodnog ljekovitog faktora, koje se odnosi na zaštitu izvora prirodnog ljekovitog faktora u okviru kojeg je zabranjeno obavljati radnje i zaktivnosti koje bi mogle negativno da utiču na količinu, kvalitet i održivost prirodnog ljekovitog faktora.

(3) Uže zaštitno područje određuje se urbanističko−planskom dokumentacijom.

Član 9.

(1) Pravo iskorištavanja prirodnog ljekovitog faktora iz člana 3. ovog zakona stiče se koncesijom.

(2) Koncesija za iskorištavanje prirodnih ljekovitih faktora u svojini Republike Srpske može se dati domaćem i stranom pravnom licu u svrhu obavljanja zdravstvene zaštite i banjskog turizma.

(3) Vlada Republike Srpske, na prijedlog Komisije za koncesije donosi odluku o dodjeli koncesije za iskorištavanje prirodnih ljekovitih faktora iz člana 3. ovog zakona.

Član 10.

(1) Korisnik koncesije plaća koncesionu naknadu za iskorištavanje prirodnih ljekovitih faktora.

(2) Koncesiona naknada plaća se prema količini iskorištenog prirodnog ljekovitog faktora, u skladu sa propisma iz oblasti koncesija.

(3) Vlada Republike Srpske može odlučiti da se koncesiona naknada plaća u nižem iznosu ako se koncesija dodjeljuje za potrebe zdravstvenog liječenja stanovništva Republike Srpske ili za potrebe socijalne ili slične djelatnosti, osim za obavljanje privredne djelatnosti i drugih djelatnosti koje se obavljaju na tržišnim osnovama.

Član 11.

Prostorna cjelina, prostor ili mjesto (u daljem tekstu: geografsko područje) u kojem se nalazi prirodni ljekoviti faktor, može da se proglasi banjom u slučajevima predviđenim ovim zakonom.

Član 12.

Jedinica lokalne samouprave omogućava razvoj banja i drugih mjesta u kojima se nalaze prirodni ljekoviti faktori u skladu sa prostornim planom, osnovama regulacionog plana i drugom urbanističko-planskom dokumentacijom.

Član 13.

(1) Banja je zaokruženo geografsko područje na kojem postoji ili se koristi jedan ili više prirodnih ljekovitih faktora i koja ispunjava uslove u pogledu uređenosti i opremljenosti za njihovo dugoročno korištenje u skladu sa odredbama ovog zakona.

(2) Banje mogu biti:

a) kupališta (toplice), ako za liječenje, rehabilitaciju, prevenciju bolesti i promociju zdravlja upotrebljavaju podzemne termomineralne i radioaktivne vode, ljekovito blato, ljekoviti pijesak ili ljekovite gasove i
b) klimatska lječilišta, ako za liječenje, rehabilitaciju, prevenciju bolesti i promociju zdravlja upotrebljavaju klimatske karakteristike područja.

Član 14.

(1) Ministar nadležan za poslove turizma u saglasnosti sa ministrom nadležnim za poslove zdravlja i uz prethodno pribavljena mišljenja ministara nadležnih za poslove zaštite životne sredine, vodoprivrede i urbanizma, a na prijedlog jedinice lokalne samouprave ili korisnika prirodnih ljekovitih faktora proglašava geografsko područje koje se smatra banjom, ako:

a) se u geografskom području nalazi prirodni ljekoviti faktor,
b) se u geografskom području nalaze primjereni, tehničko i higijenski uređeni zdravstveni objekti i uređaji,
v) je u geografskom području organizovana zdravstvena služba i pružanje zdravstvenih tretmana,
g) geografsko područje ima uređene komunalne uređaje i infrastrukturu za komunalnu i ličnu higijenu,
d) se prirodni ljekoviti faktori koriste za promociju zdravlja (velnes, fitnes) i turističku rekreaciju, u skladu sa članom 4. stav 3. ovog zakona,
đ) geografsko područje ima usvojen regulacioni plan koji predviđa postojanje i razvoj banja,
e) postoje dobre saobraćajne veze sa naseljenim mjestom,
ž) su u geografskom području smješteni odgovarajući turistički i ugostiteljski objekti sa pratećom ponudom i
z) se geografsko područje odlikuje urbanom estetikom (šetališta, parkovi, travnate površine, uređene fasade kuća, čistoća itd.).

(2) Ako geografsko područje ispunjava samo uslove iz stava 1. tačka a) ovog člana može biti proglašeno banjom ukoliko u roku koji ne smije biti duži od pet godina, a koji sporazumno odrede organi iz stava 1. ovog člana, ispuni ostale propisane zakonske uslove za banju.

(3) Ako geografsko područje u roku od pet godina ne ispuni uslove iz stava 1. ovog člana, gubi status banje.

(4) Jedinica lokalne samouprave i korisnici prirodnog ljekovitog faktora mogu ponovo pokrenuti postupak za proglašenje geografskog područja banjom ukoliko se ispune svi uslovi iz stava 1. ovog člana.

(5) Troškove postupka proglašavanja geografskog područja banjom snosi jedinica lokalne samouprave, odnosno korisnici prirodnog ljekovitog faktora koji su podnijeli takav prijedlog.

(6) Postupak kojim se utvrđuju da li su ispunjeni uslovi za proglašenje geografskom područja banjom sprovodi Komisija imenovana od ministra nadležnog za poslove turizma.

(7) Ministar nadležan za poslove turizma u saradnji sa ministrom nadležnim za poslove zdravlja i ministrima nadležnim za poslove urbanizma, ekologije, pravilnikom će propisati kriterijume za proglašenje banje iz stava 1. ovog člana.

Član 15.

(1) Banjom upravlja javna ustanova ili privredno društvo koje vodi računa o njenom očuvanju, korištenju i unapređivanju u skladu sa članom 4. ovog zakona.

(2) Korisnici prirodnog ljekovitog faktora svake treće godine provjeravaju kvalitet prirodnog ljekovitog faktora i daju na uvid ministarstvu nadležnom za poslove zdravlja.

(3) Korisnik prirodnog ljekovitog faktora organizuje stalnu higijensku i tehničku kontrolu, a ukoliko postoje opravdani razlozi, ministarstvo nadležno za poslove zdravlja može od subjekta koji upravlja banjom zahtijevati prijevremenu provjeru kvaliteta prirodnog ljekovitog faktora.

(4) Korisnik prirodnog ljekovitog faktora obavezan je da obezbijedi uređaje i opremu za zaštitu od zagađivanja i drugih štetnih uticaja u korišćenju prirodnog ljekovitog faktora.

Član 16.

Zaštita, unapređivanje i korištenje područja banje vrši se u skladu sa ovim zakonom i zakonima koji uređuju oblast zaštite i korištenja prirodnih dobara, zaštite životne sredine, turizma, prostornog uređenja, urbanizma i zdravstvene zaštite.

Član 17.

(1) Jedinica lokalne samouprave planskim dokumentom propisuje posebno uređenje banje.

(2) Planskim dokumentom iz stava 1. ovog člana uređuju se pitanja u vezi sa upotrebom prirodnog ljekovitog faktora i uređenjem banje, a posebno pitanja:

a) zaštite i očuvanja prirodnih ljekovitih faktora,
b) izgradnje i uređenja banja i ugostiteljsko-turističkih objekata,
v) prava i obaveze gostiju u vezi sa upotrebom prirodnog ljekovitog faktora,
g) upotrebe i održavanja komunalnih uređaja i javnih nasada,
d) sprečavanja aktivnosti koje mogu da naruše osnovna obilježja i svojstva banje,
đ) održavanja, higijene i javnog i kućnog reda,
e) stvaranja i razvoja robne marke banje, te njene promocije i
ž) načina, te uslova saradnje javnog i privatnog sektora na području banje prilikom njenog razvoja i promocije.

(3) Poslovanje u skladu sa planskim dokumentom iz st. 1. i 2. ovog člana obavezujuće je za javne ustanove, odnosno za privredna društva koja upravljaju banjom.

Član 18.

Korisnici banjskih usluga upotrebljavaju prirodne ljekovite faktore u skladu sa planskim dokumentom iz člana 17. ovog zakona.

Član 19.

Javne ustanove ili privredni subjekti koji upravljaju banjama mogu zaključivati ugovore sa Fondom za zdravstveno osiguranje, zavodima iz oblasti zdravstvene zaštite, odnosno sa putničkim agencijama i drugim pravnim licima o prihvatanju i smještaju osiguranika, odnosno gostiju.

Član 20.

(1) U banjama se u svrhu prevencije bolesti, liječenja i rahabilitacije terapije obavljaju upotrebom prirodnih ljekovitih faktora, fizioterapeutskih i drugih savremenih fizikalnih sredstava i lijekova, koji preventivno djeluju i sprečavaju oboljenja, liječe i medicinski rehabilituju bolesnike, odnosno putem primjene ostalih fizikalnih agenasa i lijekova.

(2) Pružanje zdravstvenih usluga u okviru banje obavlja se u skladu sa propisima iz oblasti zdravstvene zaštite.

Član 21.

Ukoliko postoje mogućnosti za upotrebu prirodnog ljekovitog faktora u turističke i druge privredne svrhe u skladu sa članom 4. stav 3. ovog zakona, u sklopu banja može se organizovati pružanje velnes usluga.

Član 22.

(1) Velnes usluge u smislu člana 14. stav 1. tačka d) ovog zakona podrazumijevaju upotrebu fizikalne medicine, te opuštanje i njegu i ljepotu tijela, uz mogućnost korišćenja prirodnog ljekovitog faktora, a u svrhu rekreacije, relaksacije i prevencije bolesti (različite vrste sauna, masaža i sl.).

(2) Velnes usluge u smislu člana 14. stav 1. tačka d) ovog zakona pružaju se u sklopu ugostiteljskih objekata za smještaj ili u zasebnim građevinskim cjelinama i to u ambijentu koji odgovara osnovnoj namjeni velnesa – opuštanju duha i tijela.

Član 23.

(1) Nadzor nad primjenom ovog zakona i propisa donesenih na osnovu njega vrši ministarstvo nadležno za poslove zdravlja, ministarstvo nadležno za poslove turizma i ministarstvo nadležno za poslove industrije, energetike i rudarstva.

(2) Inspekcijski nadzor nad primjenom ovog zakona vrši nadležna inspekcija u skladu sa ovlaštenjima utvrđenim posebnim zakonima iz oblasti zdravstvene zaštite, turizma, ugostiteljstva, prostornog uređenja, ekologije, industrije i rudarstva.

Član 24.

(1) Novčanom kaznom od 5.000 KM do 30. 000 KM kazniće se za prekršaj pravno lice, ako:

a) u suprotnosti sa odredbama čl. 4. i 5. ovog zakona prodaje ili reklamira prirodni ljekoviti faktor,
b) koristi prirodne ljekovite faktore prije nego što dobije odobrenje nadležnog organa iz čl. 6, 9. i 14. ovog zakona i
v) se ne pridržava planskog dokumenta jedinice lokalne samouprave iz člana 17. ovog zakona.

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kazniće se odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od 2.000 KM do 15.000 KM.

Član 25.

(1) Novčanom kaznom od 3.000 KM do 20.000 KM kazniće se za prekršaj pravno lice, ako:

a) u suprotnosti sa izdatim odobrenjem iz člana 8. ovog zakona obavlja u užem ili širem zaštitnom području prirodnog ljekovitog faktora poslove koji nisu dozvoljeni,
b) ne provjerava kvalitet prirodnog ljekovitog faktora u periodu predviđenim članom 15. ovog zakona ili ako mijenja kvalitet prirodnog ljekovitog faktora i
v) ne obezbijedi uređaje i opremu za zaštitu od zagađivanja i drugih štetnih uticaja u korišćenju prirodnog ljekovitog faktora.

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kazniće se odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od 1.500 KM do 10.000 KM.

Član 26.

(1) Ministar nadležan za poslove zdravlja će u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti:

a) pravilnik o načinu deklarisanja, uslovima za prodaju i načinu reklamiranja prirodnog ljekovitog faktora iz člana 4. stav 5. ovog zakona i
b) pravilnik o sadržaju elaborata i o kriterijumima za ovlašćivanje institucija za davanje mišljenja o terapijskoj vrijednosti ljekovitog faktora iz člana 6. stav 3. ovog zakona.

(2) Ministar nadležan za poslove turizma će u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti pravilnik o kriterijumima za proglašenje banje iz člana 14. ovog zakona.

Član 27.

Svi korisnici prirodnog ljekovitog faktora, odnosno javne ustanove ili privredna društva koja upravljaju banjama i koji stupanjem na snagu ovog zakona, ne ispunjavaju uslove, a obavljaju banjsku djelatnost u Republici Srpskoj obavezni su da u roku od godinu dana od dana donošenja propisa iz člana 14. stav 7. ovog zakona usklade svoje poslovanje sa odredbama ovog zakona.

Član 28.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.


Broj: 01-398/09
Datum: 11. mart 2009. godine


Predsjednik
Narodne skupštine
Mr Igor Radojičić, s. r.

Izvori

[uredi]
  • „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/09