Život i običaji naroda srpskoga/1

Radovi u toku!

Jedan marljivi korisnik upravo radi na ovoj stranici. Mole se ostali korisnici da dopuste da završi sa radom.
Koristite stranicu za razgovor ako imate komentare i pitanja u vezi sa ovom stranicom. Hvala na strpljenju.
Kada radovi budu završeni, ovaj šablon će biti uklonjen

---

Napomene:

Ovaj šablon ne važi ukoliko je prošlo tri dana od poslednje izmene na stranici.
Jedan korisnik sme ovim šablonom da obeleži najviše pet stranica istovremeno.

ŽIVOT I OBIČAJI NARODA SRPSKOGA Pisac: Vuk Stefanović Karadžić Običaji o različnijem praznicima

Običaji o najznatnijim ljudskijem događajima→

VARIN DAN.

Ako uzmemo da u nas narodna godina nastaje s jeseni, pošto se ljetina sabere, kao i crkvena što nastaje 1. Septemvrija, onda se može reći da je Varin dan prvi dan od godine o kome se počinje vračati.

U oči Varina dne u veče metne se u lonac ili u kotao svakoga žita i variva te se skuva zajedno, i ovo se zove varica, a gdješto i vara. Varica se u veče ostavi kod vatre te vri pa se u jutru gleda s koje je strane navrela, te na onoj strani siju žita one godine, jer kažu da će onamo najbolje roditi. U Boci nastave varicu po večeri samo da se malo stlači, pa u jutru (na Varin dan) gledaju kakva je odozgo: ako nađu po njoj guke i bregove onda vele da sluti na dobru godinu i na bogatstvo ; ako li budu putovi i pukotine, onda vele da sluti na smrt i na grobove. U Boci varicu nose i na vodu ne govoreći ništa putem i njome posipaju vodu govoreći: „Dobro jutro, ladna vodo! mi tebe varice, a ti nama vodice i jarice, janjice i muške glavice i svake srećice!“ Vrativši se s vode pospu njome po kući govoreći: „Ovoliko ljudi, volova, brodova, konja, ulišta, pila, koša da se plodi plod i rod!“ Po tom idu te posiplju njome uljanike govoreći: „Uročnici i uročnice niz ulicu; — nenavidnici i nenavidnice niz ulicu; — bjegunci i bjegunice niz ulicu; — more i vještice niz ulicu, a moje čele put istoka uz ulicu. Ni na moru mosta, ni na psu roga, ni na dlanu dlaka, ni na moje čele uroka!“ Onamo varu meću u so i daju stoci, a gde koji mažu njome i volovima vratove da im se ne nabija orući. Kad se varica vari, djeca pevaju:

Vara, vari varice,
Da se rađu jarice
I bijele jagnjice
I đetići i junčići.

Varica se jede hladna i čak drugi i treći dan, za to se pjeva:

Varvarica vari,
A Savica ladi,
Nikolica kusa.

Od Varina dne kažu djeci da se već može pjevati Božiću, i ovako počinju:

Poručuje Varica Božiću:
Pošlji mene od prasca nožicu,
Da začinim varicu šenicu.

OCI, MATERICE I MLADIJENCI.

Nedjelja pred Božić (bila uoči Božića ili prije njega na šest dana) zove se oci a nedjelja pred oce zove se materice. Za oce se misli kao da su krasno ime sviju ljudi koji su se oci nazvali, zato je običaj da ih uoči otaca ili na oce u jutru mladež i muška i ženska a i žene vežu za noge: mala djeca gdjekoje vežu za noge bez šale a ostali donesu pred njih samo kakvu uzicu po varošima pantljiku ili gajtan ili dadu jabuku u nakrst svezanu pantljikom, pa se već zna šta to znači i valja da se odkupljuju: djeci se da po koja para ili drugi kakav novac, drugima što drugo, a svi kućani valja da se časte i u veče i sjutra dan lijepijem jelom i pićem. Kakogod što su oci za ljude tako su materice za žene koje su djecu imale; one se u male djece otkupljuju orasima, suhijem šljivama i jabukama a u ostalijeh kućana lijepom časti kao i ljudi. Ovdje se mogu spomenuti i mladijenci koji padaju četvrti dan po Božiću (29. Dekemvrija). Na ovaj dan u Risnu rano u jutru biju djecu kakvom grančicom šale radi, govoreći: „Pušti zlo, uzmi dobro!“. A djeca opet između eebe biju se vazdan govoreći tako jedno drugome.

BOŽIĆ.

Bolje je Božić kužan nego južan; južnu Božiću i prijateljskom kolaču ne valja se radovati. Uoči Božića, pošto se badnjaci unesu u kuću i nalože na vatru, uzme domaćica slame i kvočući (a za njom djeca pijučući) prostre po sobi, ili po kući, ako nema sobe. Po tom uzmu nekolika oraha i bace po slami. Poslije večere pjevaju i vesele se. Kad u jutru ustanu, najprije otide jedno te donese vode, ali ponese žita te pospe vodu (kao polazi je) kad k njoj dođe. Tom vodom umijese česnicu i naliju ručak te pristave. ^[1] Kad se poodjutri, pošto namire stoku, onda sjedu za ručak. Ali prije nego sjedu za ručak, izbace po nekolike puške (tako i u jutru rano kad ustanu), na se onda skupe svi oko sofre te se mole Bogu (držeći svako po jednu voštanu svijeću u ruci) i mirbožaju se, t. j. izljube se svi redom govoreći: „Mir Božji! Ristos se rodi, va istinu rodi, poklanjamo se Ristu i Ristovu rožanstvu.“ Potom domaćin pokupi sve one svijeće u jednu rukovet i usadi u žito, koje stoji na sofri u kakvoj karlici ili u čanku (svakojako žito pomiješano zajedno: u tom žitu stoje i kolači kojekakvi), te ondje malo pogore, pa ih ugase onijem žitom. Ono žito daju poslije žene kokošima da nose jaja. Kad počnu ručati, neki najprije okuse sira, neki pečenice, a neki (kao po Srijemu i po Bačkoj) prije svega srču varenik, ali rakije mnogi ne piju prvi dan zbog vrućice. Oko pola ručka ustanu u slavu i lome kolač kakogod i o krsnom imenu, samo što nema koljiva. Na Božić se obično ruča s vreće (prostre se prazna vreća mjesto čaršava ili po čaršavu), i sofra se ne diže (niti se kuća čisti) za tri dana. Prvi dan Božića niko nikome ne ide u kuću, osim polažajnika. O Božiću se opiti i pobljuvati nije nikakove sramote. („Ako sam se opila, Božić mi je došao“). Od slame, s kojom se na badnji dan kvoče i pijuče, ostavi domaćica po nešto, pa kad nasađuje kokoši, pod svaku metne po malo. Ono uže u kojemu se slama donese, ne razdriješi se, nego se samo raspusti, pa se na Božić u jutru pred kućom baci po njemu žita, te kokoši zoblju, a domaćica rekne: „Kako mi u skupu zobale, tako mi u skupu i nosile!“ Na nekijem mjestima (kao po Bosni i po Hercegovini) sjaču na Božić, t. j. domaćin rano u jutru viče: „Bože i Božiću našemu ili našoj (po imenu svijem kućanima! redom)“ Pripovijedaju da je otišao nekakav Srbin svom begu u Skočić (niže Zvornika) da ište šenice za česnicu, a beg mu kazao: „Daću ti šenice, ali ako ćeš jedanput i meni sjaknuti.“ Srbin kazao da hoće, pa uzeo šenicu i sjaknuo mu na Božić: „Sjaj Bože i Božiću i našemu begu na Skočiću!“ U Risnu se u crkvi poslije jutrenje ljube na Božić u jutru svi jedan s drugijem, i tako se onda pomire mnogi koji su dugo vremena bili u zavadi. Koji se u crkvi ne izljube, oni se ljube poslije pred crkvom. Ko ima konja, na Božić poslije ručka valja da ga projaše. U Bačkoj momčad posjedaju na konje pa po polju vijaju Božić. Gdjekoji kažu dasena Božić ne mogu verige ugrijati. U Grblju gledaju na Božić s koje će im strane pinjata navreti, pa kome navri od istoka, onaj se nada sreći one godine. U Boci mnogi ljudi pred Božić načine slamnicu te s nje kao s trpeze jedu od badnjega dne do maloga Božića. U Dubrovniku mijese za Božić kolače kao mjesec, koji se o Božiću daju služiteljima i kad ko donese što sa sela; ovakovi se kolač zove luk. Od božitnje slame gdjekoji nose na njive da bi bolje rodile. Gdjekoji udaraju rogom od božitnjega peciva voćku nerotkinju po žilama govoreći: .,Ja tebe rogom, a ti mene rodom!“ Gdjekoji opet uzmu na Božić sjekiru i zamahnu kao da posijeku voćku nerotkinju, a drugi mu ko reče: „Ne sijeci, rodiće“, i kad se to učini triputa zasopce, kažu da će voćka poslije roditi. Pepelom s česnice posipaju svilene bube, da ih bude dosta kao i prašaka u pepelu. Gdjekoji ugljenom od badnjaka mažu gubave smokve. Do malog Božića govori se, kad se dvojica sretu na putu ili kad koji kom dođe ukuću: „Risšos se rodi" (mjesto dobro jušro, pomoz' Bog i dobar veče), i odgovara se: „Va isšinu rodi“; tako i kad se pije mjesto spasuj se i na zdravlje.

KOLEDA.

Od prije su išla momčad uoči Božića od kuće do kuće te pjevala pjesme od kolede, u kojima se uza svaku vrstu pripijeva: koledo! Nekoliko ovakijeh pjesama naštampano je u prvoj knjizi Srpskijeh narodnijeh pjesama 1841., a opominjem se da sam još u djetinjstvu slušao u ovakoj jednoj pjesmi kako žele da im krave budu mliječne, da namuzu pun kabao mlijeka:

Da okupam, koledo!
Malog Boga, koledo!
I Božića, koledo!

Momčad ona što igraju i pjevaju zovu se koleđani. Ovaj se običaj među ljudima našega zakona gotovo sa svijem izgubio, ali u kršćana još traje. Čitava koleda, reče se i sad kad ide mnogo ljudi zajedno.

Kad se pred kuću dolazi.

Otvorite vrata,
Vrata su vi zlatna,
Šikom šikosana,
Perjem iskićena,
Perjem i koviljem,
Smiljem i bosiljem.

Pjesma domaćinu.

Domaćine gospodine, koledo!
Plovka šeta po polati,
Nije plovka, mila snaja
Svekra budi: „Digni mi se,
Mili svekre, eto tebi
Dobri gosti, čim ćemo ih
Darivati?“ Al' govori
Mili svekar: „Eto, snajo,
Eto čoja nerezana,
Eto blaga nebrojena,
Eto konja nejahana,
Daruj ti nji čim ti drago.“

Pjesma domaćinu od bolje ruke.

Vojevao beli Vide, koledo !
Tri godine s kleti Turci
A četiri s crni Ugri.
Kade Vide s vojske dođe,
Sede Vide da večera.
Stade gromot, Stade tropot
Oko dvora Vidojeva.
Al' govori beli Vide:
„Iziđ', ljubo, te pogledaj,
„Šta je gromot, šta je tropot
„Oko dvora Vidojeva.“
Kad iziđe verna ljuba,
Konji mu se kopitaju,
Raduju se gospodaru,
Da je skoro s vojske doš'o;
I golubi s krilma biju.
Raduju se gospodaru,
Da je skoro s vojske doš'o.

Pjesma domaćinu.

Domaćine gospodine, koledo!
Zastasmo te za trpezom,
Na trpezi zlatna čaša,
Zlatna čaša i pogača,
Okroj nama kraj ibrišim,
Da šibamo vrane konje,
Nam su puti nadaleko,
Daljni puti kaloviti. —
Mi dođosmo, glas donesmo,
Trmke ti se izrojile,
Sve rojaci ka' oblaci,
Krave ti se istelile,
Sve volovi vitorozi,
Mi dođosmo, glas donesmo,
Ovce ti se izjagnjile,
Sve ovčice kalušice.

Pjesma domaćici.

Domaćice gospođice, koledo!
Lepo si se opasala
Čistom svilom po košulji,
Ibrišimom po azdiji;
Ako oćeš i bolje ćeš.
Slava i čas da je na čas
Gospođici.

Pjesma djevojci.

Oj djevojko bledoliko, koledo!
Što si tako bledolika ?
Jel' si suncu dvore mela,
Jel' mjesecu konj' sedlala? —
Nisam suncu dvore mela,
Ni mjesecu konj' sedlala,
Tek stojala te gledala,
De se vile s gromom bile,
Vile groma nadolješe,
Sestre brata nadigraše.
Slava i čast i t. d.

Pjesma opet djevojci.

Devojčice kaičice, koledo!
Teb' se čini da t' ne vidim,
Ja ti vido duge kose,
Duge kose do pojasa,
Svilen gajtan do zemljice.
Slava i čas da je na čas
Devojčici.

Pjesma snasi.

Bubanj bije u potoku, koledo!
Bubanj nije u potoku,
Već snašica soli tuče,
Da posoli silno stado.
Slava i čas da je na čas
Miloj snaji.

Pjesma volu.

Cvili, tuži žeronjica, koledo!
Sredi noći, polunoći,
Njega pita domaćine:
„Kakva ti je nevoljica,
Te ti cviliš sredi noći,
Polunoći?“ Al' govori
Žeronjica: „Duga njiva,
Nes' orana, a široka,
Nevlačena.“

Pjesma petlu.

Petlovane brzovane, koledo!
„Daj ti mene konjma zobi.“
Al' govori petlovane:
„Ja mog biti odabaša
„Na stotinu kokošaka,
„Da ih vodam od bunjišta
„Do bunjišta.“

Pjesma mačku.

Mačak čuči na prekladnju, koledo!
Otegao repetinu,
Izbučio očetine.
Njega pita domaćine:
„Mar macane, macacane,
„Kakva ti je nevoljica
„Te si setan, neveseo?“
A govori macacane:
„Kako neću setan biti,
„Setan biti neveseo,
„Kad i mene gazdarice
„Potvaraju da sam njima
„Sir izeo; ja im nisam
„Ni video: same su ga
„Obubale s kaluđere
„Pod gubere a sa vlasi
„Pod orasi.“

Pjesma kad se iz kuće izlazi.

Ustaj gore naš vojvoda, koledo!
Naši puti kadoviti,
Praoviti.

Pjesma kad su koleđani gdjegod pri trpezi.

Tekla voda kroz kalinu,
Kalino,
Kalin vilin
Vitopero
Zeleno.
Kad je tekla de se dela ?
Kalino,
i t. d.
Popili je trudni konji,
Kalino,
i t. d.
De su bili te su trudni,
Kalino,
i t. d.
Bili su mi po devojku,
Kalino,
i t. d.
Jel' kolika ta devojka?
Kalino,
i t. d.
Jes' deveru do ramena,
Kalino,
i t. d.
A sa momkom ravna rasla,
Kalino,
Kalin vilin
Vitopero
Zeleno.

Pjesme koje se brojnice zovu.

Pjesma prva brojnica.

Što taj Dunav, Simune,
Mutan teče, Ugrine,
Simune jelo,
Ugrine brajko,
Javorov momak,
Javorova biljka,
Na crkvencu,
Na zlaćencu,
Ran' poje. ^[2]
Dal' se njemu, Simune,
Brezi lome, Ugrine?
——
Jel' ga vila, Simune,
Prebrodila, Ugrine?
——
Ni ga vila, Simune,
Prebrodila, Ugrine.
——
Tek po njemu, Simune,
Plovke plove, Ugrine.

Pjesma druga brojnica.

Gradida, tedenom,
Bela vila, oj ladom!
Tedenki
Zelen bor,
Arbanaski
Mlad javor,
Beli Vide, mile moj. ^[3]
——
Na tem gradu, tedenom,
Troja vrata, oj ladom!
——
Koja vrata, tedenom,
U krs zlatna, oj ladom!
——
Na nji vila, tedenom,
Sina ženi, oj ladom!
——
Koja vrata, tedenom,
Od zapada, oj ladom!
——
Na nji vila, tedenom,
Ćer udaje, oj ladom!
——
Treća vila, tedenom,
U krs zlatna, oj ladom!
——
Na nji vila, tedenom,
Sama poje, oj ladom!

Pjesma treća brojnica.

Ovu su mi pjesmu dvojica i to različito pjevali. Prvi mi je pjevao ovako:
Jelen prepliva
Mutnu Moravu.
Na le lej lero
Na saraj savo
Samo veženo.^[4]
——
I na jelenu
Zlatni rogovi
——
Na jednom sjedi
Milja vezilja.
——
Na drugom sjedi
Petre zlatare.
——
Ali govori
Petre zlatare.
——
Tako ti Boga,
Miljo veziljo!
——
Ti se začula,
Milja vezilja!
——
Da ti ja dadem
Jedno povesmo.
——
Te mi ispredi
Malu košulju.
——
Od sto lakata,
Od devet kata.
——
Što ti ostane,
Predi darove.
——
Predi darove,
Pođi za mene.
——
Ali govori
Milja vezilja.
——
Tako ti Boga,
Petre zlatare!
——
Ti se začuo,
Petre zlatare!
——
Da ti ja dadem
Jednu aspricu.
——
Te mi sakovi
Jedne oboce.
——
Jedne oboce
Od sto dukata.
——
Od sto dukata,
Od devet kata.
——
Što ti ostane,
Petre zlatare!
——
Potkovi konja,
Dođi za mene.
——
Dođi za mene,
Poću za tebe.

Drugi mi je istu pjesmu do petog stiha tako isto pjevao, ali od petog ovako:

Pođi za mene,
Miljo veziljo!
——
Ali govori
Milja vezilja.
——
Da ti men' dadeš
Zlatna đerdana.
——
Ali govori
Petre zlatare.
——
Da ti ja dadem
Zlatna đerdana.
——
Da ti men' dadeš
Zlatnu košulju.

Ovo se pjeva kad koleđani hoće da promjene pjesmu.

Oj koledo, koledo!
Koleđani, koledo!
Braćo naša
Nerođena,
Nerođena,
Ka' rođena.

Ovo se pjeva kad se ide preko sela.

Pošla Lila, liljanom,
S bratom gostom, liljanom.
Kad se beše, liljanom,
Nakitila, liljanom,
Bratac seji, liljanom,
Govorio, liljanom:
Pođ' za me, liljanom.

Ove sam pjesme ja slušao od onijeh, koji su sami koleđani bili, a naime od Jove Petrovog iz Bubušinaca i Jove Grka iz Bradarica, u okruž. Požarevačkom.

MESOJEĐE I BIJELA NEDJELjA.

Ni u kakvo doba od godine ljudi se u nas tako ne časte i ne vesele kao uz mesojeđe i uz bijelu nedjelju (od Božića do časnoga posta), jedno za to što su onda ljudi najbesposleniji, jer je stara ljetina sabrata a zima ne da nanovo još ništa raditi, a drugo što mesa i svakoga drugoga mrsa a i pića ima dosta. U to se vrijeme ljudi najviše i žene, prijatelji jedan drugoga pohode, mnogi idu u lov i sami i u društvu. A kašto biju i nišan, noći se i po selima i po varošima ide na igre i na sijela. Po selima se skupe momčad u kaku veliku kuću na igru: ako u kući onoj ima soba oni se igraju u sobi; ako li sobe nema a ono u kući kod vatre, zapalivši još kakvo vidjelo. Po selima se na ovakijem igrama najviše igra prstena a igra se i drugijeh različnijeh igri. U Paštrovićima mlade žene idu s djeverom ili s kim drugijem iz kuće u rod na pobožićnu čast i onamo provedu po nekoliko dana. Što se više prikučuje k postu, to se sve više časti i veseli. Uz bijelu nedjelju grade se ljuljaške a gdjepggo i obrtaljke kod kojijeh se danju kupi mladež te se ljulja i obrće: na ljuljaške se najviše kupi ženskinje a na obrtaljke muškinje. U ovo vrijeme pogdjekojijem mjestima idu danju maškare t. j. ljudi preobučeni u druge haljine i s obrazinama na licu. U Crnoj Gori idu po selima uz bijelu nedjelju maškare: djeca se nagare i objese o sebi zvona i svakojako drukčije nagrde se pa idu po selu od kuće do kuće, te ištu sira, masla, jaja i t. d. pa jaja prodaju te kupe vina, a od ostaloga zgotove jelo, te se časte donesavši od kuće svaki sebi ožicu i hljeb. Gdje im se ništa ne bi dalo ondje potegnu jajetom u vrata. Tako djevojke gotove pokladnicu: skupe se u jednu kuću i svaka donese što od svoje kuće n. p. sira, skorupa, masla, jaja i t. d., pa gotove jelo i časte se.

U Risnu na bijele poklade obuku se nekoliko momaka u kožne haljine izvrnuvši dlaku napolje, nakite se različnijem repovima i dronjcima, i objese niza se zvona; jednoga obuku u ženske haljine i dadu mu u naručje kao povijeno dijete; ovi se momci zovu đedovi, a onaj u ženskijem haljinama đedova baba. Oni idu po varoši čitav onaj dan skačući, grleći babu i ljubeći nju i dijete, i tako zbijajući smijeh; za njima pristane sila djece, koja viču: „Bu đede! bu baba!“

SVATOVI S MLADOM.

U Risnu na bijele poklade obuče se nekoliko momaka u najljepše haljine, a jedan se obuče u ženske: oni se zovu svatovi, a ovo je nevjesta. Jedan od njih uzme nevjestu za ruku kao djever, pa onako idu od kuće do kuće i prose jaja, a pred veče dođu na pijacu gdje se gotovo svi varošani iskupe. Djever se ondje s nevjestom poklanja pred starješinama i s njome poigra, pa onda nevjesta dohvati češljem ljude do kose i popa do brade, te je daruju novcima, i od ovoga svega oni poslije gotove večeru i časte se.

U Dubrovniku za vremena republike išla su uz mesojeđe po gradu i po njegovijem predgrađima čoroje, vila i turica. Čoroje je imao haljinicu čupavu, po kojoj su bili isprišivani kojekakvi repovi, a najviše lisičji, na licu obrazinu, a u ruci zelenu grančicu ili kitu cvijeća. Vila je bila obučena u bijelu žensku haljinu po kojoj je opasana crvenom pantljikom, a takom su joj i rukavi više lakata bili svezani; na glavi je imala bijelo pokrivalo i vijenac od cvijeća, a preko lica, na kom je bila obrazina, crvenom pantljikom naokolo opšiven komad sure čohe, koji je podizala kad je igrala, a kad bi pošla, opet bi ga spustila. U ruci je nosila kao luk na tri ugla iskićen sav cvijećem. U turice, koja je bila kao najglavnija među njima, nije se ljudska glava ni vidjela, nego je više nje na dugačkome čupavome vratu bila konjska s velikijem zubima, koja je tako načinjena da su se usta odozdo mogla lasno otvoriti i zatvoriti, te je sve klocala; a noge je imala sve čupave i na dnu kao u tice. Uza njih je išao čovjek jedan s bubnjem, te je unj jednako udarao. Oni su izlazili prvi put na sretenije, i po tom svakoga sveca do časnoga posta; prvi dan su prolazili kroz sabornu crkvu, a na svetoga Vlaha (3. Fevr.) izlazili su i pred kneza. Idući po ulicama gdješto bi se ustavljali te su vila i čoroje igrali, a turica je jednako klocala svojijem zubima. Prosti ljudi po Dubrovniku pripovijedaju da je takova životinja kao turica zaista negda bila, pa je uhvatili i ubili: književnici pak njihovi kažu da se to činilo za uspomenu negdašnjemu ratnome bogu Turu. Bila je riječ (kao poslovica):

Čoroje, vila i turica
Maškarani sva trojica.

Na turičinu glavu mnogo je nalik klocalica, koju sam ja 1827. godine uz mesojeđe gledao u Požarevcu u dvoru kneza Miloša Obrenovića: jedan se momak bio obukao od prilike kao turica, da mu se ljudsko ništa nije vidjelo, pa je gore klocao klocalicom te plašio žene i djecu.

BUKARA.

U Srijemu je običaj da se uz mesojeđe svako veče skuie djevojke (made i velike) i mlade (a i od muškinja dođe gdjekoje) nasred seda, pa nalože vatru (ponajviše od đubreta i od smetlišta) i oko nje igraju i pjevaju; i to se zove bukara ili vatrište (ajdemo na bukaru, pjevaju djeca na bukari).

U Šajkaškom batalijunu pjevaju djeca uz časni post u veče:

Oj straore, straore!
Oj javore straore! —
Čujem, čujem nebore!

A babe ih karaju da ne slute na rat. A i u Srijemu pjevaju djeca u igri:

Oj straore, straore!
Umre, umre straore!
Dozov'te mu teticu
I očinu sestricu,
Nek donese tamnjana
I struk bela bosiljka,
Da okadim straore,
Ustaj, ustaj straore.

BOGOJAVLjENIJE.

(Bogojavlenje, po zapadnijem krajevima vodokršće, a u Crnoj Gori vodice.)

Srbi pripovijedaju da se noću uoči Bogojavljenja svake godine otvora nebo, i da će onda Bog dati svakome koji što zaište, samo da se ne ište više nego jedno. Gdjekoji stoje na polju po cijelu noć, ne bi li vidjeli kad se nebo otvori, ali to svaki ne može vidjeti. Tako se nekakav dogodio u sobi kad se nebo otvorilo, i ne imajući kad izići na polje (da se u tom ne bi zatvorilo), promoli glavu kroz prozor da reče: „Daj mi Bože osmak blaga“; pa u onome strahu i u hitnji mesto toga reče: „Daj mi Bože od osmak glavu!“ U taj čas postane mu glava koliko osmak, tako da je nije mogao kroz onaj prozor uvući u sobu dok nijesu ljudi došli sa sjekirama i načinili prozor veći. Mnogi se na Bogojavljenje u jutru prije sunca kupaju u potoku ili u rijeci (ako je voda smrzla a oni probiju led, kao što sam ga i ja probijao na Žeraviji. Ako je o Bogojavljeniju veliki mraz, onda se misli da će biti dobra godina, za to i Turci zapitaju kašto naše ljude: „Jeli se, more, smrzao krst?“ Gdje se narod naš u življenju po svojemu zakonu ne boji nikoga, ondje se na Bogojavljenije poslije leturđije voda sveti na rjekama i na izvorima, kao n. i. u Karlovcima na česmi nasred pijace, u Zemunu na Dunavu a i u Biogradu sad na Savi; pod vladom pak turskom to se po varošima do sad nije smjelo činiti, nego se opominjem da su Lozničani 1796 godine sa svojijem popom i s učiteljem i đacima (među kojima sam i ja bio) išli iza varoši na jedan točak koji se zvao Danilova voda, i to bez leturđije, jer kako nijesu imali crkve, ni ostale oprave ona im se nije ni služila.

ZADUŠNICE.

Zadušnice imaju dvoje: uoči mesnijeh poklada i u nedjelju po Trojicama (na Petrove poklade); ali su prave zadušnice one prve, kao što se i ona sva nedjelja, između bijele i sebične, zove zadušna nedjelja. Na ove zadušnice običaj je da svaki domaćin svima mrtvima svojijem, koje on pamti ili ima zapisane u čituli, načini po svijeću voštanu, pa sve te svijeće sastavi u jednu rukovet i zapali te izgore mrtvima za dušu, ali najprije valja svakome da namijeni, n. p. ova ocu, ova materi, ova babi i t. d. Ako li je blizu namastir ili crkva, onda se te svijeće odnesu onamo, i svaki svoju čitulu da svešteniku te sve mrtve spomene na službi, i tu onda kad sveštenik stane spominjati svaki svoje svijeće zapali. Pošto sveštenik spomene sve mrtve, zađu đaci s leđenom vode i s kotaricama, te svijeće pogase i pokupe, pa poslije kaluđeri ili popovi grade od njih druge svijeće i pale u crkvi. Na gdjekojijem mjestima idu na zadušnice i na groblje s popom, te i ondje spominju mrtve, čate im molitve, pale svijeće i dijele za dušu, dajući prosjacima i siromasima koji se ondje skupe jela i pića a pomalo i novaca.

ČASNI POST.

(U rukopisu našao se pod ovijem natpisom samo prazan list, a poslije praznoga lista sljedeće:)

Baba Korizma. U Risnu na čisti ponedjeljnik obuče se kakav momak u ženske haljine i načini se kao đedova baba, pa noseći na ramenu sedam štapova i za sobom vukući komostre (verige) ide po varoši i skače ispred kuća i viče: „Bu! bu! bu!" i ovo se vove baba korizma, kojom žene plaše djecu da ne ištu mrsna jela, govoreći im i poslije onoga dana, kad bi koje zaiskalo mrsa: „Eno babe korizme sa štapovima pod tiglama“ (na tavanu)! Sedam štapova babe korizme znače sedam nedjelja časnoga posta, zato kad jedna nedjelja prođe govori se djeci: „Bacila baba korizna jedan štap,“ ili: „Ispade babi zub.“ Tako i kad prođe druga nedjelja i t. d. Babom korizmom plaše i male prelje i pletilje, kao u Zemunu gvozden-zubom.

BLAGOVIJEST I BABINI KOZLIĆI.

Dok blagovijest ne prođe ljudi se naši jednako boje zime, i ko ima stoke štedi sijeno. Da čovjek ubije zmiju prije blagovijesti i u njezinu glavu da usadi česno bijeloga luka da nikne do blagovijesti, pa da ga zadjene za kapu na blagovijest kad pođe k crkvi, onda bi poznao sve žene koje su vještice: sve bi se kupile oko njega da mu otmu ili ukradu ono česno (tako se pripovijeda). Vrijeme ono oko blagovijesti, osobito poslije koji dan, kad udari snijeg ili cigani, zove se babini kozlići, babini jarci, babini pozajmenici i babini ukovi.

Pripovijedaju da je u to vrijeme nekakva baba istjerala jariće u planinu, pa dunuo sjever i udario snijeg, a ona rekla: „Prc Marcu! ne bojim te se: moji jarčići petoroščići.“ Na to se rasrdi Mart, pa uzajmivši u Fevruarija nekolika dana, navali snijegom i mrazom, te se smrzne i okameni i baba i njezini jarići. Kažu da se i danas može vidjeti u nekakvoj planini (gdje se to dogodilo) ono kamenje što je postalo od babe i od jarića: baba stoji u srijedi i jarići ako nje. Pošto je Mart ovo učinio kažu da je rekao: „Da mi je još samo jedan dan, smrzao bih u kravi tele i u ženi dijete.“ Valja da je od ovoga pripovijedanja ostalo i ono što se kaže: „Blagovijest pripovijest.“

LAZAREVA SUBOTA I CVIJETI.

Do skora je bio običaj u Srbiji (a može biti do gdješto i sad) da nekoliko djevojaka u oči Lazareve subote idu od kuće do kuće te igraju i pjevaju pjesme od Lazara onoga što ga je Hristos vaskrsao. Djevojke ove zvale su se Lazarice. U Srijemu i danas skupe se djevojke uoči toga dana i stanu u kolo a pruže ruke od sebe pa dignu malo dijete muško te ide preko ruku a one pjevaju:

Lazi, lazi Lazare!
Te dolazi do mene,
Privataj se za mene:
Za svilene rukave,
Za svilene marame,
Za klečane kecelje.

Na Cvijeti (a gdješto i na Blagovijest) u jutru porane djevojke prije sunca na ranilo na vodu, pa ondje uhvate kolo te igraju i pjevaju različne pjesme n. p.

Poranile devojke:
Jelo le, Jelo, dobra devojko,
Poranile na vodu,
Jelo le, Jelo dobra devojko,
Al' na vodi jelenče,
Jelo le, Jelo, dobra devojko,
Rogom vodu mućaše,
Jelo le, Jelo, dobra devojko,
A očima bistraše,
Jelo le, Jelo, dobra devojko.
——
Rani konja, Radivoje!
Devojke te pretekoše,
Vedrom vodu zamumiše. —
A što će im rano voda? —
Da operu bratu ruo,
Da ga pošlju u svatove i t. d

VELIKI ČETVRTAK.

(Ovaj se natpis našao u rukopisu na praznome listu.)

VASKRSENIJE.

U narodu našemu zove se vaskrsenje i vaskrs i uskrs, po istočnijem krajevima i veligdan a po zapadnijem (osobito kod kršćana) vazam. Ovo je praznik tako veliki kao i Božić. Na vaskrsenije treba svako da uzme navoru: Za to u Srbiji zađu pred vaskrsenije po selima namastirski đaci s kotaricama te daju navoru za jaja. O vaskrseniju se tuku šarenijem i crvenijem jajima, t. j. udaraju vrhovima jaje o jaje, pa koje se razbije ono uzme onaj koji ga je razbio. To čine kod namastira i kod crkve i nepoznati ljudi, ali treba najprije da vide jaje jedan drugome: jer gdjekoji probiju jaje od ozdo i iscijede žujce i bjelance, pa naliju voska da je tvrđe. Drugi dan vaskrsenija (u ponedjeljnik) ko ne ode u crkvu na jutrenju, onoga (n. p. u Srijemu i u Bačkoj) hoće da poliju vodom idi da bace u vodu; za to se kaže onda: Danas idu godišnjaci u crkvu (t. j. oni koji idu samo od godine do godine). U Dubrovniku se za vaskrsenije mijese kolači u srijedi s bijelijem jajetom koji se o uskrsu daju služiteljima i kad ko donese što sa sela; i ovakovi kolač zove se teharica. Od vaskrsenija do Spasova dne govori se, kad se dvojica sretu na putu, ili kad koji kome dođe u kuću: „Ristos vaskrs“ (mjesto dobro jutro, pomoz Bog i dobar veče), i odgovara se: „Va istinu vaskrs“; tako i kad se pije, mjesto spasuj se i na zdravlje.

DRUŽIČALO, RUŽIČADO I POBUŠENI PONEDJELjNIK.

Tako se zove drugi ponedjeljnik po uskrsu. Na ovaj dan idu ljudi (a osobito žene) poslije leturđije na groblje te pobušavaju grobove od one godine, dijele za dušu, i popovi čate molitve i spominju mrtve. Na nekijem mjestima (kao n. p. u Negotinu i u Ršavi) skupe se momčad i djevojke poslije podne na jedno mjesto, pa igraju i družičaju se (ponajviše muško s muškijem, a žensko sa ženskijem), t. j. opletu vijence od vrbovijeh mladica, pa se kroza njih ljube i mijenjaju jaja (šarena i crvena), pa poslije promijene i vijence (metnuvši ih jedno drugom na glavu) i zakunu se da će biti muškarci pobratimi a ženskinje druge (Vlasi kažu kumača) do ono doba godine. Takovi se pobratimi i druge po tom paze onu svu godinu kao braća i sestre, i u različnijem igrama i zbiljskijem svađama pomažu jedno drugome, kad opet dođe družičalo, onda se gdjekoji ponove, a gdjekoji ostave.

ĐURĐEV DAN.

Na Đurđev dan u jutru, prije sunca, počinju se prvi put kupati; muškarci se ponajviše kupaju u potoku, a žene i djevojke donesu u veče kući omaje (t. j. vode s kola vodeničnoga, da se od njih svako zlo i nevaljalština otrese i otpadne, kao omaja od kola) i metnu u nju svakojaka bilja, a osobito selena, te prenoći, pa se u jutru njom kupaju u gradini kod selena i kod ostalog cvijeća. Prije Đurđeva dne ne valja selena brati ili mirisati, a na Đurđev dan svako uzme po jedan stručak te omiriše i zadjene za pojas, idi (djevojke i mlade) za đerdan. A gdjekoji se valjaju po zelenoj šenici. Mnogi Srbi, osobito k istoku, prije Đurđeva dne ne jedu jagnjećega mesa, a na Đurđev dan svaki gleda da zakolje jagnje. Pripovijeda se da ovaj običaj i Turci drže. Oko Timoka svaki domaćin dotjera na Đurđev dan k crkvi po muško jagnje, i ondje mu na svaki rog prilijepi po voštanu svjećicu, pa pop poslije leturđije iziđe među jaganjce, kojima se onda svijeće na rozima zapale, te im čati molitvu i blagoslovi ih (da se kolju i jedu); drugi dan zađe pop s đakom od kuće do kuće te kupi kože od onijeh jaganjaca, koje njemu pripadaju kao plata za molitvu i za blagoslov. Tako onamo i kad je zavjetina u kome selu, svaki ispeče po jagnje, i donese ga na ono mjesto gdje će ručati, po tom zađe pop te od svakoga jagnjeta otsiječe plećku, i metne je u vreću, koja se za njim nosi; što od onijeh plećaka on kod kuće sa ženom i s djecom ne može pojesti, ono prodaje. Gdjekoji na Đurđev dan izbace puške preko stoke, da bi im stoka napredovala. U Boci se sastanu po tri djevojke koje su već za udaju, pa na Đurđev dan rano otidu na vodu, noseći jedna u ruci prosa, a druga u njedrima grabovu grančicu, pa jedna od ove dvije zapita onu treću: „Kuda ćeš?“ ona odgovori: „Idem na vodu; da vode i mene i tebe i tu što gleda pro tebe.“ Onda ona zapita onu što nosi proso: „Šta ti je u ruci?“ A ona joj odgovori: „Proso, da prose i mene i tebe i tu što gleda pro tebe.“ Po tom upita onu što ima grabovu grančicu šta joj je u njedrima, a ona joj odgovori. „Grab, da grabe i mene i tebe i tu što gleda pro tebe.“ U Hrvatskoj oko Karlovca djevojke kršćanske po selima u oči Đurđeva dne a u varoši na Đurđev dan u jutru ladaju, t. j. nakićene vijencima idu od kuće do kuće te pjevaju. Na Đurđev dan ne valja spavati (da ne boli glava); ako li ko spava a on treba na Markov dan (25. Aprila) da otspava na onome istom mjestu. Koliko nedjelja prije Đurđeva dne zagrmi, po onoliko groša kažu gdjekoji u Srbiji da će biti tovar žita one godine (ili kako su sad groševi spali valjalo bi mjesto nedjelja uzeti dane, ili mjesto groša pare, pa mjesto sto oka reći jedna oka, ili još kako drukčije).

ZAVJETINE I KRSTONOŠE.

U Srbiji svako selo ima po jedan dan koji slavi i svetkuje (i to obično biva ljeti od vaskrsenija do Petrova posta): Skupe se svi seljaci (žensko i muško) na kakvo brdo ili na drugo lijepo mjesto u selu, tu izvedu svoje prijatelje koji im dođu iz drugijeh seda i dozovu popove i kaluđere te čate molitvu, sveštaju masla i svete vodicu, pa se onda dignu svi s krstovima i s ikonama po polju (po žitima i po livadama) a gdješto i od kuće do kuće; po tom dođu opet na ono mjesto, pa ondje ručaju i čitav se dan časte, igraju i pjevaju. Takovo se veselje po Braničevu zove zavetina (ajdemo na zavetinu; sutra je zavetina u tom selu), a u Jadru govore: nositi krsta (krste?), ili krstonoše (oni što idu s krstovima i s ikonama po polju i po sedu). U Tršiću, gdje sam se ja rodio, nose krsta drugi dan Trojičine dne.

PRVI DAN MJESECA MAIJA.

U Dubrovniku za vremena republike izdazio je bembelj prvoga Maija kao čoroje, vida i turica na sretenije. On je imao haljinu svu iskićenu zelenijem lišćem i svakojakijem cvijećem; oko njega su se vili blavori, i jednoga je u ruci nosio i s njime se igrao. Išao je onaj dan i k namastiru sv. Jakova (oko po sahata od grada).

NA SPASOV DAN.

Do prije neko dvadeset godina bio je u Budvi običaj, da svake godine na Spasov dan rano u jutru iziđe mnoštvo ženskinja i muškinja na brdo, koje se zove Spas. Svi, koji su tamo izlazili, bili su obučeni u stajaće haljine, a osim toga momci i djevojke s vijencima na glavi od različnoga cvijeća. Navrh toga brda imaju zidine od crkve, za koju se pripovijeda da se zvala „Sveti Spas,“ po čemu se i brdo sad tako zove; pred ovijem zidinama bilo je upravo za ovaj dan načinjeno (po običaju onijeh krajeva) veliko gumno, koje se i danas premda je već razvaljeno, zove: Vilino gumno. Kako bi Budljani na brdo izišli, odmah bi se mladež na gumnu uhvatila u kolo, pa bi muškarci, koji su svi jedan do drugoga pohvatani, zapjevali:

„Dobro jutro, b'jele vile!

I nama ga dajte!"

Pošto bi ovo ženskinje otpjevale, onda bi svi pjevali ovu prvu pjesmu, a kad bi nju ispjevali i u govoru se malo odmorili, onda bi drugu, a tako po tom i treću. Poslije ovoga pjevanja počastili bi se čime, što sa sobom donesu, pa bi se onda mladež proigrala i prošalila, a potom bi se vratili svako svojoj kući. Kao što u početku rekoh već ima oko dvaestina godina, kako je ovaj običaj prestao, a pjesama evo:

1.

Rano rani đevojčica

Na veseli Spasov danak;

Nešto pred njom rosu trese,

Boga moli đevojčica:

„Daj mi, Bože, da ja vidim

„Svako zv'jere s očicama,

„Razma zmaja planinskoga!“

Još te r'ječi ne izreče,

K njoj doleće plahi zmaje;

Savi mladu pod krilima,

I poletnu s đevojčicom

U te spilje kamenite.

Tu je drža dugo vreme;

Kad je doš'a Spasov danak,

Ljuto cmili đevojčica,

Ljuto cmili, ne prestaje;

Ćešio je ljuti zmaje:

„Što m' je tebe, đevojčice?“

„Kako što je, plahi zmaje?

„Danas mi je Spasov danak:

„Sve đevojke ružu beru,

„Ružu beru, v'jence viju,

„A ja jadna luda, mlada,

„Niti berem, niti vijem.“

Tu se zmaju ražalilo,

I pušti ju ružu brati,

Ružu brati, v'jence viti.

Al' jošt plače đevojčica,

Ljuto plače, ne prestaje;

Ćešio je plahi zmaje:

„Što m' je tebe, đevojčice?“

„Kako što je, plahi zmaje?

„Danas mi je Spasov danak:

„Sve đevojke v'jence nose,

„V'jence nose, majke diče,

„A ja jadna majke želim.“

Tu se zmaju ražalilo,

Đevojci je govorio:

„Hol'mi, dušo, vjeru dati,

„Da ćeš k mene povratit' se,

„Puštiću te tvojoj majci.“

Ona mu je vjeru dala,

Da će mu se povratiti;

Pušti zmaje đevojčicu,

Da u majke svoje pođe.

Kad đevojka k majci dođe,

Već za zmaja i ne haje.

Zmaje čeka đevojčicu,

Čeka danas, čeka sjutra;

Puče zmaje na kamenu

Čekajući đevojčicu.

——

2.

Viša je gora od gore,

Najviša Lovćen planina;

U njoj je trnje i grablje,

U njoj su sn'jezi i mrazi

U svaka doba godišta;

Vilenski u njoj stanovi,

Sveđ' vile tance izvode;

Junak mi konja jezdaše,

Predragu sreću iskaše;

Vile mi njega viđeše,

Junaka staše dozivat':

„Ovamo svraćaj, junače!

„Tvoja se sreća rodila,

„Sunčanom ždrakom povila,

„Mjesecem sjajnim gojila,

„Zv'jezdama sjajnim rosila.“

——

3.

Pala magla u primorje,

Al' se vidi krajem mora,

Mlado momče jezdi konja,

Koje nema ljube doma;

To gledala mlada moma

S b'jela dvora nje prozora,

Sama sobom govorila:

„Daleko je dvor od polja

„Rad' prostrana slana mora!

„Višnji! Višnji! razberi me?

„Snim li sanak, ili vidim:

„Jeli ono mlad na konja,

„Al' je ono sivi soko,

„Ne razbira moje oko.

„Ah! satvori ovo more

„U zeleno ravno polje!

„U košulji bosonoga

„Preigraću preko polja,

„Ako bude sivi soko,

„Reći ću mu: Pogled' s okom

„Put istoka udno polja,

„Tu ćeš viđet' svakog lova;

„Ako bude mlad na konja,

„Reći ću mu: Vod' me doma.“

O SPASOVU DNE. Jasenak.

(Cvijet koji se latinski zove dictamnus albus Linn.)

U Srijemu se pripovijeda da u oči Spasova dne noću vile otkinu vrh jasenku; za to alosanu čeljad nose te ostave onu noć pod jasenkom metnuvši kod bolesnika kolač hljeba i jednu čašu vode a drugu vina (kao večeru vili), pa sjutradan u jutru kopaju pod jasenkom, i šta nađu (n. p. crva ili bubicu kaku), ono dadu bolesniku te izije ili u vodi popije (kao lijek, koji mu je vila ostavila). — Pripovijeda se da u jasenku cvijeta noću nestane kad se u veče uzbere i ostavi gdje.

TROJICE ILI DUHOVI.

Trojice se svetkuju tri dana kao i Božić i vaskrsenije, i budući da su u prvu nedjelju po njima Petrove poklade (koja se nedjelja zove i male trojice), zato se cijele nedjele ne radi gotovo ništa nego se prijatelji pohode i časte i vesele.

O trojicama idu od kuće do kuće te igraju i pjevaju kraljice, koje su sastavljene od 10 do 15 lijepo obučenijeh i nakićenijeh djevojaka. Jedna se djevojka (koja valja da je lijepa i srednjega rasta) među njima zove kraljica, druga kralj, treća barjaktar, a četvrta dvorkinja. Kraljica se pokrije bijelim peškirom po glavi i po licu, kralj ima na glavi klobuk iskićen cvijećem i u ruci mač, a barjaktar nosi na koplju barjačić bijel i crven. Kad dođu pred čiju kuću, onda kraljica sjede na malu stoličicu (kakove su obično po Srbiji i po Slavoniji) a dvorkinja stane više nje, a ostale djevojke uhvate oko nje kolo kao srp, pa se okreću na lijevo stupajući po dvije stope u napredak i pjevajući. Kralj stoji na lijevom kraju kola, a barjaktar na desnom, ali se oni ne hvataju za kolo, nego kralj sam za sebe (s licem okrenutim kolovođi) jednako igra uzmahujući i izmičući se natraške, a barjaktar (s licem okrenutim zavrćkoli) s barjakom u ruci igra pred kolom. Poigravši tako malo, okrenu se kralj i barjaktar po jednom svaki na svome mjestu, pa onda optrče oko svega kola, i dođu opet svaki na svoje mjesto, i počnu na novo igrati. Najprije započnu od kraljeve kuće; i prva pjesma što pred svakom kućom pjevaju, zapovijeda domaćinu idi domaćici da iznesu kraljici stolicu, pa onda započnu pjevati redom svima (muškome i ženskom, malome i velikom) koji se nalaze u kući (ako će ih koliko biti, one će svakome osobito i prema njemu pripjevati). Kraljičke su pjesme sve od šest slogova, i u pjevanju se svaka vrsta (osim prve i pošljednje) po triput govori, i drugi se put dodaje na kraju leljo! n. p.

(djevojci)

Ovde nama kažu,

Ovde nama kažu, leljo!

Momu neudatu,

Momu neudatu,

Momu neudatu, leljo!

Jal' je vi udajte

Jal' je vi udajte,

Jal' je vi udajte, leljo!

Jal' je nama dajte,

Jal je nama dajte,

Jal' je nama dajte, leljo!

Da je mi udamo i t. d.

Budući da u svakom selu nema toliko odabranijeh djevojaka za to one idu i iz jednoga sela u drugo; i da bi im slobodnije bilo, prate ih dva ili tri oružana momka. Kraljice igraju u današnje vrijeme po Srbiji od Dera i od Međednika do Timoka i po Slavoniji kod Srba Rimskoga zakona; po Srijemu, po Bačkoj i po Banatu igrale su do skora, pa su novi sveštenici zabranili i iskorijenili govoreći da je to idolopoklonički običaj. Meni je u Šišatovačkom prnjavoru pripovijedada jedna baba kako je nekakav kaluđer odande iz manastira s batinom gonio i rastjerao kraljice među kojima je i ona bila. Kraljice slabo ištu da se daruju, nego ovaj posao čine samo radi svojega veselja, ali ako im ko što pokloni ne odbacuju: gdješto mladi ljudi uzmu srebrn novac po polovini u zube pa ga kraljica svojijem zubima vuče i otima iz njegovijeh zuba. Ovu šalu mladi ljudi čine samo za to da bi im usta dohvatila do djevojačkih usta.

Ovo su kraljičke pjesme koje sam ja do sad skupio:

1.

Kod kraljeve kuće.

Kralju, svetli kralju!

Kralju, svetli kralju, leljo!

Kraljice banice!

Kraljice banice!

Kraljice banice, leljo!

Ustaj, te pošetaj,

Ustaj, te pošetaj,

Ustaj te pošetaj, leljo!

Od dvora do dvora,

Od dvora do dvora,

Od dvora do dvora, leljo!

Do careva stola,

Do careva stola,

Do careva stola, leljo!

Gde car vino pije,

Gde car vino pije,

Gde car vino pije, leljo!

Carica mu služi,

Carica mu služi,

Carica mu sduži, leljo!

Iz zlatna kondira.

2.

Domaćinu.

U ovoga doma

Dobra domaćina

Jeleni volovi,

Kaloper jarmovi,

Bosiljak palice,

Žito kao zlato.

Kralju, svetli kralju!

Divan barjaktaru!

Obrni se, pokloni se,

Poklon domaćinu.

3.

Djevojci

Ovde nama kažu

Momu neudatu;

Jal' je vi udajte,

Jal' je nama dajte,

Da je mi udamo

Za Ivana đaka,

Popova nećaka,

Koji perom piše

Po orlovu krilu,

Te on zapisuje

Oči devojačke

I lice junačko.

4.

Opet djevojci.

Oj devojko plava!

Čula ti se vala

Čak do Carigrada.

Ti si posejala

Šestoper kaloper

I rani bosiljak;

Tu su s' navadili

Momci neženjeni,

Bosiljak ti beru,

Kaloper ti seku,

I tebe vrebaju,

Mladu da obljube.

Ne daj se, devojko,

Mlada prevariti.

5.

Momku neženjenu.

Ovde nama kažu

Momče neženjeno;

Il' ga vi ženite,

Il' ga nama dajte,

Da ga mi ženimo

Tankom Podunavkom

Ili Pomoravkom.

Tanka Podunavka

Mnogo dara nosi,

Tri torara dara:

Jedan tovar dara

Svekru i svekrvi,

Drugi tovar dara

Kumu i deveru,

Treći tovar dara

Ostalim svatov'ma.

6.

Opet momku neženjenu^[5].

Ovi dvori paunovi

A pendžeri đinđerovi,

Tu mi sedi mlado momče

Nakićeno, naređeno,

Manj što nije oženjeno.

Ženite ga, ne drž'te ga,

Da ga brada ne prevari,

Da mu moma ne zabavi.

7.

Mladi.

Ovde nama kažu

Mlado i zeleno

Skoro dovedeno;

S deverom se igra,

Prsten izgubila,

Burmu sakrušila.

Svekrva je kara,

Dever odgovara:

„Ne karaj je, majko!

„Zlatari će doći,

„Prsten sakovati,

„Burmu pozlatiti".

8.

Popu.

Mi dođosmo ovde

Pred popove dvore.

Popovi su dvori

Borjem ograđeni,

Borjem i javorjem;

I po njima šeta

Mlada popadija,

A za njome ide

Ćerka Sinđelija,

Pak majci govori:

„Ustan', mila majko!

„Te daruj kraljice:

„Podaj svetlom kralju

„Onog vrana konja,

„Mladom barjaktaru

„Barjak od ilinče,

„A svetloj kraljici,

„Od zlata minđuše;

„A onim ostalim

„Po kitu ružice,

„Po drugu ljubice.

„Neka su rumene

„Kao i ružica;

„Neka su ljubezne

„Kao i ljubica."

9.

Opet popu.

Kod popova dvora

Guvno preruvljeno,

Zlatom popleteno;

Na guvnu je rpa,

Rpa od bisera,

I po rpi palo

Jato golubova;

Svi golubi guču,

Golubica ne će.

Pitao je golub

Svoje golubice:

„Oj tako ti Boga,

„Moja golubice!

„Što ja s tobom gučem,

„A ti sa mnom ne ćeš?“

Govori golubu

Svome golubica:

„Ti si zaleteo

„U to tuđe jato,

„Za to ja ne gučem“.

10.

Gospodaru.

Gospodar gospođi

Na krilu zaspao,

Gospođa ga budi,

U oči ga ljubi:

„Ustaj, gospodaru!

„Sablja ti se vadi

„Na tri nova grada;

„U tri nova grada

„Tri sindžira roblja."

11.

Gospođi.

Zaspala gospođa

Pod žutom nerandžom,

Gospodar je budi,

U oči je ljubi:

„Ustani, gospođa

„Kraljice su došle,

„Daj, da darujemo;

„Ne ćeš mnogo dati:

„Kralju vrana konja,

„A kraljici vence,

„Vence i oboce,

„Mladom barjaktaru

„Svilenu košulju,

„A beloj dvorkinji

„Burmu pozlaćenu“.

12.

Rataru.

Mi dođosmo ovde

Pred ratarske dvore,

Ratareva majka

Sve devojke kara,

Jednoj prigovara:

„Oj kučko devojko!

„Ne plet na mač kose,

„Ne mami mi sina

„Leti od oranja,

„Zimi od ovaca.“

Govori devojka

Izmeđ' devojaka:

„Oj tako ti Boga,

„Ratareva majko!

„Ako ti je žao

„Tvog sina ratara,

„A ti ga zagradi

„Od sela selenom,

„Od mene bosiljkom;

„Na vodu ću ići,

„Bosiljak ću brati,

„Ratara ljubiti.“

13.

Đaku.

Ovde nama kažu

Đače samouče:

Samo knjigu uči.

Njemu knjiga kaže,

Konja da ne jaše,

Sablju da ne paše,

Vina da ne pije,

Dragu da ne ljubi;

To đače ne sluša

Što mu knjiga kaže,

Više konja jaše,

Bolje sablju paše,

Većma vino pije,

Većma dragu ljubi.

14.

Majstoru.

Mi dođosmo ovde

Pred majstorske dvore,

Majstorski su dvori

Skoro sazidani:

Kamen po kamenu,

Iver po iveru;

I po njima šeta

Mlada majstorica,

U naručju nosi

Sina Panteliju,

Za ručicu vodi

Ćerku Anđeliju,

Treće joj se vata

Skut' svil'na zubuna.

Gdedale je druge,

Pak joj zavidele:

„Blago tebe, drugo!

„Majstorova ljubo!

„U naručju nosiš

„Sina Panteliju,

„Za ručicu vodiš

„Ćerku Anđeliju,

„Treća ti se vata

„Skut' svil'na zubuna.“

15.

Starcu.

Ovde nama kažu

Staroga vlastelja;

Kad u crkvu ide,

Žubori mu brada

Kao žuborika;

Kad iz crkve ide,

Miriše mu duša

Kao ran' bosiljak.

16.

Trojici braće.

Ovde nama kažu

Dvore ponajbolje,

Ponajbogatije,

Srebrom pokrivene;

I u njemu kažu

Tri zlatne trpeze:

Na jednoj trpezi

Knjige nečaćene,

Na drugoj trpezi

Blago nebrojeno,

Na trećoj trpezi

Svila nekrojena.

Zovite popove,

Neka knjige čate;

Zovite trgovce,

Neka blago broje;

Zovite trzije,

Neka svilu kroje.

17.

Bratu i sestri.

Ovde nama kažu

Brata i sestricu;

Seju na udaju,

Bratac na ženidbu;

Jal' ga vi ženite,

Jal' ga nama dajte,

Da ga mi ženimo

Našom kolovođom.

18.

Djetetu.

O snašice Nedo!

Otkup' ovo čedo;

Ako li ga mlada

Otkupiti ne ćeš,

Mi ćemo g' odneti

Tam' u našu zemlju;

Tam' u našoj zemlji

Po dva sunca greju,

Po dva sunca greju,

Po dva vetra veju;

Čedo nama treba,

Kao strukъ bosiljka.

19.

Momku kakom koji stoji kod kola.

Momče, perjaniče!

Ne stoj, ne pogledaj,

U kolo ne gledaj,

U kolu ti nema

Slike ni prilike,

Već eno ti slike,

Oko kola igra;

Mačem uzmahuje,

Na se pogleduje,

Stoji li joj lepo

Ruo sakrojeno.

20.

Opet kakom momku.

Momče, perjaniče;

Crn ti obraz bio

Kao gruda snega!

A srce ti ladno

Kao jarko sunce!

21.

Đurđu i Milici.

Oj Milje, Milice !

Srebrno putašce!

Svuda si nošeno,

Nikom' nesuđeno,

Do menika Đuru

Na stolu sedeći,

Dukate brojeći

22.

Kosani.

Sedila Kosana,

Te kosu češljala,

Pak Boga molila:

„Daj mi ti, o Bože

„Svekrve kneginje,

„Devere levere,

„Jetrve gospođe,

„Zaove vezilje.“

23

Relji i Jeli.

Relja konja sedla,

Jela odsedlava,

Maša joj se Relja

Preko bojna sedla

U svilena nedra;

Al' govori Jela:

„Ne mašaj se Relja

„Preko bojna sedla

„U svilena nedra;

„Ja sam isprošena

„Davno, na daleko,

,.U veliko selo.“

24.

Javoru.

Javor išetao,

Devojke gledao,

Pak je govorio:

„Koja je tu moja,

„Javi se, devojko,

„Izmeđ' devojaka.“

„Evo me, Javore,

„Al' ti ne ću doći,

„Dok mi ne sakrojiš

„Od maka košulju,

„Od svile rukave!“

25.

Putujući pjevaju.

Oj višnjo, višnjice,

Digni gore grane,

Ispod tebe vile

Divno kolo vode,

Pred njima Radiša,

Bičem rosu trese,

Do dve vile vodi,

A trećoj besedi:

„Pođ' za mene, vilo!

„Kod moje ćeš majke

„U ladu sediti,

„Tanku svilu presti

„Na zlatno vreteno.“

MOBA I PRELO.

Kod Srba je običaj da idu ljeti u neke svece, kad ne smiju sebi raditi, gazdama na mobu, t. j. bez plate, samo za jelo i za piće. Najviše idu na mobu te žanju (rijetko kose, kopaju kukuruze, kupe sijeno ili šljive; kašto se i prede na mobu), za to se žetelačke pjesme zovu i mobarske pjesme. Na mobu najviše idu mladi momci, djevojke i mlade, i svako se obuče i nakiti, kao na vaskrsenije ili na cvijeti, kad ide crkvu ili manastiru, pa cijeli dan žanjući pjevaju, čepaju se, šale se i vesele, a poslije večere igraju i pjevaju do neko doba noći. Na nekijem mjestima (kao u Srijemu) kad dožanju njivu pa pođu kući pa večeru, onda djevojke načine od marama barjake, pa onako s barjacima idu pjevajući, kao kakvi svatovi ili vojnici; kad dođu pred kuću, onda pobodu barjake u zemlju. Moba se obično kupi na mrsku, a domaćin treba da je časti kao kad slavi krsno ime (za to svagda i zovu gazde na mobu, jer siromasi nemaju čim da časte). Na mobu dođu i prijatelji iz drugijeh sela, i svaki dovede sa sobom po nekoliko momčadi, đevojaka i mlȃdȋ. Na mobu se otimaju koje će poći. Ovo su pjesme koje se najviše na mobi pjevaju:

1.

Nadžnjeva se momak i djevojka.

Nadžnjeva se momak i djevojka:
Momak nažnje dvades't i tri snopa,
A djevojka dvades't i četiri.
Kad u veče o večeri bilo,
Momak pije dvades't i četiri.
Kad u jutru beo dan osvanu,
Momak leži ni glave ne diže,
A djevojka sitan vezak veze.

2.

Kad žanju Turcima u nedjelju

Vala Bogu! vala jedinome!
Gde mi vlasi žanju u nedjelju!
Nad njima se tri oblaka viju:
Jedan oblak gromovit Ilija,
Drugi oblak Ognjena Marija,
Treći oblak sveti Pantelija.
Progovara sveti Pantelija:
„Udri gromom, gromovit Ilija,
„Udri ognjem, Ognjena Marija,
„A ja vetrom, sveti Pantelija.
Al' govori Ognjena Marija :
„Nemoj gromom, gromovit Ilija,
„Nemoj vetrom, sveti Pantelija,
„Ni ja ognjem, Ognjena Marija;
„jer vlasima Turci ne veruju,
„A pšenica težatka ne čeka."

3.

Mobi.

Na kraj, na kraj, moja silna mobo,
Na kraju je voda i devojka,
Voda ladna, a devojka mlada:
Vodu pijte, devojku ljubite.

4.

Opet mobi.

Naval', mobo, ja i moja žena :
Žena spava, a ja vodu nosim.

5.

Opet mobi.

Na kraj, mobo, na kraju je torba,
I u torbi paučljiva proja.
Navalite, mobo moja, pod veče,
Biće vama šugav jarac do veče.

6.

Saraorima.

Navalite pod noć, saraori,
Da otmemo iz mobe devojku.
Majka veli: još joj je nejaka,
Još joj nisu noge za pašmage,
Još joj nisu prsti za prstenje,
Ni bijelo lice za ljubljenje.

7.

Tri jetrve žešelice.

Žetvu žele tri jetrve,
Legoše mi pospavati,
Dok sa žita rosa spane;
Kad se one poprenule,
Ali sunce na zaodu.
Otud ide svekre Petre,
Da on vozi trudne snae,
Trudne snae i umorne;
Pa besjedi svekre Petre:
„Šta ste take, mile snae!
„Kan' da su vas zmije pile,
„Zmije pile p gušteri?“
Al' besjede mile snae:
„Bre Boga mi, svekre Petre!
„Duge njive i široke,
„Vazdan žesmo, kraj ne višmo^[6].“

8.

Ovčar i djevojka.

Zaspala devojka drenku na korenku,
Otud ide stado s dva mlada ovčara,
Jedan s mirom prođe, drugi ne kte s mirom;
Govori devojci: „Ustani, devojko!
„Ajdemo tam' dole u to zlatno polje,
„Da žnjemo pšenicu, da se nadžnjevamo:
„Ako me nadžnješ, daću ti ja stado;
„Ako l' te nadžanjem, ljuba da si moja.“
Ustade devojka, metnu srp na rame,
Odoše tam' dole u to zlatno polje.
Žnjeli su pšenicu od jutra do mraka,
Za devojkom veže devet mile braće,
A za momkom veže devet mili druga.
Devojka iažnjela trista i tri snopa,
Momak je nažnjeo dvesta i dva snopa.
Govori devojka: „Čuješ li, čobane!
„Stado da mi dadeš, ja sam te nadžnjela.“
Moli se čobanin, pak joj progovara:
„Što će tebe stado s premlogim ovcama,
„Kad ti trave nemaš, stado da napaseš,
„A na vodu ne znaš, stado da napojiš,
„Niti lada imaš, stado da planduje?“
Govori devojka : „Čuješ li, čobane!
„Ja polja imadem, stado da napasem:
„Moja sitna kosa, zelena livada;
„A i vode imam, stado da napojim:
„Moje čarne oči, dva bistra kladenca;
„Ladak će mu biti moje obrvice."

9.

Opet ovčar i djevojka.

Žetvu žela lepota devojka
Zlatnom rukom i srebrnom srpom.
Kad je bilo oko pola dana,
Zapevala lepota devojka:
„Ko bi mene snoplje povezao,
„Dala bi mu moje belo lice;
„Ko li bi mi vodice doneo,
„Dala bi mu moje čarne oči;
„A ko bi mi ladak načinio,
„Ja bi njemu verna ljuba bila.“
Ona misli, niko je ne sluša,
Slušao je ovčar od ovaca;
Rogozom joj snoplje povezao,
Od leske joj ladak načinio,
I doneo lađane vodice,
Pa besedi lepoti devojci:
„Daj, devojko, što si obećala.“
Al' devojka polukava bila,
Pa se ona mlada odgovara:
„Id' odatle, mladi čobanine!
„Ako si mi snoplje povezao,
„Tvoje ovce po strnjiki pasu;
„Ako si mi vodice doneo,
„I ti si se lađane napio;
„Ako si mi ladak načinio,
„I ti si se pod njim odmorio.“

10.

Kad se hvataju slamke.

Kad se njiva dožanje, onda se žeteoci hvataju slamke: jedan uzme onoliko slamki u pola, koliko ima žetelaca (da svakome po jedan kraj od slamke može dopasti), pa sve te slamke stisne rukom preko srijede ; a žeteoci stanu oko njega, i ovu pjesmu pjevajući hvataju se svako po za jedan kraj odslamke. Kad se svi uhvate, onda onaj pusti slamke, pase ljube, ko se s kim bude uhvatio.

Da s' vatamo tanke slamke, tanke, tanane,
Da gledamo, ko će s kime da se ljubimo.
Vatajte se tanke slamke, tanke, tanane,
Da gdedamo, ko će kome u sreći pasti.
Kome staro, kome mlado, kom' što sreća da;
Bilo staro, bilo mlado, ljubiću ga ja.
Ko se neće poljubiti, ubio ga Bog!
Ubila ga sveta Petka Paraskevija!
Puštajte se, bele ruke, ne držite se,
Ko se s kime uvatio, da se ljubimo.

11.

Poslije večere.

Domaćine, gospodine, puštaj nas doma;
Daleko su naši dvori preko lugova :
U koga je stara majka, zastaraće se;
U koga je muško čedo, uplakaće se;
U koga je mladi vojno, pokaraće ga.

PRELO I SUPREDAK.

Biva obično noću s večera. To se razumije da na prelo idu djevojke i mlade, i kašto dođe po koje i od poznate momčadi te se s djevojkama i s mladama razgovoraju i šale. Na prelu se noću prede ili domaćici na mobu ili svaka prelja sebi: ako se prede na mobu, onda domaćica valja prelje da časti; ako li prede svaka sebi, onda im domaćica ne daje ništa za jelo, nego ako koja donese što od kuće. Iz Reljkovićeva satira vidi se da su po Slavoniji noćna prela bila vrlo u običaju, na koja su i momčad išla s tamburama; ali ja mislim da se to već umalilo. Danju se ide na prelo samo na mobu kakoj velikoj gospođi gotovo kao na begluk ili kuluk.

Na prelu između ostalijeh pjesama se pjevaju pjesme najviše ove:

1.

Prelja i car.

(Pripijevaju prelje jedna drugoj.)

Prele su prelje s večera.
Koja je više naprela?
Majkina Ruža najviše;
Stigla je vala do cara,
Posla joj care povesmo:
„Naj tebi, Ružo, povesmo,
„Opredi mene šatore,
„Što od tog tebi ostane,
„Opredi sebi darove,
„U mom ih dvoru derala,
„Na mojoj ruci spavala!“
Mudrija Ruža od cara;
Poslala caru srdačku:
„Naj tebi, care, srdačku,
„Načini meni stan od nje.
„Što od tog tebi preteče,
„Načini sebi dvorove,
„Po njima ja ti šetala,
„Na tvojoj ruci spavala!“

2.

Priiijeva se žeiama.

(U Crnoj Gori.)
Preslica^[7] na policu puna bisera,
Pri nju sjedi Stankovica^[8] vazda vesela,
Sreća joj se veselila s Stankom zajedno!

3.

Prelja i kujundžija.

Dva se grada vrlo bijeljahu,
U jednom je karanfile Jovo,
U drugom je šećerli djevojka.
Poručuje karanfile Jovo,
Poručuje šećerli djevojci:
„Oj Boga ti, šećerli djevojko!
„Ja sam čuo, da si tankoprelja;
„Poslaću ti Misirsko povjesmo,
„Uz povjesmo šimširli vreteno:
„Predi meni sto aršina platna,
„I k otome, što od tog ostane,
„Opred' sebi tananu košulju,
„Te je nosi, mnome se ponosi.“
Kad to čula šećerli djevojka,
Otporuči karanfilu Jovi:
„Oj Boga mi, karanfile Jovo!
„Ja sam čula, da si kujundžija:
„Poslaću ti sitnu trepetljiku,
„Sakuj meni statve i brdila,
„I ostado, što stanu valjade;
„I od toga, što tebi preteče,
„Sakuj sebi toke na jeleke,
„Toke nosi, mnome se ponosi.“

4.

Kujundžija i hitroprelja.

Što se sija kraj gore zelene:
Da l' je sunce, da l' je mjesečina?
Nit' je sunce, nit' je mjesečina,
Već dva zlatna roga od jelena,
U njima su dva grada građena,
U jednom je kujundžija Janko,
U drugome Janja hitroprelja,
Poručuje kujundžija Janko,
Poručuje Janji hitroprelji:
„Oj Boga ti, Janjo hitropreljo!
„Da ti pošljem maleno povjesmo,
„Opredi mi šator i košulju,
„A što tebi od toga ostane,
„Ti opredi sebi u darove.“
Janja bila mudrija od Janka,
Poručuje kujundžiji Janku:
„Oj Boga ti, kujundžija Janko!
„Da ti pošljem malenu paricu,
„Sakuj meni vjence i oboce,
„A što tebi od toga ostane,
„Potkuj tvoga dobra konja vranca,
„Neka ti je među braćom fala.“

5.

Predi, momo, darove.

Pasla moma jelenke,
Na vodu ih navraća,
Jelenci joj pređoše,
Al' ne može ta moma,
Osvrte se jelenak,
Uze momu na roge,
Pak je hita na brege.
Gdje je moma panula,
Tu je rasla brekinja,
K njoj dohode čobani,
Presjekoše brekinju,
Od nje prave svirale,
U svirale govore:
„Predi, momo, darove.“

DODOLE, PRPORUŠE I ČAROICE.

Nekoliko djevojaka kad je suša idu po selu od kuće do kuće, te pjevaju i slute da udari kiša. Jedna se djevojka svuče do košulje sa svijem, pa se onako gola uveže i obloži različnom travom i cvijećem tako, da joj se koža nigdje ne vidi ni malo, i to se zove dodola, pa onda zađu od kuće do kuće. Kad dođu pred kuću, onda dodola igra sama, a one druge djevojke stanu u red i pjevaju različne pjesme; po tom domaćica ili drugo kakvo čeljade uzme pun kotao ili kabao vode, te izlije na dodolu, a ona jednako igra i okreće se. U dodolskijem se pjesmama pripijeva na kraju uza svaku vrstu: oj dodo! oj dodo le n. p.

Naša doda Boga moli; oj dodo! oj dodo le! Da udari rosna kiša, oj dodo! oj dodo le!

U Srbiji su od prije u dodole išle po selima naše kućevne djevojke, a sad ponajviše idu Ciganke, da bi što isprosile. U vojvodstvu novi sveštenici zabranjivali su dodole, kao i kraljice, ali se opet mogu još gdješto vidjeti.

Ovo su dodolske pjesme koje su meni dosad poznate:

1.

Pred kućom, kad igra dodola.

Molimo se višnjem Bogu,
Oj dodo, oj dodo le!
Da udari rosna kiša,
Oj dodo, oj dodo le!
Da porosi naša polja,
Oj dodo, oj dodo le!
I šenicu ozimicu,
Oj dodo, oj dodo le!
I dva pera kukuruza,
Oj dodo, oj dodo le!

2.

Opet kad igra dodola.

Naša doda Boga moli,
Oj dodo, oj dodo le!
Da udari rosna kiša,
Oj dodo, oj dodo le!
Da pokisnu svi orači,
Oj dodo, oj dodo le!
Svi orači i kopači,
Oj dodo, oj dodo le!
I po kući poslovači,
Oj dodo, oj dodo le!

3.

Opet kad igra dodola.

Udri, udri, sitna kiša,
Oj dodo le!
Moj božo le!
Te porosi žito, vino,
Oj dodo le!
Moj božo le!
I tri pera kukuruza,
Oj dodo le!
Moj božo le!
I lanove za darove,
Oj dode le!
Moj božo le!
I kudelju tankoviju,
Oj dodo le!
Moj božo le!

4.

Kad idu preko sela.

Mi idemo preko sela,
Oj dodo, oj dodo le!
A oblaci preko neba,
Oj dodo, oj dodo le!
A mi brže, oblak brže,
Oj dodo, oj dodo le!
Oblaci nas pretekoše,
Oj dodo, oj dodo le!
Žito, vino porosiše,
Oj dodo, oj dodo le!

5.

Opet kad idu preko sela.

Mi idemo preko sela,
Oj dodo le!
Moj božo le!
A oblaci preko neba,
Oj dodo le!
Moj božo le!
Iz oblaka prsten pade,
Oj dodo le!
Moj božo le!
Ujagmi ga kolovođa,
Oj dodo le!
Moj božo le!

Kao što u Srbiji idu dodole, tako u Dalmaciji (u Kotarima) idu prporuše samo što one nijesu djevojke nego momci neženjeni i idu sa zelenijem granama i s cvijećem od kuće do kuće te igraju i pjevaju. Njihov se starješina ili kolovođa zove prpac, i on je uvijen pavitinom i dračom. U pjevanju i igranju žene ih poljevaju vodom gdedajući da 6i najvećma polile prpca; a pošto svrše pjesmu i igranje, domaćica valja da ih daruje vunom, solju, sirom, skorupom, maslom, jajima i t.d., pa ovako što skupe onijem se u veče časte, a što im preteče ono podijele. Prporuše pjevaju pred kućama:

Prporuše hodile,
Terem Boga molile,
Da nam dade kišicu,
Da nam rodi godina
I šenica bjelica
I vinova lozica,
I nevjesta đetića
Do prvoga božića.
Daruj nama, striko naša, ^[9]
Oku brašna, striko naša,
Bublu masla, striko naša,
Runce vune, striko naša,
Jedan sirčić, striko naša,
Šaku soli, striko naša,
Dva, tri jajca, striko naša.
Ostaj s Bogom, striko naša,
Koja si nas darovala.

Koliko sam ja sad u novija vremena vidio u Biogradu i Loznici, najviše sad Ciganke idu u koledu, i one obično ištu da im se što daruje (jer toga radi i čine taj posao); ali dok su Srpkinje išle u koledu, ja mislim da su one sdabo marile za darivanje kao i kraljice; aln prporuše, kao što pokazuje ova njihova pjesma, čine ovaj posao samo dobitka radi. Kao što su u Srbiji dodole i u Dalmaciji prporuše, tako su u Turskoj krajini čarojice, o kojima dosad ništa više nijesam mogao doznati.

ILIJN DAN.

U narodu se našemu misli i govori da sveti Ilija upravlja gromovima (gdjekoji još kažu da trči po nebu na kolima, pa od one lupe postaje grmljava); za to se on i zove u narodnijem pjesmama gromovnik. Kad grom udara, onda kažu da sveti Ilija po zapovijesti Božijoj gađa đavole („uzvrdao se kao đavo ispred groma“); za to govore da se ne valja krstiti kad grom puca, da ne bi đavo u nevolji pobjegao pod krst u koji grom ne će udariti. Što je u puške i u topa tane, ono je (kao što narod misli i govori) u groma strjelica: kad grom gdje udari, ona otide u zemlju, a poslije nekoliko godina iziđe na zemlju, pa je onda mnogi nađu (kamen bjelutak koliko veliki orah, glatko zatesan sa mnogijeh strana te su na njemu postali mnogi uglovi), i ostave je ili nose uza se, kao kakvu amajliju (valja da od groma?). Tri dana prije Ilijina dne i tri poslije zovu se u Srbiji kresovi, i žene ovijeh dana ne će košulje da peru niti ikakvoga drugoga prtišta da kvase, jer kažu da bi se iskresalo. U Hrvatskoj vatra što se na polju loži uoči Đurđeva dne, uoči Vidova dne, uoči Ivanja dne i uoči Petrova dne zove se krijes (u množini kresovi). Onamo se ona bubica što ljeti noću leti i svijetli, zove krijesiica (u Srbiji svitac, u Slavoniji svitaljka a u Dubrovniku svijetnjak), i pripovijeda se da su iskre od krijesa oživljele i da je ona tako postala. Kad grmi na Ilijn dan, kažu da će se onoga ljeta ucrvljati ili onako pokvariti i opasti orasi i lešnici i žir. Mnogi, osobito djeca, kad čuju prvi put od godine da zagrmi, valjaju se po zemlji, da ih one godine leđa ne bole.

IVANj DAN I PETROV DAN.

Srbi pripovijedaju da je Ivanj dan tako veliki svetac da na njega sunce na nebu triput od straha stane. Uoči Ivanja dne je obično na nekijem mjestima (kao n. p. u Jadru) paliti lilu oko tora: nagule čobani lile (brezove ili trešnjove) i metnu u procjepove, te načine kao velike kite, pa uoči Ivanja dne, pošto se smrkne, zapale one procjepove i obnesu oko torova, po tom neke zadjenu u tor te izgore, a neke uzmu čobani i iznesu na kakvo brdo, gdje dođe i više čobana, te se igraju. Tako se pali lila i uoči Petrova dne. U Dalmaciji i u Dubrovniku mladež, osobito ženska, uoči Ivanja dne i uoči Petrova dne a i uoči Vidova dne naloži vatre po polju pa ih preskače namjenjujući svaki put za koga, n. p. ovo za oca, ovo za mater, ovo za Miloša, ovo za Milicu i t. d. Na nekijem mjestima (kao po Srijemu) uoči Ivanja dne beru djevojke Ivanjsko cvijeće te viju vijence i meću ispred kuće po stresi ili po plotu. Berući djevojke cvijeće pjevaju različne pjesme, a osobito ovu:

Ivanjsko cveće, Petrovsko,
Ivan ga bere te bere:
Majci ga baca u krilo,
A majka s krila na zemlju —

Gdješto djevojke metnu na Ivanj dan u lonac zemlje i u nju posiju nekoliko zrna šenice, pa na Petrov dan gledaju, kako je nikla ili uklijala: ako su klice savijene kao prsten, onda vele da će se one godine udati. Uoči Ivanja dne gdjekoje djevojke metnu bjelance od jajeta u čašu vode te prenoći pod strehom, pa na Ivanj dan ujutru po njemu nekako pogađaju, hoće li se skoro udati.

Pred Petrov dan sire stanarice i domaćice čobanima sirce i metnu ih u tvorila te se osuše pa im ih daju na Petrov dan u jutru.

MEĐUDNEVICA.

Tako se zovu one tri nedjelje između Velike i Male Gospođe. U ove dane obično žene i ljudi beru i ostavljaju trave lijeka radi. Žene kažu da jaja međudnevička mogu najdulje stajati da se ne pokvare; jedna žena iz Tršića reče meni preklani u Loznici: „Jaje koje se snese na Simeuna Stupnika može stajati godinu dana.

LUČIN DAN.

U Hercegovini na Lučin dan podrani domaćin u tor te gleda, kako mu stoka leži: ako je podavila noge poda se, onda vele da će biti zla zima i godina; ako li je noge opružila, onda vele da će biti dobra i zima i godina.

Napomene

1. Kao što se u nas mijesi česnica, tako u Kastelima kršćani (koji su upravo čakavci, ali se sve više i više srbe, miješajući se različnijeh poslova radi s ljudima sa sela) mijese bravaricu, koja se tako zove što su po njoj načinjeni različni bravi (n.p. ovce, volovi i t. d.) a dijete u kolijevci.
2. Ovo se pripijeva uza svaku drugu vrstu.
3. Ovo se uza svaku drugu vrstu pripijeva.
4. Ovo se pripijeva uza svaku drugu vrstu.
5. Jedina kraljička pjesma koju sam dosad čuo od četiri trohejske stope.
6. Višmo vmesto vidjesmo ili vidismo.
7. U Crnoj Gori, kao i onuda po primorju, preslica u govoru zove se kuđelja.
8. Tako se i ostalima redom pripijeva, koja je čija.
9. Ako je domaćica vrlo stara, govore joj majko mjesto striko, a vrlo mladoj može biti da bi kazali snašo i nevo.