Ženidba faljenog Alage i Zagorac Alije
Pivo piju age Krajišnici,
U mejhani, na turskoj Krajini.
Kad im pivo udrilo u lice,
A rakija eglen otvorila,
O svačemu govor govorili, 5
O konjima i o junacima,
O momcima i o djevojkama.
Progovara faljeni Alaga:
„Čujete l' me, mladi Krajišnici,
Ne fal' te se mladim djevojkama, 10
Kakva fajda što ašikujete!
Provedoste po trides godina,
Ne biste se kadar oženiti."
Govorili Krajišnioi mladi:
„Hajd', ne luduj, faljeni Alaga, 15
Ne brini se za našu ženidbu —
Što nas ima u pjanoj mejhani,
Svaki svoju zaručnicu ima.
Već, Alaga, ti se brini za se
Kako ćeš se junak oženiti, 20
Tebe, bolan, ni sluškinja neće."
Govonio faljeni Alaga:
„Ne ludujte, mladi Krajišnici,
Ja se dvjema oženiti mogu,
Za jedan ću danak dh dovesti. 25
Već slušajte što ću besjediti:
Sutra idem ka šeher Mostaru,
Isprosiću Mostarkinju Fatu,
Pa se dvoru ni vraćati neću,
Okrenuću u Zagorje ravno, 30
Isprosiću Zagorku Eminu,
Milu seku Zagorac Ahmeta!"
Pa on skoči na noge lagane,
Pa on ode svom bijelu dvoru.
Progovara Osman bajraktare: 35
„Čujete l' me mladi Krajišnici,
Ah tako mi dina i amana,
Dok je moje na ramenu glave,
On se dvjema oženiti neće!"
Pa ti uze divit i kalema 40
I hartije knjige bez jazije,
Pa on piše knjigu na koljenu,
A na ruke Zagorac Ahmetu.
Ovako mu u knjizi kitio:
„Pobratime, Zagorac Ahmete, 45
Dobro vidi što ti knjiga kaže,
Ak' se junak oženio nisi,
Lako ćeš se danas oženiti,
Milom sekom faljenog Alage.
Otišo je faljeni Alaga, 50
Otišo je ka šeher Mostaru,
Da zaprosi ljepoticu Fatu,
On se amo ni vraćati neće.
Već eto ga u Zagorje ravno,
Da isprosi tvoju milu seku, 55
On se kani dvjema oženiti.
Poslušaj me, mili pobratime,
Podaj seku, ne reci ni rj'eči,
Pa kad dođu kićeni svatovi,
Ti se svuci, pa se preobuci — 60
Na se udri žensko odijelo.
Kad jenđije zaištu djevojku,
Kad zaištu da je prstenuju,
Ti izađi mjesto tvoje seke:
Jenđi bule sve redom izljubi, 65
Stare nene u bijele ruke,
Nevjestice u bijelo lice,
Djevojčice među obrvice.
Tad ćeš vidjet' Alaginu seku,
Ja kakva je, vesela joj majka! 70
Ne ima joj para do ćesara,
Ni japije do Stambol-kapije!
Kad zaištu na konja djevojku,
Ti izađi mjesto svoje seke,
Nek’ te vide kićeni svatovi. 75
Kada dođeš Alaginu dvoru,
Skinuće te sa konja Alaga,
Odniće te na bijelu kulu.
Ti zamoli faljenog Alagu,
Nek ti dade uzun i besjedu, 80
Da prenoćiš u drugoj odaji.
Zaišći mu jedinicu seku,
Nek’ se imaš razgovarat s kime.
Sada radi kako ti je drago!"
S tijem mu je iknjigu završio, 85
Završio, pa mu opravio.
Nije prošla jedna hefta dana,
Svate kupi faljeni Alaga.
Skuplja svata do dvije stotine,
Sve izbira po izbor junake, 90
Sve atlije kao vatre žive;
Neće ata na kom nema zlata,
Neće momka na kom nema toka;
Kada su se svati iskupili,
Alaga je svate razdvojio: 95
Pola šalje ka šeher Mostaru,
Da dovede Mostarkinju Fatu,
Pola šalje u Zagorje ravno,
S njima šalje jenđi bule mlade,
Sa jenđijam’ svoju milu seku. 100
Kad su svati u Zagorje došli,
Lijepo ih Ahmet dočekao:
Vodi svate na nove konake,
Dobre konje na rosne livade,
A jenđije u bijelu kulu. 105
Kad je bila večer po akšamu,
Povikaše jenđi-bule mlade:
„Hanum Hanko, djevojačka majko,
Izvedi nam na prsten djevojku."
Govorio Zagorac Ahmete; 110
Govorio svojoj miloj majci:
„O, boga ti, moja mila majko,
Obuci mi žensko odijelo,
Opremi me što god ljepše možeš!"
To je majka sina poslušala, 115
Oprema ga što se ljepše može,
Nabjeli ga i narumeni ga,
Obuče mu dibu i kadifu,
Sveza Ahmi djevojačku glavu,
Od perčina solufe načinja, 120
Odvede ga mladim jenđijama!
Ahmo ljubi svakoga po redu:
Stare nene u bijele ruke,
Nevjestice u bijelo lice,
Djevojčice među obrvice. 125
Kad poljubi Alaginu seku,
Osta dagma na bijelu licu.
Zastiđe se glavita djevojka,
Da ne vide sve redom kadune,
Pa na lice burundžuk navuče. 130
Između se jenđe govorile:
„Nije l'jepa Zagorac Emina,
Nije ’naka kao što je kažu!"
Kad u jutru bijel' dan svanuo,
Čauš viknu, dabul-hana ciknu: 135
„Hazurala kita i svatovi,
Nek je hazur na konja djevojka,
Kratki danci, a dugi konaci,
Tuđi ljudi, ne znamo im ćudi,
Daleko je na Krajinu sići, 140
Daleko je kula Alagina."
Izvedoše na konja djevojku!
Udariše zile i borije
I odoše kićeni svatovi.
Podranio faljeni Alaga, 145
Na bijeloj od kamena kuli.
On pogleda kićenih svatova,
Pa sa svojom majkom razgovara:
„Mila majko, daj mi pravo kaži,
Kada dođu kićeni svatovi 150
I dovedu do dvije djevojke,
S kojom li ću prvu noć noćiti?"
Istom oni u rijeoi bili,
Vihra nema a planina ječi,
Dok evo ti svata iz Mostara, 155
Oni vode Mostarkmju Fatu.
Alaga je pred njih išetao.
Skide Fatu sa konja dorata,
Odnese je na bijelu kulu,
Lijepo je svate dočekao 160
I još ih je ljepše ispratio.
Taman sio pa se odmorio,
Vihra nema a planina ječi,
Dok evo ti svata iz Zagorja.
Oni vode Zagorku Eminu. 165
Alaga je pred njiih išetao,
Od ponosa u tankoj košulji,
Od jordama u žutim mestvama.
Uze Emku po svilenu pasu,
Odnese je na bijelu kulu. 170
Dok djevojku uz kulu iznese,
Tri puta se junak oznojio.
Sam u sebi tiho govorio:
„Mili bože, ja teške djevojke!"
Kad je bila večer po akšamu, 175
Molila se Zagorka djevojka:
„Srce, dušo, faljeni Alaga,
Pusti mene u halvat odaju
I daj meni moju zaovicu,
Zaovicu tvoju milu seku, 180
Ljuto me je zaboljela glava,
Nek' mi može izmet učiniti."
Govoiio faljerai Alaga:
„O Zagorko, po svjetu gledanje!
Uzm’ odaju koju tebi drago, 185
Eno tebi moje mile seke,
Nek te služi dok je tebi drago."
Ode „Emka" u halvat odaju
I sa njome Alagina seka.
A Alaga u đerdek odaju. 190
Kad u jutru bijel' dan svanuo,
Podranio faljeni Alaga,
Pa on pođe u halvat odaju,
Da obiđe Zagorku Bminu.
Na veliko čudo udario: 195
Od halvata otvorena vrata,
Al' mu nema Zagorke djevojke,
Nit' mu ima jedinice seke.
Alaga se jadu dosjetio,
Da je njega Ahmet prevario, 200
Ali što će kad fajde nejmade,
Da bi za njim potjer' isturio:
Davno j’ Ahmet stig'o do Zagorja
I odveo jeddnicu seku.
Alaga je proveo veselje 205
I Mostarku nićah učinio
I sa njorne porod izrodio
I s Hamom se l'jepo pomirio:
Jedan drugom išii u pohode,
Pazili se dok su živi bili. 210
