Ženidba kralja slovinskoga
(Kate Murat)
Sv’jetal kralju od Budima grada
on je kralju džardin sagradio,
u nj je svako cv’jeće nasadio,
a najveće žut’jeh naranača,
na džardin je stražu postavio, 5
l’jepu stražu dva mlada soldata,
da čuvaju od džardina vrata
i njegove ćeri Katarine,
kad se bude šetat’ preko njega,
da je čuva na vratima straža. 10
To se čudo nadaleko čulo,
to obazn’o od Slovinja kralju;
l’jepo se je kralju uresio,
on mi pođe Budimu b’jelomu
na džardine kralja budimskoga. 15
Kad na vrata od džardina dođe,
tu mi nađe dva mlada soldata
đe čuvaju od džardina vrata;
sv’jetal im je kralju govorio:
»Bog pomogo, na vratima stražo! 20
Vi pustite u džardine mene
da se kralju po džardinu šetam
i da vidim po njemu ljepote.«
Govore mu dva mlada soldata:
»Sv’jetal kralju, dragi gospodaru!
Mi bismo te u džardin puštili,
gospodare, ma mi ne smijemo.
Er kad bi nam kralju obaznao
da smo tebe u džardin puštili,
sv’jetal bi nas kralju pogubio.«
Govori im kralju od Slovinja:
»Vama borja, dva mlada soldata!
Mene kralja u džardin puštite.
Ako li me vi puštit’ nećete,
u mene je korda samovoljna,
mojom kordom osjeću vam glave.«
Kad to čula dva mlada soldata,
od sv’jetla se kralja prepadnuli
i njega su u džardin puštili.
On se kralju po džardinu šeta
i on gleda po njemu ljepote;
pa mi sjede ruže pod rumene.
Kad evo ti budimske kraljice!
Đevojka se po džardinu šeta
dok je došla žute do naranče;
kad je došla žute do naranče,
zavratila uz ruke rukave
i poteže svilu uz koljena,
penjala se naranči u grane,
bere mlada žut’jeh naranača;
odlomi se od naranče grana,
svileni joj kavad zakinulo.
Kad viđela mlada Katarina,
naranču je listom proklinjala:
»O narančo, listom uvenula!
I moj babo koji te sadio,
a moj babo, da bi ga ne bilo!
Ja njegova ćerca Katarina
kraljevinu njemu posvojila.«
Sve to misli mlada Katarina
da je niko ne čuje od nikle;
sve je sluša od Slovinja kralju,
sve je kralju i sluša i gleda.
U kralju je srce poigralo
kako utva krilim’ po Dunaju,
živu srcu odoljet’ ne mog’o;
on se kralju na noge skočio
i đevojku mladu uhitio
i lišce joj b’jelo obljubio.
Kolika je bož’ja nojca bila,
svu noć kralju u džardinu š njome,
đevojci se pomamila majka.
Kad je sutra b’jelo utro bilo,
ustala se budimska kraljica
i dozivlje slugu Marijana,
Marijanu sluzi govorila:
»Moja slugo, mladi Marijane!
Sinoć mi je moja Katarina,
sinoć mi je u džardine pošla
da ubere žut’jeh naranača
sv’jetlu kralju babu za objeda,
Marijane, nije se vratila,
nešto se je njome dogodilo;
hajde, moja, u džardine, slugo,
i ti vidi moje Katarine,
dovedi je, v’jerna slugo moja.«
Kad to čuo sluga Marijane,
on je sluga od posluha bio,
on pošeta sluga u džardine.
Kadar sluga u džardine dođe,
on se sluga po džardinu šeta
i on gleda mlade Katarine,
on je niđe naći nije mog’o,
njemu se je pogledati dalo,
on pogleda žute pod naranče;
to mi vidi kralja od Slovinja,
na ruci mu mlada Katarina,
na ruci mu tihi sanak spava.
Kad vidio sluga Marijane,
ovako je sluga govorio:
»Katarino, gospođice moja!
A ti što si u džardinu dosad,
od sinoćka pa sve do utroska?
Što si kralja u džardin primila?
Tvoja se je pomamila majka
i tvoj babo od Budima kralju.«
Kad to čuo kralju od Slovinja,
na slugu se kralju rasrdio,
on poteže svoga čeferdala,
čeferdalu živi oganj dava
i udari slugu Marijana
u zlo mjesto, u čelo junaško,
mrtav sluga crnoj zemlji pade.
To je čula mlada Katarina,
u snu se je mlada prepadnula.
Kad viđela slugu Marijana,
sv’jetlomu je kralju govorila:
»Sv’jetal kralju, da te bor ubije!
Što si slugu moga pogubio?
On je sluga meni v’jeran bio,
ne bi majci mojoj povidio.«
Pa se mlada na noge skočila,
pa đevojka b’jelu dvoru ide,
a on kralju b’jela put Slovinja.
Kad đevojka b’jelu dvoru dođe,
đevojku je pričekala majka,
đevojci je majka govorila:
»Bor t’ ubio, Katarino moja!
Što si, ćerce, u džardinu dosad
od sinoćka pa sve do jutroska?
To kakvo je b’jelo lišce tvoje,
lišce tvoje tamno i blijedo?
Što su oči tvoje zamućene
kako mutna u Dunaju voda?
Što li su ti kose rasprhane
kako svila u loša trgovca?«
Katarina govorila majci:
»Prođi me se, mila moja majko!
Velika se meni dogodila.
Mila moja, ne čudi se, majko,
što ja svu noć u džardinu jesam;
nit’ se čudi, mila moja majko,
što m’ je lišce tamno i blijedo
ni što su mi oči zamućene
ni što su mi kose rasprhane:
kad sam sinoć u džardine došla,
ja se penjem žute u naranče
za utrgat’ žut’jeh naranača,
od naranče odlomi se grana,
fati mi se grla i đerdana
i svilen mi kavad zakinula
i zlaćeni đerdan prekinula,
prospe mi se travi po zelenoj;
svu noć n’jesam sanka boravila,
neg’ sam svu noć jadna preplakala,
čekala sam, mila moja majko,
da osvane i ograne sunce,
da pokupim po travi đerdane.
Od sna mi je lišce potamnjelo,
a od plača oči zamućene;
naranča mi kose rasprhala.«
S tez’jem mlada šeta u kamare
i uzimlje vode od ružice
i umiva b’jelo lišce svoje
da je njome b’jelo i rumeno,
stavi lišce svoje u bjelilo,
u bjelilo i u rumenilo.
Pa se mlada l’jepo uresila;
a kad se je uresila l’jepo,
svomu babu šeta na kamaru;
kad mu b’jele dođe u kamare,
l’jepo mu se mlada poklonila.
Katarini babo govorio:
»Đe si dosad, Katarino moja?
Što si svu noć u džardinu momu?
Tvoja ti se pomamila majka.«
Govori mu mlada Katarina:
»Prođi me se, babo, dobro moje!
U z’o čas si džardin sagradio,
u džardinu cv’jeće nasadio
i lijep’jeh žut’jeh naranača!
Kad sam sinoć u džardine došla,
a ja berem po džardinu cv’jeće;
kad sam došla žute pod naranče,
ja se penjem naranči u grane
da uberem žut’jeh naranača
tebi babu kralju za objeda;
od naranče odlomi se grana,
fati mi se grla i đerdana,
svileni mi kavad zakinula,
a zlaćeni đerdan prekinula.
Svu noć sam ti jadna preplakala
i žalila zlaćena đerdana,
i čekala žutom pod narančom
dok svanulo i granulo sunce,
dok po travi đerdan pokupila.«
Sv’jetal joj je kralju govorio:
»Što si luda, Katarino moja!
Što si zlatna žalila đerdana?
Ja bi tebi kupio boljega.«
S tez’jem mlada pođe iz kamare.
To je malo br’jeme postojalo,
đevojci se ljubav poznavala:
čedo kuca, svilen pojas puca,
kavad kraća, a rastu joj dojke,
poznala je mila svoja majka.
Kad đevojku poznavala majka,
Katarini svojoj govorila:
»Katarino, draga ćeri moja!
Kaži, ćerce, ko te je ljubio,
čije ti je pod pojasom čedo.«
Katarina majci odgovara:
»O gospođo mila moja majko!
Mila moja, ne pitaj me, majko.
Umr’jet’ hoću, ma ti kazat’ neću
čije mi je pod pojasom čedo.«
Kad kraljica svoje ćeri čula,
gospodaru šeta u kamare,
gospodaru kralju govorila:
»Sv’jetal kralju, dragi gospodaru!
Oli ne znaš ol’ ne haješ za to:
u dvoru ti vita jela raste,
puštila je u širine grane;
uzmi korde, dragi gospodare,
uzmi korde, osjeci joj glave
da se tebi ne zgodi sramota,
gospodaru, u prestolju tvomu.«
Kad ljubovcu kralju razumio,
svojoj ćeri šeta u kamare;
kad joj b’jele dođe u kamare,
Katarini babo govorio:
»Katarino, draga ćeri moja!
Što te pitam, meni kaži pravo:
ćerce moja, ko te je ljubio?
Čije ti je pod pojasom čedo?
Kaži meni, milu babu tvomu.«
Katarina babu odgovara:
»Ne pitaj me, babo, dobro moje!
Umr’jet’ hoću, ma ti kazat’ neću,
o moj babo, ko me je ljubio,
čije mi je pod pojasom čedo.«
Sv’jetal kralju ćeri govorio:
»Katarino, draga ćeri moja!
Kaži, ćerce, ko te je ljubio.
Ako meni ti kazati nećeš,
ovo ti se mojom kunem vjerom:
zatvoriću tebe u kamare,
u kamare đe prozora nema,
đe ne vidiš sunca ni mjeseca,
Bož’jeg dana ni mlada junaka;
moriću te i žeđom i glađom.«
Govori mu Katarina mlada:
»Čini, babo, što je tebi drago;
ma ja tebi poviđeti neću.«
Kad je kralju svoje ćeri čuo,
zatvori je b’jele u kamare
đe ne vidi sunca ni mjeseca,
Bož’jeg dana ni mlada junaka;
morio je i gladom i žeđom,
golotinjom da i bosotinjom,
pit’ joj dava studenu vodicu,
a hrani je kruhom ječmenijem.
Kad joj br’jeme od poroda dođe,
đevojka je porodila čedo,
čedo malo, ma je muška glava.
To je čedo puno zlamenito:
na glavi mu od krune zlamenje,
na prsima zvijezde danice;
kad viđela đevojka kraljica,
robinjici svojoj govorila:
»Robinjice, po Bogu sestrice!
Ti pošetaj kralju babu momu,
ti mu, moja, reci, robinjice,
ja da sam ga mlada pozdravila,
u pozdravlju njemu poručila
da mu s’ kruna vila i povila
i njemu je pala u prestolje;
’da mu danas majku pomožete;
ako mu je vi pomoć’ nećete,
a da čedu glavu os’ječete.’«
Kad to čula mlada robinjica,
pošetala kralju u prestolje,
robinja je kralju govorila:
»Sv’jetal kralju, dragi gospodaru!
Kruna ti se vila i povila
i tebi je pala u prestolje!
Pozdravi te tvoja Katarina,
u pozdravlju tebi poručila:
a da čedu majku pomožete;
ako li je vi pomoć’ nećete,
da vi čedu glavu os’ječete.«
A kad kralju čuo robinjice,
u živu se srcu zabolio,
šeta svojoj ćeri u sljepicu.
Pred njim ide mlada robinjica
i voštanom svijetli mu sv’jećom.
Kad je doš’o kralju u kamaru,
on uzimlje čeda malahnoga,
gleda kralju po čedu zlamenje
i svojoj je ćeri govorio:
»Katarino, draga ćerce moja!
Kaži, ćerce, čedo čije ti je;
pustiću te babo iz kamare,
daću tebi piva i jediva,
ćerce moja, što god ti je drago.«
Govori mu mlada Katarina:
»Sv’jetal kralju, babo, dobro moje!
Umr’jet’ hoću, ma ti kazat’ neću.
Nego danas mene pomozite;
ako li me vi pomoć’ nećete,
a vi čedu glavu os’jecite.«
Kad je kralju svoje ćeri čuo,
on mi šeta starac iz kamare
i ljubovci u kamare šeta,
suze roni i njome govori:
»O vjenčana draga ljubi moja!
Kruna nam se vila i povila
u našemu dvoru bijelomu,
meni kralju u prestolje pala.
Moli mi se moja Katarina,
ljubi moja, da je pomožemo;
ako li je mi pomoć’ nećemo,
da joj čedu glavu os’ječemo.
Teško se je jadna zamorila,
puštiću je tamne iz tamnice,
staviću je u druge kamare
đe će jadna b’jela dana viđet’.«
Sv’jetlu kralju govori ljubovca:
»Nećeš, kralju, dragi gospodaru!
Ne vodi je u druge kamare;
nego uzmi oštre tvoje korde,
gospodare, osjeci joj glave
i onomu čedu malahnomu.«
Sv’jetal kralju srca milostiva,
on ljubovce i ne sluša svoje,
neg’ govori od dvora robinji:
»Pohodi je, robinjice moja,
ti pohodi Katarine moje,
ti joj nosi ruške i objede
i lijepe gospojske večere,
na promjene od vela košulje,
i pozdravi moju Katarinu;
ti joj, moja, reci, robinjice,
ja da sam je babo pozdravio,
u pozdravlju njome poručio
iz sljepice da bi je puštio,
ma joj ne da mila svoja majka,
nego hoće, moja robinjice,
da pogubi moje Katarine
i njezina čeda malahnoga.«
Kad to čula mlada robinjica,
Katarinu mladu pohodila,
Katarini mladoj govorila:
»Katarino, moja gospođice!
Tvoj je babo tebe pozdravio,
u pozdravlju tebi poručio
iz kamare da bi te puštio,
ma ti ne da mila tvoja majka,
nego hoće da pogubi tebe
i tvojega čeda malahnoga.«
Tu mi stoji mlada Katarina,
pohodi je od dvora robinja,
nosila joj ruške i večere,
na promjene od vela košulje.
Glas po glasu, junak po junaku,
to se čudo u podalje čulo,
to se čulo Slovinju b’jelomu,
to obazn’o od Slovinja kralju.
Kad je sv’jetal kralju obaznao,
to je njemu puno žao bilo
što je kralju 'eri zamorio
i njegova čeda malahnoga;
on mi kralju b’jelu knjigu piše:
»Sv’jetal kralju od Budima grada,
evo čuo jesam od drugoga
da ti se je, sv’jetla kruno moja,
da se kruna vila i povila
u tvojemu dvoru bijelomu,
da je tebi pala u prestolje.
Sv’jetal kralju, to je kruna moja;
goji mi je, ne zamori mi je.
Ja ću skupit’ kićene svatove
u neđelju koja prva dođe;
i ja krune izvesti ću moje
iz tvojega dvora bijeloga
i odvesti tvoje Katarine.«
A kad kralju b’jela knjiga pade,
knjigu lega od Budima kralju,
knjigu lega, kolur prom’jenjiva;
gledala ga vjenčana ljubovca,
gospodaru kralju govorila:
»Sv’jetal kralju, dragi gospodaru!
Otkle tebi b’jela knjiga pade
kad je legaš tako neveselo?
Bor ubio knjige i krajine,
desne ruke kitila koja je,
ruka desna pod sabljom ostala,
a krajina knjiga iz koje je
da bi živ’jem ognjem izgorjela!«
Kralju svojoj govori ljubovci:
»Ne kun’ knjige, draga ljubi moja,
ni krajine knjiga iz koje je
ni desnicu kitila koja je.
Ovo ’e knjiga iz Slovinja grada
od sv’jetloga kralja slovinskoga;
kralju mi je knjigu nakitio
da je kralju čuo od drugoga
da mi se je kruna vila i povila*
u mojemu dvoru bijelomu,
da je meni pala u prestolje,
da je kruna kralja slovinskoga,
da je gojim u dvoru mojemu,
da će kralju doći ’svatovima,
pa da svoje izvesti će krune,
a i naše ćeri Katarine.
Sad kako ću, draga ljubi moja,
ljubi moja, da od Boga nađeš?
Jes’ nas Kate ubr’jedila teško,
ma mi smo je ćeri zamorili,
morili je i žeđom i gladom,
golotinjom da i bosotinjom!«
Pa ne sluša što će r’jeti ljubi;
on se kralju na noge skočio,
ćeri svojoj šeta na kamare,
od kamare vrata otvorio,
on je pusti iz tamne kamare
i stavi je kamare u druge
na kojoj je prozor od istoka,
đeno vidi sunca i mjeseca,
Bož’jeg dana i mlada junaka;
njome dava piva i jediva
sv’jetal kralju koliko joj drago,
kr’jepio je neđelju danaka.
Đevojka se malo pokr’jepila,
kad evo ti kralja slovinskoga
š njegovijem svatim’ kićenijem!
L’jepo ga je kralju pričekao
i njegove kićene svatove
i vodi ih u dvore za sopre;
junak dobar od Slovinja kralju,
on na sv’jetlu i ne gleda sopru,
neg’ đevojci šeta u kamare;
kad vidio kraljice đevojke,
drži mlada u naruču sina,
u nje lišce tamno i blijedo
kako b’jelo m’jendulovo cv’jeće!
Kad je kralju đevojku vidio
i svojega sina malahnoga,
u živu se srcu zabolio,
na sv’jetla se kralja rasrdio,
Katarinu za ruku fatio,
izvede je bijela iz dvora.
Moli mu se od Budima kralju,
ovako je njemu govorio:
»O moj zete, od Slovinja kralju!
Ti ne bježi dvora iz mojega;
ne vodi mi moje Katarine,
ne vodi je kako hurjankinje;
nego stoji dva tri b’jela dana
u mojemu dvoru bijelomu,
ispijajmo rakiju i vino
i da tvoje darujem svatove,
tebi kralju moje Katarine,
pored š njome silnovito blago.«
Govori mu od Slovinja kralju:
»Hod’ otole, od Budima kralju!
Neću s tobom piti vino rujno
u tvojemu dvoru bijelomu;
meni nije od potrebe blago,
imam blaga dvoru u mojemu.
Bor t’ ubio, što si učinio?
Što si tvoje ćeri zamorio
i mojega sina malahnoga?«
S tez’jem kralju od dvora otiđe
i odvede svoje Katarine
i svojega čeda malahnoga.
Zdravo kralju b’jeli u Slovinj dođe
i dovede svoje Katarine
i svojega sina malahnoga;
brzo se je mlada pokr’jepila
u kraljevu dvoru bijelomu,
mali* ve'e ne ima poroda.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
