Ženidba bega Gopčevića
Kulu beže Gopčeviću gradi,
U Lijevnu mjestu pitomome,
Kulu gradi tri godine dana,
Mlogo beže potrošio blaga,
Dok je tanku načinio kulu, 5
Ma je kula od više dijepa,
Da je take u svoj Bosni nema:
Ozidana od mermer kamena,
Pokrivena lučevinom žutom,
Pozlaćena vrata i pendžeri, 10
Pa kad beže savršio kudu:
Ispeo se na odžak od kule,
Prekrstio noge na serdžadu,
Zapalio na lulu duvana,
Prisrkuje kave nz vildžana; 15
Pored bega ostarjela majka.
Beg je majci riječ besjedio:
„Pravo kaži moja stara majko,
„Jesi l’ ikad u vijeku tvome
„Ja li čula, ja l'viđeda majko 20
„Vake kule da iko imade,
Osim mene bega Gopčevića.“
A veli mu ostarjela majka:
„O, moj sine, beže Gopčeviću,
,,Nit’ sam čula, niti kad viđela
„Vake kule da iko imade,
„Osjem tebe bega Gopčevića,
„No pggo će ti prebijela kula,
„Kad na kulu niđe nikog nemaš,
„Osem tvoju ostarjelu majku?
„Ko će tebe poslužit na kuli?
„Oženi se, moj miosan sine,
„Ja ne mogu već izmet činiti,
„Ja ne mogu prati, ni kuvati,
„Ni donosit vode u ibriku!“
Govori joj beže Gopčeviću:
„A Boga mi, ostarjela majko,
Evo ima tri godine dana
Od kad idem od grada do grada
Te ja tražim lijepu đevojku.
„Đe ja nađoh za mene đevojku,
„Tu ne nađoh prijatelja za te,
„A đe nađoh prijatelja za te,
„Tu ne nađoh za mene đevojke,
„Pa sam čuo, kazuju mi ljudi,
„U stojnome Biogradu gradu,
„U Bećira, paše biogradskog,
„Da imade prikladna đevojka,
„Što je take u Turčina nema,
„U Turčina ni u Kaurina;
„No mi spremi lake brašljenike,
„Ja ću majko Biogradu poći,
„Zaprositi u naše đevojku,
„Ako Bog da oženit’ se brzo,
„Tebi majko dovest’ izmećara.“
Kad to čula ostarjela majka,
To je njojzi dobro milo bilo,
Pa na kuli spravi brašljenike,
A beg se je naredio divno
I naredi svojega labuda,
Staroj majci poljubio ruku
Zbogom reče, a niz kulu pođe,
Do gotova dopade labuda,
Pa posjede pomamna labuda.
Eto bega zemljom i svijetom
Doklen beže Biogradu dođe,
U Bećira, paše biogradskog,
Tu ga paša dobro dočekao,
Poznaše se, pa se poljubiše,
Pa ih eto na tančncu kulu,
Tu su bili za neđelju dana.
Beg u paše isprosi đevojku,
Prsten dava, a stavlja jabuku,
Na jabuku svadbu ugovara:
Pa ovako beže progovara:
„Prnjatelju, pašo s’ Biograda,
„Ova svadba do malo zemana,
„Od dne do dne po godine dana,
„Dok ja odem do Lijevna moga
„I pokupim hiljadu svatova,
„Biogradu po đevojku dođem!“
Besjedi mu paša s Biograda:
„O, moj zete, beže Gopčeviću,
„O moj zete, ako budeš suđen,
„Kada staneš kupiti evatove,
„Svate kupi kako ti je drago,
„Vodi svata kaliko ti drago,
„Samo dobra nađi barjaktara,
„Nemirni su biogradski Turci,
„Susrešće te u iolju Vračaru
„Taman ravno trista oklopnika,
„Rašćeraće svate na buljuke
„Oteće ti alajli barjaka,
„I đevojku s mirom odves nećeš,
„Za drugo te ništa učit neću!“
Otolen se beže podigao,
Kud-god iđe u Lijevnu dođe,
Na njegovu prebijelu kulu.
A kad beže kuli dolazio,
Na avliji osjede labuda;
Tu mu mlađi konja privatiše,
Njega sreta ostarjela majka,
Jedva čeka da upita sina:
Je li beže zdravo putovao?
Iziđoše kuli na odžaka,
Majka sinu kavu doranila,
Te se beže s kavom odmorio,
Za gospodsku sovru zasjedoše.
A kada su vsčerali bili
Progovara begu stara majka:
„O, moj sine, bežs Gopčeviću,
„Jesi l’ išo Biogradu stojnu?
„Kako te je paša dočekao?
„Jesi l’ sine curu isprosio?
„Je li kakva pašina đevojka?“
Besjedi joj beže Gopčeviću:
„A Boga mi, moja stara majko,
Ja sam išo Biogradu stojnu,
Dobro me je paša dočekao,
U paše sam curu isprosio
Brzo reko ići po đevojku,
Taman od sad po godine dana;
Reko vodit hiljadu svatova,
Pa kad pođoh moja stara majko,
Paša me je ispratio divno,
I ovako meni besjedio:
Da povedem dobra barjaktara
Nemirni su biogradski Turci,
Pa će izać pred svatove Turci,
Taman ravno trista oklopnika,
Rašćera će po polju svatove,
A otet mi alajli barjaka;
No sad što ću moja sgara majko,
Ja od roda niđe nikog nemam,
Ko će đever biti uz đevojku,
Ko l' će barjak nosit pred svatima,
Kako li ću kupiti svatove,
I koga ću zvati u svatove?“
Besjedi mu ostarjela majka:
„O, moj sine, beže Gopčeviću,
Piši knjigu bosanskoj Krajini,
Do bijele Banjaluke grada,
A na ruke paši banjalučkom,
Ono ti je rođak po materi,
Da ti đever bude uz đevojku,
A jenđija pašinica mlada.
Još ćeš tako pašu pozdraviti
Da povede trista Krajišnika
Sve Turaka po izbor junaka,
Pa da vodi u svatove Turke;
A drugu ćeš knjigu opremiti,
Opravi je Tuzli ponositoj,
A na ruke paši tuzlanskome,
I on ti je rođak po materi,
Pa i njega zovi za đevera,
Za jenđiju pašinicu mladu,
I pozdravi pašu tuzlanskoga,
Nek povede do trista svatova
Sve Turaka po izbor junaka;
A treću ćeš knjigu opraviti,
Bijelome Jajcu bosanskome
Te pozdravi dvanajest kadija
Što no sude zemlji Bosni ravnoj,
I kadije pozdraavićeš sine,
Da povedu stotinu svatova;
Četvrtu ćeš knjigu opremiti.
U Travnika grada bijeloga
A na ruke travničkom muktiji,
Te muktiju zovi u svatove,
I njega ćeš pozdraviti sine,
Da povede stotiiu evatova;
A petu ćeš knjigu opraviti
Do Mostara grada bijeloga,
Mome bratu Čelebiću Ibru,
Neka tebi u svatove pođe
I povede stotinu svatova
Hercegovca, po izbor junaka,
Pa komšije zovi u svatove:
Ti pozovi dva brata Atlića
Jedno Ibra, a drugo Hasana,
Od Lijevna mjesta pitomoga,
Jer su vješti boju i mejdanu,
Često braća idu u Kotare
Te donose sa Kaura glave,
I dovode Kotoranke mlade,
Te daruju po Lijevnu Turke,
Pa i njih ćeš tako pozdraviti
Da povedu stotinu svatova
Sve po izbor Turaka junaka,
Koji š njima idu niz Kotare.
Još ćeš jednu knjigu opremiti
Čak, daleko, na Hercegovinu
U široku polju Nevesinju
Na Trusinu Tomiću Mijatu,
Jer kad ti se oženio babo,
Njegova je pozivao baba,
Nosio mu barjak pred svatima,
Nek i tebi Mijat barjak nosi,
A junak je, dobro ga poznajem.
Poginuće, barjak puštit neće,
Za ostalo kako gođ ti drago.“
A kad beže razumno majku,
To se begu dobro dopanulo.
Što gođ ide, sve će brzo doći
Vakat dođe kupiti svatove
Po đevojku Biogradu poći.
Beg je sitne knjige rasturio
I na knjige pozivaše Turke;
Stadoše se svati okupljati.
Prvi dođe paša banjalučki
I njegova pašinica mlada,
I dovede trista Krajišnika.
Taman sjeli i otpočinuli,
Dok eto ti paše tuzlanskoga
I njegove pašinice mlade,
I on vodi do trista Turaka;
Taman sjeli i kavu popili,
Dok eto ti dvanajest kadija
I za njima stotinu Turaka,
Počinuše pod begovu kulu,
Sve izlazi beže Gopčeviću,
Te glavare izvodi na kulu,
Uređuje svatove pod kulu.
Dok evo ti travničkog muktije
I on vodi stotinu svatova
I ti svati dođoše pod kulu;
Taman sjeli, te otpočinuli,
Dok evo ti Čelebića Ibra
I on vodi stotinu svatova,
I ti svati padoše pod kulu;
Taman sjeli, te su počinuli,
Dok eto ti dva brata Atlića
Jedno Ibro, a drugo Hasane,
I za njima stotinu Turaka
I ti svati padoše pod kulu.
Svi svatovi na rosnu livadu,
A glavari na tančicu kulu,
Piju Turci kave i duvana,
O svačemu zbore i govore,
A najviše o svom svatovanju,
Pa se Turci među sobom fale:
Kada dođu Biogradu stojnu,
Da će teški zulum učiniti,
Na Biograd namet naturiti,
Svakom svatu za konak đevojku,
Svakom hatu tovar ječma tražit
A paripu osamdeset oka,
Da će stavit na kapiju stražu
I ne dati nikom prolaziti
Dok ne plati za sebe otkupa,
Sve na glavu dva dukata zlatna,
Ama beže Gopčeviću šuti
Beže šuti, ništa ne govori,
No sve tamo i ovamo šeta.
Često beže do pendžera dođe,
Te na durbin gleda polje ravno
Neće l’ viđet pobratima svoga,
Pobratima Tomića Mijata
Jer bez njega putovanja nema.
Pitaju ga paše i kadije:
„Što je tebi beže Gopčeviću,
Niti sjediš, niti eglenišeš,
Nešto si se beže uzvrtio
Često ideš na pendžer od kule
I na durbin gledaš polje ravno
Koga gledaš, kome li se nadaš?
„Ja l' kadiji, ja li kakvom paši
Ja l’ dobrome turskom buljubaši?
Il’ kom begu od turske Krajine?“
A besjedi beže Gopčeviću:
„Dvije paše i dvanest kadija,
I suviše travnnčki muktio,
I vi redom ostali glavari,
Čekam moga bogom pobratima
Koj’ će nosit barjak pred svatima.“
U riječi koju govorahu
Dok se pramen tame zapodio,
Ali tama ne bijaše sama,
No iz tame niče konjaniče.
Brzo beže durbin privatio
Pa na durbin poznaje junaka,
Pozna beže bogom pobratima,
Pobratima Tomića Mijata
I njegova vilena dorata;
Malo bliže, pa se susretoše,
Ruke šire, u lica se u lica se ljube
Pitaju se za junačko zdravlje;
Zdravo bili n tamo i amo
Mal’ po malo dođoše do kule,
Na avliju istrčaše sluge,
Te Mijatu primiše dorata,
Beg povede bogom pobratima
Na čardaka na bijelu kulu,
Đe 'no paše i kadije sjede;
Mijat njima božju pomoć zvaše
A Turci mu zdravlje privatiše,
Lijepo mu mjesto načiniše,
Sjede Mijat, pa se odmorio
I popio kavu i rakiju.
Gledaju ga paše i kadpje,
Pa među se turski govorahu:
„Bismo rekli i bi se zakleli
Nit je Turčin, ni sličan Turčinu,
No ka’ da je mrki Kaurine
Ovakoga u svatovi nema.“
Dok evo ti bega Gopčevnća
Đe on nosi svilena barjaka,
Pa ovaku riječ besjedio:
„Turci braćo, paše i kadije
I ostali redom poglavari
Nemojte se naljutiti Turci
Što ću dati svilena barjaka,
Pobratimu Tomiću Mijatu,
Nemam brata, a nemam rođaka,
Mjesto brata njega sam pozvao,
Da mi barjak nosi pred svatima,
Pa Mijatu barjak poklonio.“
Dvije paše begu odobriše
I dvanajest od Jajca kadija,
I muktija od Travnika grada
I ostali redom- poglavari.
Tomić Mijat barjak privatio,
Pa on skoči na noge lagane
Pa ga eto niz bijelu kulu
Doklen kuli na avliju sađe;
Tu mu dora izvodiše sluge,
Mijat dobra posjede dorina,
Pa izvadi dvije zlatke male,
On puškama živu vatru daje,
Pukoše mu dvije puške male;
Pa otolen otište dorina,
A razavi svilena barjaka
A za njim se pokrenuše Turci,
Divna kita hiljadu svatova,
Otidoše svati putovati.
Svi svatovi putovahu s mirom,
Ama neće travnički muktija,
No dogoni njegova zelenka
Do labuda bega Gopčevića,
Pa ovako begu besjeđaše:
„Čuješ li me beže Gopčeviću,
Al’ si Kaur, ali te rodio?
Što će tebi Kaur u svatove,
Što li si mu barjak poklonio,
Kod našijeh hiljadu Turaka,
Sve junaka boljeg od boljega?
A tako mi turske vjere tvrde,
Uzeću mu svilena barjaka
Još Kauru posijeći glavu!“
Besjedi mu beže Gopčeviću
„Sjed’ muktija, ne zameći kavgu,
Nije lako dževap dati kavzi,
Paše su mu barjak potvrdile,
I suviše dvanajest kadija
I ostali poglavari Turci,
Ako l’ s mirom od Mijata nećeš,
Što dobiješ ponesi Travniku,
Od toga ti dijela ne tražim“.
Naljutp se travnnčki muktija,
Pa okrenu svojega zelenka.
Kroz svatove konja progonjaše,
Do Mijata Turčin dogonjaše,
Pa Mijatu riječ besjedio:
„Kopiljane, mrki Kaurine!
Što ti nosiš barjak pred svatima
Što sramotiš hpljadu Turaka?
Sve junaka boljeg od boljega?
Daj mi barjak mrki Kaurine!“
A Mijat mu riječ besjedio:
„Sjed’ muktija, na zlo udario!
Barjak mi je beže poklonio,
Potvrdile dvije paše mlade
I dvanajest od Jajca kadija,
I ostali redom poglavari,
Ne dam barjak prije mrtve glave!“
Naljuti se travnički muktija,
Pa pobliže prićera zelenka,
Pruži ruku da barjak privati.
Naljuti se Tomiću Mijate,
Pa muktiju sinlom udario,
Koliko ga lako udarno,
Dva mu zdrava zuba salomio,
A četiri s mjesta pokrenuo,
Pade Turčnn pod konja zelenka,
Svatovski ga konji pregaziše;
Mijat ode oćera dorina.
To gledaše hiljadu Turaka,
Al’ se svaki nevješt učinio,
Do Turčnna Atlić Hasanage;
To Hasanu mlogo muka bila,
Pa naljuti sebe i zelenka
Kroz svatove naćera zelenka,
Dogoni ga begu Gopčeviću,
Pa ovako njemu besjedio:
„Kurvo jedna, beže Gopčeviću,
Što ti Vlahe vodiš u svatove?
Da ti barjak nose pred svatima,
Što sramotiš hiljadu Turaka?
Vala, bila, no tako mi dina,
Danas ću ti posjeć barjaktara,
I oteti svilena barjaka."
A besjedi beže Gopčeviću:
„Sjed Hasane na zlo udario
Ne zameći u svatove kavgu.
Ja sam pobru barjak poklonio,
Paše su mu barjak potvrdile,
I dvanajest od Jajca kadija
I ostali turski poglavari,
Da ga nosi, njemu dolikuje!“
Naljuti se Hatlić Hasanaga,
Pa proćera pomamna zelenka,
Kroz svatove konja progonio,
Do Mijata Turčin dogonio,
Pa ovako bio besjedio:
„Stan, polako, mrki Kaurine,
Barjak nosit pred svatima nećeš,
Ni sramotit hiljadu Turaka,
No daj meni svilena barjaka!“
Pruži ruku Hatlić Hasanaga,
Ruku pruži, da barjak ugrabi:
No i njega Mijat dočekao,
Te ga jednom sinlom udario,
Od zelenka Ture odvojio,
Pade Ture pod konja zelenka,
Svatovski ga konji pregaziše;
Mijat ode, oćera dorata
I odnese svilena barjaka.
Mijat ide drumom širokijem
A svilen ga barjak poklopio,
Za njnm idu paše i svatovi;
Kud gođ išli, do Vračara došli
Do Vračara ispred Biograda,
A kad došlp u polje Vračara,
Tu ih sreli biogradski Turci
Taman ravno trista oklopnika;
U svatove juriš učiniše,
Rašćeraše svate na buljuke,
Na Mijata kidisaše Turci,
Da mu otmu svilena barjaka;
Naljuti se Tomiću Mijate,
Pa poteže topuzinu tešku
A naćera bijesna dorata
Bije konje, a bije junake,
Dok naćera Turke u sokake,
Kroz Biograd utekoše Turci
Pa se natrag Mijat povratio,
Po Vračaru svate okupio
Navede ih kroz gradske sokake,
Dok dođoše pod pašine dvore,
Tu svatovi konje razjahaše.
Dočeka ih paša biogradski,
Divno paša uredi svatove
Po kućama i po konacima
Svakom svatu konak odredio,
Al Mijatu konaka ne daje
Svakom svatu večera izađe,
Al’ Mijatu večere ne dadu,
No da vidiš Tomića Mijata
Đe on voda svojega dorina,
Dokuči se Mijat do mehane,
Mehandžiji riječ besjedio:
„Mehandžija donesi mi vina,
I debela ovnujskoga mesa,
I simita ljeba bijeloga,
I donesi ječma za dorata,
U tebe ću konak učiniti!“
Mehandžija vnno donosio,
I debelog ovnujskoga mesa,
I simita ljeba bijeloga,
I donese ječma za dorina,
Tu je Mijat noćcu prenoćio.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Podranio Tomiću Mijate,
Pa na bedem izvede dorina,
Pobi barjak u zelenu travu,
Pa za sobom provoda dorina;
Gledaju ga kroz pendžere Turci,
Još ga gleda prikladna Vatija,
Zaručnica bega Gopčevića,
Pa ovako besjedila mlada:
„Bože mili, da čudna junaka!
Na bedemu onog barjaktara!
Pošto bi mi Bog i sreća dala,
Da mi bude oni junak suđen!“
Tu mišljaše — niko ne čujaše,
Al’ to čuo paša biogradski,
Pa ga eto na bojeve kuli
Đe no sjede paše i kadije
Svi iz reda svatovski glavari,
I đe sjedi beže Gopčeviću,
Pa ovako paša besjedio:
„O, moj zete, beže Gopčeviću,
Ja ću tebi poklonit’ đevojku
I divno ću ispratit svatove,
Al’ ću tebi uzet barjaktara
I njemu ću posijeći glavu,
Š njom okitit biogradskog grada.“
Kad to čuo beže Gopčeviću
Ovako je riječ besjedio:
„O, moj taste, pašo biogradski,
Nemoj meni uzet barjaktara
Nemoj moje ošetit’ veselje,
Ja milije niđe ništa nemam
Od onoga mila barjaktara!“
Paša njemu riječ besjedio:
„O, moj zete beže Gopčeviću,
Kunem ti se turskom vjerom tvrdom,
Ako meni ne daš barjaktara,
Ni ćeš otić ni odvest đevojku,
Ni izvesti svata ni jednoga,
Pa sad biraj koje ti je drago!“
A besjedi beže Gopčeviću:
„Čuješ pašo, dragi gospodare,
Ne ustavljaj moga barjaktara
Dok izvedem iz grada svatove
I iz grada izvedem đevojku,
Ja ti moju tvrdu vjeru dajem,
Dok budemo na konaku prvom,
Posjeći ću moga barjaktara
I te bi ću opraviti glavu,
I njegova konja i oružje!“
To rekoše, tako uglaviše,
Tada paša na noge skočno,
Te za svate dare, iznosio:
Svakog svata paša darivaše,
Ama neće Tomića Mijata;
A to gleda Vatija đevojka;
Primače se cura zaručniku,
Zaručniku, begu Gopčeviću,
Pa ovako njemu govorila:
„Gospodare, beže Gopčeviću,
Evo ima po godine dana,
Od kad pletem od zlata jabuku,
Da darujem tebi barjaktara,
Ne ustavljaj barjaktaru dara,
Podaj mu ga, našega ti puta,
Nek okiti svilena barjaka!“
Beg ne more ator oštetiti
Zaručnici Vatiji đevojci,
Pa poćera svojega labuda,
Do Mijata konja dogonio
I ovako njemu besjedio:
„Pobratnme Tomiću Mijate
Uzmi ovu od zlata jabuku,
Te okiti svilena barjaka,
Paša te je darivao njome,
Brzo ćeš je opet meni vratit’!“
Mijat primi od zlata jabuku,
Pa je s njome barjak okitio,
Pa posjede svojega dorina
A razavi svilena barjaka
Pukoše mu dvije zlatke male,
Niz Biograd naćera dorina,
A za njime krenuše svatovi.
Divno ih je paša ispratio
Sve iz grada do polja Vračara
Sa svatima tu se rastanuo,
Pa se paša natrag povratio;
A da vidiš Vatije đevojke
Ona moli dvije jenđibule:
„O boga vam dvije jenđibule:
Bi ste li mi dopuštile mlade,
Da poigram mojega gavrana,
Po Vračaru polju širokome,
Evo ima sedam godin’ dana
K’o mi ga je dobavio babo,
Da se mlada učim konja jati,
Pa sam mlada naučila s babom
Igrat konja po polju Vračaru,
Pa još danas da proigram vranca,
Da me želja od Vračara prođe.“
Jenđibule staše besjediti:
„O, Vatijo, prikladna đevojko.
Ne smijemo tebi dopuštiti
Od mladoga bega Gopčevića.“
U riječi koju govorahu,
Dok eto ti bega Gopčevića,
Do Vatije doćera labuda,
Pa ovako besjedio Vati:
„Moja Vato, moje čisto zlato,
Kako ti se sviđaju svatovi?
Kakvi su im hati i paripi?
Kakvo im je svijetlo oružje?
Pjevaju li kako Krajišnici?
I junaci mladi Hercegovci?“
Nasmija se Vatija đevojka,
Pa ovako begu govorila:
„Gospodaru beže Gopčevnću,
Dobra ti je kita i svatovi,
Dobri su im hati i paripi,
Dobro im je svijetlo oružje.
Pjevaju ti dobro Krajišnici,
A još bolje mladi Hercegovci;
Pa čuješ me dragi gospodare,
Bi li meni dopustio mladoj,
Da poigram vranca po Vračaru,
Evo ima sedam godin’ dana,
K'o mi ga je dobavio babo
Da se učim konja jahat’ mlada,
Uz moga sam naučila baba,
Jahat’ vranca no polju Vračaru,
Da poigram još danas gavrana,
Da me želja od Vračara prođe.“
Bešče mlado, mila mu Vatija,
Ne može joj atra oštetiti,
Dopusti joj proigrat gavrana
Po Vračaru ispred Biograda.
Pa da vidiš Vatije đevojke,
Đe usturi svilene marame,
Uze jagluk u desnicu ruku,
U lijevu dizgin od gavrana
Još ovako besjedi gavranu:
„O gavrane, moj sokole sivi,
Davno smo se poznali gavrane
Pa da bog da i svi turski sveci,
Da Vračara više ne vidimo.“
Pa prikupi gavranu dizgine,
Opori ga oštrom uzenđijom
Kroz svatove naćera gavrana,
Koga stiže, toga i preskače,
Koga sreta, toga prevaljuje,
Odlijeću konji i junaci
A đevojka progoni gavrana,
Dok u prve doćera svatove,
Do Mijata cura dogonila,
Pored njega naćera gavrana
Pa je tiho njemu besjedila:
„Barjaktaru, kukala ti majka,
Kad budemo na prvom konaku,
Turci će ti posijeći glavu
Opravit je mom nesretnom babu
No se dobro čuvaj barjaktaru!“
Pa otolen uzvrnu gavrana
Kroz svatove cura progonjaše
Svatovi joj sokak učinili,
Dok doćera cura do jenđija
Tu ustavi pomamna gavrana,
Pođe s njima cura putovati.
Idu svatn zemljom i ćenarom
Dok su bili na konaku prvom,
Svi svatovi konje razjahaše,
Na livadu ujedno padoše,
Ama neće Tomiću Mijate,
Nama jandal oćera dorina,
Pobi barjak u zelenu travu,
Pa priveza svojega dorina,
Pa razape svilena čadora,
Pod čadorom noge prekrstio,
Pa on pije lozovu rakiju,
Iz bisaga izvadi večeru,
Večerao, napio se vina.
A svatovi trudni i umorni
Svi pospaše k’o da su poklani,
Al’ ne spava Tomiću Mijate,
No se misli što će i kako će
Sve mislio, na jednu smislio,
Pa skočio na noge lagane,
A u ruku plosku privatio,
Eto ti ga zelenu čadoru,
Đe boravi Vata i jenđije,
Od čadora otkučio krilo,
A kad sjedi Vatija đevojka
Veze svilom po bijelu ilatnu,
A Mijat joj dobar veče viče,
Vata njemu zdravlje privatila;
A besjedi Tomiću Mijate:
„O, Vatijo, Turkinjo đevojko,
Spavaju li jenđibule mlade?“
Vatija mu riječ besjedila:
„Barjaktaru, one su pospale,
Jer su bule trudne i umorne,
Pa pospale k’o da su poklane!“
Mijat curi tio besjedio:
„O, Vatijo, prikladna đevojko,
Nestade mi u ploski rakije,
Pa sam doša’ i plosku donio,
Da mi uspeš lozove rakije."
Pa je plosku curi pokučio,
Cura skoči, plosku privatila,
Punu plosku rakije nasula,
Mijatu je plosku pokučila;
Mijat ploske ni rakije neće,
No za ruku privati đevojku
I ovako curi besjedio:
„O, Vatijo, Turkinjo đevojko,
Bi li curo šćela poći za me?
Da idemo zavičaju mome?“
To Vatija jedva dočekala
Pružila mu obje b’jele ruke
Oko vrata zagrli Mijata,
Još ovako njemu besjedila:
„O, Mijate, dobar barjaktare,
Raspuči mi potpete sopete
Imam dosta u sepete blaga
I lijepo moje odijelo,
Ponesi ga do konja dorina!“
A kad Mijat riječ razumio:
„Dva sepeta Mijat privatio
Donese ih do čadora svoga
Pa se natrag Mijat povratio,
Te privati Vatiju đevojku
I njezina pomamna gavrana,
Pa eto ga do čadora svoga
Barjak savi dosjede dorata
Oko sebe objesi sepete;
Cura poja njezina gavrana,
Utekoše u Hercegovinu.
Kad ujutru jutro osvanulo
Podranio beže Gopčeviću
Da obiđe Vatiju đevojku,
Je li zdravo osvanula Vata?
A kad dođo svilenu čadoru,
Kad kukaju dvije jenđibule
Kao gorske dvije kukavice!
A Gopčević njima besjedio:
„Što kukato dvije jenđibule
Šta je bilo Vatiji đevojci?“
Govore mu dvije jenđibule:
„Zlo je bilo beže Gopčeviću,
Nama nema Vatije đevojke!
Nit’ imade njezina gavrana,
Niti ima tvoga barjaktara;
Šta je bilo kazati ne znamo,
No smo sinoć mnogo trudne bile,
Pa nas jadne sanak prevario!“
Kad to začu beže Gopčeviću,
On poteže na gajtan gadaru
I pres’ječe dvije jenđibule.
Još mu ni to dosta ne bijaše
No pašama ide do čadora,
On ios’ječe dvije paše mlade.
Još mu ni to dosta ne bijaše,
No pos’ječe dvanajest kadija,
Okrenu se beže oko sebe,
Pa pogleda na četiri strane:
Nema Vate, nema barjaktara,
Za Vatom mu puče srce živo,
Pa poteže dvije zlatks male,
Sam se ubi na sred polja ravna.
Tu svatovn žalost učiniše,
Pa odoše kući kukajući,
A uteče Mijat pjevajući,
I odvede Vatiju đevojku,
Dovede je na Trusinu ravnu;
Tu je Mijat pokrstio Vatu,
Lijepo joj ime izabrao:
Od Vatije ime Anđelija,
Pa je Mijat privjenčao za se,
Hoće Srbin vesela mu majka,
Njemu majka, a meni družina
Amin Bože vazda te molimo!
Pjesma hercegovačkog guslara
Pribilježio: N. N. Hercegovac
