Ženidba bega Ljubovića (8)

Zaprosio beže Ljuboviću
Čak daleko u Zagorje ravno,
Kažu ljudi, prikladnu đevojku
U onoga Čengić-Alim-bega.
Beže prosi, bego mu je dava,
Na đevojku biljeg udario,
Darovao od zlata jabuku,
Uz jabuku burme i prstenje,
Uz prstenje stotinu cekina,
I jošt dosta potrošio blaga,
Dok darova svasti i punice,
Pa na prsten svadbu uročiše:
"Ova svadba do dvadeset dana,
"Dok se vratim stojnu Nevesinju,
"Dok pokupim birane svatove,
"Dok azuram svilu i kadivu,
"Dok nabavim zlaćene đerdane."
Otolen se beže podignuo,
Ode pravo Nevesinju svome.
Kada dođe na bijeloj kuli,
Stara njega zapituje majka:
"Jesi l’, sine, zdravo putovao?
"Jesi l’, sine, curu isprosio?
"Sebe ljubu, mene milu snahu,
"Da ti staru izmijeni majku."
Bego majci po istini kaže:
"Jesam, majko, curu isprosio,
"Na đevojku turio darove,
"I s Čengićem svadbu uročio
"Do dvadeset dana bijelijeh."
Majka sinu blagoslove dava:
"Sretnjo, sine, sretnja ti đevojka,
"Da Bog dade, u sto dobri časa,
"Da Bog dade, hairli ti bilo!"
Tako bilo, dugo ne trajalo,
Postojalo tri-četiri dana,
Mučna ga je knjiga dopanula
Od Mostara čelebi pazara,
Od Turčina Osman-barjaktara.
Ovako mu knjigu našarao:
"Čuješ, beže, čuj me, Ljuboviću!
"Ja sam đuzel curu isprosio
"U Zagorju u bega Čengića,
"Kupim svate, idem po đevojku
"U neđelju koja prva dođe.
"Pa sam čuo đe mi kažu ljudi
"Da imadeš bijesna dorina,
"Da ga takog ni u paše nema.
"Zovem tebe, beže, u svatove,
"I dovedi pretila dorata
"Da mi vodiš konja pod đevojkom.
"A po čem ti ne moga doći,
"Opremi mi slugu Useina,
"I po njemu dora osedlana,
"Nakiti ga s glave do kopita,
"Nek se znade čija je đevojka.
"Ako li mi u svate ne dođeš,
"Jal’ ne spremiš po Usu dorina,
"Zovem tebe na megdan junački
"U ravnome polju stolačkome.
"Poslušaj me, ne pogini ludo,
"E si bolan jedinak u majke.
"Ako li mi na megdan ne dođeš,
"Poslaću ti prelju i povjesmo,
"Da mi predeš gaće i košulju,
"Nek se znade da si strašivica."
Kad je beže knjigu proučio,
I kad viđe što mu Osman piše,
Spopade ga trostruka groznica,
Proli suze niz gospodsko lice,
Liju mu se tokam’ na prsima,
A stiječu za svilenim pasom.
Gledala ga ostarjela majka,
Gledala ga, pak mu govorila:
"Šta je, sine, moje milovanje,
"Odkud knjiga, munja je udrila!
"I onoga ko je nakitio!
"Usahle mu do ramena ruke!
"Te je učiš a suze proljevaš?"
Beg Ljubović majci progovara;
"Ne pitaj me, moja stara majko!
"Ova knjiga srce mi pokosi,
"Ljuta mi se guja naturila,
"Silno Ture Osman-barjaktare
"Iz Mostara, fisnula ga guja!
"Preprosi mi na silu đevojku,
"Pa me Osman zove u svatove,
"I da moga povedem dorina,
"Da mu vodim konja pod đevojkom,
"Jal’ da pošljem slugu Useina,
"Il’ da njemu na megdan iziđem.
"A ja volim glavu izgubiti,
"No pod ovom živjeti sramotom.
"Jošt mi Osman u knjizi govori,
"Ako njemu na megdan ne pođem,
"Poslaće mi prelju i povjesmo,
"Da mu predem gaće i košulju."
Ovo reče, na noge skočio
Da pripaše svijetlo oružje,
Bego paše, hoće da uzjaše,
Al’ mu ne da ostarala majka,
Zaklinje ga, da se zemlja trese,
Da se prođe kavge i megdana.
A kad viđe da joj ne pomaže,
Na prsima raspuči kavada,
A rasturi svilenu košulju,
Te je obje dojke izvadila,
Ljuboviću begu besjedila:
"Ako, sinko, ne poslušaš majku,
"Mlijeko te moje razgubalo!
"Majka nema no tebe jednoga,
"Dijete si, kukala ti majka!
"A Osman je stari megdandžija,
"Boljeg nema u sedam devleta
"U Turčina i u kaurina.
"Zdravo tvoja na ramenu glava,
"Pa čitluci i svi spahiluci,
"Boljom ću te curom oženiti,
"Boljom curom od soja boljega.
"Spremi Usa, a spremi dorina
"Za đevojku Osman-barjaktaru.
"Da Bog dade ne zagrlio je,
"No mu bilo u sto zlije časa,
"Ostala mu svadba za pričanje!"
Prepade se beže Ljuboviću,
Prepade se materine kletve,
Pa raspasa svijetlo oružje,
A doziva slugu Useina,
I nakiti svojega dorina.
Vala Bogu, vala jedinome!
Divnog konja, lješe okićena,
Po čiju li otide đevojku?
Kad Usein posjede dorina,
Proli suze beže Ljuboviću,
Te Osmana ljuto kunijaše:
«Ej, Osmane, ostala ti pusta!"
Ode Uso gorom i planinom,
Zdravo siđe u polje mostarsko.
Osman ga je s kule ugledao,
Gleda konja, a gleda junaka,
Dokle spade pod mermer avliju.
Lijepo ga Osman dočekao,
Svi svatovi stali te gledali
Ljubovića pomamna dorata.
Tu svatovi noćcu boravili,
A u jutru rano podranili,
Zaječaše sa grada topovi,
Zatutnjaše po polju hatlije,
Zaoriše pjesne i borije,
Puška puca, viju se barjaci,
Konjanici uz tamburu poju,
A pješaci grlom iza glasa,
Sve mostarsko polje prekrilili,
Nije šala tri hiljade svata.
Tako išli, u Zagorje sišli.
Divno ih je beže dočekao,
Po kulama svate razredio,
A svatovske konje u podrume;
Dava svatim’ gospocke večere,
A konjima zobi i sijena.
Kad je jutrom zora prokasala,
Zavikaše svatovski čauši:
"Na noge se, kito i svatovi,
"Azur svati, azur je đevojka,
"Ko je pješak, priteži opanke,
"Ko je konjik, priteži kolane,
"Daleko je Mostar od Zagorja,
"Zimno doba, danci okračali,
"U planini snijeg do koljena,
"Pomoriće konje i junake."
Tad begova braća dopadoše,
Izniješe gospocke darove,
Darovaše što je za kojega.
Dva mu sina ćercu izvedoše,
Dadoše je prvom barjaktaru,
Đeveri joj konja privedoše,
Te okroči dora Ljubovića,
Dadoše ga slugi Useinu.
Kada krenu sila i svatovi,
I kad do’še u Timan planinu,
Mili Bože, na svačem ti vala!
Spuštilo se nebo u oblake,
Iz oblaka munje i gromovi,
Udri šjever strašni niz planinu,
A iz neba kišu sušnježicu;
Smrče im se dobu oko podne,
Da drug druga viđeti ne može,
Smetoše se konji i junaci,
Ne poznaju staze ni bogaze,
Vjetar bije, a mećava tuče,
Rašćera ih muka po planini.
Đe j’ nesreće, tu biva i sreće,
Kad Bog hoće, niko ne razmeće,
Svi se svati s puta savrnuli,
Silni konji ispod gospodara
Popuštili dizgen na jabuke,
Smrznuti se od mećave brane,
A zaželi oči obadvije.
Ali dorat bega Ljubovića,
Dobar dorat puta zapamtio,
Pa okrenu pravo Nevesinju,
Za rep mu se Uso privatio,
Nosi curu, vuče Useina,
I planinu zdravo pregazili.
Kad su došli na vodu Sitnicu,
Progovori sluga Useine:
"Čuj, đevojko, akono si živa!
"Prebrodićeš na konju Sitnicu,
"Pro Sitnice drži se dorata,
"Odnjet’ će te mome gospodaru,
"Ni od šta se nemoj prepanuti,
"No te molim i Bogom te kumim!
"Pozdravi mi moga gospodara,
"I kaži mu da sam u životu,
"Da ga čekam kraj vode Sitnice,
"Nek me danas smrti kurtališe,
"Ako bi me zatekao živa."
Progovori sa konja đevojka:
"Useine, po tri puta brate,
"Ne šilji me danas u Sitnicu,
"Živa ti je prebroditi neću,
"Smrzlo mi se srce u njedarca,
"A umrle ruke do ramena,
"Zamrznuo jezik u vilice,
"Sad ću ođe ispustiti dušu,
"Bolje ođe nego u Sitnicu,
"Da me jedu ribe i akrepi."
Uso joj se kune i preklinje:
"Ne boj mi se, gospođo đevojko,
"Pod tobom će dorat isplivati.
"A od vode do mog bega kule
"Nema više no čerek od sata,
"Nego grabi dok si u životu."
Ovo reče, ošinu dorata
Otište se dorat u Sitnicu,
Zdravo dođe s curom na sapima.
Bože mili, čuda velikoga!
Kada dorat ugleda čardake
I bijele kule Ljubovića:
Zaleće se preko polja ravna
Kao munja živa iz oblaka,
Pa zarže što mu grlo dava,
Rekao bi zove gospodara.
Kada dođe avliji na vrata,
Avlinska su vrata zatvorena,
Rže dorat, a nogama tuče.
To začuo beže Ljuboviću,
Pa govori svojoj staroj majci:
"Rekao bi, moja mila majko,
"Da moj dorat na avliji rže."
Pa poskoči niz bijelu kulu,
I otvara na avliji vrata,
I pogleda konja pod đevojkom.
Čim ga viđe birdem ga poznade.
Al’ se beže ljuto prepanuo,
Ne zna ko je na svome dorinu,
Ni što zbori niti dušom miče,
Pa joj diže od zlata koprenu.
I kad viđe što je i kako je,
On zavika grlom i avazom:
"Blago mene jutros i dovijek!
"Evo mene moje zaručnice."
Hoće beže da je s konja skida,
Al’ pri sedlu smrzla se đevojka.
Kad se beže na nevolju nađe,
On prekida od sedla kolane,
Te privati sedlo i đevojku,
Iznese ih na tančicu kulu,
Nasloni je na meke dušeke,
A izgrnu vatru na odžaku.
A majka mu kavu pripravila,
Svake meze s mora dovezene,
Dok đevojci život prifatili,
Majka snahu među oči ljubi,
A beg pita svoju zaručnicu:
"Đe idoste, đe li izgiboste?
"Đe toliko izgibe svatova?
"Đe je mene Useine sluga?
"Al’ počinu, al’ je u životu?"
Đevojka mu po istini kaže,
Pa sa stidom begu progovara:
"Gospodaru, bego Ljuboviću!
"Stidno mi je u tebe gledati,
"A kamo li tebe besjediti,
"Al’ je muka viša nad mukama:
"Živ je tebe sluga Useine,
"Ostanuo na vodu Sitnicu,
"I tebe je ’vako pozdravio:
"Ako bi ga živa zatekao,
"Da ga voziš pro vode Sitnice,
"A da bi ga mrtva nalazio,
"Da ga kopaš u zemljicu crnu."
Kad Ljubović začu lakrdiju,
Odmah skoči ka’ da se pomami,
Pa osedla pretila dorina,
Otisnu se vodi ni Sitnici.
A kad došo vodi na obali,
I kad viđe slugu Useina,
Zove njega grlom i avazom:
"Jesi li mi u životu, slugo!?"
Usein se ozvati ne može,
No mu maše s mrtvijem rukama.
Kad ga viđe beže Ljuboviću,
Nagna hitro konja u Sitnicu,
Brzo vodu ladnu preplovio,
Te do Usa konja nagonio,
I kad viđe da je u životu,
Poljubi ga među oči crne,
Pa ga vrže za se na dorina,
Uveza ga svilenijem pasom,
Te upliva vodi u pučinu.
Taka mu je sreća priskočila,
Zdravo prošli, zdravo doma došli,
Unesoše Usa u odaju,
Te i njemu život povratiše.
To stajalo tri-četiri dana,
Te privjenča bego zaručnicu.
Boga vali, a veselje gradi,
Knjigu piše tastu i punici:
"Čujte mene, glavni prijatelji,
"Kad pođete kćeri u prvičje,
"Ne hajdete u Mostaru gradu,
"Nego hajte k meni Nevesinju.
"Ne hće cura obrečenu mužu,
"Nego mene kom sam bio suđen.