Ženidba Sibinjanin Janka
(Iz Hercegovine)
Curu prosi od Sibinja Janko,
Daleko je curu zaprosio
U Božunu gradu bijelome,
U onoga od Božuna bana.
Dok je Janko curu isprosio, 5
Tri tovara blaga potrošio,
Doklen reče: moja je đevojka,
I dade mu adet i jabuku.
Na jabuci svadbu odgodiše:
„A moj taste, od Božuna bane! 10
„Svadba naša do mjesečak dana,
„Dok ja dođem do Sibinja grada
„I pokupim na kitu svatove,
„Sve boljare, srpske poglavare.“
A veli mu od Božuna bane: 15
„O moj zete, ako budeš suđen,
„ Po imenu od Sibinja Janko!
„Kad ti staneš kupiti svatove,
„Što imadeš pod izbor junaka,
„Povedi ih u svatove, Janko, 20
„Jera valja dugo putovati,
„A moj zete pro zemlje četiri:
„Kara-vlaške i Kara-Bogdanske,
„Preko Turske i preko Arapske,
„Na granici Turskoj i Arapskoj, 25
„Vazda sjedi troglav Arapine
„Aždaja je, pak tri ima glave,
„Kažu ljudi, vidio nijesam,
„Iz jedne mu vihor vjetar puše,
„A iz druge maven plamen liže 30
„A treća mu progovara Glava;
„Pak je čuo za moju đevojku,
„Đe je cura odviše lijepa,
„Pak se veli jemin učinio,
„Da se hoće oženiti njome; 35
„I do sad je udešao svate;
„Kad udesi kićene svatove,
„On im otme lijepu đevojku,
„Pak je ljubi po godinu dana,
„Kad iziđe godinica dana, 40
„Ižljubi je i izgrdi lice,
„Pak je spremi milu babi svome,
„Da je nikad udomit' ne more;
„On je mnogoj sreću zatvorio,
„Veće gledaj što ćeš i kako ćeš!“ 45
Kad dočuo od Sibinja Janko,
To je njemu vrlo mrsko bilo,
Pak otalen polazio Janko,
Dok darova svasti i punice
I na gradu gradskog kapidžiju,
Na tovare potrošio blago.
Kud god iđe do Sibinja siđe.
A kad dođe do Sibinja grada,
Daleko ga opazila majka,
Svome sinu ode u sretanje,
Dobro mati dočekala sina,
Svome sinu dobrodošje daje:
„Jesi li se umorio sine?
„Jesi l' sebi curu isprosio,
„Sebi zlato, meni zamjenika?“
Pa prihvati konja za dizgine,
Odvede ga do bijela dvora,
On pod kulom odjaha paripa,
Uzeše se za bijele ruke
I odoše na bijelu kulu,
A mlađi mu konja prihvatiše,
Odvedoše u tople podrume.
Kad je majka dobavila sina,
Posadi ga za punu trpezu,
Donese mu vino i rakiju,
Onda pita svoga mila sina,
Je l' mu sretno putovanje bilo.
Sve on majci po istini kaže,
Kako ga je bane sjetovao...
„Što imade dugo putovati,
„Sve bismo mi lasno putovali,
„Ama valja na granicu proći,
„Na granicu Tursku i Arapsku,
„Đe no sjedi troglav Arapine,
„Te on drume i bogaze čuva
„I otima blago nebrojeno
„I u svata lijepe đevojke,
„Pak ih ljubi po godinu dana,
„Kad obljubi i izgrdi lice,
„Opremi ih milu babi svome,
„Te se nikad udomit' ne mogu;
„On je čuo za moju đevojku,
„Bogu se je jemin učinio,
„Da se hoće oženiti njome.“
Kad dočula ostarjela majka,
Ovako je govorila sinu:
„O moj sine, od Sibinja Janko,
„Ako Bog da, te Bog sreću dade,
„Mi moremo curu izbaviti,
„Dok je nama u životu Marko
„I vojvode od boja junaci;
„Ti ćeš jednu knjigu napraviti,
„Pak je šalji bijelu Pazaru
„A na ruke Relji Bošnjaninu,
„Neka Relja u svatove pođe;
„I kaži mu za Arapa, sine,
„Nek povede od boja junake.
„Da ti bude svatski starješina,
„Pametna će imat' gospodara;
„A drugu ćeš napraviti sine,
„Pak je šalji do Prizrena grada
„Tu se pravi novi namastire,
„Tu će biti vojvoda Miloše,
„Nek ti Miloš u svatove pođe,
„Jer je dobar junak za mejdana,
„Neka bude svatima vojvoda,
„A treću ćeš napraviti sine,
„Pak je šalji bijelu Topliku
„A na ruke Toplici Milanu,
„Neka Milan u svatove pođe
„I ponese krstata barjaka,
„Da imadeš glavna barjaktara;
„Četvrtu ćeš knjigu napraviti,
„Pa je pošlji u zemlju madžarsku
„A na ruke Ljutici Bogdanu,
„Neka Bogdan u svatove pođe,
„Svakom kaži za Arapa, sine,
„Nek povedu od boja junake,
„Pozovi ga na vjenčano kumstvo,
„Ako Bog da, te suđeno bude, 125
„Po zemanu, pa i na krštenju;
„A petu ćeš napraviti, sine,
„Pošalji je do Prilipa grada,
„Pobratimu Marku Kraljeviću,
„Jer je Marko mejdandžija stara; 130
„Koliko je u Arapa dlaka,
„Toliko je napravio jada
„Od crnijeh arapskijeh glava,
„I s njima se boju naučio,
„Ja sam čula, moj milosni sine, 135
„Da onakog ne ima junaka,
„Ko Arapa, što je na granici
„U Arapskoj i njegovom carstvu,
„Njega care na granici hrani,
„Te mu zemlju od Srbije čuva; 140
„On mu daje danke i harače,
„Što đe otme da pitanja nema;
„Curama je sreću zastavio
„A junacim' skele zatvorio.“
A kad doču od Sibinja Janko, 145
Onda jednu knjigu napravio,
Pak je šalje bijelu Pazaru
A na ruke Relji Bošnjaninu
I u knjigu njemu odgovara:
„Pobratime, Reljo od Pazara! 150
„Da si brže do Sibinja grada,
„Evo ti se ženim u dobri čas,
„Daleko sam curu zaprosio
„U Božunu gradu bijelome;
„Kako su me tamo sjetovali,
„Sjetovao od Božuna bane,
„Da ja curu izbavit' ne mogu
„Bez junaštva i grdnijeh rana,
„Jera valja dugo putovati,
„Preko Vlaške i preko Bogdanske;
„Tuda bismo lako prebrodili,
„Ama valja na granicu proći
„Na granicu tursku i arapsku,
„Đeno sjedi troglav Arapine,
„Curama je sreću zastavio,
„A junacim” skele zatvorio;
„Tebe Relja zovem u svatove,
„Da mi budeš svatom starješina,
„Nek imaju mudra -gospodara
„I od boja bijesna junaka,
„Kada dođe do nevolje prne;
„I povedi od boja junake!“
Onu šalje, drugu napravio,
Pak je šalje do Prizrena grada
A na ruke vojvodi Milošu
I ovako njemu odgovara:
„Pobratime, vojvoda Miloše!
„Da si brže do Sibinja grada,
„Evo ti se ženim u dobri čas,
„Daleko sam curu zaprosio
„U Božunu gradu bijelome
„U onoga od Božuna bana,
„Daleko nam valja putovati,
„Pregaziti Vlašku i Bogdansku,
„I tuda bi lako putovali
„Ama valja na granicu proći,
„Na granicu tursku i arapsku,
„Đeno sjedi troglav Arapine,
„Što ga care na granici hrani,
„Da mu zemlju od Srbije brani;
„Curama je sreću zastavio,
„A junacim' skele zatvorio,
„Pak je čuo za moju đevojku
„I Bogu se jemin učinio,
„Da se hoće oženiti njome!
„I do sad je cure otimao,
„Kad podesi kićene svatove,
„Pak ih ljubi po godinu dana,
„Kad iziđe godinica dana,
„Opremi je milu babu svome,
„Već se nikad udomit” ne more“
Kad je tako knjigu napravio,
Onu šalje, drugu načinio,
Oprema je do Toplika grada,
A na ruke Toplici Milanu;
„Pobratime, Toplica Milane!
„Eto tebi knjige šarovite,
„Da si brže do Sibinja grada,
„Evo ti se ženim u dobri čas,
„Daleko sam curu zaprosio
„U Božunu gradu bijelome
„U onoga od Božuna bana;
„Valja, pobro, dugo putovati,
„Pogaziti Vlašku i Bogdansku,
„I tuda bi lako putovali,
„Ama valja na granicu proći
„Na granicu tursku i arapsku,
„Đeno sjedi troglav Arapine,
„Što ga care na granici hrani,
„Da mu zemlju od Srbije brani,
„Poklanja mu danke i harače,
„Što otima da pitanja nema,
„Njega kažu da je junak dobar,
„To se lako izbaviti ne će,
„Bez junaštva i grdnijeh rana,
„Pak ja tebe zovem u svatove,
„Ponesi mi krstaša barjaka,
„Nek imamo glavna barjaktara,
„I povedi od boja junake.“
Onu šalje, drugu napravio,
Pak je šalje u zemlju Madžarsku,
A na ruke Ljutici Bogdanu:
„Pobratime, Ljutica Bogdane!
„Da si brže do Sibinja grada,
„Evo ti se ženim u dobri čas,
„Daleko sam curu zaprosio
„U Božunu gradu bijelome,
„U onoga od Božuna bana,
„Jera valja dugo putovati,
„Pogaziti Vlašku i Bogdansku;
„I tuda bi lasno prolazili,
„No valja nam na granicu proći,
„Đeno sjedi troglav Arapine,
„Što ga care na granici hrani,
„Da mu zemlju od Srbije brani,
„Poklanja mu danke i harače,
„Što otima da pitanja nema;
„Kad udesi svate i đevojku,
„Njima otme lijepu đevojku,
„Pak je ljubi po godinu dana,
„Kad obljubi i izgrdi lice,
„Opremi je milu babi svome,
„Već je nikad' udomit' ne more.
„Curama je sreće zatvorio,
„A junacim” skele zatvorio,
„Njemu niko odoljet" ne more,
„Nit' mu smije na mejdan izići:
„Tebe zovem za vjenčano kumstvo,
„Ako Bog da te suđeno bude,
„Po zemanu pa i na kršteno,
„I povedi od boja junake.“
Onu šalje, drugu napravio,
Pa je šalje do Prilipa grada
A na ruke pobratimu svome:
„Pobratime, od Prilipa Marko!
„Znaš li, pobro, od Prilipa Marko,
„Da nam valja dugo putovati,
„Pogaziti Vlašku i Bogdansku;
„Tuda bismo lako prohodili,
„Al” valja nam na granicu proći,
„Na granicu tursku i arapsku!
„Đeno sjedi troglav Arapine,
„Što ga care na granici hrani,
„Da mu zemlju od Srbije brani;
„Što se priča i pripovijeda,
„Da takoga ne ima junaka
„U Turćiji i njegovom carstvu,
„Poklanja mu danke i harače;
„Što đe otme da pitanja nema;
„Kad podesi svate i đevojku,
„Otima im lijepu đevojku,
„Pak je ljubi po godinu dana,
„Kad obljubi i izgrdi lice,
„Oprema je milu babi svome,
„Već se nikad udomit' ne more,
„Pak je čuo za moju đevojku
„I Bogu se jemin učinio,
„Da se hoće oženiti njome:
„Sad mi, pobro, u svatove pođi,
„Da mi budeš đever uz đevojku,
„Da mi čuvaš lijepu đevojku,
„Da Arapu ne pane u ruke;
„Meni veli ostarjela majka:
„Ti povedi Kraljevića Marka
„Koliko je u Arapa dlaka,
„Više im je Marko zad'o jada
„I crnijeh posjekao glava.“
Kad je tako knjige rasturio,
Dok se pramen magle zapodio,
Magla nije od oblaka bila,
Već od pare konjske i junačke.
A iz magle junak ispanuo,
Na sivalju k'o na gorskoj vili,
Po imenu Relja od Pazara
A za njime do dvjesta svatova,
Pazaraca od boja junaka;
Njima mlađe sprema u sretanje,
Konje vode u tople podrume
A svatove na rosnu livadu
A vojvodu na bijelu kulu.
Taman sjeli, te se odmorili
I rujna se vina napojili,
Dok evo ti vojvode Miloša
Na ždralinu k'o na gorskoj vili
I za njime stotinu svatova;
Preda nj mlađe u sretanje sprema,
Konje vode u tople podrume,
A svatove na rosnu livadu
A vojvodu na bijelu kulu.
Taman sjeli te se odmorili
I rujna se vina napojili,
Dok evo ti Toplice Milana
Na doratu k'o na gorskoj vili
A za njime stotinu svatova,
I preda nj ga mlađe opremio,
Konje vode u tople podrume,
A svatove na rosnu livadu
A vojvodu na bijelu kulu.
Taman sjeli te se odmorili
I rujna se vina napojili,
Dok evo ti od Prilipa Marka,
Lako goni bijesna šarina,
A po nisko objesio ćordu,
Sve mu sablja po kamenu zveči,
Na jabuku naslonio glavu,
Na šarinu sanak boravljaše;
Preda nj Janko mlađe opremio,
Prihvatiše debela šarina,
Odvedoše pod bijelu kulu,
Pa pod kulu odjaha parina,
Pak mu uzdu za jabuku baci,
Sam se voda i tamo i amo.
Marko ode na bijelu kulu,
Đeno sjede sve srpske vojvode,
Njima Marko božju pomoć viče,
A oni mu prihvatiše zdravlje,
Ispred njega na noge đipiše,
Do sebe mu mjesto ostaviše,
Vino piše dok se napojiše.
Tu daniše tri bijela dana,
Dok sakupi u kitu svatove,
Odmoriše konje i junake.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Udariše bubnji i svirale,
Čauš viknu, dabulana riknu:
„Na noge se, kićeni svatovi!
„Ko je konjik priteži kolane,
„Ko je pješak na noge opanke.“
Pojezdiše jedan za drugijem,
Po najprije Relja od Pazara,
A za njime Toplica Milane,
Zo Milanom vojvoda Miloše,
Za Milošem Ljutica Bogdane,
Za Bogdanom od Sibinja Janko,
A za njima Hiljadu svatova,
Za njim' osta Marko na šarinu,
Jera Marko u vojvode ne će,
Kada dođe do nevolje crne,
Da prvijem okuša junaštvo.
Kad prođoše preko zemlje dvije,
Preko Vlaške i preko Bogdanske,
Na granicu oni nastupiše,
Arap pije, ni mukajet nije,
No sejiri konje i junake;
Kad opazi Marka Kraljevića
Ni malo mu milo ne bijaše,
Ali druga biti ne mogape.
Svi prođoše kroz zemlju Arapsku,
Kud god išli do Božuna sišli.
Kad dođoše do Božuna grada, 380
Dobro ih je dočekao bane,
Ožđeldijom i dobrodošlicom,
Rasturiše jafte i konake,
Kitne svate na rosnu livadu
A vojvode na bijelu kulu. 385
A zavika od Božuna bane:
„O moj zete, Sibinjanin Janko!
„Daj đevera lijepoj đevojci?“
Marko njemu tiho odgovara:
„Ja sam, braćo, poš'o u đeverstvo, 390
„Ali sada ja đevojci ne ću,
„Đevojka je u kafezu rasla,
„Ona nije viđela junaka,
„Da se stidi i da se savija,
„Ja sad ne ću lijepoj đevojci, 395
„Ako Bog da, te suđeno bude,
„Ako bude do mejdana ljuta,
„Onda ću ja pokazat” junaštvo;
„Eto vama mog sestrića mila,
„Mog sestrića Banović Sekula, 400
„Neka ide lijepoj đevojci,
„Ja ću piti crveniku vino
„S vojvodama na bijeloj kuli.“
Sekul ode lijepoj đevojci,
Da opremi i da prstenuje. 405
Kad u jutru jutro osvanulo,
Udariše bubnji i svirale,
Čauš viknu, dabulana riknu:
„Azurala kićeni svatovi!
„Ko je konjik, priteži kolane 410
„Ko je pješak, na noge opanke!
„Da ranimo, da ne pridocnimo,
„Tuđa zemlja kalauza nema,
„Tuđi ljudi ne znamo im ćudi,
„Nama valja dugo putovati.“
A zavika od Božuna bane:
„Sabur malo, kićeni svatovi,
„Dok iziđe ručak i darovi.“
Iza toga ručak izlazio,
Darovaše, što za kog bijaše:
Starom svatu sedlo od biljura
I na njemu dva zlatna goluba,
A vojvodi od zlata jabuku;
Barjaktaru Toplici Milanu:
Barjak su mu zlatom nakitili,
Milu kumu Ljutici Bogdanu,
Na vrančića zlatnu abajiju,
S obje strane do zelene trave
I po njojzi sjajne mjesecove,
Na sapima sjajna mjesečina,
Na prsima danica zvijezda,
To je bilo od dragog kamenja;
Kraljeviću Marku na šarinu,
Dadoše mu od zlata čelenku
I niz bedru ćemerliju krivu,
Što siječe pancijer košulju,
Kad udesi oklop na junaku,
Presijeca pipke od čelika
I na glavi ćasu od čelika,
Da udari ćasu po perčinu,
Na učkur bi kriva isplivala;
Dadoše mu lijepu đevojku
I pored nje Banović Sekulu
I njega su dobro darivali:
Sjajne toke, od oke četiri
Sa savatom dragijem kamenjem.
Darovaše, što za kog bijaše. -
Pak otalen svati polaziše,
Pa dadoše Sibinjanin Janku,
Do dva rata od suvoga zlata,
Svaki valja hiljadu dukata,
I pođoše zdravo i veselo,
Odmakoše tri bijela dana,
Na Arapsku zemlju nastupiše
I Arapsku zemlju pogaziše.
Kada biše svati na granicu,
Đeno sjedi troglav Arapine,
A kod njega mrka bedevija,
Koliko se harum učinila,
Na nogam' joj četiri ćusteka,
A na glavi četiri jedeka:
A pokraj nje troglav Arapine,
Pod čadorom hladno pije vino.
Kad naljeze Relja od Pazara,
Prodire se troglav Arapine:
„Stani Relja, bosansko kopile.
„Sade valja mejdan dijeliti.“
Kad pogleda Relja od Pazara,
Prepade se, vesela mu majka!
A zavika troglav Arapine:
„Be, ne boj se bosansko kopile,
„Već ostavi gospodske darove,
„Što su tebe tamo darovali,
„Ja ti ništa učiniti ne ću.“
On ostavi gospodske darove,
Pa pobježe u jelovo granje,
Kad naljeze vojvoda Miloše,
Prodire se troglav Arapine:
„Kopiljane, vojvoda Miloše!
„Jal' ostavi gospodske darove,
„Jali meni na mejdan izidi.“
A kad viđe vojvoda Miloše,
Đe pobježe Relja od Pazara
I on baci gospodske darove,
Pa pobježe u jelovo granje.
Kad naljeze Toplica Milane.
Prodire se troglav Arapine:
„Kopiljane, Toplica Milane!
„Jal' ostavi gospodske darove,
„Jali meni na mejdan izidi.“
A kad viđe Toplica Milane,
Prepade se vesela mu majka,
Pa pobježe u jelovo granje,
A ostavi gospodske darove.
Kad naljeze Ljutica Bogdane,
Prodire se troglav Arašine:
„Kopiljane, Ljutica Bogdane!
„Ali voliš dare ostaviti,
„Ali meni na mejdan izići.“
A kad viđe Ljutica Bogdane,
Prepade se vesela mu majka,
Pa pobježe u jelovo granje,
A ostavi gospodske darove.
Kad naljeze od Sibinja Janko,
Prodire se troglav Arapine:
„Kopiljane, od Sibinja Janko!
„Al' ćeš dati dare i đevojku,
„Ali svoju sa ramena glavu?
A kad viđe od Sibinja Janko,
Prepade se, vesela mu majka,
Pa pobježe u jelovo granje,
A ostavi gospodske darove,
Tud naljeze hiljadu svatova:
Od darova bedem napraviše,
Svaki bježi u jelovo granje.
Dok naljeze Marko Kraljeviću,
Opazi ga troglav Arapine,
Pa zavika grlom i avazom:
„Oklen ti tu? krvopijo stara!
„Starinu ćeš moju zaplatiti,
„Puno si mi načinio kvara“
Kad opazi Banović Sekule,
Prepade se vesela mu majka,
Pak zavika svog daidžu mila:
„Bježi, dajko, ako Boga znadeš“
Pa pobježe dijete Sekule.
Grdan Arap da ga Bog ubije!
Pogleduju do tri glave crne,
Lice crno a oči krvave
A bijele iskezio zube;
Pomislio Marko Kraljeviću:
„Bože mili! što ću i kako ću?
„Da pobjegnem od ljudi sramota,
„A ćevojku ostavit' grehota.
„Da se nada danku bez sunašca,
„Da zatvori sreću na granici,
„Na sramotu dvanaest vojvoda,
„A najviše Marku Kraljeviću.
Đevojka mu tiho progovara:
„Moj đevere, Marko Kraljeviću!
„Ne moj mene ostaviti mlade,
„A ne boj se troglav Arapina,
„Ako ima oklop na Arapu,
„Babo ti je sablju darovao,
„Što siječe pancijer košulju
„I presjeca šipke od čelika;
„I na glavi ćasu od čelika,
„Da udari ćasu po perčinu,
„Na učkur bi kriva isplivala“
Kad dočuo Marko Kraljeviću,
Srdito je njemu govorio:
„Arapine, ukloni se s puta,
„Ja pojaši mrku bedeviju,
„Da junački mejdan dijelimo!“
A kad začu troglav Arapine,
Na tenefe odape kobilu,
Pa objesi svijetlo oružje,
A šonese džidu koštanicu,
Išćeraše u polje široko,
Vitezove konje od mejdana.
A zavika Marko Kraljeviću:
„Udri, kurvo, troglav Arapine!
„Tvoj je mejdan tvoje zazivanje“
Kakvo mu je koplje koštanica?
Na njemu je trista praporaca,
Među njima od međeda glava,
Čime plaši konje i junake
A u njojzi dvanaest piskova;
Kad poleće koplje koštanica:
Stade zveka trista praporaca,
Stade buka od međeda glave,
Stade cika dvanaest piskova,
Čim se plaše konji i junaci,
Al” se šarac poplašit” ne dade
No se svakom boju naučio,
Četujući na četiri strane,
Pak on pade na prva koljena
A na stražnje pokleknuo ključe,
Po njemu se Marko položio,
Iznad njega džida nalećela,
A Marko je rukom uhvatio,
Prelomi je na dvoje na troje,
Pa poteže svoju koštanicu,
Te on gađa troglav Arapina,
A Arap se se junak dogodio,
A kobila stara binjedžija,
Pade njemu na prva koljena
A na stražnje pokleknula ključe,
A po njoj se Arap položio,
Iza njega džida nalećela,
Arapin je rukom uhvatio,
Prelomi je na dvoje ia troje,
Pak je baci u zelenu travu.
Na njeg' Marko naćera šarina,
Dočeka ga troglav Arapine,
Pa na njega vjetar otisnuo
Sahat goni, sahat vraća u se,
A Marko se junak dogodio
A šarac je stara binjedžija,
Za crnu je zemlju prionuo,
Po njemu se Marko položio,
Ne obori njega ni parina;
Kad je njemu vjetar izdušio,
Na njega je plamen otisnuo,
A Marko je binjedžija stari,
On prekide od svile terkiju,
Pak izvadi divan-kabanicu,
Pokri sebe i konja šarina,
Ne oprži njega ni parina;
Kad Arapu oganj izdušio,
Potegoše perne buzdovane,
Buzdovanim' pera polomiše,
A balčake u travu baciše,
Prihvatiše krive ćemerlije,
Stadoše se sabljam' udarati,
Dočeka ga Marko Kraljeviću,
Odsječe mu krivu ćemerliju
Do balčaka i do desne ruke.
Kad vidio troglav Arapine,
Đe j' u Marka bolja posjeklica,
Prepade se, vesela mu majka,
Prosjeć'će mu šipke od čelika,
Ša poturi krivu ćemerliju
A na Marka naćera kobilu,
Konji im se prsim' udariše,
A Marko ga sabljom udario,
Te mu jednu odsiječe glavu,
Što mu iz nje vihor vjetar šuše;
Al” još Arap ni abera nema.
Jamiše se po pleći junačke,
S dobrijem se konj'ma rastaviše,
Pak padoše u zelenu travu,
A da vidiš crnog Arapina,
Koliko je junak na mejdanu, 635
Jedna mu je odsječena glava,
Što mu iz nje vihor vjetar puše,
Za to Arap mnogo ne pometa;
Dok je Marko srcu vatru dao,
Te Arapom o tle udario, 640
Pa poteže krivu ćemerliju,
Te mu dvije osiječe glave,
Zavalja ih niz polje zeleno,
Pa on sjede u zelenu travu.
Dok je malo život povratio, 645
On sjedio dva puna sahata,
Pak ondalen na noge đipio,
On izide na zelenu jelu,
Svakog svata po imenu viče,
Sve vojvode prve poglavice: 650
„Brže meni, moja braćo draga!
„Arap mi je dotužio ljuto,
„Ko će meni zamjeniti glavu?
„Doisto vam hoću poginuti!“
Kako koji začujaše svata, 655
Dalje bježi niz jelovo granje.
A kad doču vojvoda Miloše,
Ovako je bio besjedio:
„Na noge se, moja braćo draga!
„Pogibe nam od Prilipa Marko,
„Na sramotu hiljadu junaka.“
Pa otale povrati ždralina.
Za njim niko ne vraća paripa,
Osim jedan dijete Sekula.
Kad izašli polju na jaliju, 665
Kad tu sjedi od Prilipa Marko,
Pokraj njega jedan tulum vina,
Pak on pije crveniku vino,
Pokraj njega lijepa đevojka,
Te mu služi vino i rakiju.
A kad Marko opazi Miloša,
On ovako njemu progovara:
„Zdrav Miloše, mio pobratime!
„Stara vjero, današnja nevjero!
„Što me ovđe ostaviste sama,
„Da me ždere od Arapa tama,
„Ja bih vama vjeru založio,
„I za svakog glavu položio
„Da vas ne bih nikad ostavio,
„Dok je moja na ramenu glava.“
A Miloša izjede sramota
I on Marku tiho progovara:
„Pobratime, od Prilipa Marko!
„Ja ti ne bih danas pobjegao,
„Već pobježe dvanaest vojvoda;
„Ja pogledah Relju od Pazara,
„Kad će Relja zametnuti kavgu,
„Jali oni Toplica Milane,
„Jali oni Ljutica Bogdane,
„Al” nijedan zametnut” ne smije,
„Pak i mene izjede sramoto,
„Te pobjegoh u jelove granje.“
Ovako mu Marko odgovara:
„Hvala tebi, vojvoda Miloše!
„Kad mi se sad u nevolji nađe,
„Te povrati iz gore ždralina,
„Ti bi meni održao glavu.“
Pak skočiše, te se poljubiše,
Povratiše Banović Sekula,
Te iskuplja iz gore svatove,
Skupljao ih tri bijela dana.
Pak da vidiš od Prilipa Marka,
Koliko se junak dogodio,
On svakome otura darove,
Te iz nova dariva junake,
Svakom daje, što je čije bilo,
Pak pođoše zdravo i veselo
I odoše do Sibinja grada,
Odvedoše mrku bedeviju,
Bedeviju troglav Arapina:
Tu nađoše nebrojeno blago,
Kod Arapa hazna otvorena,
Odnesoše do Sibinja grada,
Dovedoše lijepu đevojku,
Dobaviše i popa i kuma
I za Janka curu privjenčaše,
I tu dobru svadbu zaturiše,
Svadba bila pa se rastavila,
Svaki ode zavičaju svome,
Osta Janko kod bijele kule
I sa njime gospođa đevojka.
Nek ti vele i besjede ljudi:
Da nad Markom ne ima junaka,
Kada dođe do nevolje crne.
