Ženidba Senjanin-Tadije

Vino pije sedam dženerala
Usred Senja grada bijeloga,
Među njima Ivan kapetanu,
Služi vino dijete Tadija,
Brat rođeni Ivan-kapetanu,
Zlatnom čašom i desnicom rukom.
Kad se rujna vina napojiše,
Govori mu sedam dženerala:
"O Ivane, senski kapetane,
"Što Tadiju ne kte oženiti,
"Njemu mladost u neradost prođe.
"Od nas ovde sedam dženerala
"Mi imamo sedam đevojaka,
"Neka bira koju njemu drago."
A Ivan im poče besjediti:
"Hvala vama, sedam dženerala,
"Na dobroti i na đevojkama,
"Na um imam oženit’ Tadiju,
"Baš od vaske jednog dženerala."
Tu Tadija ljuto ištetio,
Ispred brata riječ ugrabio,
I pred svima ’vako besjedio:
"A tako mi moje vjere tvrde,
"Ja se jesam Bogom proklinjao,
"I staroj se majci zatekao
"Da se drugom oženiti neću,
"No Turkinjom iz turske Krajine,
"Milom sekom Muje i Alije,
"Još Ajkunom lijepom đevojkom.
"Jali ću se oženiti njome,
"Jali njome, jali nijednome."
A kad čuo Ivan kapetanu,
To Ivanu vrlo mučno bilo,
Pa uvati dijete Tadiju,
Pa ga vuče niz bijelu kulu
Do tamnice u mermer-avliju,
Pa ga turi na dno u tamnicu.
Tu tamnuje tri bijela dana,
Kad četvrti danak osvanuo,
Dok eto ti Ivanove ljube,
Pa doziva dijete Tadiju:
"O đevere, u lednu tamnicu,
"Ne mogu te puštit’ iz tamnice."
Besjedi joj dijete Tadija:
"Bogom sestro, Ivanova ljubo,
"Ti ukradi od Ivana ključe,
"Pusti mene iz ledne tamnice.
"Sestro mila, Ivanova ljubo,
"Ti Ivanu mene ne prokaži.
"Uzmi Ivu svijetlo oružje,
"Ne ostavi pušku dževerdara."
To mu snaja za Boga primila,
Pa otide na bijelu kulu,
Ivanu se vije oko vrata,
Ukrade mu od tamnice ključe,
I oružje za dobra junaka,
Ne ostavi pušku dževerdara,
Pa Tadiju pušta iz tamnice.
Uze Tašo svijetlo oružje,
Ođede se što bolje mogaše,
A pripasa svijetlo oružje,
Pa Tadija ode u jarove,
Ivanova izvede dorina,
Pa pomenu Boga istinoga,
A posjede pretila dorina,
Oćera ga zemljom po ćenaru,
Dok Tadija na Kunaru dođe.
Na Kunaru karaula tvrda,
Na njoj ima četeres stražara.
Od Kunare do Udbine ravne
Ima ravno tridest karaula,
U svakoj je po dvadest stražara.
Tu Tadiji dobra sreća bila,
Zdravo siđe u tursku Udbinu,
Nijedna ga ne opazi straža,
Pod Mujovu prebijelu kulu.
U avliju ućera dorina,
Sretoše ga Mujagine sluge,
Pod Tadijom konja uvatiše,
I junaku riječ besjediše:
"Otkud jesi, od koga li grada,
"Što si tako junak odocnio,
"Te ti noći ideš po mjesecu?
"Ovđe Muja i Alije nema,
"Otišli su u Otoke Talu.
"Svadbu pravi od Otoka Tale,
"Sina ženi, a ćerku udaje,
"Kod kule mu niđe niko nema,
"Samo jedna Ajkuna đevojka,
"I ona se u Otoke sprema."
A Tadija poče besjediti:
"Mujo mi je Bogom pobratime,
"Ja sam gavaz Muse kapetana,
"Pa ja mome pobratimu dođo
"Da ga čekam na bijelu kulu,
"Dokle Mujo iz Otoka dođe.
"Musa me je njemu opravio."
To Tadija u riječi bjaše,
Dok se javi Ajkuna đevojka,
Pa gavazu poče besjediti:
"Đela beri na bijelu kulu!"
To Tadija jedva dočekao,
Pa eto ga na bijelu kulu,
Pa joj junak turski selam viče.
Ajkuna mu selam privatila.
Kad Ajkuna momka sagledala,
Na Tašu se ašik učinila,
Pa junaku Ajka besjedila:
"Ja bi sada najvoljela mlada
"Da si po čem od Senja bijela.
"Je l’ istina što govore ljudi
"Za Tadiju brata Ivanova,
"Da je dobar junak na mejdanu,
"A ljepši je od svake đevojke?"
To Tadija jedva dočekao,
Pa đevojci ’vako besjedio:
"Ja sam čuo istinu pravu
"Za Tadiju brata Ivanova
"Da je dobar junak na mejdanu,
"A ljepši je od svake đevojke.
"No Ajkuno, sestro Mujagina,
"Bi li počem poznala Tadiju?"
Đevojka mu na to odgovara:
"Ja bi lako poznala Tadiju.
"Naša ga je dočekala straža
"Na Kunaru visoku planinu,
"Na njega je vatru oborila,
"U desnu ga ruku obranila,
"Biljeg ima na desnici ruci."
I da vidiš Senjanin-Tadije,
On uzgrte rukav uz mišicu,
Ukaza se rana od oružja:
"Ja sam glavom dijete Tadija,
"Mio bratac Ivan-kapetana."
Kad Ajkuna riječ saslušala
Ruke šire u lice se ljube,
Uzeše se za bijele ruke,
Pa odoše u šikli odaju,
Tu gospodsku večer’ večeraše,
Pa legoše sanak boraviti.
Ljubi Tašo Ajkunu đevojku
Do zorice i bijela dana.
Tu zaspaše jedno kod drugoga,
Dok ogrija od istoka sunce.
Đe je sreća tu je i nesreća,
Dok eto ti brza konjanika
Od Otoka Koriman-ćeaja
Za Ajkunu sestru Mujaginu,
Da je vodi u Otoke Muju,
Jer je Mujo čudan sanak snio,
Đe mu voda kulu ponijela.
Odista se Turčin prepanuo,
Pa se boji Mujo od kaura,
Da mu sestru ne zarobe Ajku.
Kako dođe Koriman ćeaja
U Mujovu mermerli avliju,
Nađe dora, stoji u avliju.
Pa uzima pletenu kandžiju,
Bije ćaja dora Ivanova,
Stoji piska dora od mejdana.
To začuo dijete Tadija,
Pa u sanu na noge skočio,
U avliju doru poitao.
Odista se Tašo prepanuo,
Đe ga zasta danak u Udbinu,
Kad Tadija ćaju sagledao,
Ovako mu riječ besjedio:
"Ne, Turčine, šinula te guja!
"Ne udri mi dora od mejdana,
"Dorat ima svoga gospodara."
Pa potrže zlatku od pojasa,
Na Turčina vatru oborio,
Obadve mu noge prelomio,
Pade ćaja u mermer-avliju.
U tom stiže Ajka sa čardaka,
Pa pretila posjedoše dora.
Besjedi joj dijete Tadija:
"Drž’ se dobro, sestro Mujagina,
"Da te vjetar ne ponese mladu
"Od Tadije i konja dorina.
"Šta ne leti i ne nosi krila,
"Ništa dora sastići ne more."
Pa pobježe niz tursku Udbinu.
Kada Turci to čudo vidješe,
Pripališe šibe i lubarde,
Aber ode na četiri strane.
Čuo Turčin u Otoke Mujo,
Pa se Turčin jadu dosjetio.
To je čulo tridest karaula,
Na Kunari karaula tvrda,
Pa stražari na noge skočiše,
Dočekaše od Senja Tadiju,
Na junaka vatru oboriše.
Svaka redom dočeka ga straža.
Dokle prođe tridest karaula,
Osamnaest zadobio rana,
Na doratu dvadest i šest rana.
Ni to Tašo ni abera nema,
No da vidiš jada iznenada,
Dočeka ga četerest stražara
Od Kunare s karaule tvrde,
Pa na Tašu vatru oboriše.
Tu Tadiji loša sreća bila,
Četrdeset zadobio rana,
Zadobio rana od šišana;
Na doratu šeset i četiri.
Ne bi Tašo glavu unosio,
Da ga dorat nije iznosio.
Kada Turci čudo sagledaše,
Sakupi se serat i krajina.
U tom stiže Mujo i Alija
I sa njima od Otoka Tale,
Pa golemu podigoše vojsku,
Podigoše s karaula straže.
Svi su Turci makul učinili,
Da ćeraju tragom za junakom,
Jer ga rane osvojiše grdne,
Da mu rusu posijeku glavu.
A Tadiju rane osvojile,
Pa Ajkuni bio besjedio:
"Dušo moja, Ajkuna đevojko,
"Mene rane osvojile grdne,
"Pa ne mogu jati na doratu.
"Dušo Ajko, lijepa đevojko,
"Zanesi me ukraj druma puta.
"Od mene ti Bogom prosto bilo,
"Uzmi moga pretila dorina,
"Pa se vrati u tursku Udbinu,
"Mujo će te dobro dočekati,
"Kad sagleda Ivova dorina.
"Kaži, dušo, da si prevarena,
"Nikad tebe prekoreti neće."
Kad Ajkuna sasluša Tadiju,
Proli suze niz bijelo lice,
Pa Tadiji poče besjediti:
"O Tadija, srce iz njedara,
"Zaista te ostaviti neću,
"Dok ti čujem u kostima dušu."
Pa odsjede od konja dorina,
Uze Taša na bijele ruke,
Pa ga spušta na zelenu travu.
Tu Tadija kosti odmorio,
Pa đevojci riječ besjedio:
"O Ajkuno, moja draga dušo.
"Uzmi dizgin od konja dorina,
"Zaturi mu sedlu na unkašu,
"Ošini ga trostrukom kandžijom,
"Neka ide Senju bijelome,
"Da dorata ne odvedu Turci,
"Rane su me osvojile grdno,
"Ne mogu se držat’ na dorinu.
"Ako ćeš me poslušat’, đevojko,
"Ovđe znadem zelenu livadu,
"Kraj livade kamenu pećinu,
"Unesi me u lednu pećinu,
"Da mi Turci ne sijeku glavu.
"Dokle dorat u Senje otide,
«Turci oće stići na livadu,
"Trag će naći od Udbine Turci,
"Jer sve krvca kaplje po kamenu."
A đevojka posluša Tadiju,
Pa doratu dizgin zaturila,
A pusti ga Senju bijelome.
Uze Taša na bijele ruke,
Pa Tadiju nosi uz planinu,
Dok dođoše na rosnu livadu,
Pa s livade u lednu pećinu.
Otpasa mu muhadem pojasa,
Izvadi mu svijetlo oružje,
Ras’ječe mu svilu i kadivu,
Uteže ga što bolje mogaše.
Malo stalo za dugo ne bilo,
Dok stigoše uz planinu Turci,
Drumom gone konja i junaka,
Mlazi krvi stoje po kamenu;
Đe je Tašo odjao dorina,
Tu je lokva krvi ostanula.
Mnoga stiže sila i ordija,
Udbina se listom podignula.
Kod lokve se iskupiše Turci,
Pa među se vijeć’ vijećaše,
I ovako Turci besjediše:
"Tadija je beli u planinu,
"A dorat je Senju otišao.
"Da bi vlaše konce zaturilo,
"Ostalo je u goru zelenu,
"No skočite da ga potražimo."
Nije šala sila i ordija,
Po krvi su naodili traga
Do livade i ledne pećine,
Svi viđoše da je u pećinu.
Po livadi tabor postaviše,
Oganj vatre žive naložiše,
Pa uz vatre kafe pristaviše,
Pa među se makul učiniše
Da oprave nekoliko druga
Da uvode kamenu pećinu.
To rekoše, pa se poslušaše,
Kroz ordiju pustiše telala.
Telal viče i tamo i amo:
"Nije l’ majka rodila Turčina,
"Da uvodi ledenu pećinu,
"I uvati vlaa u pećinu,
"Ali vlau posiječe glavu,
"Daje Mujo stotinu dukata,
"Sve oružje što je kod Tadije,
"I Ajkunu sestru za ljubovcu."
Tu se junak naći ne mogaše
Da otide u lednu pećinu,
I Tadiji posiječe glavu.
Dok eto ti četiri Turčina,
Dva Kodrića i dva Atlagića,
Sva četiri oće na pećinu.
Airli im dovu izučiše,
Na pećinu Turke opraviše.
A to viđe Ajkuna đevojka,
Pa kazuje Senjanin-Tadiji,
Koji Turci idu na pećinu.
A Tadija ’vako besjedio:
"O Ajkuna, šinula te guja!
"Podigni me na bijele ruke,
"I dodaj mi pušku dževerdara."
Kad đevojka sasluša Tadiju,
Diže Taša na bijele ruke,
Dovati mu pušku dževerdara.
Tadiji su salomljene ruke,
A težak mu puška dževerdaru,
Ne može ga držat’ na rukama,
Pa đevojku sjetuje Tadija,
Kako valja s puškom upravljati:
"Ti se, dušo, nemoj prepanuti,
"Sva četiri oćeš pogubiti."
Dok Tadija u riječi bjaše,
U tome se pomoliše Turci,
A đevojka pušku namjestila,
Dževerdaru dade vatru živu.
Dobra puška vatru privatila,
Sva četiri zemlji oborila.
A đevojka na age skočila,
Svoj četiri ugrabi oružje,
I unese u pećinu Tašu.
Glasa dade na četiri strane,
Ona bere litru tučenika
I četiri zrna livenika,
A suviše dvanaest sačama,
Svaka sačma po dvanaest drama.
To su čule četiri planine,
Bukovica i Oraovica,
Velebiću i Prolom planina,
I čulo se Senju bijelome.
Bješe Ivo na bijelu kulu,
Pa poznade svoga dževerdara.
Skoči junak na noge lagane,
Pa potrča na lednu tavnicu.
Od tavnice otvorena vrata,
U tamnicu niđe niko nema.
Dok dotrča vjerena ljubovca,
Gospodaru Ivu progovara:
"Puštila sam đevera Tadiju,
"Otišo je u tursku Udbinu."
Kad to začu Ivan kapetanu,
Udari se rukom po koljenu,
Pa zapali zelenu lubardu,
Aber daje po Senju bijelu.
A Senjani od boja junaci
Svakad drže konje osedlane,
Osedlane i naoružane,
Pa gotove konje posjedoše,
U planinu naglo poitaše,
Pred svijema Ivan kapetane,
Za njim ide trista konjanika,
Dok dorata konja susretoše.
A kakav je dorat od megdana,
Sav je dorat u krv ogreznuo
Sa vrh glave do zelene trave.
Uze Ivan pletenu kandžiju,
Pa dorata konja udaraše,
I ovako njemu govoraše:
"Aj dorate, pust mi ostanuo!
"Da mi mjesto u planinu kažeš,
"Đe si brata ostavio moga.
"Stade vriska dora od mejdana.
Konj bijaše ama znadijaše,
Pa se natrag uz planinu vrati,
Dokle mjestu u planinu dođe,
Đe Tadiju bješe ostavio.
Stade dorat kod krvi junačke.
Tu zelena trava povaljata,
Po travi je krvca poškropata.
Svi Senjani očima vidješe,
Da j’ izišla sila i ordija,
Trag je našla Senjanin-Tadiji,
I sa tragom vojska polazila.
Svi Senjani konje odsjedoše,
Zavedoše ukraj druma puta,
Svezaše ih za jele zelene.
Na livadu rosnu izlaziše,
Tu vidješe silu i ordiju,
Đe su Turci tabor učinili,
Kod pećine stražu postavili.
Kad to viđe Ivan kapetane,
Tu Senjane razredi junake.
Tad da ti je čudo sagledati,
Kad Senjani složno udariše,
Pa na Turke vatru oboriše.
Odma duge puške poturiše,
Potegoše plamene andžare,
Nož sijeva, krv se prolijeva.
Bože mili, čuda velikoga!
Neki viče: kuku meni, majko!
Neki kaže: jao meni, druže!
Neki brate uz dolinu struže.
Razgone ih od Senja Senjani
Baš ko vuci prebijele janjce.
Od Turaka živa oka nema
Da uteče u tursku Udbinu.
Tu Senjani dobro zadobiše,
Malo ih bješe ranjenije,
Izeše im konje i oružje.
Pa sjedoše po zelenoj travi,
Među njima Ivan kapetane.
Poče Ivan riječ besjediti:
"Ko otide u lednu pećinu,
"Pa mi brata u životu kaže,
"Evo njemu od zlata čelenka,
"I daću mu stotinu dukata."
A Tadija rane bolovaše,
Pa đevojci ’vako govoraše:
"A đevojko, sestro Mujagina,
"Idi mlada u rosnu livadu
"Mome bratu Ivan-kapetanu,
"Pa mu jade za Tadiju kaži.
"Ivan jeste srca milostiva,
"Neće tebe nigda prekoreti,
"No te oće, dušo, darivati."
Đevojka ga itro poslušala,
Po otide u rosnu livadu
Baš Ivanu sensku kapetanu,
Pred Iva se smjerno poklonila,
Pa ga ljubi u skut i u ruku.
A veli joj Ivan kapetane:
"O Ajkuno, lijepa đevojko,
"Oćeš li mi dobre kazat’ glase
"Za Tadiju mila brata moga,
"Da li su ga pogubili Turci?"
A Ajkuna Ivu odgovara:
"O Ivane, senski kapetane,
"Zazor mi je u te i gledati,
"A deila s tobom besjediti.
"Ja te molim kao kapetana,
"Nemoj mene prekoreti, Ivo,
"Jer se oću mlada objesiti,
"Ili oću u vodu skočiti.
"Tadija je malo u životu,
"Grdne ti je rane dopanuo."
A Ivan je rukom zagrlio:
"Ti se ne boj, moja snao draga,
"Ako umre dijete Tadija,
"Kunem ti se Bogom istinijem
"Nikad tebe prekoreti neću,
"A oću te, snao, udomiti,
"A i sretnu tebe postaviti."
Pa se maši u džepove rukom,
Te izvadi dva prstena zlatna,
Na njima su dva kamena draga,
Baš valjaju dva careva grada.
Đevojka se Ivu poklonila,
U desnu ga ruku poljubila,
Pa mu sjede u desno koljeno,
Sve mu kaza šta je i kako je.
Onda Ivo na noge skočio,
Pa odoše u lednu pećinu,
Na livadu izniješe Taša.
Besjedi mu Ivan kapetane:
"O Tadija, brate od matere,
"Jesu li ti rane za vidanje,
"Možeš li mi, brate, preboljeti,
"Da dobavim od mora ećima,
"Da ti vidam tvoje rane grdne?"
A Tadija bratu progovara:
"Grdne su me rane osvojile,
"Tek mi srce dovatile nisu.
"Ne mogu ti ništa besjediti,
"No dobavi od mora ećima."
Kad to čuo Ivan kapetane,
Razapeše prebijelo platno,
Pa na platno turiše Tadiju,
Od Turaka šićar pokupiše,
Pa odoše Senju bijelome,
Dobaviše od mora ećima,
Pa vidaju Senjanin Tadiju.
Vidaše ga za godinu dana,
Dok izvida Senjanin-Tadiju.
Pokrstiše Ajkunu đevojku,
Lijepo joj ime nađenuše:
Od Ajkune Milica đevojka,
A Milica Tašu suđenica.