Ženidba Popovića Stojana

Zaprosio Popović Stojane
Na daleko lijepu đevojku,
U pitomu Mletku Latinskome,
U Mletačkog kralja Mijaila,
Prsten stavlja, svadbu ugovara:
Dok otide dvoru bijelome
I pokupi kićene svatove.
Dok on dade prsten i jabuku,
Potrošio tri tovara blaga;
Dok dariva svasti i punice,
Dade Stojan hiljadu dukata
Kralj Stojanu tiho govoraše:
"O moj zete, Popović-Stojane!
"Kupi svata, koliko ti drago,
"Po đevojku, kadgođ tebe drago;
"Al' čuješ me, Popović-Stojane!
"Nemoj vodit' Srba u svatove,
,Jer su Srbi teške pijanice,
"A u kavzi kavgadžije ljute,
"Opiće se, zametnuće kavgu,
"Pa je teško kavzi dževap dati
"U Latinskom Mletku pletetenome;
"Već povedi Grke i Bugare."
A to sluša gospoja kraljica,
Pogledala malo na Stojana,
Pogledala, pa se nasmjenula.
Opremi se Popović Stojane,
Pa on ode dvoru bijelome,
U putu ga knjiga dostignula
Od punice đevojačke majke:
"O moj zete, Popović-Stojane!
"Ti ne vodi Grka ni Bugara,
"Već sve zovi Srbe u svatove:
"Latini su stare varalice,
"Bojati se kakve prijevare."
Kad Stojanu taka knjiga dođe.
Zamisli se Popović:Stojane,
U toj misli svome dvoru dođe.
Pred njeg' stara išetala majka,
Ruke šire, u lica se ljube,
Stojan majku u bijelu ruku;
Pita majka Popović-Stojana
"Da moj sinko, Popović-Stojane!
"Jesi l' mene putovao mirno?
,Jesi l' mene snahu isprosio,
"Mene snahu, sebe vjernu ljubu?"
Progovori Popović Stojane:
"Mirno sam ti, mati, putovao,
"I tebe sam snahu isprosio,
"Tebe snahu, mene vjernu ljubu,
"Tri tovara blaga potrošio,
"Osim toga hiljadu dukata
"Dok darivah svasti i punice
"Jošte kralju mene govorio.
"Da ne vodim Srba u svatove,
"Već da vodim Grke i Bugare,
"U putu me, mati, knjiga stiže
"Od punice đevojačke majke,
"Da povedem Srbe u svatove.
"Sjetuj mene, moja stara majko!
"Koje sada bolje poslušati?"
Stara majka besjedi Stojanu:
"Bolje, sinko, đevojačku majku.
"Latini su varalice stare.
"Kuma kumi od Budima kralja,
"Starog svata Mandušića Vuka,
"A vojvodu od Sibinja Janka,
"A čauša Relju Krilaticu,
"Barjaktara Miloš Obilića,
"A đevera Kraljevića Marka,
"A ostale koga tebe drago,
"Pa se ne boj prijevare, sinko."
Stojan svoju poslušao majku:
Gradi knjige na četiri strane,
Te sakupi kićene svatove,
Skupi Stojan hiljadu svatova:
Kuma kumi od Budima kralja,
Starog svata Mandušića Vuka,
A vojvodu od Sibinja Janka.
A čauša Relju Krilaticu,
Barjaktara Miloš-Obilića,
A đevera Kraljevića Marka.
Pa odoše Mletku Latinskome.
Kad su došli Mletku Latinskome,
Lijepo ih kralju dočekao:
Konje vode u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri-četiri dana
Dok s' odmore konji i junaci.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Povikaše kićeni čauši:
"Hazurala, kićeni svatovi!
"Kratki danci, a drugi konaci,
"Zeman dođe, treba putovati "
Tad' iziđe kralju od Mletaka
I iznese gospodske darove:
Kumu daje od zlata košulju,
Starom svatu od zlata siniju,
A vojvodi od zlata jabuku,
A čaušu koplje koštunicu,
A Milošu sablju okovanu,
Kraljeviću tešku topuzinu,
Još mu daše kolja i đevojku:
"Eto, Marko, konja i đevojke
"Do bijela dvora Stojanova,
"Predaj njemu lijepu đevojku."
Digoše se kićeni svatovi,
Lijepo ih kralju ispratio,
Sve svatove redom darivao,
Kog jaglukom, koga baščalukom.
Otidoše zdravo i veselo,
Primiše se brdu na planinu.
Kad izišli brdu na planinu,
Sjedi Junak kraj druma široka,
Pa njemu je čudno odijelo:
Vas u srmi i u čistom zlatu,
Teško ga je poklopilo perje,
Pobratime, do zelene trave,
Nešto mu se crni preko zuba
Kolik' jagnje od pola godine,
Sjaju mu se toke kroz brkove,
Kao jarko kroz goricu sunce,
Žute mu se noge do koljena.
Pobratime, u čistome zlatu,
Pokraj njega leži topuzina,
Preko krila koplje ubojito
A o bedri sablja okovana;
Pije junak crveniku vino,
Služi mu ga iz gorice vila
Desnom rukom i čašom od zlata,
A lijevom meze mu dodaje.
Kad naljeze kita i svatovi,
Skoči junak na noge lagane,
Pa govori kralju od Budima:
"Dajde more, od Budima kralju!
"Baci, kume, od zlata košulju,
"Što su tebe tamo darivali."
Dade kralju, riječ ne učini
Kralju prođe, r naljeze Vuče,
Zaiska mu siniju od zlata,
Dade Vuče, riječ ne učini.
Tad' naljeze od Sibinja Janko,
Zaiska mu od zlata jabuku,
Dade Janko, riječ ne učini.
Al' sto ti Relje Krilatice,
Zaiska mu koplje koštunicu,
Dade Relja, riječ ne učini.
Tad' naljeze Miloš od Pocerja.
Zaiska mu sablju okovanu,
Šćaše Miloš izvaditi kavgu,
Al' družina viknu na Miloša:
"Podaj sablju, ne zameći kavge."
Dade Miloš sablju okovanu
Al' eto ti Kraljevića Marka
I on vodi konja pod đevojkom,
Stade junak njemu besjediti:
"Dajde more, Kraljeviću Marko!
"Dajde, more, konja i đevojku,
"Što su tebe tamo darivali."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Pobratime, džine od Latina!
"Konj moj nije, a đevojka tuđa,
"A mene su, brate, darivali,
"Darivali teškom topuzinom,
"I ja ću je tebe pokloniti."
Više džine upitati ne šće,
Već on pođe konja da uvati,
Da uvati konja pod đevojkom,
Marko skide tešku topuzinu,
A zavara oči Latininu,
Pa on manu teškom topuzinom
Latinina među oči crne,
Oba oka njemu iskočiše,
A dopade Kraljeviću Marko,
Pa od džina odsiječe glavu,
Skide s njega đuzel odijelo,
Pa uzima gospodske darove,
Svatovima dare povratio:
Kumu dade košulju od zlata,
Starom svatu od zlata siniju,
Vojevodi od zlata jabuku,
A čaušu koplje koštunicu,
A Milošu sablju okovanu,
Osta Marku teška topuzina.
Otidoše kićeni svatovi
Ode Marko gorom pjevajući,
Osta džine nogom kopajući.