Ženidba Petra Latinina s vilom

* * *

Ženidba Petra Latinina s vilom

Pohvali se Petre Latinine,
Pred junacim' ukraj sinjeg mora,
Da se drugom oženiti neće,
Već bijelom nagorkinjom vilom,
Kad junaci riječ razumjeli, 5
Na to mu se svaki nasmijao:
»Nu budale Petra Latinina,
Da on uzme nagorkinju vilu!«
To je Petru vrlo mučno bilo,
Pa pritegnu na noge opanke, 10
A priprti torbu obramicu,
Pa on ode brdu uz planinu,
Do jezera do vode studene,
Đe s' kupaju nagorkinje vile,
Dobra mu je sreća priskočila, 15
Kad on dođe vodi i jezeru,
Al' se kupa nagorkinja vila,
Pokraj vode ostavila krila,
Privuče se Petar Latinine,
Ukrade joj krila i okrila, 20
Namah pođe dvoru bijelome,
A za njime zapristala vila,
Nema čime da poleti vila,
Ovako je Petru govorila:
»Bogom brate, Petre Latinine, 25
Daj ti meni krila i okrila,
Ja Ьu tebi vilenskoga bilja,
Koje bilje svaku ranu vida,
I tebi ću na pomoći biti,
Kad ti bude do nevolje ljute.« 30
A to Petar ni slušati neće,
Već on ide dvoru bijelome,
A za njime nagorkinja vila,
Kad on dođe dvoru bijelome,
Sakri njojzi krila i okrila, 35
Pa je vjenča sebi za ljubovcu,
Lijep porod izrodio s njome,
Sve sinova devet sokolova,
Kad prvoga oženio sina,
Moli mu se nagorkinja vila,: 40
»Gospodare, Petre Latinine,
Živo tebi svo devet sinova!
Daj ti meni krila i okrila,
Da ja siđem kolu i đevojkam,
Da okrenem kolo naokolo, 45
Uzmi opet krila i okrila?«
A Petar joj tiho govorio:
»Evo tebi božja vjera tvrda!
Kad iženim svo devet sinova,
Kad oženim i najmlađeg sina, 50
Najmlađega od godine Žarka,
Daću tebi krila i okrila,
Igraj kolo koliko ti drago.«
Tako stade devet godin' dana,
Iženiše svo devet sinova, 55
I najmlađeg i najmilijega,
Onda reče nagorkinja vila:
»Kamo, Petre, božja vjera tvrda?
'Oćeš dati krila i okrila?«
Žao Petru kletav prestupiti, 60
Pak joj dade krila i okrila,
Kad se vila dobavila krila,
Đevojačko kolo raskinula,
Okrenula kolo naokolo,
Pak se izvi nebu pod oblake, 65
Procvilješe do devet sinova,
Zaplakaše devet nevjestica:
»Nemoj naske ostaviti, majko,
Povrati se jatu sokolova?«
Progovara vila iz oblaka: 70
»Dokje meni visa i oblaka,
Za nikakva ne marim junaka,
A za Petra moga vjerenika.
Ko za groblje tursko pokraj puta!«^[1]
Kad to začu Petre Latinine, 75
Planu junak kano vatra živa,
Pak prihvati ubojitu str'jelu,
Koju su mu poklonile vile,
Kad su s njime na sastanku bile,
Okernu je nebu u visine, 80
Ustrijeli vilu u oblaku,
Pade vila u zelenu travu,
Pak joj Petar o'siječe glavu.
Kad viđeše sve ostale vile,
Što uradi Petre Latinine,
Oboriše iz oblaka str'jele, 85
Pogodiše Petra Latinina,
Petar pade u zelenu travu,
Pokraj vile, nesuđene druge,
Nek je junak pokraj svoje ljube.

---

Reference

1. Što naš narod mrzi na tursko groblje ima pravog uzroka, sa gledišta svoga milog zdravlja. U samom Sarajevu, što kud, tursko groblje zauzima treći dijo varoši, jer svaki muslomanac ko pa se napose, nikad dvoje zajedno. Ta neurednost češće porađa različie boleštine. A šta tu ne biva u izvanrednim bolestima? Ne može čvojek pre'staviti sebi kakav je užasan strah zacario se bio nad sarajev. stanovnicima 1866. god. kad je azijatska morija (kolera) po 50 prorokovaca na dan povaljivala, i ovi ko pali e kroz varoš, po danu, na pogledu naroda. Taj glupi običaj tako je zastrašio narod da se čaršija zatvorila, ulice opustile, čeljad su padala kao 'tice sa grane, u času žestoke oluje. U tak'oj zarazi unosili su mrtvace u džamije i crkve; 'odže s munara derale su se danju i noću; hrišćansko sveštenstvo sprovodilo je litiju kroz ulice, da prestane morija, a ona je još žešće pobjesnjela, vanredna sveštena sredstva umnožila su strah usplahirenih duhova, pa su veće žrtve padale, mlogi su umrli, kojima i ne bijaše namijenjeno tad umrijeti. Tad i tu strah je bio carživota.
        Sarajevo je po svom položaju mjesto divno i zdravo, a koliko ne bi bilo zdravije da se na pol>e iznese tursko grobll? Kud bi trebalo zasaditi pitomu goru, kao na biogradskom Kali-mejdanu, za prijatno i ugledno šetalište, tuda se širi bezgranično tursko groblje. Tak'a je ista čistoća i u Mostaru pa i u ostalim varošima sjedinjenih pokrajina Bosne i Hercegovine pod neograničenom silom.

Izvor

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 565-567.