5
Ženidba Nesijević Jova
Zaprosio Nesijević Jovo
Na daleko lijepu đevojku,
Zaprosio i dadoše mu je.
U koji je danak isprosio,
Utaj isti u čaršiji pođe;
Pratili ga po čaršij' jarani,
Šetali se i posmijevali:
„Beg Jovan beg, čestito ti zlato!
„Zaludu ti sretno i čestito,
„Bevojka je u ob' oka sljepa.“
Šuti Jovo, ništa ne govori,
Već otidedvoru bjelome;
Na vratim ga susretala majka:
„Što je Jovo, moje milovanje!
„Što si nešto sjetno, neveselo?
„Prođi me se, moja stara majko!
„Mnom se šale po čaršij' jarani,
„Daje moja slijepa đevojka.“
Majka Jovu riječ progovori:
„Muč', ne luduj, moj sine Jovane!
„Mani su ti svi tvoji jarani,
„Što jetvoja lijepa đevojka;
„No ti kupi kićene svatove,
„Te ti hajde po tvoju đevojku.“
Stade Jovo kupiti svatove,
Mlade momke prije neženjene,
Dobre konje prije nekovane;
A Jovan se na kuli opremi,
I odoše svati po đevojku.
Kad su došli svati u đevojke,
Povedoše konje u podrume,
A svatove na bijeloj kuli,
BegJovana u šikli odaju.
Dvije su mu izlazile šure,
Te govore begu Jovan begu:
„O naš zete, čelebija Jovo!
„Što j' istina, pravo ćemo kazat”,
„Đevojka t' je u ob' oka sljepa.“
Beg Jovan beg njima odgovara:
„Fala Bogu, moja braćo draga!
„Vodiću je, ostavit' je neću.“
Tu su svati noćcu prenoćili.
Kad svanulo i granulo sunce,
Zavikaše svatovski čauši:
„Azur svati, azur je đevojka!
„Kratki danci, a dugi konaci,
„Kaloviti drumi kroz planinu,
„Tuđi ljudi, neznamo im ćudi.“
Pa odoše zdravo i veselo.
Kad su bili malo naprijeda,
Al' se vila iz oblaka svila,
Đevojki se pod al duvak svila,
Pa govori na konju đevojci:
„Daj đevojko bega Jovan bega,
„Da tidadem očinjega vida.“
„Ne moj vilo po Bogu sestrice!“
Kad su bili malo naprijeda,
Al' se vila iz oblaka svila,
Đevojci se pod al duvak svila:
„Daj đevojko ručnoga đevera,
„Da ti dadem očinjega vida.“
„Nemoj vilo po Bogu sestrice!
„Nema majka no njega jedinka.“
Kad su bili malo naprijeda,
Al' se vila iz oblaka svila,
Đevojci se pod al duvak svila:
„Daj đevojko konja ispod sebe,
„Da ti dadem očinjega vida.“
„Hoću vilo po Bogu sestrice!
„Kaddođemo dvoru bijelome,
„Ja ću sjati, ti ćeš uzjahati.“
Kad su došli pred bijeledvore,
Ona sjala, vila uzjahala,
Vila curi oči povratila.[1]
Uze Jovo na rukeđevojku,
Izneseje na bijelu kulu,
Pa jojdiže puli duvak s lica.
Sinu lice ka' na gori sunce,
Crne oči dva draga kamena,
Obrvice morske pijavice,
Bjelo čelo sjajna mjesečina.
Kadto viđe čelebija Jovo,
On zavika iza svega glasa:
„Blago mene jutros i dovijek!“
TeJovan beg vilu sestrimio,
I silnejoj dare darovao.
