Ženidba Milića barjaktara

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Ženidba Milića barjaktara je narodna epska pesma pretkosovskog ciklusa.

Mili Bože, čuda velikoga!
Kad se ženi Milić barjaktare,
On obiđe zemlju i gradove
Od istoka pake do zapada,
Prema sebe ne nađe đevojke:
Glavit junak svakoj manu nađe;
Ženidbe se proći hotijaše;
No da vidiš čuda iznenada!
Jedno jutro u svetu neđelju
Poranio Milić barjaktare
Na jutrenje Milješevci crkvi,
Pred crkvom ga namjera namjeri
Na junaka vojvodu Maletu
Od bijela Kolašina grada,
Pa govori vojvoda Maleta:
„Oj Boga ti, Milić-barjaktare!
Ti obiđe zemlju i gradove
Od istoka pake do zapada,
A po ćudi ne nađe đevojke,
No ti hoću jedno čudo kazat’:
Eno za te ljepote đevojke
U Zagorju ukraj mora sinja,
U onoga Vida Maričića;
Čudo ljudi za đevojku kažu:
Tanka struka, a visoka stasa,
Kosa joj je kita ibrišima,
Oči su joj dva draga kamena,
Obrvice s mora pijavice,
Sred obraza rumena ružica,
Zubi su joj dva niza bisera,
Usta su joj kutija šećera;
Kad govori ka’ da golub guče,
Kad se smije ka’ da biser sije,
Kad pogleda, kako soko sivi,
Kad se šeće kao paunica;
Pobratime, sva ti je gizdava,
Daleko joj, vele, druge nije.
A Vide je krasan prijatelju,
Prema tebe, prema doma tvoga;
Sva je slika, mio pobratime!
A i Vidu nije za te krivo,
Bez riječi daće ti đevojku;
Nit’ je prosi ni jabuke daji,
Već ti kupi kićene svatove,
Pak ti idi Vidu po đevojku.“
Tome Milić odmah kail bio,
Pa iz crkve ode dvoru svome,
Te on kupi kićene svatove
Po svoj Bosni i Hercegovini,
I po Župi i Kotaru ravnu;
Sve junake mlade neženjene,
Dobre konje prije nejahane:
Kuma kumi Janković-Stojana,
Starosvati Pivljanina Baja,
A đeveri Mandušića Vuka.
Kad je Milić svate sakupio,
Diže svate, ode po đevojku.
Kad su bili prem’ Vidovu dvoru,
Na pendžer se Vide naslonio,
Pa kad viđe kićene svatove,
Sam je sobom Vide govorio:
„Mili Bože, lijepijeh svata!
Čiji li su, kud će po đevojku?“
U riječi, koju besjedio,
Pred dvore mu svati dojezdiše,
Đuvegija riječ prihvatio:
„Mili taste, Vide Maričiću!
Moji svati sa Hercegovine,
Potegli smo na boga i sreću
A po tvoju šćeru Ljeposavu.“
To je Vidu vrlo milo bilo,
Pa podviknu svoje vjerne sluge:
„Sluge moje, otvarajte vrata:
Svatovima konje privatite,
Vodite ih u podrume donje,
Mile goste na bijelu kulu.“
Gospodara sluge poslušaše,
Otvoriše na avliji vrata,
Pod gostima konje privatiše,
Konje vode u podrume donje,
Mile goste na bijelu kulu.
Poštu čini Vide Maričiću,
Časti svate tri bijela dana,
Dok navrši, što je kome drago;
Kad četvrto jutro osvanulo,
Dva su brata sestru izvodila,
Ja kakva je cura Ljeposava!
Kroz marame zasijalo lice,
Svatovima oči zasjenile
Od gospodskog lica i ođela;
Svi svatovi nikom ponikoše,
I u crnu zemlju pogledaše,
Ja od čuda lijepe đevojke.
No govori curi đuvegija:
„Oj punice, đevojačka majko!
Ili si je od zlata salila?
Ili si je od srebra skovala?
Ili si je od sunca otela?
Ili ti je Bog od srca dao?“
Zaplaka se đevojačka majka,
A kroz suze tužno govorila:
„Mio zete, Milić-barjaktare!
Niti sam je od zlata salila,
Niti sam je od srebra skovala,
Niti sam je od sunca otela,
Veće mi je Bog od srca dao:
Devet sam ih takijeh imala,
Osam ih je udomila majka,
Nijedne ih nije pohodila,
Jer su jadne roda urokljiva,
Na putu ih ustrijeli str’jela.“
Kroz plač zeta punica dariva,
Dariva ga zlaćenom košuljom.
Al’ da vidiš i čuda i fale!
Kakva dara taste zetu daje:
Gizdava mu poklonio vranca,
Vrana konja, brate, bez biljege.
A na vranu čultan do koljena:
Čisti skerlet zlatom izvezeni,
Zlatne kite biju po kopitim’;
Bojno sedlo od šimšir-drveta,
Šimšir-sedlo srebrom okovano,
Na oblučju kamen sija dragi,
O oblučju gospodsko oružje:
S jedne strane sablja okovana,
S druge strane šestoper pozlaćen;
Zauzdan je uzdom pozlaćenom;
Njime zeta svoga darivaše.
Najbolji mu peškeš šure daju,
(Najbolji je, najžešćijeh jada!),
Svoju seku šure zetu daju,
Baš sestricu curu Ljeposavu.
A kad Milić dara privatio,
Konja jaše, konj mu poigrava,
A zvekeće sablja o bedrici,
A žubore puca na prsima,
Na kalpaku trepeće mu perje:
Nije šala onaka đevojka!
Nije šala onaki darovi!
Podiže se kita i svatovi,
Razviše se svileni barjaci,
Zasviraše svirke svakojake,
Udariše jasni talambasi,
Začuše se svatske davorije,
Stade bakat surih bedevija,
Otidoše s Bogom putovati.
Kad su bili gorom putujući,
Stiže urok na konju đevojku,
Pa govori do sebe đeveru:
„O đevere, Mandušiću Vuče!
Zazor mene u te pogledati,
A kamoli s tobom govoriti,
Al’ nagoni muka na nevolju:
Kaži kumu, kaži starom svatu,
Nek ustave sure bedevije,
Nek ugase svirke i pop’jevke,
Uz jelike prislone barjake,
Nek me skinu sa dobra konjica,
Nek me spuste na zelenu travu;
Ljuto me je zaboljela glava,
Jarko mi je omrznulo sunce,
A crna mi zemlja omiljela,
Bog bi dao, te bi dobro bilo!“
Cvili, pišti đever do đevojke:
„Stani kume, stani stari svate!
Stani, pobro, Milić Barjaktare!
Ustavite svirke svekolike,
Ugasite svatske davorije,
Uz jelike prislon’te barjake,
Da skinemo sa konja đevojku;
Ljuto tuži moja mila snaša,
Ljuto ju je zaboljela glava,
Jarko joj je omrznulo sunce,
A crna joj zemlja omiljela,
Bog bi dao da bi dobro bilo!“
Tad stadoše kićeni svatovi,
Ustaviše svirke i pop’jevke,
Đever skide sa konja đevojku,
Pa je spusti na zelenu travu,
On je spusti, ona dušu pusti.
Svi svatovi grozne suze liju,
A najviše Milić-barjaktare;
Đuvegija jadan naricao:
„Zaručnico, mlada Ljeposava!
Tu li tebe suđen danak nađe!
Ni kod moga ni kod tvoga dvora,
Ni kod moje ni kod tvoje majke,
Već u gori pod jelom zelenom!“
Sastaše se kićeni svatovi,
Sabljama joj sanduk satesaše,
Nadžacima raku iskopaše,
Saraniše lijepu đevojku
Otkuda se jasno sunce rađa;
Posuše je grošim’ i dukatim’;
Čelo glve vodu izvedoše,
Oko vode klupe pogradiše,
Posadiše ružu s obje strane:
Ko j’ umoran, neka se odmara;
Ko je mlađan, nek se kiti cv’jećem;
Ko je žedan, neka vodu pije
Za dušicu lijepe đevojke.
Još nariče Milić barjaktare:
„Čarna goro, ne budi joj strašna!
Crna zemljo, ne budi joj teška!
Vita jelo, pusti širom grane,
Načini mi zaručnici lada;
Kukavico, rano je ne budi,
Neka s mirom u zemlji počiva!“
Svatovima jošte riječ kaže:
„Braćo moja, kićni svatovi!
Hajte, braćo, da mi putujemo,
Hajde svaki, kako koji može,
A ja idem, kako konjic može
Mojoj staroj na muštuluk majci.“
Digoše se Bogom putovati,
Svaki ide, kako koji može.
Milić ode, kako konjic može.
Daleko ga ugledala majka,
Malo bliže preda nj išetala,
Konja grli, a Milića ljubi:
„Čedo moje, Milić-barjaktare!
Đe su svati, đe ti je đevojka?
Vodiš li mi zamjenicu, sine,
Koja će me jutrom zam’jeniti,
Dvor pomesti, vode donijeti,
Poređati gospodske stolove?“
Al’ besjedi Milić barjaktare:
„O starice, moja mila majko!
Idu svati, ne vode đevojke:
Ostala je tvoja zamjenica
Ni kod moga ni kod svoga dvora,
Ni kod moje ni kod svoje majke,
Do u gori pod jelom zelenom!
No starice, moja slatka majko!
Brzo trči dvoru bijelome,
Pa mi steri mekanu postelju,
Ni dugačku ni vrlo široku,
Jer ti dugo bolovati neću.“
Proli suze Milićeva majka,
Povrati se dvoru kukajući,
Brže stere mekanu postelju,
Ni dugačku ni vrlo široku.
Kaka dođe Milić barjaktare,
On se spusti na meku postelju,
Dok se spusti, on dušu ispusti.
Dok dođoše kićeni svatovi,
Dotle s’ Milić mrtav naležao;
Kad to vid’li kićeni svatovi,
Naopako koplja okrenuše,
Naopako kolo povedoše,
Žalostivu pjesmu zapjevaše;
Sabljama mu sanduk satesaše,
Nadžacima raku iskopaše,
Sahraniše Milić-barjaktara
Kuda jarko smiruje se sunce.
Osta jadna samorana majka,
Ona kuka kako kukavica,
A prevrće kako lastavica;
Ona ide svome vinogradu,
Kosu reže, pa vinograd veže,
Suze lije, čokoće zal’jeva,
Vinogradu tiho progovara:
„Vinograde, mili rukosade!
Ko je tebe mene zasadio,
Nikada te veće brati neće!“
Kada bude na zahodu sunce,
Tad’ izlazi Milićeva majka,
pa govori, a za suncem gleda:
„Blago mene i do Boga moga!
Blago mene, eto sina moga!
Eto g’ majci, đe iz lova ide,
Nosi majci lova svakojaka!“
Ne bi sina, ni od sina glasa.
Kada bude na istoku sunce,
Izilazi Milićeva majka,
Sunce gleda pake progovara:
„Blago mene, eto mi snašice!
Ide s vode, nosi vode ladne,
Hoće mene staru zam’jeniti.“
Ni bi snahe, ni od snahe glasa,
Veće majka kuka od žalosti,
Kuka tužna kako kukavica,
A prevrće kako lastavica,
I kukaće do suđena dana.