Ženidba Zmaj Ognjenog Vuka
(Kate Murat)
Šetala se do dva pobratima,
jedno ’e junak od Sibinja Janko,
a drugo je Zmaj Ognjeni Vuče,
šetali se, razgovarali se;
a je Vuče Janku govorio: 5
»O ti, Anko, dragi pobratime!
Jes’ li jučer ti na vodi bio?
Vjerenicu jes’ moju vidio?
Je l’ vesela sm’jeha i govora?
Gleda l’ ves’lo u oči junake? 10
Bi l’ se mlada prevariti dala?«
Al je Vuku Anko govorio:
»O to,[1] Vuče, dragi pobratime!
Ja sam jučer na vodici bio,
vjerenicu tvoju sam vidio, 15
vesela je vjerenica tvoja,
ves’lo gleda u oči junake,
ne b’ se mlada prevariti dala.«
Al’ je Vuče Anku govorio:
»O ti, Anko, dragi pobratime! 20
Zaimlji mi tanko ruho tvoje,
ja ću poći vode na studene.
Da bi meni dobrom srećom bilo
da na vodi vjerenicu nađem,
kušaću je, dragi pobratime, 25
bi li mi se prevariti dala.«
Kadar ga je razumio Anko,
ž’o mu bilo svoje ruho tanko;
ma se njemu ino ne mogaše,
neg’ mu dade svoje ruho tanko: 30
sebe Vuče svoje ruho svuče,
svoje svuče, Ankovo obuče.
Pa m’ on vodu pođe na studenu.
Kad je bio na pogled od vode,
viđela ga vjerenica mlada, 35
ruho pozna od Sibinja Janka,
ruho pozna, ne pozna junaka.
Đevojka je domišljata bila:
smakne s ruke zlaćen dijomanat,
bacila ga b’jela u njedarca, 40
pa se mlada oko vode šeta
i u vodu često pogleđuje.
U to Vuče na vodu studenu,
đevojci je mladoj govorio:
»Bog pomogo, na vodi đevojko! 45
Što si dosad na vodi studenoj?
Ol’ si, dušo, ljubljena u majke,
pa ti čekaš na vodi junake
a da ljube b’jelo lišce tvoje?
Ljubi mene, draga dušo moja! 50
Ja 'u tebe darovati l’jepo.«
Govori mu lijepa đevojka:
»N’jesam mlada ljubljena u majke.
Pr’je me crna zemlja obljubila,
neg’ ja mlada junake u majke! 55
Neg’ sam dosad vodi na studenoj:
ja ne čekam na vodi junake
a da ljube b’jelo lišce moje;
zlaćeni sam prsten utopila,
a moj da sam ne bi ni žalila, 60
nego Vuka, vjerenika moga.
Što mi n’jesu crne oči pale
danas mladoj u vodu studenu,
nego prsten s desne ruke moje?«
Đevojci je Vuče govorio: 65
»Ti ostavi Zmaj Ognjena Vuka,
uzmi mene, draga dušo moja,
daću tebi devet prstenaka.«
Mudra bila lijepa đevojka,
mudra bila, mudro govorila: 70
»Fala tebi, sivi moj sokole!
Ne bi Vuka moga ostavila
za u glavi oba oka moja.«
Drugi joj je volat govorio:
»Luda ti si, draga moja dušo! 75
Ti ostavi Zmaj Ognjena Vuka,
uzmi, neve, od Sibinja Janka,
sa mnom će ti svako dobro biti.
Nema Vuče ni malahno blaga.
Da ga vidiš, draga dušo moja, 80
kad Vuk kapu na oči navuče,
bi od njega umrla od straha.«
Govori mu lijepa đevojka:
»Ja ne znadem, sivi moj sokole,
Vuk kakav je, milo moje blago, 85
er ga n’jesam nikad ni viđela;
ma ga kažu mila braća moja
da je dobar junak na Krajini.
Fala Bogu, moj sivi sokole,
ako Vuče i ne ima blaga, 90
ja da za njim ne umrem od glada!
Neka Vuka, vjerenika moga,
neka mi ga, Bog mi ga pomog’o!«
Kad vidio Zmaj Ognjeni Vuče
da se mlada ne da prevariti, 95
đevojci je mladoj govorio:
»Moli, dušo, Boga velikoga
đe te l’jepo svjetovala majka!
Da te nije tako svjetovala,
ti bi danas izgubila glave! 100
Pođi, dušo, dvoru bijelomu,
ti ne traži zlaćena prstena,
ja sam Vuče, milo tvoje drago.
Nadaj mi se, draga dušo moja,
u neđelju koja prva dođe, 105
ti se meni i svatima nadaj!«
Kad to čula lijepa đevojka,
ona pođe dvoru bijelomu.
Dan po danak, neđeljica dana,
kad evo ti Vuka i svatova! 110
Kad su bili na pogled od dvora,
đevojka ih s prozora viđela,
robinjici svojoj pošetala
i dava joj zlaćen diomanat;
ovako je njome govorila: 115
»Robinjice, po Bogu sestrice!
Evo ovud Vuka i svatova.
Evo tebi zlaćen diomanat.
A kadara sred objeda bude,
ti tad dođi svijetle za sopre 120
i donesi zlaćen diomanat
i ti reci, moja robinjice:
’Muštuluk ti, gospođice moja!
Utros kad sam na vodici bila,
u vodi sam prsten zahitila.’ 125
Ja ću tebe darovati l’jepo.«
Primi prsten mlada robinjica.
U to svati dvore na b’jele.[2]
Svatova su l’jepo pričekali;
vode konje konjske u podrume, 130
a junake u dvore za sopre.
A kadar je sred objeda bilo,
al’ evo ti mlade robinjice,
nosi mlada zlaćen diomanat;
gospođici svojoj govorila 135
»Muštuluk ti, gospođice moja!
Utros kad sam na vodici bila,
u vodi sam prsten zahitila.«
Kad to čula lijepa đevojka,
veselo je na noge skočila, 140
prsten zlatni u ruke uzela,
robinjicu l’jepo darovala.
A kadar je po objedu bilo,
išetala majka đevojčina
i iznosi dare plemenite; 145
sve svatove redom darovala,
svakom’ svatu što je za kojega:
barjaktaru na barjak jabuku,
njemu Vuku kićenu nevjestu.
Zdravo Vuče b’jelu dvoru dođe 150
i dovede kićenu nevjestu.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
