Ženidba Zlatarića Iva
(Kate Murat)
Još zorica ne bi zab’jelila,
Niko sestru svoju dozivao:
»Ustan’, Mare, draga sestro moja!
Ti otvori prozor od istoka
i pogledaj preko vedra neba 5
je li zora b’jela zab’jelila,
ol’ Vlašići nebo prepješili,
je li sjajan na zahodu mjesec.
Kolika je božija noć bila,
svu noć n’jesam sanak boravio 10
od klopota konja i sokola,
od džamora mladijeh junaka.«
Kad đevojka svoga čula brata,
od istoka prozor otvorila;
ma ne gleda prako vedra neba, 15
neg’ pred dvore rosne u livade,
ugledala l’jepa dva šatora:
jedan šator svile od šitkove,
drugi šator svile od zelene.
Koji šator svile od šitkove, 20
pod njim sjedi od Sibinja Janko,
oko Janka l’jepa kita svata,
svi mu svati u suhomu zlatu;
a na Janku koliko je zlata,
tri bi b’jela sagradio grada! 25
Žuto momče, a žuto odjeli,[1]
to mu ništa ne pristoji l’jepo.
Koji šator svile od zelene,
pod njim sjedi Zlatarića Ivo,
oko Iva l’jepa kita svata, 30
svi mu svati velu u bijelom’
i on junak Zlatarića Ivo,
vas je Ivo velu u bijelu;
mlado momče b’jelo i rumeno,
ruho b’jelo pristoji mu l’jepo. 35
Kad to mlada viđela đevojka,
bratu šeta b’jele u ložnice
i svome je bratu govorila:
»Nikolica, brate, dobro moje!
Pred dvorom nam l’jepa dva šatora: 40
jedan šator od svile šitkove,
a drugi je svile od zelene.
Koji ’e šator svile od šitkove,
pod njim sjedi od Sibinja Janko,
oko Janka l’jepa kita svata, 45
svi mu svati u suhomu zlatu,
i on Anko u suhomu zlatu.
Koji šator svile od zelene,
pod njim sjedi Zlatari'a Ivo,
oko Iva l’jepa kita svata, 50
svi mu svati velu u bijelu,
i on junak Zlatari'a Ivo,
i on Ivo velu u bijelu.«
Kad je Niko sestre razumio,
on je sestri svojoj govorio: 55
»L’jepa Mare, draga sestro moja!
Sestro Mare, uresi se l’jepo
i ti uzmi plemenite dare,
šetaj, sestro, dvore pred bijele
pod šatore od Sibinja Janka, 60
ono Janko, milo tvoje drago;
daruj Anka, vjerenika tvoga.
Ma te molim, Mare, sestro moja,
kadar Janku budeš davat’ dare,
ne gledaj ga lišce u rumeno, 65
nego gledaj u travu preda se.
Kad daruješ vjerenika tvoga,
šetaj, sestro, druge pod šatore,
pod šatore Zlatarića Iva,
ono Ivo, tvoj ručan đevere; 70
daruj njega, draga sestro moja,
ne gledaj ga lišce u rumeno,
nego gledaj u travu preda se.«
Kad đevojka svoga čuje brata,
l’jepo se je mlada uresila 75
i uzimlje plemenite dare.
Šeta mlada dvore pred bijele
pod šatore od Sibinja Janka.
A kad mlada dođe pod šatore,
Janku se je l’jepo poklonila, 80
pogleda ga lišce u rumeno,
l’jepo mlada Anka darovala.
Pa mi šeta druge pod šatore,
pod šatore Iva Zlatarića;
kadar Ivu pod šatore dođe, 85
l’jepo mu se mlada poklonila,
pogleda ga lišce u rumeno,
na Iva se mada nasm’jejala
i govori Ivu Zlatariću:
»A l’jep ti si, moj sokole Ivo! 90
A l’jepo li svoje lišce imaš!
Je da Bog da ja da budem tvoja,
ako niđe, gori u zelenoj!«
Pa ga mlada l’jepo darovala
i vrati se dvore u bijele, 95
šeta mlada b’jelu u kamaru,
na meki se dušek prevalila,
po dušeku razmetala ruke
kako utva krilim’ po Dunaju;
cmili Mare i suze prol’jeva. 100
Jes’ je mladu čula neve draga,
k njome šeta b’jele u kamare
i svojoj je z’ovi govorila:
»A što cmiliš i suze prol’jevaš?
Oli žališ što mi se udavaš? 105
Oli žališ brata ostarjela?
Ti ne žali, draga z’ovo moja!
I ja sam sestra među braćom bila,
ja sam braću moju ostavila.«
A njome je z’ova govorila: 110
»Prođi me se, draga moja neve!
Ja ne žalim što ti se udavam
niti žalim brata ostarjela;
neg’ ja žalim, draga moja neve,
a moj bratac za koga me dava, 115
a za nj starca od Sibinja Anka!
Da ga vidiš, draga moja neve,
od Anka bi umrla od straha!
S’jeda mu je i brada i glava,
nema u glavi zuba vragutoga. 120
Ne bi ga se vrane nakljuvale,
neg’ bi drago lišca naljubio!
Što me ne da Zlatariću Ivu?
L’jep je Ivo kako i đevojka!«
Sve to misli lijepa đevojka 125
da je niko i odnikle ne čuje;
sve je sluša bratac Nikolica
iza vrata bijele kamare.
Teško se je Niko rasrdio,
u vrata je nogom udario, 130
sama su se vrata rastvorila,
golom kordom u desnici ruci
on pošeta b’jelu u ložnicu
sestri svojoj da os’ječe glave;
ma mu ne da svoja ljubi draga: 135
»Nemoj, Niko, dragi gospodare!
Ne krvavi bijelu kamaru,
nemoj b’jele mrcinavit’ dvore,
sestru podaj za koga ti drago.«
Kad je Niko svoju ljubi čuo, 140
on je sestri svojoj govorio:
»Ustani se, draga sestro moja!
Na ti one rumene jabuke,
pa ti šetaj na prozor od dvora
i ti baci rumenu jabuku 145
pod šatore onoga junaka
što ti srcu omilio nije[2]
da ti bude ručna za đevera.«
Kad to čula lijepa đevojka,
iz dušeka na noge skočila 150
i uzimlje rumene jabuke,
šeta š njome na prozor od dvora.
Mudra bila lijepa đevojka,
mudra bila, mudro govorila:
»O jabuko, sve moje uzdanje! 155
Đe je srce moje polećelo,
ondi, moja, poleti, jabuko!«
Pa jabuku baca niz prozore
pod šatore Zlatarića Iva.
Dobra sreća ruka đevojčina: 160
Ivo ’e l’jevu primio u ruku,
ovako je Ivo govorio:
»Mili Bože, na svemu ti fala!
U l’jevu mi dopade jabuka,
u desnu će lijepa đevojka!« 165
Kad je Niko sestru sagledao,
ovako je njome govorio:
»Vele jadna, draga sestro moja,
vele jadna, koga si uzela?
Njega, sestro, Zlatarića Iva! 170
Ivo nema blaga ni malahno,
neg’ u dvoru dvije sestre svoje,
obe dvije mlade neudate,
niti će se udat’ nikadara.
Što ne uzme od Sibinja Anka? 175
Ima Anko silnovito blago:
i na Anku koliko je zlata,
tri bi b’jela sagradio grada!«
Al’ govori sestra Nikolina:
»Istina je, brate, dobro moje, 180
da ’e u Anka silnovito blago,
a kad nije momu srcu drago?
Moje ’e drago Zlatarića Ivo.
Ako Ivo i ne ima blaga,
jeda za njim ne umrem od glada. 185
Nije blago ni srebro ni zlato,
već je blago što je srcu drago!«
Pa svatovi u dvor ušetali
i dali jim lijepe đevojke.
Otole se svati otpravili. 190
Zdravo dođu Ivove u dvore
i on Ivo dovede đevojke.
Ima Ivo dvije sestre svoje,
ma su obe mlade udomljene.
Kad viđela sestra Nikolina, 195
svomu bratu b’jelu knjigu piše:
»O Nikola, brate, dobro moje!
Istina je, brate, dobro moje:
ima junak Zlatarića Ivo,
ima Ivo dvije sestre svoje, 200
obe su se mlade poudale.
Ivo nema u dvoru nikoga,
nego svoje ostarjele majke;
mene stara miluje lijepo
i on Ivo dosta ima blaga.« 205
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
