Ženidba Dizdarević Meha

Izvor: Викизворник


Ženidba Dizdarević Meha

0001 Uranio Dizdar-aga Dedo,
0002 u bijeloj od kamena kuli,
0003 uranio, vatru naložio,
0004 a Mehmed mu kafu načinio.
0005 Sa Mehmedom mrku kafu pije,
0006 kafu piju, razgovaraju se.
0007 A dok aga ćeif ufatio,
0008 odmače se aga od odžaka,
0009 pa je seir polje učinio:
0010 a za polje prifatila tama,
0011 dok iz tame niče konjeniče.
0012 Poznaje ga Dizdar-aga Dedo,
0013 poznaje ga, poznati ne more.
0014 Tada Mehu sinu govoraše:
0015 „Moreš znati tko je na dorinu?”
0016 „Ah ne mogu, moj milosan babo!”
0017 Istom bahnu Mehmedova majka,
0018 nadnese se nad pendžere majka,
0019 a bir viđe, birde ga poznade,
0020 pa Mehmedu govorila sinu:
0021 „Moj Mehmede, moj sokole sine,
0022 ono j’ dajo, Vranić Alibego,
0023 idi dajdži, te otvori vrata.”
0024 A on pade avliji na vrata,
0025 kad avlinska otvori vrata,
0026 u to dajo pade na dorinu,
0027 on Mehmedu turski selam dade,
0028 a Mehmed mu selam prifatio,
0029 za junačko pitaju se zdravlje.
0030 Onda dajo odsjede dorina,
0031 pa eto ga uz bijelu kulu.
0032 Kad izide na aginu kulu,
0033 odma pade u odaju Dedu;
0034 kako pade, Dedu selam dade,
0035 a selam mu prifatio Dedo,
0036 po tome mu hošđeldiju daje,
0037 i čudan mu tibar učinio.
0038 Mehmed daju kafu dofatio;
0039 kafu pije Vranić Alibego,
0040 kafu pije, eglen otvorio.
0041 Ja šta reče lakrdiju dajo:
0042 „Čuješ zete, Dizdar-aga Dedo,
0043 vid’ u tebe na ženidbu Meha,
0044 već je vakat da ga oženimo!
0045 Jesi l’ gdjegod zagledo djevojku,
0046 za Mehmeda, svog sokola sina?”
0047 „Ne znam, šura, Vranić Alibego:
0048 gdje djevojka, prijatelja nema,
0049 gdje prijatelj, ne ima djevojke,
0050 ne more se da oboje nađe.”
0051 „Pitaj svoga nejaka Mešina,
0052 je l’ ti gdjegod zagledo djevojku?”
0053 „Jesam, babo, vrljičkog imama,
0054 a Zlatiju, lijepu djevojku,
0055 ah, moj babo, u Vrljici gradu.
0056 Već ti izun ištem i besjedu,
0057 da mi dadeš četiri seiza,
0058 neka spreme konje delijama.
0059 Da mi dadeš četiri delije,
0060 a da sa mnom pođu do Vrljike.”
0061 Babo mu je molbu poslušao,
0062 dao njemu izun i delije.
0063 Dobre mu je konje opremio,
0064 a Mehmed se takum učinio.
0065 Na se meće najbolje haljine,
0066 što ih nosi o Bajramu Meho,
0067 dva bajrama u godini dana,
0068 a u džepe nasu madžarija,
0069 pa on konju na avliju siđe,
0070 s delijama konje otiskuje,
0071 od bijele Dizdareve kule.
0072 Kud god ide, do Vrljike siđe,
0073 a kad kuli siđe imamovoj,
0074 na avliji otvorena vrata.
0075 Mehmed misli da nitko ne vidi,
0076 na avliji Zlatka imamova.
0077 Kad ga viđe, pobježe djevojka,
0078 i zamače u žensku avliju.
0079 On babove zavika delije:
0080 „Ostanite vratim na avliji,
0081 dok ja idem oko tanke kule,
0082 neću li je zastat u avliji.”
0083 Pa odjaha oko tanke kule,
0084 kad avlinska zatvorena vrata.
0085 Meho uze u ruke kajase,
0086 a poturi konju bakračlije,
0087 savi noge, preskoči avliju,
0088 baš ko oro krstaš na lešinu.
0089 U avliji zastade djevojku.
0090 Pobježe mu uza merdevine.
0091 Kad je bila na po merdevina,
0092 tad joj momak tiho progovara:
0093 „Oh, Zlatijo Vrljičkog imama,
0094 osejri me, lijepa djevojko,
0095 osejri me, a begeniši me,
0096 zapalo ti, bi li pošla za me?”
0097 A veli mu Zlatija djevojka:
0098 „Serhatlijo, tebi fajde nema,
0099 nema fajde, a nema zijana,
0100 jer me majka dala za drugoga,
0101 evo ima devet godin dana.
0102 Ah da nisam za drugoga data,
0103 sada bih ti dževap učinila,
0104 a ne bih te dalje propustila.
0105 Već ako si soja gospodskoga,
0106 i ako si srca junačkoga,
0107 goni konja do Pritoke ravne,
0108 a do kule bega Osman-bega.
0109 U bega je dilber Umihana,
0110 i bolja je i ljepša od mene.
0111 Al’ je i njoj vjera zastavljena,
0112 zastavljena od Aršana bana,
0113 na Bojkovu polju zelenomu.
0114 Vodilo je sedam bajraktara,
0115 al’ iziđi na Bojkovo bane,
0116 i pogubi curi bajraktara,
0117 a pobjegni cura na brzini,
0118 na putalju baba Osman-bega.
0119 Izginuše četiri vezira.
0120 Što pogibe unđurski vezire,
0121 takvoga nije u sultana!
0122 Mezari su jedan do drugoga,
0123 na mezarim četiri turbeta.
0124 Što je turbe unđurskog vezira,
0125 takvoga ga nema u sultana!”
0126 Kad je momak riječ razumio,
0127 on ne hćede avliji na vrata,
0128 vet okrete opet pro avlije.
0129 Preskoči mu parip na avliji,
0130 pa objaha oko tanke kule,
0131 a babove zavika delije:
0132 „Ovdi mjesta nema ni đevojke!”
0133 Pa odatle ode putujući,
0134 dok on selu i Pritoci siđe,
0135 a do kule bega Osman-bega.
0136 Kada kuli i avliji siđe,
0137 mlidijaše, nitko ne viđaše.
0138 On najaha ispod tanke kule,
0139 Umihana na pendžeru sama.
0140 Tada momak reče sa hajvana:
0141 „Što si takva, žalosna ti majka,
0142 što j’ na tebi mrka bavranija,
0143 od očiju suze otopila,
0144 kakva ti je muka i nevolja,
0145 i od boga velika potreba?”
0146 „Ne pitaj me, momak serhatlija,
0147 i vuk sreću u gori imade,
0148 i šarena pod kamenom guja,
0149 a ja jadna sreće ni igbala,
0150 jer je moja sreća zastavljena,
0151 iz Aršana, od aršanskog bana.”
0152 „Umihana, bi li pošla za me?”
0153 „Serhatlijo, prolazi se mene,
0154 kad mi ništa pomoći ne moreš.”
0155 On je više ni pitati neće,
0156 već okrenu pred begluk konake;
0157 pred konakom odsjede hajvana
0158 pa eto ga begu na begluke.
0159 Dočeka ga beže Osman-beže,
0160 pa on tibar učinio Mehu,
0161 Meho sio, noge prekrstio;
0162 dok siđeše, kara akšam pade,
0163 akšam pade na zemljicu crnu,
0164 te klanjaše, večera izide,
0165 pa sjedoše veče večerati.
0166 Sjeda beže, sjedoše delije,
0167 ali ne hće Mehmed večerati,
0168 već izmače do džamli pendžera.
0169 Na džamli se pendžer naslonio,
0170 pa je sejir polje učinio.
0171 A pita ga beže Osman-beže:
0172 „De večeraj, Dizdar-aga Meho!”
0173 „Fala, beže, večerati neću.
0174 Vet sam čuo, kazuju mi ljudi,
0175 gdje si bostan bašču podgojio,
0176 a po njojzi pitomo cvijeće,
0177 alkatmere i rumene ruže,
0178 a pri ruži grana bejtorana,
0179 dok miriše, svak je begeniše,
0180 kad prestane, onda nitko neće.
0181 Daj mi curu, steci prijatelja!”
0182 „Aja, Meho, moj na mjestu sine,
0183 bogami ti ja ne dam djevojke,
0184 jer mi cura nije na udaju.
0185 I vuk sreću u gori imade,
0186 moja cura sreće ni igbala,
0187 žalosna joj do vijeka majka.”
0188 „Podaj mi je, iskat ti je neću!”
0189 Dok odajska polećeše vrata,
0190 i dok banu dilber Umihana.
0191 Ona babu boži selam dava,
0192 a veli joj Mehmed lakrdiju:
0193 „O djevojko, sabura nejmade,
0194 bi li pošla za Mehmeda mlada?”
0195 Kad poleće lijepa djevojka,
0196 podvrnu se hakikli nanula,
0197 istom Mehu do krila panula.
0198 Poljubi mu ruku i koljeno,
0199 ostavi mu od zlata maramu,
0200 on djevojci prsten i amanet.
0201 Okrenu se odaji na vrata,
0202 pa eto je niz kulu bijelu.
0203 Tko ne viđe leđa u djevojke,
0204 a niz pleći silne pletenice,
0205 a pod njima od zlata ševeta,
0206 a pod njima zlatna ćuptazeta,
0207 taj ljepote ni vidio nije.
0208 Tuj je Meho sio večerati,
0209 tuj noćio, dobro uranio,
0210 i kad svanu, na noge skočio.
0211 Pa iziđe odaji na vrata,
0212 on carskome ode hućumetu,
0213 od kadije ište muraselu.
0214 Kadija mu ne da murasele.
0215 „Efendija, odsjeć ću ti glavu!”
0216 „Sjedi, Meho, jadan ličinare!”
0217 Dade mu je, ne reče riječi.
0218 Okrenu se džamij i imamu:
0219 „Vjenčaj, hodža, dilber Umihanu!”
0220 Vjenča hodža, ne reče riječi.
0221 Eto Meha kuli Osman-bega,
0222 a kad kuli Osman-bega siđe,
0223 beg Osman-beg Mehemeda pita:
0224 „ Da ti trista Pritočana dadem,
0225 nek te sprate uz Bojkovo, Meho?”
0226 „Fala, beže, neću nijednoga.”
0227 Uze pero, sitnu knjigu piše:
0228 „Čuješ dobro, od Aršana bane,
0229 volj ti samu izić na Bojkovo,
0230 volj ti samu, volj ti dići vojsku.
0231 Begovu sam curu isprosio,
0232 moja cura, mati mi je dala,
0233 navešću je prije hefte dana.”
0234 Pa tu knjigu šarovitu spremi,
0235 a kad knjiga ode do Aršana,
0236 Mehmed siđe tri bijela dana,
0237 i četiri noći strahovite.
0238 Kad četvrto jutro osvanulo,
0239 Mehmed viku viče na delije:
0240 „Spremajte nam konje, vitezove!”
0241 A delije konje opremiše.
0242 Onda viče bega Osman-bega:
0243 „Opremi mi lijepu djevojku,
0244 i putalja, konja od mejdana!”
0245 On mu konja i djevojku spremi,
0246 izvede ih na avlinska vrata,
0247 paripove konje uzjahaše,
0248 a zeleno polje pogaziše,
0249 zelena se ufatiše luga,
0250 a zelene gore i planine,
0251 kud god ide, na Bojkovo siđe.
0252 A kad Mehmed na Bojkovo pade,
0253 do turbeta unđurskog vezira,
0254 pred turbetom konja odjahiva,
0255 pa u turbe potiskuje rukom,
0256 ne mogu se da otvore vrata.
0257 Dok zavika sa konja djevojka:
0258 „Pruži, Meho, od ramena ruku,
0259 da ti kuran-hamajliju dadem,
0260 objesi je turbetu na vrata.”
0261 Kad je Meho curu poslušao,
0262 sama mu se otvoriše vrata,
0263 on u turbe uvede djevojku,
0264 na turbetu pritvorio vrata.
0265 A Meho se iz turbeta vrati,
0266 pred turbetom vatru naložio,
0267 a uz vatru kafu pristavio,
0268 pa pogleda mrkijem očima,
0269 po Bojkovu, na četiri strane,
0270 dok opazi na Bojkovu bana.
0271 Domala mu stiže kapetane,
0272 nosi knjigu, a Mehu je daje.
0273 Meho viđe što mu knjiga kaže,
0274 što u knjigi od Aršana bane:
0275 „Čuješ, Meho, turska serhatlijo,
0276 eto tebi knjige našarane,
0277 ja mi curu i putalja spremi,
0278 ja, Mehmede, da se siječemo.”
0279 Ovako mu Meho odgovara:
0280 „Čuješ dobro, od Aršana bane,
0281 evo tebi knjige našarane.
0282 Danas petak, danas turski svetak,
0283 a sutra će svanuti subota,
0284 subota je u čifuta svetak,
0285 a nedjelja vam je, bane, sveta.
0286 Ponedjeljak zatim osvanuti,
0287 pazarni se danak dogoditi,
0288 na pazar se svijet sastanuti,
0289 i mi ćemo mejdan dijeliti.
0290 Ko dobije, onoga djevojka.”
0291 Šubha uze od Aršana bana,
0292 hesabljaše, prevarit će Meho,
0293 pa će pobjeć noći u planinu.
0294 On dozivlje dvanaest kapetana,
0295 i pred njima Duždević Mihajla.
0296 „Čuješ dobro, Duždević Mihajlo,
0297 hajde dvanaest uzmi kapetana,
0298 i rasturi društvo oko luga,
0299 da nam Turčin ne pobjegne Meho!”
0300 On rasturi oko luga društvo,
0301 akšam pade i jacija dođe,
0302 dok Duždević kapetane viknu:
0303 „Čujete li, moji kapetani,
0304 da mi naše konje pojašemo,
0305 da udrimo noćas na Mehmeda:
0306 meni dobar putalj i djevojka,
0307 vama dorat i sa Meha glava,
0308 i agine četiri delije.”
0309 Prevari ih, konje pojahaše,
0310 i na Meha juriš učiniše.
0311 Krv proljeva svu noć do sabaha,
0312 voma Mehu vatra pritužila
0313 i bog znade, poginuti šćaše.
0314 U tom svanu i sunce ogranu.
0315 Onda Mehmed odjaha dorina,
0316 pa je Mehmed vatru naložio,
0317 delije mu kafu pristaviše,
0318 sjede piti kafu s delijama,
0319 kafu pije, s njima razgovara.
0320 Kad subotu predanio Meho,
0321 akšam pade, saldisa ga vojska,
0322 i bog znade, poginuti šćaše,
0323 dok ga dilber Umihana viknu:
0324 „O, Mehmede, moje srce živo,
0325 nagnaj konja turbetu na vrata,
0326 pruži b’jelu od ramena ruku,
0327 da ti kuran-hamajliju dadem,
0328 objesi je o bijelu vratu,
0329 i bijeloj od ramena ruci!”
0330 Meho dobra naćera dorina,
0331 pruži ruku, uze hamajliju,
0332 objesi je o bijelu vratu.
0333 Krv proljeva svu noć do sabaha,
0334 a nedjelja jutro osvanulo.
0335 Kad svanulo, odjaha dorina,
0336 momak kafu pije s delijama,
0337 a kad akšam na zemlju panuo,
0338 opet na njeg saldisala vojska.
0339 Krv proljeva svu noć do sabaha,
0340 kad svanulo, odjaha hajvana.
0341 Taman bilo u ogranak sunce,
0342 dok evo ti fisna Madžarina,
0343 na alatu u al-ćerećetu.
0344 A na njemu madžarske haljine,
0345 pa kroz vojsku do turbeta prođe.
0346 Umihana Mehemeda pita:
0347 „Ko je ono, Dizdarević Meho?”
0348 A on veli: „Babova čifčija,
0349 sa selišta, Radivoje kneže.”
0350 A bir pade na alatu kneže,
0351 on Mehmedu dobro jutro viče.
0352 Mehmed knezu jutro prifatio,
0353 širi ruke, s njim se poljubio.
0354 „Gdje si, Meho, niđe te ne bilo,
0355 babo ti se mamom pomamio,
0356 i daidža Vranić Alibego,
0357 a digli su svu Krajinu listom,
0358 na okup je u Udbinu vojska
0359 hoće skoro banu udariti.”
0360 Kad to čuo Dizdarević Meho,
0361 uze pero, sitnu knjigu piše:
0362 „Fala babu i daidži mome,
0363 koji ste mi dikat učinili,
0364 potražili nakon hefte dana.
0365 Da si zapo muhaseru, babo,
0366 odmah bi te potražio Meho,
0367 a evo me, đe ću poginuti,
0368 ostaće mi Umihana sama.
0369 Radi, babo, na Bojkovo sići,
0370 mio babo, sahatu do podne,
0371 ja ću jošte preturiti bana.”
0372 Knjigu dava Radivoju knezu:
0373 „Nosi brže, moj po bogu kneže!”
0374 Odnese je Radivoje kneže.
0375 U tom stiže knjiga Mehemedu,
0376 crna knjiga od aršanskog bana.
0377 U knjizi mu poručuje bane:
0378 „O Mehmede, Dizdarevo d’jete,
0379 jaši konja, da se siječemo!”
0380 A kad Mehmed knjigu opazio,
0381 uze divit, potpis udario:
0382 „Sabur, bane, ja te bogom kunem,
0383 s podne će se pazar rasturiti,
0384 i mi ćemo mejdan zaturiti,
0385 ko dobije, onoga djevojka.”
0386 Već na vakat poklopilo podne,
0387 a Meho se nešto zamislio,
0388 đe mu baba odnikuda nema.
0389 Tiho bješe, dok planina jeknu,
0390 dok evo ti Vranić Alibego,
0391 a za njime Dizdar-age baba
0392 a za njime četrest bajraktara,
0393 a za njima na Đogatu Muja,
0394 a za Mujom sva Krajina listom.
0395 Na polje se iskupila vojska,
0396 dok evo ti sa Selišta kneza,
0397 i za knezom pet stotina raje,
0398 na polje se iskupi ordija.
0399 Mehmed stade na selamu daju,
0400 a dajo mu turski selam dava:
0401 „Zar, sestriću, poginuo nisi?”
0402 „Još nijesam, dajo, ako bog da!
0403 Đe se prije, dajo Alibego?
0404 Kami bih se pouzdao u te.”
0405 Rasjedoše konje vitezove,
0406 odmoriše sebe i hajvane,
0407 šire ruke, te se izljubiše.
0408 Kad se dobro odmorilo društvo,
0409 Mehmed dobra uzjaha dorina,
0410 a babo ga Dizdar-aga pita:
0411 „Hoće li ti džebeliju, bane?”
0412 A on reče: „Neće, mio babo,
0413 nego mene i dorata moga.”
0414 Pa on dobra otište hajvana,
0415 vas mu svijet dovu učinio.
0416 A dok Mehmed do čadora dođe,
0417 do čadora od Aršana bana,
0418 pa mu s konja boga napomenu,
0419 a zdravlje mu prifatio bane:
0420 „Da si zdravo, Dizdarević Meho,
0421 dosad zdravo, a odsad nezdravo!”
0422 „Jadan bane, ti vidio nisi.”
0423 „Daj mi, Meho, curu i putalja,
0424 pa se prođi vraga i mejdana!”
0425 „Ne dam, bane, dok je moja glava!”
0426 „Podaj, Meho, nemoj ludovati!”
0427 „Ne dam, bane, dok ne umre Meho!”
0428 „Razjaš’, Meho, da se napijemo!”
0429 „S kim se bijem, s onijem ne pijem,
0430 nit ću piva tvoga, ni jediva,
0431 već se fataj svijetla oružja,
0432 da mi danas mejdan dijelimo.”
0433 A kad viđe da će poginuti,
0434 skoči bane na noge lagane,
0435 a opremi vranu bedeviju,
0436 uzjaha je pred čadorom bane,
0437 uze koplje, a Mehmedu kaže:
0438 „Volj ti stati, volj ti zajahati?”
0439 „Ja ću stati, ti zajaši, bane!”
0440 Bane ode poljem zelenijem,
0441 pa povrati vranu bedeviju,
0442 pruži koplje po ušim kobili,
0443 a kad prima Mehu i dorinu,
0444 otište ga iz bijele ruke.
0445 Dobar dorat na stranu skočio,
0446 kraj njeg koplje u travu udrilo.
0447 A zavika iz planine vila:
0448 „O Mehmede Dizdar-age Deda,
0449 pobježe ti na topove bane,
0450 ne moš dilje, izgubićeš glavu;
0451 lagum će te dići od topova.”
0452 Meho čuje, al’ za to ne haje,
0453 već za banom ode na topove.
0454 Ugrabi mu i pobježe bane.
0455 A banovi drmnuše topovi,
0456 zamagliše, al’ ne pogodiše,
0457 ne pogibe Dizdar-age Meho,
0458 ne pogibe nit dopade rana,
0459 bog ga čuva, đuleta ga neće.
0460 Oko njega ne ostade trave,
0461 šljem četiri noge doratove
0462 što pritisle trave djeteline,
0463 u toliko Meho ostanuo.
0464 On nagoni konja na topove,
0465 kapetanske zagrmlješe lunte.
0466 Kad pogleda na četiri strane,
0467 dok evo ti Radivoja kneza
0468 a za njime pet stotina raje.
0469 Isjekoše na topom topčije,
0470 topovima vatru uzaptiše.
0471 Mujo viknu, baš ko telal viče:
0472 „Dženetska se otvoriše vrata,
0473 iziđoše dženetske hurije,
0474 iznijele krvzi peštemalje,
0475 što insanske prifaćaju duše!”
0476 Čarku faleć rukam rasturio,
0477 u banovu vojsku udario,
0478 i dvije se sile udariše,
0479 pade tama od neba do tala,
0480 nit se tala vidi, ni nebesa.
0481 Prolijeću konji bez junaka,
0482 sedla lome, trgaju julare,
0483 nit pucaju puške ni topovi,
0484 veće sjajne sijevaju sablje,
0485 a insanske zijevaju glave.
0486 Stoji jeka mlada ranjenika,
0487 ranjenika i ubodenika.
0488 Neki reče: „Alah! moja majko!”
0489 Neki: „Crna kućo iskopana!”
0490 Neki, druže, oko luga struže.
0491 Doline se krvi natopiše,
0492 a brežine glavam okitiše.
0493 Nejma busa, gdje ne ima trupa,
0494 niti trave, gdje ne ima glave.
0495 Jezero se polje napravilo,
0496 krv se stječe u ravan iz br’jega
0497 u jezero, sa četiri strane,
0498 niz Bojkovo poteče rijeka,
0499 baš od litru kamen ponijela.
0500 Dženjak bio sa rana sabaha,
0501 preko podne, pa do ićindije,
0502 dok se tanke puške utrnuše,
0503 a stade se vojska sabirati.
0504 Izbijaju age Krajišnici
0505 njeki zdravo, a njeki bijedno,
0506 u ranama od puške i noža.
0507 Na um pade Dizdar-agi Dedu,
0508 na um pade turbe i djevojka,
0509 do turbeta konja dogonio.
0510 Kad doćera turbetu pred vrata,
0511 su četiri od turbeta strane,
0512 sve su ruse nakićene glave.
0513 U turbe se krvca navratila,
0514 a cura je rukam iskidava,
0515 ona jadna, u turbetu sama.
0516 A Dedo joj boži selam dava,
0517 gospoja mu selam prifatila,
0518 svekru, babu, poljubila bradu.
0519 „Jeda Meha, lijepa djevojko?”
0520 „Triput mi je dolazio Meho,
0521 zdravo Meho, a zdravo dorine.
0522 Dvaput mi je dolazio Mujo,
0523 zdravo Mujo, a zdravo Đogine.
0524 Dvaput mi je Halil dolazio,
0525 zdravo Halil, a zdravo Maline.
0526 Oko mene svijet razgoniše,
0527 dok evo ti od Aršana bana,
0528 malo vrime, al’ evo ti Meha.
0529 Okresa se s banom kod čadora;
0530 pobježe mu od turbeta bane,
0531 poćera ga u planinu Meho,
0532 kako ode, već mi i ne dođe.”
0533 Suze pušta Dizdar-aga Dedo,
0534 suze pušta, sjede skupljat vojsku,
0535 Vas se bijel svijet iskupio,
0536 al’ mu nema žalosnoga Meha.
0537 Uzmuči se, uzjadi se babo,
0538 svakog živa za Mehmeda pita,
0539 al’ mu nitko kazat ne umije.
0540 A da vidiš muke od svijeta,
0541 šćaše Dizdar uzjahati hata,
0542 pa da traži svog Mehmeda sina,
0543 dok rekoše: „Eno ide Meho,
0544 nosi glavu ad Aršana bana!”
0545 Kad iziđe u polje zeleno,
0546 svijem svatom boži selam dava,
0547 svatovi mu selam prifatiše,
0548 šire ruke, u obraz se ljube.
0549 Pita babo svog Mehmeda sina:
0550 „Zar nijesi poginuo, Meho?”
0551 „Ah nijesam, ma u malo, babo?”
0552 Pa ga pešćeš učinio glavom.
0553 Ko pogibe, odma kopa Mujo,
0554 ko bi ranjen, iznese ga društvo,
0555 ko bi zdravo, vatre naložiše,
0556 prepaziše svu noć ranjenike.
0557 Kad svanulo, sala napraviše,
0558 dva su koplja, četiri junaka,
0559 a otale ponesoše ljude,
0560 povedoše lijepu djevojku.
0561 Jadna cura, nesretna igbala,
0562 te toliki izgiboše ljudi.
0563 Uz Udbinu najahaše Turci,
0564 po Udbini kuklju kukavice,
0565 a prevrću, baš ko lastavice,
0566 dovedoše curu za Mešina,
0567 oženiše Dizdareva Meha,
0568 veselo mu pilav propratiše,
0569 rijetki se svati učiniše.
0570 Mlogi nije kuće ni vidio,
0571 ko bi ranjen, rane prebolio,
0572 ko bi zdravo, šićar zadobio.



Izvor[uredi]

Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, Iz rukopisne ostavštine Koste Hermana, redakcija, uvod i komentari Đenana Buturović, Sarajevo, 1966.