Ženidba Banović-Sekula

Od kako je svijet postanuo
I počele rađati đevojke,
Nije lješa procvala ružica,
Što je sada u novu zemanu
u Grebiću gradu u primorje
U nekakva Leovića bana
Po imenu a i po čuvenju
Mlada Ana Latinka đevojka,
Ljepote joj na daleko nema
U sve sedam svjecki kraljevina
Ni Turkinje ni mlade vlainje.
Čudnovato cura uzdignuta
Do krštenja u bumbaku spala,
Od krštenja svili i kadivi,
Jastuci joj zlatom podšikani,
A dušeci svilom izvezani,
Bešika joj od suvoga zlata,
A jorgančić postavljen cvijećem,
Vile su joj na krštenje bile,
Divno vile curu darovale,
Darovale stasom i visinom,
Pa bjelilo i jošt rumenilo,
Lješe lice nego gorski lijer.
Za udaju prispjela đevojka,
Cura mlada a odveć lijepa,
Jedinica u oca zenđila,
Prosili je prosci od svakudi:
Nju mi prose bani i begovi,
I bez broja s mora zenerali,
Gojna cura neće nijednoga.
Al’ joj starac babo progovara:
"Udaji se, moja ćeri draga,
"Biraj, ćerce, koga tebi drago.
"Što imasmo u stogove s’jena,
"A u ambar bijele šenice,
"Prosjački nam konji poarčiše,
"Popiše nam vino i rakiju.
"Dok si ruža, svak te begeniše,
"Kad uveneš, niko i ne gleda."
Veli Ana svojemu babajku:
"Neću, babo, stara ni zenđila,
"Već na konju ugledna junaka.
"No daj glase na četiri strane,
"Neka čuje serat i Krajina,
"I sve butum zemlje i gradovi,
"Turi mene, babo, u kočiji,
"Izvedi me polju na ugledu,
"A u njedra hiljadu dukata,
"Nek se momci poljem utrkuju.
"Ko mi prvi u krioce pane,
"I izvadi iz njedra dukata,
"Onoga ću biti zaručnica."
Kad je bane saslušao r’ječi,
On razasla knjige po svijetu,
Po čaršijam’ rasturi telale,
Da ispade cura na kočiji,
Mila Ana Leovića bana,
Kod đevojke hiljadu cekina;
Koji prvi do kočije dođe,
Neka nosi curu i dukate.
To se čudo po svijetu čulo,
Svaki svoga timari paripa,
Zob mu meće bjelicu šenicu,
A napaja izobila vinom,
Svak se sprema kako bolje može.
To začuo Banović Sekule,
Pa doziva svoju staru majku:
"O starice, moja mila majko,
"Opremaj mi lake brašnjenike,
"A ja odoh opremat’ vrančića."
To izreče, niz kulu uteče,
Eto ti ga u tople podrume.
Čudan timar udri na vrančića:
Umiva ga vodom i rakijom,
Pa najposle i rakli sapunom,
Na sunđer mu vodu pokupio,
Pa na nj udri sedlo venedisko,
A zauzda uzdom iz Stambola,
Preko sedla čula jagnjetine,
A pr’o čula svilom i kadifom,
Pala svila konju do kitica,
A zlaćene kite do kopita,
Pa mu turi dizgen pr’o jabuke,
Sam se vrančić po avliji voda.
Sekul pođe sebe azuravat’,
Ođede se što moga nalješe:
Vas u svili i u čistu zlatu,
A o pasu svijetlo oružje,
A na glavu kalpak od samura,
Za kalpakom čudesnu čelenku,
Kojano se na čekrk okreće
Svakog sata po četiri puta,
Te junaka od sunašca brani,
I kaže mu koji vjetar puše;
Sva se zasja kula od junaka
Da je kome pogledat’ Sekula,
Lješi Sekul od svake đevojke,
Lijep junak, lješe odijelo,
Sjaje mu se na glavi čelenka
Kao sunce danju oko podne,
Blago majci koja ga rodila,
I đevojci kojoj bude suđen.
Pak kad siđe dolje u avliju,
Kada vrančić opazi Sekula,
Stade kopat’ s prvijem nogama,
Ušim’ striže, a pr’o uzde rže.
Pa kad mu se Sekul primakao,
Pokleče mu na prva koljena,
Okroči ga, i drumom okrenu,
Skače vrančić zečki i zbandački,
Sekula su zaboljele ruke
Ustežući pomamna vrančića,
Vidi Sekul na svome vrančiću
Da je njegov megdan i đevojka.
Al’ govori svojemu vrančiću:
"Lakše, vranče, moje desno krilo,
"Biće šjutra trke na preteku,
"Šjutra ću ti sreću okušati."
Pa opuči poljem i ćenarom,
Vatio se gore i planine,
I planinu zdravo pregazio.
Kad je bio blizu spram Grebića,
Bači oči polju oko grada,
Čudio se te je govorio:
"Šta se ono u polju bijeli?
"Da su ovce, više bi ih bilo;
"Da je snijeg, nije mu zemana;
"Već su ono bijeli čadori,
"Skupio se serat i krajina
"Sa svi strana od svije zemalja,
"Teno dobre konje odmaraju."
Prepade se Banović Sekule:
"Avaj njemu do Boga miloga,
"Sad će brzo na trku junaci,
"A moj vrančić trudan i umoran!"
To zboreći pod kulu panuo.
A pod kulom Leovića bana
S konja siđe, na zemlju skočio,
Premetnu mu dizgen pr’o jabuke,
A popušti na sedlu kolane,
Sam se vrančić po ravnici vada.
Sekul uđe u pjanu mehanu
Te priginje crveniku vino
Sa buretom od dvanaest oka,
Pola pije, pola vrancu dava
Gledala ga Leovića Ana
Sa pendžera od bijele kule,
Na Sekula jašik učinila,
Birdem viđe, zabolje je glava,
Te doziva tananu robinju:
"Robinjice, po Bogu sestrice!
"Ti iziđi avliji pred vrata,
"Te zaviči grlom i avazom:
""Saibija od konja vrančića!
""Pozdrav tebe Leovića Ana
""Zove tebe na bijelu kulu,
""Ima s tobom nešto govoriti.""
Robinjica Anu poslušala,
Pa istrča avliji pred vrata,
I zavika što joj grlo dava:
"Saibija od konja vrančića,
"Zove tebe Leovića Ana
"Da iziđeš na tančici kula,
"Ima s tobom nešto govoriti."
Za to Sekul ne okreće glavu,
Nego pije, i vrančiću dava.
Kad to viđe tanana robinja
Kuli ide, te gospođi kaže.
Opet cura govori robinji:
"Robinjice, po Bogu sestrice!
"Opet trči pred avlinska vrata,
"Uzmi moju zlaćenu maramu,
"I iznesi sedefli nalune,
"Pokaži mu nek vidi oboje,
"Da ne misli da je prijevara,
"Neka dođe mene u odaju.
"Umrijeh ti od srca i glave"
Robinjica za Boga primila,
Pa privati zlaćenu maramu,
I privati sedefli nalune,
Te istrča avliji pred vrata:
"Mor’ delijo, vranca saibijo!
"Pozdrav ti je od moje gospoje,
"Evo tebe od nje dva biljega,
"Maramica čim otire lice,
"I nalune kad odaju šeće,
"Nemoj reći da je prijevara,
"Nego ajde k njojzi u odaju,
"Ja ću tvoga pričuvati vranca."
Kad to začu Banović Sekule,
On utrča u bijelu kulu.
Na kuli su devetoro vrata,
A deseta od suvoga zlata,
I na njoj je brava dubrovačka,
Otvara se na tajne čekrke;
Devetoro vrata otvorio,
A deseta kad je otvorio,
Kada cura šjedi na dušeku.
U odaju čudo i znamenje:
S desne strane đe šjedi đevojka
Dva ajduka sa golim nožima,
A s lijeve krvavi dželate,
Krvava mu sablja u desnici,
Viš’ đevojke šarovita guja,
Iz usta joj živi oganj sipa;
Dva ajduka miču noževima,
Dželat oba oka izbečio,
Guja s’ vija da oči izbija.
Prepade se dijete Sekule,
I promisli da je prijevara,
Pa pobježe, i nevolja mu je.
Za njim cura trkom zatrčala,
Te Sekula za pas uvatila:
"Stan’, delijo, neznani junače,
"Strašljiv ti si, žalosna ti majka!
"Nije ovo ođe ništa živo,
"Nego mrtvo na čekrk sagnato.
"To je mene babo napravio,
"Ako bi se junak usudio,
"Da uljeze u moju odaju,
"Da s’ prepane, mene ne naudi."
Povrati se Banović Sekule,
Teno s curom uđe u odaji,
Pa šjedoše na meke jastuke.
Đevojka ga rukom zagrlila,
Gledala ga, pa mu govorila:
"O Boga ti, neznana delijo,
"Oklen li si, od kojega grada,
"Kako li se zoveš po imenu?"
Sekul joj se po istini kaže:
"Ja sam momče iz grada Sibinja,
"Po imenu Banović Sekula,
"Pak sam čuo za tebe, đevojko,
"Da si divna i da si prikladna,
"I evo me oči ne varaju,
"Pak sam došo i ja na trkiju.
"Ako mene Bog i sreća dade,
"I ako mi ti budeš suđena,
"Vodiću te, i vjenčati za se.
"Ako li mi ne budeš suđena,
"Ja ću drugu, a ti ćeš drugoga."
Ciče cura kao guja ljuta:
"Ne Sekule, i srce i dušo,
"Nego ajde sade da bježimo,
"Ja se bojim i strašim se ljuto,
"Ima dolje na našoj livadi
"Dobri konja preko pet stotina,
"Dobra hata prije nejahana,
"I vitkije suri bedevija,
"Uteć’ će ti trki na kočiju,
"Dopanuću goremu od tebe,
"Nego ajde da brže bježimo." -
"Neću, reče Banović Sekule,
"Sramota je i moja i tvoja
"Da bježimo s junačkog megdana.
"A ja s’ uzdam u Boga jednoga,
"Pa u sebe i u vranca moga,
"Da ću uteć’, prvi k tebe doći."
To izreče na noge skočio,
Za njim cura trči sustopice,
Te ga grli i u lice ljubi,
Pa se vrati u šikli odaju,
Birdem ušla, birdem je panula
Od bolesti od jašikovanja.
Kad je jutro bilo osvanulo,
Zavikaše sa grada telali:
"Azur svati, azur je kočija,
"Uz đevojku hiljadu dukata,
"Uz kočiju dva banova sina,
"Da ne bude kakve prijevare,
"Ili kavge između trkaša."
Kad začuše silni konjanici,
Svaki svoga konja azurava,
I priteže četvoro kolane.
Te zapeše svilene gajtane,
Za gajtane konje povezaše,
Naredi se pet stotin’ konjika,
Konje ljute, a mamuzom tuku.
Dok top puče sa Grebića grada,
Svaki pusti dizgene svojemu,
Popucaše svileni gajtani.
Vala Bogu, vala jedinome!
Da je kome čuti i gledati,
Kako stade vriska konjanika,
Kako ječi zemlja od konjica,
Kad se diže magla od prašine,
Rekao bi, i zakleo bi se,
Da se vedro nebo prolomilo,
Da se zemlja od straha potrese.
To gledala budimska kraljica
Sa vrh kule gradu na Grebiću,
Boga moli, ovako govori:
"Daj mi, Bože, tijana vijorca,
"Da razagna u polju prašinu,
"Da ja vidim sina Marijana
"Na njegovoj tankoj bedeviji."
Boga moli, i umolila ga,
Punu vjetar s gore i planine,
Pa dovati biljurli durbina,
I ugleda dva dobra junaka,
Odvojili od drugije konja
Ne bi duga puška doturila,
Ne bi manja ni avaza dala;
Prvi bješe d’jete Marijane,
A za njime Banović Sekule,
Daleko mu d’jete odmaknulo
Na njegovoj brzoj bedeviji.
No da vidiš dijete Sekula,
Kada viđe da je izgubio,
Udri vranca čizmom i mamuzom,
Ošinu ga paklenom kandžijom
Po sapima s desne i s lijeve.
Da je kome viđeti vrančića
Kad se sleže po zemljici crnoj,
Zakl’o bi se, i okladio se,
Da su vrancu krila podmetnuta,
Te dostiže mlada Marijana,
I đe stiže, tu ga i prestiže.
Kad to viđe d’jete Marijane,
Žao obraz, a žao đevojke,
Pa Sekula iza glasa viče:
"O junače, na pomamnu vrancu,
"Vidiš bolan da si poginuo,
"Popucaše na sedlu kolani,
"Uz kolane ibrišim-kanica;
"Čuvaj glavu, biće đevojaka"
Tad Sekule prisustavi vranca,
Kad istina što Marijan kaže.
On pripuči na vrancu kolane,
Pak se njemu u sedlo turio,
Odmače mu mladi Marijane,
Ne bi duga puška doturila,
A kubura ni avaza dala.
Opet Sekul nagoni vrančića,
Kandžija ga sa obadve strane,
Te dostiže mladog Marijana,
Đe dostiže, tu ga i prestiže.
Opet viče d’jete Marijane:
"Saibija, na konju vrančiću,
"Ne izgubi takoga vrančića,
"Pale su mu sve ploče četiri,
"Iz kopita živa krvca sipa,
"Čuvaj konja, biće đevojaka."
Za to Sekul ni abera nema,
No sa konja govori Mar’janu:
"Zdravo moja na ramenu glava,
"Ja ću opet konja dobaviti."
U riječi u kojoj bijahu,
Do kočije doleće Sekule,
Sa vrančića na zemlji skočio,
A đevojku rukom zagrlio.
Viče s konja mladi Marijane:
"Amo, kurvo, neznana katano,
"Da na megdan curu dijelimo,
"Uspored smo došli do đevojke."
Ali vele dva banova sina:
"Stan’, delijo, kud si nasrnuo,
"Ko đevojci, njegova đevojka,
"Tako ga je sreća poslužila,
"A tako je od Boga suđeno,
"No se prođi kavge i belaja."
Neće d’jete da s’ okani kavge,
Nego trže sablju o pojasu
Da Sekulu odas’ječe glavu.
Al’ da vidiš gospođe đevojke,
Kako momče zaklanja rukama,
Pa na braću okom namignula,
Uskočiše curi u kočiju,
Ošinuše konje pod kočijom,
I Sekula povedoše dvoru.
U to doba pod kulom junaci
Na čestito banu dolazili,
I na selam Banović-Sekulu.
Al’ da vidiš Banović-Sekula,
Mudro momče soja gospockoga,
On ispade među junacima,
Kapu skida, ovako govori:
"Čujte mene, braćo i družino!
"Bog mi dade, a sreća donese,
"Te zadobih curu i dukate.
"Nemoj, braćo, ko zažalit’ na me,
"Ja vas svijeh zovem u svatove,
"Kuma kumim mlada Marijana.
"Da idemo mome b’jelu dvoru,
"Da vodimo Anu međ’ svatove,
"Divno ću vas, braćo, dočekati,
"I svakoga darom darivati."
Svi junaci tomu kail bili,
Ne pristade budimska kraljica
No Sekulu riječ progovori:
"Vodi curu, i sretnja ti bila!
"Moj Marijan neće kumovati,
"Ti mu uze curu na pr’jevaru."
Vala Bogu i vjenčanom kumstvu,
Od straha se potrese zemljica,
Đe se Srbin kumstva odrekao.
Prepade se budimska kraljica,
Riječ reče, na koljena kleče:
"Prosti, Bože ludoj ženskoj glavi,
"Moj će Mar’jan kum vjenčani biti,
"Ja kraljica curi za jenđije."
Tad na gradu počeše lubarde,
Šenluk čini Leoviću bane,
A izlazi lijepa đevojka,
Pratila je dva brata rođena,
Kočiju je dara napunila,
Te darova sve redom junake
Po starini što je za kojega.
Tad junake gozbom počastiše,
Počastiše pivom i jestivom,
Đakonijom svakom izobila,
Pa na dobre konje posjedoše,
Otidoše gorom i planinom
Pjevajući i puške mećući.
Kud gođ išli u Sibinju sišli,
Tu s’ dobrije konja poskočili,
Sekula ih u dvoru dočeka:
Dobre konje u tople podrume,
Pridrža ih tri četiri dana,
Pjevajući i šenluk činjeći,
Te vjenčaše Anu za Sekula,
Pa otide svaki svome dvoru,
Sa Sekulom u ljubavi biše,
Jedan drugom za zdravlje pitao,
A ja velim, i mi da smo zdravo!