Ej da možeš ustati Vladiko

Ej da možeš ustati Vladiko Pisac: Slavko Perošević

EJ DA MOŽEŠ USTATI VLADIKO

U beznađu i velikoj tuzi,
Ja kroz ove nekolike strofe,
Noćas tebe, dozivam iz groba
Najmudriji srpski filozofe!

Ej' da možeš ustati Vladiko,
Srpskog roda, proslavljeni sine,
Da' na Crnu Goru, oko baciš,
Sa' Lovćena visoke planine.

Ej' da ti se, podići iz groba,
Đe' ti svete odmaraju kosti.
Srce bi ti, mnim' puklo na pola,
Od velike tuge i žalosti.

Ti svoj narod, prepoznao ne bi'.
Mnogi više na sebe ne liči.
Kolijevka roda Nemanjina,
Počela je da se katoliči.

Sa' prestola, stare Srpske Sparte,
Đe' ti duša vječne snove sniva,
Sad sablasno odliježu krici:
MONTENEGRO! EVIVA, EVIVA!

Zemljom tvojom, sada vlada zloba,
Mjesto ljudske časti i poštenja.
Nema više vitezova starih,
Nema Marka, Novice, ni Kenja.

Nema više Miljana, ni Mine.
Umrli su i Mirko i Šujo.
Strašne bitke ne tuku se' više.
Zeman turski davno je prohujo.

Nema starih dušmana srpskijeh.
Snove vječne sniva Omer paša.
Al' Lucifer iz predvorja pakla.
Dovede nam Dedeić Miraša.

Za njim ide bezbožnička vojska,
Koja nema obraza ni stida,
Da otima crkve što je Srbin,
Vjekovima podizo i zida.

Zla vremena, Vladiko su došla.
Đavo neki odnio je šalu.
Dušmani se' kreću pravoslavlja,
I ka' svetoj Moskvi i Uralu.

Nad zvijezdom pravoslavnog svjeta,
Oblaci se crni, vidiš mute.
Dok Satani, kano dvorska luda,
Crna Gora skakuće uz skute.

Đe' se nekad, život za čast davo,
Đe' življahu ljudi i junaci,
Sad se ljudski obrazi prodaju
Ko obična roba na pijaci.

Ne moj' mislit, kada bi se vrno',
Crnom Gorom da bi' opet vlada,
Stolicu ti' niko ne bi' dao,
Od ovijeh „moralnih gromada”.

Ne bi' vjeruj, ni najniže zvanje,
Bez partijske mogo' dobit karte,
Da' ustaneš zateko bi samo
Ruševine stare Srpske Sparte.

Razočaran u potomke svoje,
U njihovu pakost i u zlobu,
Samom sebi , s' prekorom bi' reko’:
„Ljepše bješe, dok ležah u grobu”.

(juni 2019.)