Evropa i srpsko pitanje 5

Izvor: Викизворник
EVROPA I SRPSKO PITANjE
Pisac: Vasilj Popović


V. EVROPSKI DOGAĐAJI I BALKANSKI ISTOK 1856-1875.

Evropske sile i Srbija između Pariskog kogresa i talijanskog ujedinjenja.[uredi]

Zbog svojih talijanskih planova protiv Austrije približavao se Napoleon III odmah od Pariskog kongresa Rusiji i širio je svoj uticaj u habzburškim kao i u susednim zemljama Austrije da bi se, po potrebi, mogao njim poslužiti protiv Austrije. Knez Danilo se sasvim orientisao prema Francuskoj, dok je u Srbiji knez Aleksandar ostao austrofil. Zato su Francuska i Rusija pomogle sada opoziciju Saveta protiv kneza. Lišena privilegisanog položaja u Turskoj i u kneževinama, Rusija je sada koncentrisala pažnju na to da utvrdi i proširi svoj uticaj na narodne redove kod Južnih Slovena pomoću vere i slovenskih osećaja. Ona je proširila svoju akciju i na Bosnu i Hercegovinu. Austrija je već 1850 obnovila generalni konzulat u Bosni i postavila generalnog konzula Atanaskovića u Sarajevu, (6 febr. 1857), a docnije još po nekim mestima vicekonzule. Francuska je od početka 1853 imala u Sarajevu vicekonzula Vita. Posle pariskog kongresa poslala je Engleska Džordža Čerčila u februaru, a Rusija Aleksandra Teodorovića Hiljferdinga u junu 1857 kao konzule u Sarajevo.

Francuska vlada je uputila svoje pretstavnike u Turskoj i u vasalnim kneževinama da rade sporazumno s konzulima Rusije koja ispoveda veru većine hrišćana u Turskoj. Austriska vlada nije odmah shvatila promenjenu politiku Francuske prema Rusiji pa se žalila na držanje francuskog generalnog konzula u Beogradu Dezesara što potpomaže ponovo postavljenog ruskog generalnog konzula da obnovi ruski uticaj u Srbiji koji je do nedavna francuska vlada s velikim naporima pobijala.

Auetrofilstvo kneza Aleksandra i njegova novog pretstavnika Alekse Jankovića dovelo je dotle da su Dezesar i engleski generalni konzul Fonblank a i ruski generalni konzul prekinuli lične veze s knezom. Borba kneza sa savetom od 1855 dovela je za dve godine do ustavobraniteljske Tenkive zavere, koja je otkrivena i zaverenici osuđeni na smrt pa pomilovani na večito zatočenje. Francuska i Rusija shvatile su ceo slučaj kao pobedu austrofilskog kneza nad rusofilskim savetom. Tim je ovo unutrašnje pitanje Srbije dobilo međunarodni značaj te se razvijalo pod uticajem međunarodnih faktora. Francuska, Rusija i savetska opozicija s Garašaninom i drugim političarima isposlovaše kod Porte da izvidi spor po specijalnom komesaru Etem-paši (krajem marta 1858). Etem-pašina misija završila se pomilovanjem zatočenika i prividnim izmirenjem između kneza i velikaške opozicije 1858 godine.

I posle toga borba je nastavljena. Savetska opozicija, pomognuta narodnim raspoloženjem, Francuskom i Rusijom, umela je da slomije otpor kneza, koga je u tom pomagala Porta i Austrija, te je sazvao Narodnu skupštinu. Austrija je, zbog nesigurnog položaja u Italiji, htela izbeći svako opasno angažovanje na Balkanu, pa je povukla Radosavljevića koji se suviše eksponirao i zamenila ga grafom Đorđijem, a poslala je u posebnoj misiji Đorđa Stratimirovića da je izvesti o prilikama u Beogradu. Stratimirović je u izveštaju vrlo tačno predvideo da Austrija stoji pred ratom s Francuskom i Sardinijom i da su ovi događaji u Srbiji samo deo francuskih priprema „za dramu koja se ima inscenirati na Rajni i na Pou“.

Francuska i Rusija intervenisale su da Portin komesar Kabuli-efendija ne spreči slobodan izraz Sveto-andrejske skupštine od 11/23 decembra 1858. Ona je zbacila kneza Aleksandra Karađorđevića i proglasila Miloša knezom.

Kad je austriska vlada pokazala nameru da svojom vojskom okupira beogradsku tvrđavu tobože da bi zaštitila Portina prava protiv revolucionarnih i panslavističkih težnja vođa Svetoandrejske skupštine, naišla je na najodlučniji otpor zapadnih sila i Rusije protiv te nameravane povrede načela pariskog ugovora po kojem nije mogla nijedna sila intervenirati samovlasno bez prethodnog odobrenja svih sila potpisnica pariskog ugovora. Na tom se i razbila ta austriska namera.

Austrija je više volela da vidi na vlasti starog Miloša nego Garašanina koji je bio frankofil a izmirio se i s Rusijom te je pretstavljao antiaustrisku aktivističku nacionalnu politiku Srbije. U isto vreme kada je Napoleonova politika slavila pobedu u rumunskim kneževinama izborom kneza Kuze u obe kneževine, dobila je satisfakciju i u Srbiji padom austrofilskog kneza Aleksandra, i to sve uoči skorog rata protiv Austrije u Italiji. Miloš dobi berat o potvrdi izbora i priznanje od velikih sila.

Talijansko ujedinjenje i srpsko pitanje.[uredi]

Ratom od 1859 i procesom talijanskog ujedinjenja skrenuta je glavna pažnja Austrije i Francuske na Italiju, a Balkan i istočno pitanje bili su od interesa samo toliko koliko su mogli imati uticaja na tok i svršetak tih glavnih događaja. Taj rat je želela da upotrebi mađarska emigracija da pobuni Ugarsku. General Klapka sklopio je u tu svrhu i konvenciju s rumunskim knezom Kuzom, pa je na istoj osnovi poveo pregovore i s knezom Mihailom.

Tim putem je knez Mihailo saznao da je Napoleon III sklon da pomogne mađarsku stvar, pa je pošao u Pariz ne bi li zainteresovao cara da ovom prilikom pokrene i istočno pitanje. On se sastao s Napoleonom upravo pred njegov odlazak vojsci u Italiju.

Car je odlučno odbio Mihailove planove. On je držao da je opasno zapletati talijansko pitanje s istočnim. U talijanskom pitanju ograničen je rat samo na područje austriske kuće. Za proširenje rata i na Mađarsku, koja ne pripada ni Nemačkom Savezu, ne bi se moglo naći dovoljno razloga, kojim bi se opravdala ta evropska intervencija, Za taj slučaj trebalo bi da pre Košut osigura neutralnost Engleske, koja se odlučno izjasnila za lokalizaciju rata. Kad bi se rat komplicirao s istočnim pitanjem, Engleska ne bi sigurno ostala neutralna. Ali, nezavisnost Ugarske je u interesu Srbije, — nastavio je Napoleon III, — pa on zato poziva Mihaila da dade mađarskim rodoljubima prilike i pomoći u Srbiji za njihove pripreme.

Knez Mihailo sastao se iza toga u Londonu s Košutom i ugovorio plan za tu mađarsku akciju iz Srbije s rezervom da to odobri Napoleon III. Košutov poverenik Ludvig bio je već i počeo s pripremnim radom u Beogradu, kad zaključenje preliminarnog mira u Vilafranki sav rad obustavi. Kad je nasledio kneza Miloša na prestolu, knez Mihailo je nastavio prijateljske veze s Mađarima i radio je na sporazumu između Mađara i Srba u Ugarskoj.

Austriska diplomatija je bila naročito podozriva na ambiciozne planove kneza Danila pa je pred talijanski rat i za vreme njegova trajanja udvostručila pažnju prema Crnoj Gori. U Crnoj Gori je kao i u Srbiji nastalo komešanje i vezivale su se velike nade na poraz Austrije, s kojim se sa sigurnošću računalo. Prilike na granici Crne Gore i Hercegovine nisu se sredile ni posle carigradske konferencije ambasadora. Ta oblast je uvučena u planove talijanskih i mađarskih revolucionara protiv Austrije, šta više i posle završenog talijanskog rata. Čak su se širile i fantastične vesti da će se iskrcati jedna talijansko-francuska vojska pod voćstvom Garibaldija.

Pošto se talijanski i srpski pokret osnivao na revolucionarnom načelu narodnog samoopredeljenja, koje je Francuska uzela za osnovicu svoje spoljašnje politike, to su razumljive veze i između oba pokreta, kojih se veza Austrija toliko bojala.

Danilovu ratobornu politiku koja je dovela do grahovske pobede, nastavio je posle njegova ubistva (12 avgusta 1860) njegov sinovac i naslednik knez Nikola. On je također tražio priznanje nezavisnosti Crne Gore, izlaz na more i ispravku granice.

Austrija je bila solidarna s Turskom jer je bila uverena da postoji veza između pripremane akcije mađarskih i talijanskih revolucionara preko Crnne Gore, Srbije ili Rumunije i hercegovačko-crnogorskog pokreta koji je ponovo oživeo od 1860 godine.

Evropske sile i crnogorsko-hercegovačko razgraničenje.[uredi]

Evropske sile poslale su jednu komisiju u istočnu Hercegovinu da u sporazumu s Omer-pašom nađe osnovicu za primirenje ustanika. Javno mnenje u Austriji i van nje napadalo je austrisku vladu zbog njenog turkofilskog držanja. Ona je pokušavala da prijateljskim rečima zadobije ustanike, ali je stvarno nastojavala olakšati Porti da uguši buntovni pokret, osobito u Hercegovini. Francuska je uzalud pokušavala da skloni Austriju na intervenciju povoljnu za Crnogorce, kao što je bila Lajningenova misija. Ona je predlagala i Porti da poveri knezu Nikoli upravu u tri pogranična buntovna sreza, ali i to bez uspeha. S takvom politikom, morale su ostati uzaludne želje Austrije da Kuza, Miloš i Nikola obrate svoje poglede Austriji, mesto što su se bacili u naručja Tisoa i Ekara, kad su se oslobodili od ruskog protektorata.

Pokušaj evropske komisije, u leto 1861, da ostvari neki sporazum između Omer-paše, kneza Nikole i vođa hercegovačkih ustanika Luke Vukalovića propao je i Omer-paša se odlučio na vojnu akciju protiv Crne Gore, a komisija se razišla.

Francuska i Rusija su pomagale gore spomenute zahteve kneza Nikole, a Austrija, pomognuta Engleskom i Prusijom, poticala je Omer-pašu na vojnu akciju. Ona je porušila na turskoj teritoriji u Sutorini Vukalovićeva utvrđenja i izazvala opšte proteste slovenske štampe, ruske vlade i francuske vlade. Francuska štampa, sva zauzeta za talijansku stvar, iznosila je čak sugestije o austriskoj intervenciji u Hercegovini i o kompenzaciji za Mletke. Garibaldi je uputio proglas narodima na Istoku pozivajući ih da se slože i oslobode. Sukob na Balkanu mogao je zaplesti i Austriju i tako olakšati Talijanima da joj otrgnu mletačku oblast.

Kad je Omer-paša (od aprila 1862) pritesnio Crnu Goru, prodirući s vojskom prema Cetinju, knez Nikola se uzalud obraćao Austriji za pomoć u hrani i za intervenciju. Tek na intervenciju prijateljskih sila obustavljene su vojne operacije i sklopljen je nepovoljan mir za Crnu Goru, ali s granicama kako ih je povukla evropska komisija 1860. Rusija i Francuska su odlučno pomogle Crnu Goru i nastavile su diplomatsku borbu protiv teških obaveza mira. Car Napoleon je izrazio svoje nezadovoljstvo zbog oduševljenja barona Prokeša, austriskog pretstavnika u Carigradu, za jednu vladu, protuhrišćansku i nemoguću usred evropske civilizacije. Još dugo su Francuska i Rusija, protiv Engleske, vodile diplomatsku akciju da se isprave neki teški uslovi mira, kao pravo Porte da podiže stražarnice uz crnogorsku teritoriju osobito na putu za Nikšić. Knez Nikola je ličnom posetom u Beču 1865 i, prilikom prolaza iz Petrograda, 1869 tražio pomoć Austrije za svoje zahteve prema Turskoj. Austrija se nije htela zameriti Turskoj, ali je pomagala mirno rešenje pitanja. Tako su Austrija i Francuska pomogle da se povoljno reši pitanje stražarnica na granici 1866, kad se knez Nikola korektno držao u prusko-talijanskom ratu protiv Austrije. Kad je 1869 izbio bokeški ustanak protiv Austrije, povodom popisa stanovništva zbog uvođenja redovne vojne dužnosti, pojavili su se u javnosti glasovi o austriskoj vojnoj intervenciji protiv susedne Crne Gore. Opet su Francuska i Rusija ustale protiv svake takve pomisli te je francuska vlada izjavila da je ona priznala nezavisnost Crne Gore i da ne može dopustiti da Porta ima pravo da ovlasti austro-ugarsku vladu da pređe granice te kneževine. Sve što je Francuska koncedirala bilo je da bi u nuždi austriske trupe mogle preći preko crnogorske teritorije pod izvesnim teško ostvarljivim uslovima. Samo takve fiktivne koncesije činila je Francuska Austriji u pogledu Crne Gore i to u vreme kad se trudila da je zadobije za savez protiv Prusije.

Velike sile i težnje Miloša i Mihaila.[uredi]

Knezovi Danilo i Nikola ustrajno su težili da dobiju priznanje nezavisnosti Crne Gore, proširenje granica i izlazak na more, a knezovi Miloš i Mihailo da ostvare unutrašnju nezavisnost Srbije od svakog turskog uticaja, pa najzad Mihailo i da pripoji Bosnu i Hercegovinu. Da bi ostvario taj cilj, Mihailo je pripremao solidarnu akciju balkanskih hrišćana i njom je vršio pritisak na Portu da mu čini ustupke.

Knez Miloš je poslao u proleće 1860 jednu deputaciju u Carigrad da traži da Porta prizna pravo nasledstva njegovoj dinastiji, nezavisnost unutrašnje uprave i da ukloni Turke iz oblasti izvan tvrđava. Ta akcija nije bila diplomatski pripravljena kod prijateljskih sila pa nije u tom obliku naišla na njihovu podršku te ju je Porta odbila. Zbog toga su nastali zategnuti odnosi između Porte i Miloša i srpska javnost je počela apelovati na raspoloženje hrišćana u Turskoj. Tim je unesen element koji je u spoljašnjoj politici Miloševa naslednika Mihaila zauzeo važno mesto.

Kad je posle Miloševe smrti, 14/26 septembra 1860, stupio Mihailo na presto, poslao je člana državnog saveta Jovana Marinovića garantnim dvorovima pa je od njih preko njega dobio savet da ne menja formalno ustav nego da specialnim zakonima konstituiše zemlju.

U tom smislu Mihailo je na Preobraženskoj skupštini od 1861 doneo nove zakone o savetu i narodnoj skupštini, kojima je u praksi ukinuo turski ustav od 1838, i novi zakon o narodnoj vojsci. Dalje je uputio akciju da ukloni turske garnizone iz gradova i da tim dovrši unutrašnju nezavisnost. Knez Mihailo je tada postavio kao stalnog agenta u Carigradu Jovana Ristića da izradi kod Porte pristanak na srpske zahteve.

Austrija se zauzimala za održanje status-kvoa i za direktan sporazum između Turske i Srbije, a Francuska i Rusija pomagale su Mihailove težnje. Ministar spoljnih poslova Tuvnel je pred pretstavnicima sila u Parizu opravdavao i podupirao srpske zahteve. Zbog povoljnijeg držanja Prusije prema Srbiji Tuvnel je čak pruskom poslaniku govorio da je propast Turske neizbežna stvar i ostavljao je na poslanika utisak kao da se brine da se za taj slučaj spremi na Balkanskom Poluostrvu grupa samostalnih država. Pred austriskim ambasadorom Rihardom Meternihom Tuvnel je još konkretnije predviđao da će se razviti Rumunija i Srbija kao slobodne države. Nadao se da će Srbija ujediniti Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i Bugarsku i da će težiti da ujedini i srpsko-slovensko stanovništvo Austrije. Tuvnel je savetovao Austriji da se ne protivi toj težnji u interesu svog budućeg povećanja i osiguranja poseda na Jadranskom Moru. Epir i Tesalija davale su se tim planom Grčkoj, a sultanu je ostavljana samo Rumelija s Carigradom (1861). To je bila primena načela narodnosti. Francuska i Rusija su se stavile na stranu Srbije, a Engleska i Austrija na stranu Turske. Osokoljena tim, Porta je na zahteve i pripreme Mihailove odgovorila kretanjem četa. Iz toga raspoloženja došlo je do sukoba Srba i Turaka u Beogradu i do bombardovanja Beograda od strane turskog garnizona u tvrđavi (u junu 1862). To je izazvalo opasnost rata. Knez Mihailo je tražio od sila zaštitnica da se uklone turski garnizoni iz gradova. Engleska je predlagala da Austrija vojskom posedne Beograd pa da evropski komesari izvide stvar. Po nekim znacima moglo se zaključivati da ovaj engleski predlog i tursko bombardovanje nisu bili bez veze s Austrijom.

Da bi se izbeglo toj eventualnosti okupacije, Francuska predloži da se to pitanje reši na jednoj konferenciji sila. Kad je primljen taj predlog, htele su Engleska i Austrija dati konferenciji smisao da rešava protiv Srbije, a Francuska i Rusija da konferencija uzme beogradske događaje u ocenu.

Na konferenciji u Kanlidži, letnikovcu velikog vezira Fuad-paše, jula do septembra 1862, radile su Francuska i Rusija odlučno da Turska povuče garnizone iz Srbije i da u Srbiji uzme isti položaj koji ima u rumunskim kneževinama i u Egiptu. Engleska je uporno branila tursko stanovište, a Austrija je išla tako daleko da je izjavila da bi napustila konferenciju ako bi se Srbima predali gradovi na rekama. Njen pretstavnik je naglašavao da svaki dobitak Srba podjaruje Srbe u Austriji. Bulver je priznavao u poverljivim razgovorima da se ovde i ne vrši posao turski nego austriski. Posle svoje katastrofe u Italiji, Austrija je postala svesna opasnosti koja joj preti od nacionalnog buđenja i snaženja Jugoslovena. Budući da su nacionalne težnje Srba bile faktor s kojim je i dalje Rusija računala u svojim aspiracijama na Bliskom Istoku, to su zbog toga one nailazile na odlučan otpor Engleske i na udruženu englesko-austrisku akciju protiv njih.

Za Srbe je bilo od velikog značaja što su njihove težnje bile koordinirane s aktivnim aspiracijama na Balkanu jedne velike sile kao što je bila Rusija, ali je tragika tog odnosa bila ta što je ta sila svojim težnjama udarala na nesavladljiv diplomatski i vojni otpor jačeg bloka sila. Francuska se, do sloma 1871, zalagala za Srbe, ali njen interes na Balkanu nije bio na prvom niti najvažnijem mestu i bio je podređen njenim drugim važnijim interesima, pa francuska pomoć i talijanske simpatije nisu mogle prevagnuti otpor Engleske i Austrije i nezainteresovanost Prusije. Ta situacija obeležava ceo period od Pariskog do Berlinskog kongresa. U takvoj situaciji Porta je ostala nepopustljiva i kanlička konferencija se završila s neznatnim koncesijama za Srbe.

Izvršujući drugi prethodni posao iz svog velikog plana: organizaciju i naoružanje vojske, knez Mihailo je, prilikom nabavke oružja iz Rusije preko Rumunije, morao da savlada diplomatski otpor Porte i njenih prijatelja i savladao ga je s ruskom i francuskom pomoću.

Kad je 1866 izbio rat Austrije sa Prusijom i Italijom, Bizmark je uzeo u svoj račun i podizanje revolucije, ako bi se produžio otpor Austrije i ako bi Francuska navalila na Prusiju. Mađarski revolucionar Tir i Bizmarkov izaslanik Pful pripravljali su u Beogradu zemljište da Srbija omogući akciju Mađara i austriskih Jugoslovena protiv Austrije. Knez Mihailo i Garašanin nisu se hteli izlagati austriskoj osveti bez sigurnih garantija. Međutim, pre završetka pregovora rat je završen. Prilike ni kod južnih Slovena ni kod Mađara nisu bile zrele za takvu akciju. Kod Mađara je, šta više, prevladala Deakova politika sporazuma s Austrijom. Ona je dovela do nagodbe 1867 kojom su Mađari vezali svoju sudbinu s Austrijom i s njenom politikom na Istoku. Posle toga Prusija se držala pasivno prema srpskim težnjama, a i mlada kraljevina Italija nije mogla voditi neku aktivniju politiku na Balkanu. Ovaj period srpsko-pruskih odnosa osvetlili su u novije vreme pobliže dva nemačka istoričara: Vendel i Rajsvic.

Pošto je Pariski kongres oduzeo Rusiji pravo posebne protekcije hrišćana, a u neoslobođenim južno-evropskim zemljama sve više jačao nacionalni osećaj, osnažen i spoljašnjom politikom Napoleona III po načelu narodnosti, to je i Rusija uzela da se u svojoj spoljnoj politici u oblastima Južnih Slovena služi nacionalnim osećajem i slovenskim simpatijama. Austrija se pokazala kao velika smetnja njenim ambicijama na Balkanu. Za vreme krimskog rata pojavila se kod nekih ruskih generala misao da put u Carigrad vodi ili s Bečom ili preko Beča. Posle poraza Austrije u ratu s Prusijom 1866 činile su Austrija i Turska na francuskog poslanika u Beču, docnijeg ministra spoljnih poslova vojvodu od Gramona utisak dveju trošnih zgrada, prislonjenih jedna uz drugu, od kojih se ne može jedna potresti a da i druga ne oseti potres.

Rusija je sad shvatila situaciju tako da se protiv austrisko-turske solidarnosti posluži slovenskom solidarnošću, pa je panslavističkom propagandom obuhvatila ne samo slovenske zemlje u Turskoj nego i u Austriji. Etnografski kongres i izložba u Moskvi 1867 dali su zgodnu priliku za posetu uglednih slovenskih vođa iz Austro-Ugarske i sa Balkana i za slovenofilsku propagandu. Tim je srpsko pitanje kako u odnosu prema Turskoj tako i prema Austriji popularizovano u Rusiji.

Knez Mihailo je u svojoj spoljnoj politici uzeo u račun kako pojačanu panslavističku akciju Rusije tako i težnju poražene Austrije za mirom na Balkanu. Uz to još hteo se koristiti jačim uticajem Mađara posle uvođenja dualizma od 1867 i njihovim otporom protiv austro-ugarske ekspanzije na Balkanu kojom bi se pojačavao jugoslovenski element u habzburškoj monarhiji.

U duhu savremenog nacionalnog načela, po ugledu na Italiju i Nemačku, u skladu s ruskom slovenskom politikom, postavio je i knez Mihailo program za rešenje balkanskog dela istočnog pitanja po načelu narodnosti.

Mihailov plan je išao za stvaranjem slobodnih narodnih država, eventualno njihove konfederacije, po načelu narodnog samoodređenja, akcijom samih balkanskih naroda bez mešanja stranih sila. Kao minimum predviđao je da iz te cele akcije dobije bar Bosnu i Hercegovinu.

Napoleon III, u smislu svog balkanskog programa po načelu narodnosti, nastojao je sugerirati Austriji misao da pomogne ambicije Srbije za Bosnom i Hercegovinom i da je tako privuče na svoju stranu i odvoji od Rusije.

Porta je odbijala Mihailove predloge da njegovu vasalnom području pripoji Bosnu i Hercegovinu, smatrajući te njegove težnje kao deo ruskih aspiracija na Istoku i izjavljujući da bi u takvom slučaju volela više da te zemlje ustupi Austriji.

Knez Mihailo je odlučio da svoj balkanski prestiž, priznanje Austrije za njegovo lojalno držanje u austro-pruskom ratu 1866, diplomatsku pomoć Francuske i Rusije i neprilike Turske zbog ustanka na Kritu upotrebi da reši poslednji prethodni posao unutrašnje spreme Srbije za veliko nacionalno delo: evakuaciju gradova. Pošto je za Portu to bilo više pitanje dostojanstva i ugleda nego stvarne koristi, knez Mihailo je direktno preko svog diplomatskog zastupnika (kapućehaje) u Carigradu Jovana Ristića (od 1861) obećao da će za tu žrtvu dati dovoljnu kompenzaciju tim što će doći lično u Carigrad da se kao vasal pokloni sizerenu i iz njegovih ruku primi gradove.

Francuski ministar spoljnih poslova Mutje sklonio je Austriju da pristane na ustupanje gradova Srbiji i hteo je prikazati kao da je inicijativa došla s austriske strane. Francuska je htela da u isto vreme zadovolji Rusiju, a da se ne zameri ni Porti. Portu je uveravala da će za tu žrtvu dobiti kompenzacije u tom što će utvrditi dobre odnose sa Srbijom.

Pomažući srpske aspiracije, Francuska se približavala ruskom stanovištu koje je bilo još radikalnije i agresivnije. Sem toga, ministri Napoleona III nastojali su da u svima zahtevima, korisnim za hrišćanske narode u Turskoj, isture napred Austriju i angažuju je, pa da je izvedu iz njenog neprijateljskog držanja prema hrišćanima ili da je nateraju da ga otvoreno pokaže.

Engleska je, realno shvatajući interese Turske, savetovala Porti da učini koncesije i bila je mišljenja da dunavske kneževine i Srbija treba da budu više saveznici nego podanici Turske i da im se autonomija proširi što više.

Porta tako morade popustiti tim pre što je ozbiljni ustanak na Kritu (1866—1869) mogao u vezi s akcijom Srbije da izazove pokret šireg obima, a ustupanje gradova moglo je smiriti privremeno ambicije Srbije. Sem toga, poklonstvo u Carigradu presumptivnog vođa opšteg ustanka hrišćana umanjilo bi revolucionarna očekivanja i pouzdanja. Knez Mihailo dođe u Carigrad i dobi od sultana ferman o predaji gradova (aprila 1867). Tako je uklonjena ta unutrašnja zapreka za spoljnu akciju Srbije.

Međutim, međunarodna situacija između 1866 i 1870 nije bila povoljna za oslobodilačku akciju na Balkanu. Austrija, Francuska i Italija pregovarale su o savezu protiv Prusije pa su želele da Balkan miruje. Engleska je bila odlučan zaštitnik Turske protiv ruskih aspiracija. Tako je Rusija bila osamljena na Istoku pa je želela najpre da ukloni odredbe pariskog ugovora koje su joj zabranjivale oružanje na Crnom Moru. Ni sprema balkanskih država za rat nije bila dovršena. Za Srbiju su to potvrđivali izveštaji ruskih vojnih stručnjaka i francuskog pukovnika Mondena. Graf Stakelberg je savetovao da se odgodi akcija do kakvog evropskog zapleta (18 decembra 1867). U takvim prilikama, misija princa Žeroma Napoleona, koja se u Srbiji očekivala s velikim nadama, nije mogla imati drugu zadaću sem umirivanje na Balkanu, u smislu tadašnje opšte francuske politike. Završetak kritskog ustanka bez uspeha potvrđuje također da međunarodna situacija za balkansku akciju nije bila povoljna. Tako ju je i knez Mihailo odgodio.

Knez Mihailo je pokušao da ukloni austrisku zapreku za neposredni uži cilj svoje balkanske politike: za dobijanje Bosne i Hercegovine. S druge strane, ugarski ministar pretsednik Andraši hteo je Srbiju otrgnuti od Rusije, vezati je za habzburšku monarhiju i zavaditi Srbe i Hrvate. To je on nameravao postići tim što bi pristao da Srbija dobije Bosnu do Vrbasa, a da zapadni deo od te reke zauzme Austro-Ugarska. U tom smislu radio je austro-ugarski generalni konzul Benjamin Kalaj koji je postavljen u Beogradu kratko vreme pred Mihailovu pogibiju.

Događaji posle Mihailove smrti pokazali su koliko je bilo iskrenosti u ovim ponudama s mađarske strane.

Jugoslovenska propaganda pred Evropom za istočno pitanje.[uredi]

Uporedo sa službenom akcijom srpskog Pijemonta išla je akcija srpskih patriota na političkom i književnom polju. Slično kao u Italiji pred ujedinjenje, tako je šezdesetih godina prošloga veka bila obuzeta srpska javnost jednom misli o nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju. Uspesi kombinovane talijanske državne i patriotske akcije služili su kao primer patriotskim krugovima u svima srpskim krajevima. Kao što je pred ujedinjenje Macinijev savez „Mlada Italija“ ujedinio sve talijanske patriote u rascepkanim talijanskim zemljama u jedan pokret za ujedinjenjem Italije u jednu slobodnu liberalnu narodnu državu, tako je trebalo da savez „Ujedinjene Omladine Srpske“, osnovan 1866 u Novom Sadu, ujedini Srbe iz svih krajeva u jedno nacionalističko društvo sa zadatkom da budi patriotsku svest i samopouzdanje u narodu, da narod sam uzme u svoje ruke stvar svog oslobođenja. Jedan od osnivača Omladine, Vladimir Jovanović bio je otpre u vezi s Macinijem i prihvatio je njegov program: da se Talijani i Jugosloveni oslobode zajedničkom saradnjom. Zadaća Srbije bila je da pomogne da se pobune Jugosloveni i Mađari u habzbubrškoj državi, a trebalo je da Italija, pored ratovanja s Austrijom, vojnički pomogne Srbiju protiv Turske.

Godine 1866 radili su Jovanović i Svetozar Miletić, vođ narodne stranke u Vojvodini, odlučno za to da Srbija zarati protiv Austrije u savezu s Italijom i Prusijom. Kad knez Mihailo nije iskoristio tu priliku, osnovali su liberali Omladinu, koja je radila na tom da se sam narod osposobi za akciju oslobođenja. Liberali su spajali unutrašnju i spoljašnju slobodu i tražili su da Srbija kao Pijemont prednjači u liberalnom uređenju, u ustavnosti. Zbog voćstva liberala u Omladini došlo je do njezina sukoba s režimom kneza Mihaila. Najzad je ukinuta u Ugarskoj zbog svojih nacionalnih, a u Srbiji zbog demokratskih težnja (1871).

U srpskim nacionalnim političkim krugovima, ne samo u Srbiji i Turskoj, nego i u Vojvodini, kao i među Hrvatima, bio je jak interes za istočno pitanje i utvrđeno je bilo tačno shvatanje da sudbina našeg naroda zavisi od njegova rešenja u savremenom duhu. Srbi u turskim pokrajinama, osobito u Bosni i Hercegovini, uzimali su aktivnog učešća u revolucionarnom spremanju za njegovo rešavanje u srpskom smislu. Bosanski franjevci pedesetih godina 19 veka, osobito Šunjić, Nedić i stradalnik Jukić razvijali su živu novinsku propagandu protiv turskih nasilja u Bosni.

Novine u svima jugoslovenskim zemljama i mnogi jugoslovenski javni radnici širili su kod kuće i na strani interes za teške prilike Jugoslovena pod tuđom vlašću i za njihove težnje za oslobođenjem. Jugosloveni su uspevali osobito da objavljuju članke utom smislu u raširenim augzburškim Opštim Novinama (Algemajne Cajtung). U tom su se odlikovali naročito svojim ugledom, vezama i aktivnošću Vuk Karadžić, Dr. Mihailo Polit-Desančić i Dr. Imbro Tkalac-Ignjatijević. Tkalac je objavio na nemačkom jeziku veliku studiju: Srpski narod u svom značaju za istočno pitanje i za evropsku civilizaciju, a izdavao je jedno vreme u Beču i list na nemačkom jeziku Ost und Vest za obaveštavanje strane javnosti o prilikama na slovenskom Jugu. Austrija ga je progonila zbog njegova nacionalnog rada pa je morao sasvim emigrirati iz habzburških zemalja.

Austrija je progonila ovakve ideologe i političare jer je u njihovim idejama videla opasnost za svoje interese i za sam svoj opstanak. Oni su, naime, veći  nom vezali rešenje našeg nacionalnog pitanja s vekovnim međunarodnim istočnim pitanjem i imali su uverenje da politika Austrije stoji u nerazdvojnoj vezi s rešavanjem tog pitanja, da je sudbina te nacionalno mešovite države vezana (za sudbinu Turske i da je jedna kao i druga odlučno protivna primeni nacionalnog načela. Osobito dosledno zastupao je te ideje Polit kroz celi svoj dugi život i plodni javni rad, od članaka o tom u „Srpskom Dnevniku“ od 1857, od rasprave na nemačkom jeziku „Istočno pitanje i njegovo organsko rešenje“ 1862 pa preko svojih mnogobrojnih članaka i beseda. Polit nije hteo rešenje jugoslovenskog pitanja ni u kakvom kompromisu s habzburškom monarhijom pa je savetovan i Mađare, ali uzalud, da se ne vežu slepo s austriskom politikom nego da izmire svoju narodnu politiku s opravdanim težnjama susednih naroda po načelu narodnosti. U sličnom duhu se bavio istočnim pitanjem i Politov politički drug, vođ vojvođanskih Srba Svetozar Miletić u poslednje dve decenije svog javnog rada. I on je objavio o tom ceo niz članaka koje su docnije njegovi prijatelji preveli i štampali i na nemačkom jeziku. On je predlagao rešenje po načelu narodnosti: stvaranjem jedne balkanske konfederacije između srpsko-bugarske federativne zajednice s jedne i Grka i Rumuna s druge strane. Pogledi vojvođanskih politi-čara izraženi su i u Bečkerečkom programu od 1869. U njemu je uzet stav protiv politike održavanja Turske, protiv mešanja stranih sila, a za pomaganje oslobodilačke akcije hrišćanskih naroda.

Srbijanski liberali vodili su mnogo računa o tom da se inostrana javnost pridobije za srpsko gledište u istočnom pitanju. Jedan od njihovih prvaka, Vladimir Jovanović radio je posle bombardovanja Beograda u Londonu dogovorno s izaslanicima kneza Mihaila: kneginjom Julijom i Filipom Hristićem, a isto tako 1870 u Parizu po želji namesništva. On je objavljivao i političke rasprave na srpskom 1863, francuskom 1870 i engleskom jeziku 1909, kojima je želeo uveriti Evropu da bi Balkanski Savez s Carigradom i Solunom kao slobodnim pristaništima i sa carinskim savezom odgovarao interesima Evrope i opštem napretku civilizacije, da bi evropski interesi na Istoku i saobraćaj na velikim linijama levantske trgovine najbolje bili obezbeđeni neutralizacijom balkanskih država i obrazovanjem Balkanskog Saveza.

Veliki hrvatski istoričar i saradnik Štrosmajerov Franjo Rački zastupao je u nizu članaka u „Pozoru“ od 1862 misao da se istočno pitanje ne može ni rešiti ni ućutkati nikakvim obnovama u turskom carstvu, već i za to ne, jer reforme pozajmljene iz hrišćanskih država ne mogu uhvatiti korena u državi s muslimanskim načelima, koja su sasvim protivna hrišćanskim načelima. Zato je predlagao da evropske sile primene načelo nemešanja i neka puste same balkanske narode da osnuju narodne države, a za tu zadaću imaju ti narodi dovoljno duševne i materijalne snage samo ako je se prihvate solidarno.

To je bio recept koji je Napoleon III tako uspešno upotrebio za dovršenje talijanskog ujedinjavanja, štiteći tim načelom nemešanja leđa Pijemontu od austriskog ponovnog napadaja prilikom ujedinjavanja južne i srednje Italije. Taj isti način upotrebiće Antanta 1912 da osigura Balkanskom Savezu uspehe oslobodilačkog rata.

Rački je izražavao solidarnost Hrvata s borbom Srba pišući da kao Hrvat ne razdvaja korist hrvatskog naroda od koristi srpskog naroda zbog uverenja „da što je jednom korisno, drugom ne može biti na štetu“. I on je očekivao da će se s rešenjem istočnog pitanja rešiti jugoslovensko pitanje, da bi rešenje istočnog pitanja po načelu narodnosti donelo ne samo slobodu i ujedinjenje balkanskih Jugoslovena nego da bi olakšalo i oslobođenje Jugoslovena ispod habzburške vlasti i njihovo ujedinjenje s balkanskim Jugoslovenima.

Rački je tačno izrazio razmimoilaženje evropskih naroda i Osmanlija u osnovnim pogledima na građanske odnose što je onemogućavalo miran život hrišćana pod osmanliskom vlašću.

Dok je tako većina naših političara i javnih radnika očekivala rešenje jugoslovenskog pitanja po prirodnom pravu narodnosti u vezi s istočnim pitanjem, Eugen Kvaternik i Ante Starčević su, sa zadocnelim idejama iskrivljenog legitimiteta i istoriskog prava, bez obzira na odnose snaga i tendencije svetske politike, tražili to rešenje u smislu hrvatskog istoriskog prava. Trebalo je da pomoću istoriskog prava Hrvati ujedine pod hrvatskim imenom sve Hrvate i Srbe, protivno volji Austrije, Mađara pa i samih Srba. Još 1892 verovao je Starčević da bi se, uz iskrenu volju sila, moglo istočno pitanje rešiti pomoću izvršenja reforama u Turskoj. Tek ako bi se Turska pokazala preslaba, trebalo ju je žrtvovati i na njezino msto postaviti narode koji su za život: Bugare i Horvate.

Izukrštenost interesa sila na Balkanu 1866—1871.[uredi]

Za veliku evropsku politiku između 1866 i 1870 bila je od presudnog značaja činjenica da je Austrija bila definitivno potisnuta iz Italije i Nemačke, da se Prusija spremala da ujedini Nemačku i da je ostvarenje nemačkog ujedinjenja Francuska smatrala opasnim za svoje životne interese. Pitanje ujedinjenja Nemačke postalo je centralno pitanje. U Austriji je novi ministar spoljnih poslova Bajst vodio politiku revanša prema Prusiji. Francuska, Austrija i Italija vodile su u najvećoj tajnosti pregovore za sklapanje saveza protiv Prusije. Zato su te sile želele mir na Istoku pa su svakom prilikom uticale na Portu da popuštanjem izbegava zaplete i da ne daje prilike Rusiji za agresivniju akciju.

Francuska i Austrija pomogle su kod Porte da prizna nasledstvo maloletnom knezu Milanu i protivile su se ruskoj sugestiji da se kandiduje crnogorski knez Nikola. Namesništvo (1868—1872) produžilo je politiku odlaganja balkanske akcije protiv Turske.

Francuska je pokušala da se sporazume s Rusijom o Balkanu tako da Grčka dobije Krit, Epir i Tesaliju, Srbija da se oslobodi turskih garnizona, da se Turskoj osigura mir i finansiska pomoć, a da se zato Rusija drži simpatično prema francuskim interesima na zapadu. Rusija nije htela da pomaže francuske interese na zapadu protiv prijateljske sile Prusije a da tu pomoć da kao naknadu za to što će se Turska potpuno pretvoriti u nacionalne države, pri čemu ne bi Rusiji zapao nijedan deo plena. Ruski program je odavna pretpostavljao u istočnom pitanju katastrofalan raspad Turske uz aktivno učestvovanje Rusije pri čemu bi i Rusija dobila deo. Zato se pri svakom pitanju sukobljavalo načelo samoopredeljenja naroda i načelo imperijalizma. Francuska nije imala nikakvih teritorijalnih aspiracija na Balkanu, ali je zbog trgovinskih i finansiskih interesa tražila savremenije ekonomske reforme u Turskoj. Budući da je predviđala da će se Turska raspasti, to je smatrala da joj je interes da pomaže razvijanje malih nacionalnih država a da sprečava širenje Austrije i Rusije koje su joj mogle biti suparnice u oblasti Sredozemnog Mora. Kad je Austrija istisnuta iz Italije i Nemačke, počela je aktivnije da rezervira balkanske oblasti Turske kao sferu za svoju eventualnu buduću ekspanziju.

Tako se francuska politika na Balkanu posle 1866 slagala jednim delom s Austrijom, a jednim delom s Rusijom. Francuska je primala od ruskog programa zamenjivanje Turske narodnim državama, ali ne i ujedno s tim i rusku ekspanziju. Od austriskog programa je primala protivnost ruskoj ekspanziji i popravljanje stanja hrišćana ali ne zato da bi se produžavao život Turske dok joj Austrija bude mogla u zgodnim trenucima otkidati jednu provinciju za drugom nego da bi se hrišćani snažili i umirivali i postepeno se oslobođavali bez ruske i austriske ekspanzije, a i bez katastrofe za Tursku u tadašnjem momentu kad Francuska ne bi mogla voditi odlučnu reč zbog teškog problema Nemačke. Engleska politika je odlučno štitila Tursku protiv Rusije i ruskih štićenika, pa se tako jednim delom slagala s francuskom i austriskom politikom.

Tako je srpska akcija na Balkanu mogla računati na aktivnu pomoć Rusije, ali još usamljene i opterećene posledicama krimskog poraza. Francuska je davala samo diplomatsku pomoć za dobitke diplomatskim putem, a nije bila spremna ni za kakvu vojnu intervenciju zbog Balkana.

Kad je Francuska objavila svoj program za reforme u Turskoj notom od 22 februara 1867, Rusija je odgovorila još radikalnijim memorandumom, ukazujući na nesposobnost Turske da se reformira zbog nepomirljivog antagonizma između državnog uređenja osnovanog na Kuranu i načela hrišćanske civilizacije. Rusija je zato tražila garantiju evropskih sila za reforme. Kad je, u isto vreme, Napoleon III u prestonoj besedi rekao da Rusija ne odvaja na Istoku svoju politiku od francuske, odgovorio je odmah ruski kancelar da Rusija ne može primiti potčinjene uloge koju joj Francuska javno daje u pitanjima koja se u prvom redu tiču ruskih narodnih interesa.

Francuski plan za rešenje istočnog pitanja na Balkanu uzimao je Srbiju kao stožer oko koga je trebalo da se okupe svi balkanski slovenski narodi, dakle i Bugari. To se vidi ne samo indirektno iz spomenutih nagoveštenih planova njenih diplomata iz 1861 nego i iz jednog formalnog predloga koji je ona stavila u Petrogradu 1867. Austriski poslanik iz Petrograda graf Revertera izvestio je svoju vladu o novim predlozima francuskog kabineta ruskom, po kojima je trebalo da se od Srbije učini kao neko jezgro za slovenske narode otomanskog carstva. Tim povodom izložio je austriski ministar spoljnjih poslova Bajst otvoreno francuskom poslaniku u Beču Gramonu da se pitanje Slovena Turske koji su susedni Austriji mora rešiti u smislu austriskih interesa. Austrija ne može nikako dopustiti proširenje moći i nezavisnosti Srbije koja bi tako postala privlačan centar ne samo za druge slovenske narode Turske nego i za Južne Slovene austriskog carstva, za Srbe i Hrvate. Mi ne želimo da porušimo ono što postoji i mi rado štitimo autonomiju Srbije u njenim sadašnjim geografskim granicama, ali Bosna i Hercegovina treba da ostanu izvan tih kombinacija,. Austrija ne može podnositi da Srbija bude pozvana da sačinjava čvor jedne kompaktne grupe slovenskih narodnosti na vratima carstva. Jedna jedina kombinacija daje Austriji sve garantije koje želi, a to je prisajedinjenje Bosne i Hercegovine Austriji u slučaju raspadanja turskog carstva. Te provincije treba da budu ili turske ili austriske.

Vidi se da je Austrija već imala jasan program za svoju ekspanziju na Balkanu, kuda joj je jedino bilo moguće da se širi, i označen put kojim će ostvariti taj deo programa u zgodnoj prilici, što je uskoro uspela na Berlinskom kongresu. Put kojim je mislila to postići bio je: dobijanje mandata od jedne evropske konferencije sila. Saziv takve konferencije predlagala je ona Francuskoj 1 januara 1867. I Austrija je na osnovu ovoga svoga programa, kao i Francuska na osnovu svog spomenutog programa, pokušavala zadobiti Rusiju za saradnju i za savez protiv Prusije, prirodno s istim neuspehom kao i Francuska. Ali, ovaj imperijalistički program Austrije ostavljao je i Rusiji interesnu sferu za ekspanziju i s tim mogućnost saradnje na Balkanu, koja će se pokazati docnije u njihovim ugovorima. Taj poverljivi tadašnji austriski pokušaj nije uspeo najviše zbog preranog objavljivanja indiskrecijom, verovatno s francuske strane, koja ga je tim osujetila.

Rusija je odbijala i francuski i austriski program i nadala se da će ostvariti svoj opširniji balkanski program oslanjajući se na prijateljstvo Prusije. To je uticalo na Austriju i Francusku da nastave svoje približavanje protiv Prusije, pa da. se sporazumeju i o Balkanu na osnovu negativnih strana svog programa: održavanja status kvoa i uklanjanja uzroka nemira s pomoću preko potrebnih popuštanja i reforama. U tom radu Francuska je zastrašavala Austriju spremljenom ruskom i srpskom akcijom na Balkanu i u Bosni. Ipak, najzad, niti je Francuska uspela da postigne formalan savez s Austrijom protiv Prusije niti Austrija sporazum s Francuskom za svoje aspiracije u Bosni.

Andrašijev mamac da izolira Srbiju obećanjem Bosne.[uredi]

Srbija vezana za Rusiju i za Južne Slovene u habzburškoj monarhiji pokazala se kao jaka smetnja i austriskoj i mađarskoj politici u više prilika od 1848. Ugarski ministar pretsednik Andraši i generalni konzul Kalaj u Beogradu poduzeli su da delimičnim zadovoljavanjem srpskih aspiracija u Bosni prekinu te veze i vežu Srbiju za Austro-Ugarsku. Andraši je uveravao kneza Mihaila prilikom sastanka na kneževu imanju Ivanci, da je Napoleon III na sastanku s Francom Josifom u Salcburgu, u avgustu 1867, nudio Austriji Bosnu i Hercegovinu i da mu je ponuda odbijena, jer, po Andrašiju, austrougarski državni brod ne može podneti više tereta. To je Andraši ponovo govorio i Jovanu Ristiću početkom 1868. On je izjavljivao i Garašaninu u septembru 1867 da bi aneksija Bosne i Hercegovine Monarhiji bila štetna za Mađare jer bi umnožila slovenski elemenat.

Po Andrašijevu biografu Verthajmeru Andrašijev plan je bio da upotrebi Bosnu i Hercegovinu kao jabuku razdora između Srba i Hrvata, da pomogne Srbiju da dobije istočni deo i tim da je otuđi od Rusije. Napoleon III je i posle sastanka u Salcburgu savetovao austriskom poslaniku u Parizu Rihardu Meternihu da Austrija pomogne ambicije Srbije za Bosnom i Hercegovinom i da je tako odvoji od Rusije.

Međutim javno, u crvenoj knjizi, kojom je zajednička vlada Austro-Ugarske Monarhije predložila 21 novembra 1868 Delegacijama diplomatsku korespondenciju iz te godine, izjavljivala se protiv svake povrede integriteta Turske, naročito u oblastima u susedstvu Monarhije, i obećavala je pomoć za sve koncesije koje bi išle za tim da suzbiju pokušaje očajničke samopomoći i uliju poverenje u intencije Porte.

U tom smislu intervenisale su Austrija, Francuska i Engleska u Beogradu i Bukureštu protiv svakog agresivnog oružanja i protiv pomaganja revolucionarne agitacije u Turskoj.

Bismark je želeo da se austriske ambicije odvrate od Nemačke na Istok i s pomoću Mađara nastojao je da oslabi Bajstovu frankofilsku politiku. Zato je Francuska morala prividno da i sama potiče te austriske aspiracije na Bosnu i Hercegovinu, da je ne bi kod Austrije nadlicitirala Prusija.

Ipak je, u tajnim pregovorima od 1868—1870 između Francuske, Austrije i Italije o savezu koji bi bio upravljen protiv Prusije, za Balkan predviđena konservativna politika: da se održava vlast sultanova dokle se može, da se štite interesi hrišćanskih naroda i progres zapadne civilizacije.

Slom Francuske dezavuisao je Bajstovu pruskofobsku politiku, sklonio njega na poslanički položaj u London, a na kormilo spoljne politike doveo Andrašija. Četiri godine docnije, 1874, Bajst je pokušavao da prikaže Andrašiju, sasvim u duhu tadašnje promenjene orientacije, da u ondašnjim pregovorima s Francuskom on nije imao agresivnih namera prema Nemačkoj nego da je smatrao da su interesi Monarhije upućeni prema Istoku, gde se svi narodi Monarhije mogu boriti bez ustezanja. Zbog neprijateljskog držanja panslavističke Rusije predviđao je on mogućnost rata Austrije i Francuske protiv Rusije, u kojem bi Rusiji pomogla Prusija. Ali, Napoleon III je ostao u zabludi da može odeliti Rusiju od Prusije.

U isto vreme, dok su Andraši i Kalaj nudili knezu Mihailu i, posle njegova ubistva, Namesništvu istočnu polovinu Bosne i Hercegovine, nastojala je Austro-Ugarska da u narodu u Hrvatskoj i u Bosni stvori povoljno raspoloženje za svoje aneksionističke planove. Bečka vlada pokušala je da za takvu propagandu pridobije hrvatsku narodnu stranku, ali nije uspela. Taj plan došao je do ruku srpskoj vladi i ona ga je poverljivo saopštila ruskoj i engleskoj vladi i Porti (u drugoj polovini septembra 1870).

Prilikom odlučivanja o učestvovanju Monarhije u francuskom ratu protiv Prusije, u krunskom savetu od 18 jula 1870, Avdraši je davao veliku važnost neutralnosti Srbije u eventualnom ratu Austrije s Rusijom. Iz tih briga morao je poteći austro-ugarski predlog preko Kalaja Namesništvu da Monarhija i Srbija sklope ugovor (pod jesen 1870). Austro-Ugarska bi se obavezala na nemešanje u slučaju rata između Srbije i Turske, o kojem bi Srbija morala unapred obavestiti Monarhiju. U slučaju rata Austro-Ugarske s nekom silom Srbija bi zadržala prijateljsku neutralnost. Kao naknadu za to Austro-Ugarska bi se obavezala da će Srbiji posle rata izraditi pripojenje Bosne i Hercegovine i Stare Srbije pod sizrenom vlašću Porte.

Ova aneksija imaće da se izvede, ako bude potrebno, i samim ratom. Kad Srbija provede tu aneksiju, zauzeće Austro-Ugarska za se deo Bosne do Vrbasa i Neretve. Ako bi za vreme rata nastali nemiri u tom području, posele bi Austro-Ugarska i Srbija sporazumno svaka svoj deo koji je za nju predviđen.

Ako bi u slučaju ove intervencije Porta napala Srbiju, Austro-Ugarska bi priznala nezavisnost Srbi-je i radila bi kod drugih sila da to isto učine.

Od svega toga takvog ugovora imali bi praktičnu korist samo Austro-Ugarska u obavezi Srbije da bude neutralna u slučaju rata Monarhije s Rusijom. Sem toga, Srbija bi se kompromitovala kod Rusije i vezala bi se bezuslovno za Austro-Ugarsku. Tako bi prestao i njen nepovoljan uticaj na Srbe u Ugarskoj. Za naknadu je dobivala Srbija jedno obećanje za koje se naskoro videlo, koliko je malu vrednost imalo.

Povodom raspisa kneza Gorčakova od 19 oktobra 1870, kojim se Rusija samovlasno oslobođavala od obaveza pariskog ugovora o razoružanju na Crnom Moru, bojala se Austro-Ugarska da će se uznemiriti balkanske zemlje i početi verovati da je prestalo stanje stvoreno ugovorima. Zato je poslao Bajst svojim pretstavnicima u Beogradu i Bukureštu notu od 23 novembra 1870, u kojoj se naglašavalo da Austro-Ugarska neće dopustiti da se potresaju osnove koje su postavljene ugovorima od 1856 i 1858 pa da će založiti svu svoju snagu za njihovo održanje.

Habzburška monarhija je, dakle, konsekventno bila protivna realnom pojačanju i povećanju Srbije. Francusko drugo carstvo, međutim, htelo je iluzijama na problematične koristi da skloni habzburšku monarhiju da dopusti stvarno pojačanje i povećanje Srbije.

Preorientacija evropske politike na Balkanu[uredi]

Francuski poraz u nemačkom ratu potisnuo je za duže vremena značaj francuske protekcije narodnosti u Evropi i na Balkanu. Austro-Ugarska je napustila Bajstovu politiku revanša i prihvatila je Andrašijevu orientaciju prema Istoku. Rusija je oslobođena jakog francuskog pritiska protiv njenog imperijalizma pa je nastavila još aktivnije svoju agresivnu politiku na Istoku.

Još nije potpuno osvetljena ruska revolucionarna propaganda na Balkanu iz ovog vremena. Ta panslavistička propaganda zahvatila je Slovene u Turskoj, pa i u Austriji, a protektori i organi bili su joj članovi carske dinastije, visoke diplomatske i političke ličnosti Rusije, poslanici i konzuli u Turskoj i u susednim zemljama. Panslavistički komiteti, osobito bečki komitet s poslanikom Novikovim na čelu, razvili su vrlo aktivnu propagandističku akciju u srpskim zemljama.

Ruska politika na Balkanu odvratila se posle smrti kneza Mihaila od Srbije, u kojoj su počele prevlađivati unutrašnje slobodnjačke struje i jačati se demokratizam. Ruski autokratski režim počeo je prenositi težište svoje srpske politike na Crnu Goru u kojoj je knez Nikola održavao sličan režim patrijarhalnog apsolutizma, a težište balkanske politike na Bugare koji su bili u bližoj sferi ruskih interesa i mogli bolje poslužiti neposrednim ruskim ciljevima na Istoku. Bugari su uspeli da dobiju ferman za samostalnu crkvu u Turskoj, svoj egzarhat 1870. Rusija je pristala na te bugarske težnje, nadajući se da se njima koristi protiv Turske, a Porta je, međutim, mislila da će se s pomoću Bugara suzbiti uticaj grčke i srpske države i razbiti se jugoslovenska i hrišćanska solidarnost. Egzarhat je zahvatio i mnoge srpske eparhije. S egzarhatom su Bugari dobili jake pozicije za svoje vrlo široke nacionalne pretenzije u Turskoj i odelili su svoju akciju od srpske.

Rusija je uspela da su je sile potpisnice pariskog ugovora oslobodile od neutralizacije Crnog Mora 1871, pa je onda nastavila svoju balkansku akciju. Oslonjena na Nemačku, ona je nastojavala da se sporazume s Austrijom i tim da obezbedi svoju akciju na Balkanu. Na berlinskom sastanku trojice careva: Viljema I, Aleksandra II i Franca Josifa I 1872 pripremiše ministri Bismark, Gorčakov i Andraši trocarski savez koji je iduće godine pismeno utvrđen, a kao cilj mu je istaknuto: održanje i zajednička odbrana mira.