Evo slovo iže, ma je sir na niže
Jednom đaku odveć bio mio sir i nikad mu ne bi dosta bilo ono što bi mu iguman dao kao i ostalijem đacima, nego bi vazda prije i poslije sam bez pitanja uzeo a nikome nekazao. Okupi jednom iguman sve đake i zaprijeti da ne bi ništa od jestiva uzimali bez pitanja, a osobito sira, ali pri tome htio je da zna hoće li koji prestupiti tu njegovu zapovijest pa na jednom načetom sircu zareže slovo iže (N). U veče đak po večeri uzme onaj sir da okine po običaju, pa vidi na siru urezano ono slovo. Odmah se došjeti da je to iguman učinio da ne bi ko okinuo, te on okine dobar komad, pa na sircu ureže onako isto N, te sirac ostavi na isto mjesto, a oni komadić okideni pojede. Šjutra dan kad su ručali, iznesu sir, iguman pogleda i vidi slovo iže, ali mu se učini da je mnogo manje sira nego je sinoć bilo, i reče: duše mi, čuda! evo slova iže, ali je sir mnogo na niže.
Izvor[uredi]
Vrčević, V. 1868. Srpske narodne pripovijetke ponajviše kratke i šaljive. Biograd: Srpsko učeno društvo. str. 114.