Djevojka i more
Sjedila je kraj mora djevojka,
Suze lila, proz plač besjedila:
„Sinje more, ne bilo mi slano,
Ne rađalo ribom ni koralom,
Dok mi moga ne vratilo vojna! —"
More hukom djevi odgovara:
„„Ne kuni me, zlaćeno djevojče,
Neg' ti kuni istog vojna svoga ...
Vojno ti je nevjerom postao:
Obljubio tanku prekomorku,
Vitka stasa a daleka glasa;
Tebe mladu više i ne sn'jeva. —""
Kad to čula gizdava djevojka,
Suze proli pa ovako zbori:
„Ljubi, dragi, koga ti je drago;
Ljubi, dragi, ti se doljubio! ...
Ne će tebi prekomorka biti,
No udesom nametnuta ljuba:
Ja bi t' bila i ljuba i vila;
Puna žara i zamamna čara;
Puna vjere, — tvoja sva do zere". —
