Dušan hoće sestru da uzme

Bože mili, čuda velikoga!
Ev' ostade dvoje siročadi:
Jedno jeste Srpski car Stefane,
A druga je sirota Roksandra,
Pa besjedi Srpski car Stefane:
"Moja sestro, sirota Roksandro!
"Hodi mene uzmi gospodara,
"Da mi naše ne harčimo blago."
Ma mu veli sirota Roksandra;
"O ču li me, moj brate Stefane!
"Pređe bi se nebo prolomilo,
"A na nebo sunce poginulo,
"No uzela tebe gospodara:
"Bogme nikad ja te uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Povedeš ih u Šaru planinu,
"Da ti nađu do trista izvora,
"Na jednu ih žicu ne sastave,
"Ne odvedu Misir-zemlji ravnoj;
"I napraviš do tri čaše zlatne,
"Da ti vodu pije sirotinja."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Povede ih u Šaru planinu,
Te nađoše do trista izvora,
Na jednu ih žicu sastavili,
Doveli ih Misir-zemlji ravnoj;
Pa napravi do tri čaše zlatne,
Da mu vodu pije sirotinja.
Kad to viđe sirota Roksandra,
Ovako je riječ besjedila:
"Čuješ li me, moj brate Stefane!
"Ja te bogme nikad uzet' ne ću
"Dok ne nađeš trista neimara,
"Da bijelu naprave ti crkvu
"Od bijela mermera kamena,
"Podlistaš je teškijem olovom,
"A pokriješ tučem zelenijem,
"Pa napraviš do trista stolova,
"Pa dovedeš trista kaluđera
"I dvanaest svetijeh vladika
"I četiri Srpska patrijara,
"I dovedeš đakona Jovana
"I njegovo đece trista lude;
"Pa kako ni, moj brate, rasude."
Kad to začu Srpski car Stefane,
On ne žali poharčiti blaga,
No dovati trista neimara,
Te bijelu napraviše crkvu
Od bijela mermera kamena,
Podlistaše j' teškijem olovom,
A pokriše tučem zelenijem;
Pa napravi do trista stolova
I dovede trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
I dovede đakona Jovana
I njegove đece trista lude:
Pa prokleto prosipaše mito,
Da mu dadu sestru za ljubovcu.
Kaluđeri mita privatiše,
I privati dvanaest vladika
I četiri Srpske patrijare,
No ne hoće đakone Jovane
I njegove đece trista lude:
Roksandra je pred bijelu crkvu,
Pa izlaze trista kaluđera,
Izidoše pred bijelu crkvu,
Ev' nađoše Roksandru đevojku,
Ovako joj riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u čas dobar bilo!"
Ema veli sirota Roksandra:
"Haj!' otole, Bož'ji prokletnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu,
"A oganj ve izgorio živi!
"Pa ve voda mutna ćerdosala!"
Kad eto ti dvanaest vladika,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Ama veli sirota Roksandra:
"Hajt' otole, Bož'ji bezdušnici!
"Đavoli vi ponijeli dušu!
"A oganj ve izgorio živi!
"I voda" vas ćerdosala mutna!"
Kad eto ti Srpski patrijari,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, careva carice!
"To vi, Bože, u dobar čas bilo!"
Onako ih opravi Roksandra,
K'o vladike i k'o kaluđere;
Kad eto ti đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
Ovako su riječ besjedili:
"Dobro jutro, sirota Roksandro!
"A da Bog da i Bogorodica,
"Ak' uzela mila brata svoga,
"Božja od vas ne ostalo traga,
"Do van zmije i kamena stanca!"
Kad to začu Srpski car Stefane,
A on skoči na noge lagane,
Te dovati drvene majstore,
Od drveta on pravi ćeliju,
Od lijepa luča pitomoga,
Zamaza je prahom i katramom,
Pa dovati đakona Jovana
I njegove đece trista lude,
U ćeliju te ih zatvorio,
Pa uždio sa četiri strane;
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro jutro osvanulo,
Ev' porani Srpski car Stefane,
A pogleda Stefan na ćeliju,
Al' se sama ogradila crkva,
A u crkvu trista svetitelja,
To su, braćo, mladi mučenici.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
A on opet napravi ćeliju,
Pa dovati trista kaluđera
I dvanaest svetijeh vladika
I četiri Srpska patrijara,
U ćeliju te ih zatvorio,
Zatvorio, pa ih zapalio,
On otide na bijelu kulu.
Kad na jutro bješe osvanulo,
A otide Stefan na ćeliju,
Al' ćelija bješe izgorela,
I zemlja je pod njom izgorela,
Izgorela, pa se propanula,
Pa je voda udarila mutna,
Te je njine kosti ćerdosala.
Kad to viđe Srpski car Stefane,
Ne smje uzet' sestru za ljubovcu!
To je bilo, kada se činilo,
A sada se tek pripovijeda.