Dr (komedija u četiri čina)/14

Izvor: Викизворник

◄   XIII XIV XV   ►

XIV

ŽIVOTA, BLAGOJE

BLAGOJE (na ulazu se mimoilazi sa Velimirom)
ŽIVOTA (kad spazi Blagoja): Gde si ti, zaboga? Čitav vek...
BLAGOJE: Ama, nije to tako obična stvar kao što ti misliš? Natovariš me: deder Blagoje ovo, pa deder Blagoje ono, a posle: gde si? ŽIVOTA: Šta je, dakle, jesi li bio?
BLAGOJE: Jesam.
ŽIVOTA: Kod njega baš.
BLAGOJE: Jeste, i razgovarao sam s njim kao što sad s tobom razgovaram.
ŽIVOTA: I?
BLAGOJE: Čekaj, molim te, da ti sve po redu kažem. Ponudio me i seo sam ti, brate, u onu univerzitetsku fotelju i, pravo da ti kažem, nekako sam se tog časa univerzitetski osećao. ŽIVOTA: More ko te pita kako si se ti osećao, nego šta si razgovarao?
BLAGOJE: Sve onako kako si mi ti kazao. Evo ovako sam mu rekao: „ Gospodine profesore, moj rođak; Života Cvijović, imućan je čovek, dao mu je Bog pa ima koliko mu treba, a čovek je koji neobično ceni nauku i njegove predstavnike.“
ŽIVOTA: Sasvim.
BLAGOJE: „ I stoga je rad da još za života učini kakav prilog nauci. On nije još odlučio našto bi dao niti koliku bi sumu dao, već je uputio mene k vama, gospodine profesore, da se sa vama posavetujem, jer je čuo da ste vi uvek na čelu svih pokreta i da vi...“
ŽIVOTA: Ti si, brate, to nešto univerzitetski otegao, kao da držiš predavanje. Nego kaži ti meni ukratko, da nisi ti učinio kakvo obećanje? BLAGOJE: Nisam, a da vidiš hteo je da me uvuče, ali sam se ja vešto izvukao. Kaže on meni: mi imamo na univerzitetu studentsku menzu, gospodin bi najbolje učinio kada bi dao kakav veći prilog za održavanje te menze.
ŽIVOTA: Taman!
BLAGOJE: Da vidiš ti kako sam ja njemu univerzitetski odgovorio: Menza, gospodine profesore, to nije trajna uspomena; ako se za prilog koji da moj rođak kupe sudovi, sudovi će se polupati, a ako se kupe namirnice, studenti će te namirnice pojesti, a moj rođak nije rad da se njegova trajna uspomena pojede.
ŽIVOTA: Sasvim! To si mu pametno kazao.
BLAGOJE: I tako smo posle nastavili razgovor o menzi i cenama namirnica na pijaci.
ŽIVOTA: Pa jest, ja sam te zato i poslao, da razgovaraš o cenama namirnica.
BLAGOJE: Ama čekaj, molim te! Vidim ti ja da će taj razgovor da se otegne, pa ti ga vešto izokrenem. Profesor počeo uzbuđeno da mi govori kako je paradajz poskupeo, a meni senu kroz glavu misao: vidiš, paradajz može biti zgodan povod da pređem na stvar, i ja ti mu upadnem u reč: „ Jeste, velim, mora se priznati da je paradajz skup, ali izgleda da su skupe i cigle za zidanje. Eto vidim, i vi ste, gospodine profesore, počeli da zidate kuću i dogurali ste do krova, pa ste zastali!“ „Pa jest, veli on, nedostaje mi nešto malo para“. „ Bože moj, velim ja njemu, zar vi, jedan naučnik, pa da ste u oskudici. Pa vi bar imate tolike poštovaoce.“ „ Eh, veli on, drugo je to poštovanje, a drugo pare: što više poštovanja, to manje para. Eto, pored svog poštovanja, dogurao sam do krova, pa ne mogu sad da završim, treba mi tričavih deset-petnaest hiljada dinara.“
ŽIVOTA: Kaže, a?
BLAGOJE: Bože moj, reći ću na to ja, pa toliko bi vam izvesno dao moj rođak gazda Života.
ŽIVOTA: Aha! Pa šta veli?
BLAGOJE: Čekaj. Toliko bi vam izvesno dao moj rođak, gazda Života, i to zajam bez kamate.
ŽIVOTA: A on?
BLAGOJE: Iznenadio se, skoro da mi ne veruje. Veli: kako, zašto, ne razumem; ja, g. Cvijovića i ne poznajem, ne vidim zašto bi mi on takvu uslugu učinio? E, kad mi tako reče, ja videh da je vreme da zaigram otvorenim kartam, pa ni pet ni šest, nego rekoh: „ Pa gospodine, na filozofskom fakultetu ima sad dva prazna mesta za docente, a g. Cvijović ima sina, doktora filozofije, pa...
ŽIVOTA (radoznalo): Šta kaže?
BLAGOJE: Ništa. Nismo dalje o tome govorili.
ŽIVOTA: Kako niste dalje govorili?
BLAGOJE: Tako, izbacio me iz kancelarije.
ŽIVOTA: Izbacio te?
BLAGOJE: Jeste. Veli: gospodine, ja sam univerzitetski profesor, ja se ne prodajem!
ŽIVOTA: Budala! Pa dabome, da nije budala, ne bi bio profesor, nego što drugo, pametnije.
BLAGOJE: A pravo da ti kažem, Života, silazim s univerziteta niz stepenice, pa razmišljam nešto: zatrčali smo se, odista smo se zatrčai, nije to, brate, artikal za prodaju.
ŽIVOTA: Ajd sad i ti! Seo na univerzitetsku fotelju pa odmah dobio profesorsku pamet. Šta nije za prodaju, koj` artikal danas nije za prodaju? Ajd, reci mi, koji artikal?
BLAGOJE: Ne znam, ali...
ŽIVOTA: Pa ne znaš, da bome da ne znaš. Ne znaš ti, moj brajko, šta se sve danas može za novac kupiti! Evo pogledaj! (Vadi iz trezora jednu hrpu hartija) Evo, pogledaj! (Pokazuje mu jedan list). Je l vidiš?
BLAGOJE: Priznanica na deset hiljada dinara.
ŽIVOTA: E vidiš, tom sam sumom kupio jednu savest.
BLAGOJE: Savest?
ŽIVOTA: Preplatio sam, je li?
BLAGOJE: Ne znam, nisam nikad kupovao.
ŽIVOTA: Preplatio sam, dabome! Savest, brate, nije nikakav berzanski artikal, koji se drži na kursu. Na berzi ima vrednost ono što se traži. Savest se kod nas ne traži, i onda ne može ni predstavljati neku vrednost.
BLAGOJE: Ono, kad se tako uzme stvar...
ŽIVOTA: (vadi drugi papir): Pa pogledaj ovo: šest hiljada dinara za jedno kupljeno poštenje.
BLAGOJE: Pa da vidiš, i vredi.
ŽIVOTA: Gle, molim te! A ti kao veleposednik poštenja pa znaš šta vredi. Ne vredi, brate, ne vredi. Znaš li ti, more, šta je to poštenje? To je ona preostala roba u dućanu koja nije više u modi pa se prodaje ispod cene koštanja, samo da je se trgovac oslobodi.
BLAGOJE: Gotovo!
ŽIVOTA: A vidiš ovo (vadi treću hartiju): jedna devojačka čast, tri hiljade i sedam stotina dinara zajedno sa advokatskim troškovima.
BLAGOJE: Ama zar ti, Boga ti, u tim godinama?
ŽIVOTA: Ama otkud ja? Ko ti kaže ja? To onaj moj doktor filozofije.
BLAGOJE: E, to ne možeš reći da si skupo platio!
ŽIVOTA: Pa da vidiš, i skupo je s obzirom na današnje cene. Jer, brate, devojačka čast to ti je danas roba koja se prodaje na rasprodaji, a rasprodaja kao rasprodaja, šta ko da.
BLAGOJE: Pa je l sve to takve priznanice?
ŽIVOTA: Sve, dabome, jer danas ti je, brate, sve na prodaju. Sve se prodaje: poštenje, čast, savest, ljubav, prijateljstvo, ugled, poštovanje, sve, brate, sve! A onaj tamo na univerzitetu uvrteo u glavu da ne može da proda svoj glas. Ne zna on da je danas ovo univerzitet (pokazuje kasu), a ne ono.
BLAGOJE: Pravo kažeš!
ŽIVOTA: Lako ću ja s njim, a naposletku nije on jedini profesor na univerzitetu. Nego da mi zbrinemo druge brige. Šta je s onim, jesi li se što raspitivao po onoj drugoj stvari?
BLAGOJE: Jesam!
ŽIVOTA (radoznalo): E?
BLAGOJE: Ministar saobraćajni ima ćerku za udavanje.
ŽIVOTA ( s potcenjivanjem): Ministar saobraćaja? Šta će mi ministar saobraćaja?
BLAGOJE: Kako šta će ti? Znaš li ti da je u izgledu građenje transbalkanske pruge?
ŽIVOTA: Šta ti je to transbalkanska pruga?
BLAGOJE: Kako šta je? To je železnička pruga. Čuo si valjda za transsibirsku železnicu, pa si čuo za transatlantski saobraćaj, pa si čuo valjda za Transilvaniju, pa za Transval. Čim ti se kaže „trans“, znaj da je to lep posao.
ŽIVOTA: Znači li to trans mnogo kilometara?
BLAGOJE: Mnogo.
ŽIVOTA: A ministar, veliš, ima ćerku?
BLAGOJE: Ima, i ja poznajem neku gospa Dragu. Ona je neka dalja rođaka moje pokojne žene, pa ta gospođa Draga ide u ministrovu kuću, pa... ŽIVOTA: Jesi li razgovao s njom?
BLAGOJE: Jesam, al onako, malo izdaleka; kazao sam joj da ode tamo i da omiriše situaciju. Govorio sam joj o Miloradu što najbolje može biti. Samo, slušaj, Života, dobro bi bilo kad bi se o Miloradu onako pogrešno pisalo u javnosti; da se što više čuje.
ŽIVOTA: Razume se. Znam ja to i ne sedim skrštenih ruku. Zabeleži ovo što ću ti kazati, pa se postaraj da to izađe u svim novinama. Ako možeš da poturiš da mu izađe i slika, još bolje. Ja plaćam kliše. Piši!
BLAGOJE (uzme sa stola papir i pisaljku)
ŽIVOTA (diktira): Na poziv najuglednijih prestoničkih dama, predstavnica ženskih udruženja, mladi naučnik dr Milorad Cvijović održaće javno predavanje o...o...? E, deder sad, o čemu?
BLAGOJE: Iz oblasti filozofije.
ŽIVOTA: Sasvim. Piši: iz oblasti filozofije. Čekaj, nije gotovo. (diktira) Iz pažnje prema mladome naučniku doći će naročito iz Frajburga da prisustvuje ovome predavanju čuveni svetski naučnik, dr Rajser. (daje Blagoju depešu) Vidi, je l tako piše?
BLAGOJE: Jeste, dr Rajser.
ŽIVOTA: Baš blago tebi, znaš bar nemački da čitaš i da govoriš.
BLAGOJE: To toliko mi ostalo od škole.
ŽIVOTA: More, da je po školi, ne bi ti znao ni da zineš, nego reci hvala Bogu što si pre rata bio cal-kelner na bečkoj lađi, pa tu iz jelovnika naučio nemački.
BLAGOJE: Svejedno, samo neka ja znam.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Branislav Nušić, umro 1938, pre 86 godina.