Dockan pođoh iz pjane mejhane,
sretoh konu u čikma sokaku.
Ja joj rekoh i dva i tri puta:
— Kono moja, uklon mi se s puta!
Ona meni ’vako govorila: 5
— Moj komšija, šećerli kutija,
što bih ti se uklonila s puta?
Nisam dunja da me primirišeš,
ni turundža da u njedra mećeš,
ni jabuka da zagrizeš zubom, 10
već djevojka, kumaš na prodaju,
kupuj, komšo, kupuj, moja dušo!
A ja pođoh da mimo nju prođem,
zape meni kopča od čakšira
za njezine krmzi ćiftijane. 15
Ja se sagoh da kopču odapnem,
zape meni sindžir od handžara
za njezinu diziju dukata.
A ja pođoh da sindžir odapnem,
sm’ješaše se brci i solufi 20
i padosmo u zelenu travu.
Dvoje mlado konak učinilo.
Kad u jutru bijel’ dan svanuo,
kuka, plače lijepa đjevojka:
prekinuti krmzi ćiftijani, 25
a prosuta dizija dukata,
smiješani brci i solufi.
Odvedoh je svom bijelom dvoru
i uzeh je za vjernu ljubovcu.
Reference
Izvor
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 671.
