[Dvorbu dvori Ibrišimagiću]
Dvorbu dvori Ibrišimagiću;
On ne dvori, da izdvori blaga,
Nego Fatu — Ali-bega seku.
Dvorbu dvori dvanaest godina:
Ne može je nigdje ni vidjeti, 5
A kamo li, da će je ljubiti.
Kad nastala trinesta godina,
Ode Fata u zelenu bašču —
Uz’ u ruke kalajli ibrike,
Da zaljeva cvića svakojaka. 10
Za njom ide Ibrišimagiću:
„Dušo Fato, daj mi malo cvića!“
Mlidi Fata iiko je ne vidi;
Ona nabra jednu kitu cvića.
Desnom rukom lice zaklonjaše, 15
A lijevom' cviće dodavaše.
To je vidje Ali-begovica:
Pripe peču, prigrnu feredžu,
Uz’ u ruku trostruku kandžiju,
P’ ona ide u zelenu bašču, 20
Ona bije siroticu Fatu —
Kud’ je bije, tuda krvca lije,
Kuda kuca, tuda koža puca;
Zatvori je u bijelu kulu.
U to doba brate iz čaršpje: 25
„Bona bila, moja vjerna ljubo,
„Kamo meni moja sestra Fata?!“
—„Eno ti je s momcim na aharim!“
Beže ide momcim na ahare:
„Boni bili, momci na aharim, 30
„Kamo meni moja sestra Fata?!“
Svaki broji puce niz njedarce,
A ne broji Ibrišimagiću,
Nego begu među oči crne:
„Šta je, beže, ti se pomamio! 35
„Evo ima dvan’es godin dana,
„Da je nisam ni očim vidio,
„A kamo li, da sam je ljubio!“
Opet beže ode vjernoj ljubi:
„Bona bila, moja vjerna ljubo, 40
„Kaži meni, gdje je sestra Fata?!“
— „Eno ti je na bijeloj kuli,
„Gdje ’no veze od zlata maramu,
„Da je dade Ibrišimagiću!“
Bego ide na bijelu kulu; 45
Od kule je otvorio vrata,
Kad u kuli sestra sjedi Fata:
Ispred brata na noge skočila.
Progovara beže, Ali-beže:
„Bog t’ ubio, moja sestro Fato! 50
„Kome vezeš od zlata maramu?"
— „Vezem, brate, da je tebi dadem!“ —
„Ti je vezeš Ibrišimagiću!“
Uze Fatu za bijelu ruku,
Pa je baci kuli kroz pendžera. 55
Jadnoj Fati loša sreća bila:
U ramenu salomila ruku
I desnicu nogu u koljenu.
Pa dozivlje ispod pendžer’ Fata:
„Daj mi, brate, od zlata maramu, 60
„Da utegnem ruku u ramenu
„I desnicu nogu u koljenu.
„Ako tebi ja ostanem brate,
„Ja ću tebi i bolju navesti!“ ...
To izreče i — teslim učini, 65
I umrije, žalosna joj majka!
Lpjepo su ukopali Fatu...
To vrijeme mnogo ne stajalo,
Ne stajalo jedan mjesec dana —
Razbolje se Ali-begovica; 70
Bolovala tri godine dana.
Kroz kosti joj pronicaše trava,
U travi se žive guje legu,
Te njezino živo meso jedu.
Progovara Ali-begovica: 75
„Nosite me sestrinu mezaru,
„Ne bi li mi mezar halalio,
„Ne bi li se s dušom rastavila!“
Poniješe Ali-begovicu,
Doniješe zaove mezaru. 80
—Više glave Ibrišimagiću:
„Nemoj, Fato, onog’ ti svijeta,
„Nemoj, Fato, kučki halaliti,
„Što rastavi i mene i tebe!“
Iz mezara nešto progovara: 85
„Hajde, snaho, Ali-begovice,
„Pri umrla nego kući došla!
„Zemlja tebe ne primila u se;
„Nosili te moru u pučinu —
„Ni mora te u se ne primilo!“ ... 90
Poniješe Ali-begovicu,
Pri umrije, nego kući dođe.
U crnu je zemlju zakopaše —
Zemljica je iz sebe isturi.
Baciše je moru u pučinu — 95
Iz sebe je more isturilo,
Svo ostade mutno i krvavo!
Pa je nose u goru zelenu,
Baciše je u goru zelenu,
Da je jedu vrane i orlovi 100
Vrana grče, oro progovara:
„Ne jedite poganoga mesa,
„Koja smače siroticu Fatu!“
