Dvije vjeridbe
(Balada)
La virtu guida costanti
A la tomba i casti amori."
A G. Parini.
Rasla mala Cmiljkica
Pri majčinu njedru ;
Rasta' mali Radoje
Uz majčinu bedru.
Miraš — otac Radojev
S Turcima u ratu
Zavolio Labuda,
Cmiljkinoga tatu;
Pa da tvrđe njihovo
Prijateljstvo bude,
I da jedan drugome
Vazda sreću žude:
Miraš — svoga Radoja
Vjerio za Cmilu,
Labudovu ćerkicu
Ljepušnu ka' vilu. —
Tako isto očevi
Vojina i Zorke
Jedan drugom pomogli
U časove gorke:
Pa za malog Vojina
Zaprosio Stanko
Malu Zoru, — koju mu
Dao otac Janko. —
I uzrasta' Radoje
Dika svega sela;
I uzrasla Cmiljkica
Kao vita jela:
A ni znao Radoje
Za vjeridbu išta,
Niti znala Cmiljkica
O tom nigdje ništa. —
Pa i Vojin postao
Momkom, — Bože tebi! . . .
A ni Zori premice
Lasno naša' ne bi:
Te i oni ne znali,.
Da vjereni bješe
Na sisama majkama,
Ka' im oci htješe. —
Pa Radoje zagleda'
Kraj ovaca Zoru,
Kada s ocem išao
Njekuda u goru...
Zora mu osvojila
Svaku srca zeru,
Pa joj momak obeta'
Svoju tvrdu vjeru.
A na česmi Cmiljkicu
Zastanuo Vojko,
Pa joj reka': „Moja si
Po danas, djevojko! ..."
Cmiljka se osmjehnula,
Pa mu ruku dala:
„„Tvoja ili ničija,
Ma i umr'jet znala!""
Za Zoru bi Radoje,
A za njega ona:
Odrekli se zlatnoga
Carevoga trona ....
Tako Cmiljku, Vojina
Ne bi na sv'jet moga'
Niko već razlučiti
Sjem jedinog Boga. —
Al' što oci sklopili,
Ko to može skršit? ...
Na dlaku se njihova
Svaka mora svršit ...
Već se svadbe spremale,
Te su stopro tada
Oba momka doznala,
Kom je koja mlada;
A i majke curama
Tu otkrile tajnu,
Bračnog žica slikajuć'
Milinu im bajnu.
Momci se zapanjili:
Prepukla im srca;
A cure se sledile,
Ka' dva hladna mrca.
Al' ocima ne smio,
Da ko b'jele šane
I u suprot njihovim
Voljama da stane;
Što su oni kazali,
To je zakon djeci,
Kao da su rekli im
Sami s neba sveci ....
Odmah iza božije
Njihova se sluša,
Da se djeci inače
Ne ogr'ješi duša. —
Svatovi se skupili:
Sve je već u redu,
Da pod v'jence u crkvu
Mladence povedu.
Razl'jega se pucnjave
I svatovkâ jeka:
Pop u sv'jetloj odeždi
Već u hramu čeka;
Al' nestalo momaka,
I nestalo momâ
Iz ona sva četiri
Pirujuća doma ....
Kamo!? ... gdje su!? kuda su!?...
Svuda pukla graja:
Pa potraga maknula
Na sva četir' kraja. —
Dugo, dugo tražili ....
Pa našli najzada
Kod ovaca u polju
Pokraj Zore — Rada:
Po dolini pružene,
Ka' da sanak sniju;
Al' noževim prodrta
Srca im ne biju. —
I do Cmilje — Vojina
Našli blizu česme :
Leže, — kao da su ih
Unihale pjesme;
Al' im zrnjem puščanim
Prostr'jeljene grudi,
Pa ih niko ne moga'
Više da probudi.
Mjesto kolâ, svatovkâ,
Svud zap' jevke ječe:
Za onakom mladosti
Svakog srce peče ....
Mjesto svirke radosne
Prikuckuje zvono,
I po selu raznosi
Veću sjetu ono.
Na četvero nosila
Od bukova kolja
Prekrivene strukama
Nose preko polja
Zlosutučne mladence;
Sve se sleglo selo:
Pa pred crkvom sveštenik.
Čita im op'jelo.
Među tijem izdubli
Dva široka groba
Uskraj druma velikog
Usporedo oba;
Pa u jedan spustili
Sa Radojem Zorku,
A u drugi — s Vojinom
Cmilju vilogorku.
I krst velji stavili
Povrh tih grobova,
Izvajali na njemu
Ova tužna slova:
„Ovdje leže miodrazi,
Koje ljubav sprela:
A vjera ih svjerovana
U grobove svela." —
