Dvanaesti čas/14

Izvor: Викизворник

Četrnaesta pojava
◄   Trinaesta pojava Četrnaesta pojava Petnaesta pojava   ►

Četrnaesta pojava
 
 
DMITAR RADOJEVIĆ i JELENA
 
JELENA
(Ulazi zabrinuta i seda.)
RADOJEVIĆ
(spazi je. Sav se uzrujo. Ostavlja hartiju na stočić)
Gospođo moja, tvojih usta čar,
Tvog tela jedan da osetim dah.
Spasena bićeš, gospo. Sluga tvoj
Za to ti traži samo s usta slast.
Ili još manje. . .
JELENA
(ustaje; hoće da ide)
Sramno! Dosta. Stoj!
Neukaljana kamo tvoja čast!
RADOJEVIĆ
(sprečava je da ode)
Još manje, manje, gospo. Ruku daj,
Da je izljubim. . . meke prste, dlan.
Mišica tvoja. . . To je meni raj!
O, ispuni mi davno željen san.
Grešan sam, neću dospeti u raj,
U večnu tamu poslaće me Bog;
Smiluj se, smiluj, tvoga oka sjaj
Kad ljubim biće raj života mog.
JELENA
Vojvodo?
RADOJEVIĆ
Gospo, kao verni pas
Sve što si htela ispunjavah ja,
A sad te molim. . . Kad će doći čas
Da mome trudu nagrada se da?
JELENA
Zar dobi malo? Šta bi još hteo!
RADOJEVIĆ
S tvojih usana poljubac vreo.
Do novca mi je najmanje stalo.
Tvoj zet bi hteo tvoj grob da vidi.
Zar ne znaš, gospo, što sultan veli?
I Stepanu se to mnogo svidi
I zato strasno smrt tvoju želi.
A ja te branim, poštujem, volim,
Ja ne dam. . .
JELENA
Znam sve. Odlazi. Veži.
RADOJEVIĆ
Poljubac jedan. O, ja te molim.
Obrazi tvoji meki i sveži. . .
(Polazi k njoj.)
JELENA
Licemer! Divljak! Divljače drski,
Ko je pisao ugovor, zbori.
RADOJEVIĆ
Ja. Gospo, sultan. . . Neka izgori!
Daj žar, spaliću ugovor mrski.
JELENA
Što si pristao na pogodbu tu?
Da ucenjuješ mene, mene?
RADOJEVIĆ
Ne.
Morao sam. Ali svi nek mru!
I moj gospodar i sultan nek mre!
Gospo, šta tražiš? Da uništim čast,
Da po prašini tvoj celujem trag?
Gazim, jer tvoja mnome vlada vlast.
(Pada pred njom.)
Gospođo moja.
JELENA
(ironično)
Sad si mi tek drag!
Čast tvoja davno već je prazan glas,
Sve je prljavo sem odela tvog.
A sad je i to. U prašini spas
Kad tražiš, nemaš ni obraza svog!
RADOJEVIĆ
Gospo, zbog tebe. . . Zar tvoje kose,
Zar tople oči, grudi. . . Ne, ne, ne!
Ja ne dam, ne dam da te u grob nose,
Jer ti si moja, moj duh, moj žićot, sve!
(Očajno)
Šta hoćeš?
JELENA
Ćuti.
RADOJEVIĆ
Mač te već čeka
Da po tvom vratu putanje šara,
Da prsne koža fina i meka,
Da tuda teče krv poput žara
Vrela, crvena. . . Ne, ne. . . Oprosti!
Ja ne dam, čuj me, ta pre će meni
Mač uzrujane grudi probosti
No tebi, gospo, najlepšoj ženi.
JELENA
Ala si gadan, odvratan i mlak!
Vojvoda jedan pa da tako. . . Pi.
(Gadi se.)
RADOJEVIĆ
Vojvoda, gospo, biće smeo, jak
Kad mu tu snagu daš poljupcem ti!
Rušiću stene, dvorce, Boga, hram,
Sultan će pasti preda mnom u prah,
Carigrad ceo srušiću ja sam!
JELENA
Na rečima si, kneže, vrlo plah,
No budi miran. Eto ti seče,
Sultan pred gradom baš na tebe čeka.
Taman za borbu spustilo se veče.
Eto ti slave.
RADOJEVIĆ
Večer pada meka.
I strašan mesec star milion leta
Već me krvnički zanosi, opija!
Bar da što znade, kad toliko šeta,
Iz noći u noć da tamu razbija!
On ništa ne zna. Zažaren a leden,
Blag a pakostan tako mi prija!
Mada je mator, čini mi se čedan
Iz zagrljaja mile žene gledan.
Tad mislim samo rad ljubavi sija,
Ali se varam, jer čarobnom zrakom
Mnogu je ženu izdao u sreći,
Jer često muž je uvek bio treći. . .
O, o, kud poñoh! . . Koprenom je lakom
Pri mesečini skriveno ti lice,
A tvoje ruke, tvoje telo, kosa,
Pune su čežnje. Mene noć davi. . .
O, daj mi usne, na njima je rosa,
Osveži moje osušene usne!
Umorne oči pune su mi vatre,
Ja nisam telo, ja sam žar što čezne.
Spasi me, spasi, mene ljubav satre.
JELENA
Ja te se gnušam. Neću ljubav mlaku.
Da zaluñujem svakog jurim smelo.
Lako je gvožñe savijati vrelo;
Ja hladno tražim, tražim volju jaku,
Ja tražim drskost u svakom junaku,
Mušku hladnoću, mušku snagu, volju.
To kad pobedim, trijumfujem tada
I jurim dalje po ljubavnom polju,
Gde se jauče, moli i pada!
Odlazi, jer ja preko tebe gazim.
RADOJEVIĆ
Gazi me, gazi, nogama me smrvi.
JELENA
Sramno! Da umre ne prolivši krv
Vojvoda jedan!
RADOJEVIĆ
Ja se slavi plazim!
Slava je grozna, ČOVEK je pronađe;
Ljubav je vražja, to je pehar strasti!
Što nađe čovek, to u prošlost zađe!
Ljubav budućnost držaće u vlasti,
Na stranu razum, vojvodstvo i časti:
Čovek je tvarka kojom vlada strast!
JELENA
Idi. Neću te. Ne. Borbu ja hoću.
Rob od gospođe da nešto traži!
(Smeje se.)
Neobranom se propinjem voću;
Obrano nema za mene draži.
RADOJEVIĆ
Ti, ženo, samo ubijaš sebe:
Stepan naredbu izdade meni
Da do ponoći ubijem tebe.
No život takvoj uzeti ženi,
Dražesnom stvoru, grešnici slatkoj,
Zar nije grozno, svirepo, skotski?
A život tvoj je u reči kratkoj:
»Hoću te.« 
(Širi ruke, hoće da je zagrpi.)
JELENA
Smrt je tvoj nagon plotski.
U tvom naručju smrt strašna spava,
Mrtvačke usne tvoje se lede.
Koju će podlac tvoj da zavede,
Grozan, pun zime što užasava?
Mrtvac si, gadan, a opor miris
Kb iz lešine iz tebe struji.
Kad čujem tvoje ledene glase,
Mislim da hrapav zvuk smrti huji.
(Stresa se i polazi u hodnik.)
RADOJEVIĆ
(bori se, pa cinički)
Kod tvoje telo lešina bude,
Smrznuto, belo kb snežne grude,
Ugrabiću ga, bežaću s njime.
Čuj, tad preda mnom ležaćeš naga,
Iz tebe biće pun zadah zime,
Preda mnom tvoja ležaće snaga.
Po ukočenom zamrzlom telu
Kliziće moje usnice vrele
I grišću tvoju ručicu belu
I tvoje oči modre i svele.
(Savršeno cinički )
A kad otrovan zadahom leša
Padnem na tvoje zamrzle noge,
Grdiću s kletvom bogove stroge,
Dok se utroba moja komeša.
(Jelena hoće da beži. On je uhvati za ruku i sa krajnjim zverstvom)
Ha. Despotica, najlepša žena! . . .
Uz telo ćeš mi tad pripijena
Trunuti, ženo, do glasa trube,
Što će pozvati kad ushte ñavo
Iz groba grešne muževe, ljube,
Da u pakao vodi ih pravo.
(Jelena se otrgne od njega ciknuvši.)
RADOJEVIĆ
(za njom; kad ona već ode)
Još noćas, ženo, mrtva ćeš biti!
Ponoćnom strašću kad sve (dospe)
Iz tvog će grla mač krv da prospe.
Strasna si, strast smrt tvoju nek kiti!
(Uzme hartiju sa stola, šeta. Na vratima gde su zavese pojavljuju se Stepan i Ratković u razgovoru.)
Aha, i vas je već poneo ñavo!
(Ode brzo levo.)