Dva čadora na Udbini b’jeloj,
Jedno pašin, a drugo Dančilov;
Vas je čador pašin potamnio,
A Dančilov ko da gori sunce.
To sve gledo paša sa Udbine, 5
To je paši vrlo mučno bilo,
Dančilovoj ljubi govorio:
"Dušo draga, ljubi[1] Dančilova!
Kad Dančilo sa Udbine dođe,
Doć’ će junak trudan i umoran, 10
Potkradi mu moći od pomoći[2]
Sa njegovog junačkog ramena,
Dragi kamen iz žuta perčina;
Donesi ga meni na Udbinu,
Ja se hoću oženiti’ za te. 15
Ja te ne bih po goram’ vodio,
Kako tebe tvoj Dančilo vodi,
Neg hranio u dvoru mojemu.
Da ti čuvaš b’jele dvore moje
Sa staricom milom majkom mojom." 20
Kad to čula ljubi Dančilova,
To je njojzi puno[3] drago bilo.
Kad Dančilo došo sa Udbine,
Potkrala mu moći sa ramena,
Dragi kamen iz žuta perčina; 25
Odn’jela ga paši na Udbinu.
Kada sutra b’jela zora dođe,
Dančilov je šator potamnio,
A pašin je ko na gori sunce.
Paša njega u kulu zatvara; 30
Dančilo se u nevolji nađe.
Niz prozor je platno spuštavao,
Da niz platno iz kule izađe.
A njegova nesretna ljubovca
Bijelo je platno pristrizala; 35
Mrtav pade pod bijelu kulu.
To sve gledo paša sa Udbine,
To sve gledo i milo mu bilo.
A nesretna ljubi Dančilova,
Kad vidjela, da je poginuo, 40
Tad je pošla k paši na Udbinu,
Ovako je paši govorila:
"Eto vidiš, da sam ti ljubovca,
Ja ga jesam pogubila l’jepo."
Ali joj je paša govorio: 45
"Gledo sam te, ljubi Dančilova,
Što učini svome gospodaru,
Neg li ne bi meni tuđininu!" —
Ter je paša kordu[4] povadio.
Pa joj rusu otkinuo glavu. 50
Da je komu bilo pogledati!
Triput mrtva poskočila glava,
A četvrti mrtva progovara:
"Ovako se svakoj dogodilo,
Koja izda svoga gospodara, 55
Kako i ja ljubi Dančilova!"
Baldo Glavić, str. 4057. Od Marije Peš, 70-godišnje udovice s Mljeta, koja je slušala pjesmu od svoje matere u Prožuri.
Izabrane narodne pjesme II, ženske, priredio Dr. Nikola Andrić, u Zagrebu, 1913, Tisak Kralj. zemaljske tiskare., str.144-145.
Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Ženske pjesme (Romance i balade), knjiga peta, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, str. 366-367.
