Danguba
| Danguba Pisac: Ivo Ćipiko |
Danguba
Pun mjesec s vedra neba razliva se selom, srebri čistine, obasjava vazduh treptavim bljedilom, u kojem se bjeluskaju mliječne kapljice što se neprekidno lagano spuštaju ka zemlji.
Pirka hladni sjeverac, gdjekad jače zastruji, ali ne snaša lišće niti njime šuška; duva već nekoliko dana: sve je omeo i očeličio, selom je čisto kao na dlanu.
U selu, na raskršću, ukočila se gola murva; po podatku njenom ozidana su sjedala kamenom. Pod njom, kad ozeleni, danju u hladovini žale se siromašni starci, a noću kalaši mlađarija.
Upro mjesec i u njenu golu krošnju, obavio je i ispunio svijetlim, prozirnim pahuljicama, naresio je, kao da hoće da je ožive. Poda nju pao osjen, zamršen, ispremiješan bljeđom i tamnijom svjetlošću.
U tom osjenu podbočio se Danguba. U ustima mu kamiš; iz lule se odavno ne dimi, ali on kamiš jednako po ustima premeće, udiše u se vazduh i izdiše. Kapa mu i sada kao i uvijek sasma pokriva lijevo oko. „To ti oko i ne služi!” rekao mu je jednom ozbiljno komšija i nadodao; „Metni ga pod kvočku, može se iz njega štogođ izleći!”
A ono desno, što gleda u mjesečevu svjetlost, golemo je, plavo i na krajevima krvavo; nad njim izbočio se donji dio čela, preko kojega su nabrekle i isprekrštale se modre žile.
Već se iz polja vraćaju težaci, dominu putem, odmahuju dugim, nažuljenim rukama, žure se da umorni opočinu od ubojite kopi. A on stoji još ondje poguren, i ne može ga se dobro nazrijeti. Njegov tanki, oplećasti osjen upleo se u onaj murvin i sa golim granama isprekrštao se u sami jedan zaplet, pa ga se i ne razabire između drugih, zakučastih crta.
Ne miče se, ali osjeća da ga glad kopka i draži, jer je već nekoliko dana što se nije varenim založio; nešto je čalabrknuo, toliko da jamu zavali.
Nikako neće da se pokori ni gospodaru ni motici, a posluša da zaradi samo da se prehrani, ali neće da ga pazi gospodarovo oko, već bi htjeo slobodna rada, gdje je sam sebi svoj.
Razmišlja: „I sutra osviće dan, ko zna da bog providi za duhan i kruh!” Još dugo bi se tješio tom nadom i ne bi s mjesta krenuo, da nije opazio da i na župnoj crkvi, mahom, zatvaraju kapke. Ispred očiju nestade i pošljednje svjetlosti u selu. „Nije druge, svako živ traži ligo!” — smisli se i uputi kući. Pred kućnim vratima osluškuje teške glasove što isprekidano do njega dopiru i selom se razliježu: težaci pjevaju, omamljeni vatrom, umorom i vinom.
—Pjevaju od nevolje! — smrsi, i mjesečina tragom uniđe u kuću.
— Da mi je znati gdje si dosada bio! — javi se iz postelje sestra mu usjedjelica.
— Na večeri, kao i drugi ljudi, — odgovori Danguba mirno.
— A da, kako si vrijedan!...Ostavila sam ti u bakrici malo pure, pojedi!
—Nezačinjeno, a?
—Grjehota, ne možeš jesti navarne!
Danguba užeže šibicu, nađe bakricu i, u mraku, časom pojede puru. Večeravši povrh zapretane vatre na ognjištu, stade da nešto traži; tražeći prevrne zemljani sud.
—Što tražiš? — okosi se sestra.
—Nešto duhana bio sam ostavio ovde...
—Pametan si! — mirnije će sestra. Miši odnesu što gođ nađu, a da neće duhan. . .'Ajde, umiri se, pusti me da spavam.
— Fala bogu, proći ću se i bez duhana! „Svaka noć čini spati!” — smrsi kao za se, i, prislonivši se uza zid dokle mjesečeva svjetlost dopiraše, izuje se, hita u kraj obuću i kapu, zatvori vrata i, onako u mraku, zavali se na krevet.
Seljaci usred kopi, iza kiša, jedva ujagmiše nekoliko vedrih dana. Mlado i staro osvitkom dana rasulo se po polju i docima. Prije no pup izbije, harno je uskopati. Selo je pusto, mirno, i da nije pod murvom plješivi „Poponcij” i stara Mare, zaželeo bi se živa stvora. Ono dvoje istavilo je na tlehu svoju robu; danas se ne zadirkuju, jer im je trgovina različna; trpljivo iščekuju kupca, makar da znadu da neće doći. „Poponciju” je fes na glavi; čuperak kose straga uredno je razdijelio, a oštre brkove suvom smokvom namazao; ušetao se pored lončića limuna i narandža. Mare se podrubila, smrče širokim nozdrvama, plete bječvu i redi katkada svoju zelen. Odnekuda k njima bane Danguba, ustavio se kod njih, gleda ih desnim okom, tapka nogama i podsmjehuje se; glođući pocrnjeli kamiš, mrmolji kroz zube:
— I to je trgovina!
„Poponcij” mahom se namršti, pogleda ispod sebe, proslijedi hodom i ni riječi ne reče.
Dolaze i kupe se siromasi i kljasti da isprose koji novčić.
— Danas je subota, njihov je dan, — ruga se Danguba i, držeći ruke u džepovima, ponosit veli: — Zašto se ne nauče ne jesti? Meni je malo mlake, osoljene vode hrana za cio dan.
— Dolijaćeš i ti! — ozubi se na nj neka grbulja, prolazeći mimo nj.
— Dolijao sam ja! Jedem kad imam, a ne idem na tuđa vrata kao ti...
— Ženske su ti uvijek krive! — jedva dočeka grbulja da ga bocne. — Kate se tebi hoće, a?
— Oderala me lijepo, po zakonu, — podsmjehuje se on i neće dalje o tome da govori.
Po podne, načelnik, ne mogavši ga gledati da selom ljenškari, pošalje ga da trijebi s puta kamenje i da ga na gomile slaže. Pođe niz polje i cijelo vrijeme, ne žureći, diže kamen po kamen. Katkada s kamenom u ruci zastane, pa gleda u svoju sjenku kako se miče u sunčevoj svjetlosti, prisluškuje i pirkanje vjetra i o nečemu kao da razmišlja, pa nanovo mirno, sa spokojnim licem slaže kamenje i — kreće dalje...
A iz obližnjih vinograda dopiru do njega raskidani težački glasovi i jasni zvuci motike što cikne o škrapu ili o ploču, i umorna, beznadna radnička pjesma, čežnjiva za nečim nedostiživim. Ali Dangubi je svejedno plače li se ili se smije cio svijet. Davno je već što žive sam o sebi i što ne vjeruje u ljudske zakone. Okušao je svjetovsku pravdu, i to bijaše za nj veliki događaj.
...Onoga popodneva lovio je ribu u uvalici ispod sela, kad Kate, seoska usjedjelica, na zlu glasu radi svsje raspuštenosti, stiže k njemu baš onoga časa kad je ulovljenu ribu pekao na žeravici. Ponudi je da se založi. Ona uze ribicu u ruku i, zalažući se, sjede do njega.
Poslije ručka pije jedno za drugim vino iz tikvice, i Danguba, namirivši se, već se ogleda gdje će da proljenškari po običaju, dok vrućina mine. I Kate osvrće se naokolo da nađe zgodno mjesto, pa, uočivši ga, vodi ga kao da je opčinjen ispod smokve u hlad. Smjestiše se jedno do drugoga. Danguba ubrzo zakunja; ona ga gleda i pomalo pijucka iz tikvice. Kunjajući, osjeća njen pogled nad sobom, i nekoliko puta opazi njenu ruku da se lagano vuče oko njegovih obraza, kao da hoće da ga miluje, ali lijen je da se prene i odbrani...Uneke, djevojka se oslobodi posvema i, iznebuha, obima rukama obgrli ga.
— Koji ti je vrag! — i ne otvorivši očiju muca postiđen Danguba, okrete se i leže potrbuške.
— Ali ti nisi muško? — dočeka Kate. I dugo se oko njega mazi, dok ga toga popodneva ne osvoji. Poslije toga nekoliko puta seljaci vidješe ih zajedno i htjaše Kate da ga nigda od sebe ne pusti, da se Dangubi ne dosadi, a dosadivši mu bježagle od nje kao od svoje zle kobi. Ali Kate najednom osjeti se ženom i htjede putem zakona da primora Dangubu da je vjenča. On neće o tome ni da čuje; veli: — Ko zna čije je dijete, pa da se ja odrečem sebe i moga mira radi nje! — Kate pako zna svoju: Danguba ima nešto svoga, pa, rodivši dijete, tuži ga sudu, a sud dosudi hranu djetetu i njoj odštetu, te ono malo što imađaše odnesoše mu, kako on valjaše „na pravdi boga, da s njegovim podmire seosku drolju”. To je bio prvi i pošljednji put u životu što ga je žena poslužila, pa eto i taj se desio u zao čas!
... Danguba je na to već zaboravio, i sada, na toplome suncu što ga tako ugodno zagrij eva, čisto uživa. Ne sluša gospodarevu okositu zapovjed, ni seljačka bockanja. Misli, što mu se sporo u glavi zameću, ostaju s njime; njima se obikao i priljubio se uza njih, a te misli nijesu nego svagdašnje čedne želje da zasluži slobodnim, lakim radom komad kruha i kartu duhana. Pa, ako mu srećom nešto preteče, sutra neće trebati da radi, nego će se lijeno vući selom, zaustaviće se pod murvom, odbacujući modrušaste dimove i premećući se s noge na nogu; dugo i dugo razgledaće seosku čeljad što brižna za poslom žuri. Pa još ako dođe brusač sa kolicima, onaj što cio dan radi i pije, uvijek crven i mamuran, pratiće desnim okom ure i ure kolo u vrtnji i one iskrice što se odbiju svakoga časa od oštrice ispod brusa i živo vrcaju. . .
To su njegove vruće želje.
Njemu nije drago omrknuti u polju, pa stoga požuri da prvo zapada sunca očisti put. I onako počeo je juče duvati vjetar i pomalo oblači se. Ide naprijed, a za svakih nekoliko koračaja kao obezumljen u nešto se zagleda. Tako najednom zastade nasred puta ispred zatresenih grana, gleda u osjen oblaka što ga vjetar na mahove putem i po polju goni, dok mu sunu nešto u glavu, ostavi posao i krene ravno k selu. A u hodu pred njim sjene, uz huku i zvižduk vjetra, oko golih telegrafskih stubova brže lete, ne stižući se, preko tvrda, još neobrađena polja...
Na raskršću, kod crkve Svetoga trojstva, nije se prekrstio. — Zar se nikada i ne krsti? — pogdjekada među sobom govore seljaci. — Biće da mu je teško ruku da digne!
...Sutra, u nedjelju, pred veliku misu, Danguba sa dobivenim novcima pokuša sreću na igru „pod nogu”. Ispod sela u zaklonici, krijući se od seoske ronde, sakupilo se njih nekoličak oko njega. Danguba zavrti, jednako s nabivenom kapom nad lijevim okom, lupne cijelom stopom, zgrči se i čeka dok se svi namire i jedan zovne. Svi ućute, samo se čuje zveka novca što na zemlju pada. Pomnjivo zagleda oko noge da se otkuda ne nazre kraj novčića. Neko najpošlje zovne. On polako vuče nogu natrag i veli mirno: „Stani, moje je!” i onaj čas podigne kapu s lijevog oka; ono zažmiri kao neviklo svjetlosti, a drugo razrogači. Danas je dobio, pa već smišlja kako će nekoliko dana kod mora proljenškariti. Kupuje te večeri potrebito za sutra: turicu duvana, šibica, komad kruha i dobru sklenicu vina. Priredi trščicu, izmjeni sagnjile strune, očisti udice, pa, dok dan osvoji, spusti se k moru u dražicu.
A dan ugodio, kao ljeti vedro. Sreta seljake i prolazi mimo njih i mimo neobrađena polja, ne haje ni za što: on zna gdje će tamo gdje nema težaka što se cio dan zamaraju oko neharne zemlje.
Šljegavši u dražicu, svuče jaketu, omota u nju sklenicu, duhan i kruh, pa stavi pod smokvu. Čučeći prevrće vlažno kamenje i prstima miješa crnicu da izvuče crvića. Iskopane polaže s pomnjom u komad suve tikvice na lažinu, pa, kad ih je iskopao podosta, smjesti se na stranu dražice, dokle sunce još nije doprlo, nadije sve udice, zavitla i baci podalje u more.
Pušeći, trpeljivo iščekuje da u dnu zategne, i nepomično jednako gleda u more. Ribice s reda se mešaju i koja, lakoma, najposlije prevari se i zaguna. Tada on svom snagom istegne, ulovljenoj ribi zagrize glavu i položi u tikvu gdje su crvići. Časom gleda kako se nadižu njene crvene peraje: naglo drhteći nadižu se i spuštaju, željne svoga čistoga mora.
— Prisjelo ti, a! — kaže svaki put kad oćuti da je u dnu riba zagucala.
Međutim, sunce se primiče k njemu sve bliže i bliže; već je dohvatilo preko polovine uvale, pa se pred njim more sjaji i treperi, i svjetlost ga podražuje.
—Dosta je za ručak, — reče naglas, omota tunju oko trstike, uzme ribu i uputi se ka smokvi gdje je hranu ostavio.
Polako, kao ima vremena, prikupi suvaraka i naloži. Dim se zaustavlja u mirnome vazduhu, tek ga, se u plavetnilu raspoznaje, i sa plamenom gubi se u žarkoj svjetlosti dana.
Danguba baci dva zrna soli na ribu i metne je na žeravicu. Mahom osjeti se miris što jače cjeća na morsku svježinu, i on, odloživši lulu, zalaže se onako redom kako se koja ispeče. Ne pojevši ni treći dio hrane i napivši se samo jednom, već je sit. Njegovi obroci umjereni su, jer se tome od malena naučio. Dok drruča, zapuši lulu. Ovako situ, u samoći, u prisjenci, za nj je vrhunac sreće: ne osjeća ni strasti ni čežnja, ništa ga ne draži, pa kad ga u selu neko dokara radi psovki, uvijek smišljeno odgovori: „S vama se ne može biti miran! Kad sam sam, i radim i bogu se molim!” .
I sada se spustio mir na njegovo biće i duša, upokojena, zaboravlja na selo, kao utapa se u toplini i vedrini dana; regbi da je i ona dio toga dana kada se zdravo i besposleno predaje slatkoj prirodnoj bezbrizi. Lijeno pogleda uokolo, a kad pogled zaustavi na silesiju mravi što pred njim za poslom žure se, vukući za sobom teška bremena, uozbiljivši se reče naglas:
—Baš su lakomi i drpe se kao i ljudi, kao da neće nikada poginuti!
U ovakom blagom, lijenom stanju kunja, i nije se ni osvrnuo kad je iznad sebe osjetio čovječiji hod. Mišljaše da će ga čeljad mimoići ne ugledavši ga, pa neće trebati da se javlja. Ali momče što se s vrha žurijaše spazi ga i upita za kozu. Veli:
— Istrgla vrijes, pa negdje pobježe, bojim se štete! Jesi li je vidio?
— Nijesam! — jedva izusti Danguba.
— Ovaj čas je bila, — govori momče i brižan za njom gleda uokolo. — Ti planduješ, — zavidi mu momče. — Lako za te: gdje pt glava, tu i hrana, a ja se istrgoh od rada! .
Danguba sluša i, zatvorenih očiju, podsmjehiva se pa lijeno veli:
— Ala ste vi svi jednaci! Ko vam je uzročan što ne znate da u O č e n a š u govori: „Daj nam ga i danas!“? A vi hoćete da uštedite od zalogaja i istrgoste se od rada, kao da znate što vas sutra čeka! — pa izvadi lulu i doda življe: — Budalo, gledaj onu ribu ondje u tikvi; kad je najslađe zagucala, tada joj i prisjelo!... Ha, sada znaš!
Mladić ga ne sluša, već brižan za kozom gleda uokolo, i, ne pozdravivši se, ode.
Danguba ostade sam kunjajući. A sunce osvaja, svugdje dok oko dopire svjetlost i žar; uvuklo se u doce i drage, čisto prožiga..... Ali, kao krišom, u tišini, iz daljega, morska pučina nabire se, ježuri i jače modri. Lahor zastruji, zaćarlija odvojeno, odjelito, i mahom more se budi, oživljuje... Svježi maestral domalo sasu okolišem, zažamori živo i poče da plačka sure hridi...
Danguba, prokunjavši, dohvati trstiku, nadije i zavitla u sunce. Olovo tek što pljusne, naglo tone u dubinu. On ga prati pogledom i — čeka... A maestral još jače osvaja, te blaži obasjanu i ugrijanu zemlju. U punome sjaju treperi plavetnilo mora i zemlje, i svugdje ono dopire i ispunjava svježinu jarkim dahom života: i potočine, i drage, i gudure prekomorskih brdina što se odbljeskuju u jasnoj modrušastoj boji.. .
U dnu dolje tucaju ribe, uvijek gladne— jagme se, a on ne haje — sit je! Nigdje dokle gođ oko topire ni brda, ni ptice, niti se čuje ljudskoga ni živoga glasa — samo njegova mirna prilika stoji na hridi pred nemirnim, razbuđenim morem što se nadimlje, odbljeskuje i krkoči oko ispranih škrapa, kao da u sebi nosi sijaset života... A on se nada nj nadnio, kao da razumije vječiti šum i kao da je oduvijeke tu, na toj hridi. I ne misli već ni na selo ni na sebe. Lijeno čuvstvo prijegora i nehaja upokojuje se i stapa u harmoniji svjetlosti i šuma. Osjeća blagost i pokoj, i ovoga časa zaboravlja na potrebe i nevolje života . .. Mršava ruka dršće kad u dnu riba bolje zategne. I kako se savija tanka trstika, tako se u moru ljuljuška njegova izlomljena sjenka. On gleda u nju svojim modrim, desnim okom, i na nju se, i nehotice, blago podsmjehuje.
STARICA
Parobrod se otisnuo od kraja, okrenuo i izišao iz spljetske luke; s njegove palube, po svome običaju, posmatram okolinu i obalu pored koje plovi. I makar da sam više puta imao prigodu da se nauživam tih vidika, ipak uvijek, s jednakom slatkom melanholijom, prati mi oko mrke čemprese sustjepanskoga groblja, i gledam njegovu visoku obalu i, ispod nje, duboko, tajanstveno more — i sjećam se sebe i svojih đačkih dana. Tu more uvijek žamori, a podalje, u uvalicama, miruje i vuče isprano, bijelo žalo, a čisto me u duši nešto steže kada gledam u ta zasjenuta zatišja, otkuda puca pogled na široku nemirnu pučinu... A parobrod odmiče i za sobom ostavlja uvalice, rate, školje i škrape, uvijene u zagasito plavetnilo raznih nijansa, pa kada stiže pored crkvice, uzidane u golu kamenu, što je zakriljuje samac bor i, jednako nad njom žamori svoju pjesmu, kao blagi odjek pučine, čeljad se po običaju krsti, ali ja ne dižem ruke; čemu? Ja sam još prije u sebi osjetio svu milinu slobodne, skrušene duše.... Pa eto i pošljednjega Mrljanovoga rata, i preda mnom otvara se Kaštelanski prodor, prodor moga zavičaja, i tada, na dogledu vitkog zvonika, moja je misao življa i postepence izbijaju jači osjećaji iz djetinjeg doba. I pogled bježi na sure visove i guste, mrke dubrave, pa tako svesrdno zanesen i ne osjetih da se s pučine postepence gubi, jaka, trepereća sunčeva svjetlost i da se s istočne strane gomilaju oblaci.
— Nevera će! — čujem iza sebe nečiji glas.
Okrenuvši se, opazim poznatu mi staricu, majku jednoga moga školskoga druga.
—Poznala sam vas odmah, ali vas nijesam htjela smetati...
Odmah se sjetih da će me biti starica potražila da joj što pričam o sinu joj, činovniku u jednom prihorskom gradu. Ona sigurno mišljaše, pošto sam bio njegov dobar drug, da moram o njemu što znati. A varala se, jer mi već davno ne bijasmo zajedno, pa tako ohladnjesmo jedan prema drugome.
— Ni meni ne piše već dugo, — odgovori mi ona kad joj rekoh da nemam od njega glasa. — Ne piše mi, — ponovi pa se kao sjeti i poreče se: — Lažem vam, pisao mi je jednom, — produži starica očito bistrije, kao da hoće da ga odbrani od nečije podvale, — pisao mi je kad sam bila bolesna... I pitao me je u pismu je li mi što potreba. .. Sigurno bio bi se sjetio svoje majke! — Ućuta časom, pa, osmjehnuvši se ljupko, djetinjski, i, pogledavši me veselo u oči, produži: — Znate što sam mu odgovorila? Pisala sam mu da meni ništa ne treba, da sam se ja naučila trpjeti, samo neka njemu i djeci mu dostaje... Ah, eto, isto sjetio se svoje majke!
Staričino lice, pričajući, čisto dobi blag izraz, izraz zadovoljstva, i moj se ljubopitni pogled sukobi s njenim upokojenim. Dođe mi na pamet njen udovački život...
Iza muževlje smrti bješe joj ostao na brizi taj sin. Da njega i sebe prehrani, odluči se da služi po kućama, pa poslije, nešto prištedjevši, poče da u gradu kupuje ženski sitnež: konca, igala, naranača i drugih kućnih sitnarija, i to nošaše na leđima u svoje selo da preprodaje. Time ona bješe sina odgojila i na nauke ga dala. Isprvice nje ideal bijaše da ga zapopi; mislila je: biće čašćen od svoga stada kao i drugi popovi, pomoći će sebe i svoje, i, smijući se, nadodala bi: Za njih je i ovaj i onaj svijet!
Ali sin se u najljepši čas, kad ga je, tako rekući, već gledala na oltaru, usprotivi njenoj volji, i, raspopivši se svojevoljno, upisa se na sveučilište. Otada majci bijaše još gore: gladni zimnji i dugi, umorni ljetnji dani, kada se iz grada vraćaše ka svojom sitnom robom, ne okusivši preko cijeloga dana ni zalogaja, a večeravši tek osoljeno divlje zelje i noći besane, ugrožene mišlju da joj sin oskudijeva u nepoznatom, tuđem svijetu. A kad se prve godine povratio sa sveučilišta, čisto zadivljeno ga posmatraše: bijaše se posvema pogospodio, a samo bi se katkad snuždila, opazivši da je bleđi u licu no obično. „Biće od velikih studija”, pomislila bi, nastojeći tako da se otrese od svakojakih sumnja koje bi joj se kznebuha nametale. I tada bi ga pitala boljom hranom i nastojala bi da ga i u najsitnijim stvarima zadovolji. A sin kao da se ne brinjaše za oskudicu i nevolju; svake godine preko raspusta dolažaše u selo, sve to uglađeniji i gospodskiji. Dovrši svoje profesorske nauke tri godine poslije propisanoga roka. Pa tek što je dobio službu, oženi se, izgovarajući se da to ne bi još bio uradio kad bi bio mogao u gostionicama dobiti sve one ugodnosti na koje se bio naučio u velikom gradu, i, okućivši se, zaboravi svoje rodno mjesto.
— Stići će nas nevera, — javi se stara, samo da zametne razgovor, i pogleda u oblak što je, gonjen vjetrom, prama nama dolazio. Začas i udar vjetra zafijuče preko dimnjaka i kroz konope kataraka; pučina se naježila i tamnije pomodrila, parobrod jače škripi, a po moru, naganjajuće se, senke oblaka hitrije jure, ne mogući nikako da se stignu.
— Šest je godina što ga nijesam vidjela, a deset je punih što nije u selo dolazio, — slušam u oluji meki zvuk staričina glasa. — Pošla bi' ga opet naći, ali ne znam bi li mu ženi bilo milo vidjeti me... Pa opet nema veće zarade kao prije... A je li te, — osmehnuvši se na me, reče življe, — bilo bi dobro da se za nj što nađe iza moje smrti! Ma samo da mi ga je vidjeti! — zaključi i, pobojavši se kiše, obaziraše se uokolo da se negde zakloni.
A bilo je i vrijeme, jer nad pučinom i kopnom pade rani jesenji suton, vrhovi posuriše, a u dubravama već je mrak; kuće i drveta uzduž obale pored koje plovimo mrkije se ogledaju u nemirnoj vodi. Pogledavši još jednom uokolo, čisto nezadovoljan pođoh u drugo mjesto da se od kiše zaklonim. Unutra nađoh tri poznata mi bogata trgovca, jednoga popa i dva stranca, po izgledu sigurno trgovačka putnika. Svi ćutimo iščekujući da oluja počne, pa da brzo oduši. I ne čekasmo dugo. Po palubi začu se padanje kiše, pa zatim nagao pljusak. Uto, ispred jače oluje, niza stube silazi starica; pognula se, a pred sobom nosi punu košaricu sitne ribe. Zaustavi se na ulazu, pa, polažući na tle svoju košaricu, reče, kao da se hoće radi nečega da opravda:
— Došla sam dolje da mi ovo robe ne pokisne...
Niko joj ne odgovori; svi se, slušajući oluju, zabaviše svojim mislima; samo onaj sveštenik u po glasa moli svoj „oficij”.
Domalo i pljusak popusti, a k nama siđe kapetan da naplati prijevoz. Pred njim objašnjuju se ona tri trgovca, sveštenik, dva stranca i ja: svi imamo popust, biva plaćamo treće mjesto za drugo, i to svoje pravo ističemo punim glasom. Dođe na red i starica. Razriješi uzao na jednom kraju od marame, izvadi novac i plati potpuno, a čudo mi što se ne tuži. Kapetan pogleda u novac, pa na košaricu, i veli joj:
— Još dvadeset para za robu.
Starica ćuteći plati i to.
Uto blizu smo luke, a i oluja popušta. Kapetan uzlazi uza stube, a mi za njim. Starica se iz uljudnosti odmakne, pustivši gospodu ispred sebe; ja učinih isto. Ostavši časom sam sa staricom, rečem joj:
— Nije pravo da vi sami, ispred svih nas, platiste potpuno prijevoz!
— E, što ćete? — odgovori ona. — Nemam ja polakšice, a taki je zakon! — Pa s interesom upita me: — Je li te, i moj sin Marko, da je ovdje, imao bi polakšicu kao ostala gospoda? — i čisto materinski osmjehnu se na me, njegova bivšega druga.
Napomene[uredi]
- Pripovetka je prvi put štampana pod naslovom "Bleka", Nada, VI, Sarajevo, 1900.; sa izmenama u zbirci "Kraj mora" M. Srp.., knj. 4 Dubrovnik 1911.
Izvori[uredi]
- Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 159-178 , Narodna prosveta, Beograd.
|