Davidova pesma

Izvor: Викизворник
Davidova pesma
Pisac: Milutin Bojić




               Davidova pesma

Oslabljen i slomljen, pun sumornih snova,
Sedeći na steni koju plače more,
Gleda grdno jato sivih galebova,
Što kričući muklo juri dole-gore.

Burna mu je mladost sahranjena davno.
Nestalo je moći. On očajno strepi.
Dršću udi što su nekad bili lepi,
A more se lupa muklo, jednostavno.

Pučina beskrajna! O kako je mala,
Da primi uzdahe razdrobljena srca,
Što uz hučnu pesmu razbesnelih vala,
Za nestalom srećom, uvređeno, grca.

Naborano čelo, guste, sede vlasi,
Zgrčen, ružan... Samo plamte oči vrele,
Dokle teku suze niz obraze svele,
A s modrih usana dršću slabi glasi:

O, Gospode, gde je sahranjeno vreme
U kom sam čeznuo za požudom žena?
Oni srećni časi kad usnice neme,
A obrazi klize po koži ramena,

Gde su sahranjeni? Ja bih na tom grobu
Zasadio jovu, kiparis i smreku,
Da šumore pesmu žalosnu i meku,
Što iz srca čupa jauk i tegobu.

Stavio bih zlatom na mermeru sivom:
»Ovde leži mladost jednog bednog cara,
Krvava a slatka kô plod zrela nara,
Ovde leži srce caru, lešu živom.

Zaplačite za njim, ne štedite suze.
Raspada se gnojan — to grehe ispašta.
Gospode, Gospode, što mu i um uze?
Žene, žene, žene, on vam sve oprašta!«

O, kako je pusto! Iz plavih daljina,
Iz prljavih kuća zvoni kikot ludi:
To prodaju žene poljupce i grudi
I propada mladost uz pehare vina.

Gospode, Gospode, ja ne vidim više.
Crni od sramote moj obraz viteški.
Izdisanje čujem sve tiše i tiše:
To u vrelom paklu mru grešnici teški.

Zar ću i ja k njima? Pesme pokajanja
Zar ne pevah dosta? To jauci behu.
Sve sahranih što mi negda mladost sanja,
Sad me demon davi u stravičnom smehu.

I zaćuta David i za mnogo dana
Niko nije pesme s usana mu čuo,
Samo kad jaukne vetar vrh Livana,
On bi zajecao, gorko uzdahnuo.

I dok list za listom pada s mokrih grana
I cepti od studi kedar go i truo,
Tužno jeknu kroz noć nežnim zvukom dirke
I zaplače jesen uz jek mutne svirke.

1910



Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milutin Bojić, umro 1917, pre 107 godina.