Gordana Živković, Narodna medicina u okolini Zaječara u XX veku

Izvor: Викизворник

Gordana Živković: Narodna medicina u okolini Zaječara u XX veku, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knjiga 42, 1978., str. 469-497[uredi]

MAĐIJE U NARODNOM LEČENjU[uredi]

     Osobito cenjeni i traženi iarodni vidari bili su oni koji su se navodno isticali svojim natprirodnim moćima, svojim neuobičajenim sposobnostima i velikom sugestibilnom moći nad bolesnikom. To su bile mahom žene bajalice, mada je bilo i muškaraca. Ove žene su bile obdarene vidovitošću, mnoge od njih sa nekim telesnim nedostatkom (slepilo, razrokost, promuklost, nervni napadi).
     Kao arhaični ostatak narodne mađijske medicine, bajanje se izvodilo „kao neka vrsta tajanstvene radnje, protiv zlih demona, duhova, bolesti uz upotrebu mađijskih predmeta"[1] (lekovito bilje, voda, vatra, britva, nož, ključ, metla, drvena panica, češalj, pero, krst, verpge, ikona, srp, grebenci i dr.) i basmama, uz utvrćen red, vreme, način i mesto (najčešće na pragu i pored ognjišta). Pri bajanju pominje se često broj tri. Baje se tri puta, tri puta se dodirne obolelo mesto i tri puta bajalica ponavlja reči. Otuda i mađijska uloga broja tri u narodnom lečenju.
     „Atraktivnom snagom bajanja, demoni su se pridobijali, a apotropejskom gonili".[2] Bajanje je propraćeno šaputanjem basmi, tj. tajanstvenim obavljanjem magijske radnje. Borba protiv dobrih i zlih sila glavna je tema basmi. Stoga u tim neobičnim stihovima neznanih narodnih vrača — pesnika „stalno n dugo povezivanje, venčanje, okumljavanje istodobno i sa dobrim i zlim silama. U tome baš i jeste najveća snaga i veličine ove praiskonske narodne medicine i poezije".[3]
     Basme izrečene prilikom bajanja imaju često „ne samo duboku i potresnu psihosugestivnu vrednost nego su neke od njih retki i bogati ostaci naše najstarije narodne književnosti — poezije".
     Bolesnik je imao duboko i neograničeno poverenje u izgovorene reči bajalice. Pozivanje na Boga, Bogorodicu, svetu Petku i još druge svece, kod bolesnog je stvaralo „osećaj sigurnosti i ulivalo veću veru u mogućnost isceljenja”.[4]
     Oko četrdeset basmi, izvanrednih mađijskih formula, zabeležila sam pri istraživanju našeg kraja, i to onako kako su mi kazivači govorili, bez ikakvih korekcija. Navodim nekoliko posebno karakterističnih basmi za ovaj kraj, koje imaju kako kurativnu tako i psihoprofilaktičnu moć.
     „Urok je magijska opsena koja nastaje pogledom zlih ili urokljivih očiju, rečima uz iznenaćenje, čućenje i hvalisanje nekoga ili nečega."[5] te je sasvim razudpBivo, da je najveći broj zabeleženih basmi od uroka.

     Pored basmi, posebno mesto u mađiji ovog kraja ima nošenje hamajlija, čije poreklo datira još iz „slovenskih paganskih vremena.[6]
     To je „predmet kome se pripisuje tajanstvena zaštitna moć”[7] a po „mističnom verovanju to je najuspešniji apotropejon"[8] od bo-lesti, zlih duhova, zlih očiju, i dr.
     Hamajlija je sastavljena od jednog ili više elemenata, koji obično prave vidovite ličnosti — bajalice, hodže i popovi. Zaštitni elementi su raznovrsni: beli luk, tisovina, dren, oman, smilje, bosiljak, pojedini delovi tela životinja (nokti, kandže, rogovi, zubi, dlake, pužići i dr.), britva, krstići, sveća, vosak, tamjan, katran i komad užeta sa koga je skinut obešeni.
     Nošeni su i zapisi, koji su nastali sa pojavom hrišćanstva. Tekst im je iz svetog pisma, molitve i bajanja protivu bolesti, uroka i dr.
     Hamajlije, prema narodnom verovanju, treba nositi stalno sa sobom, po mogućnosti uz golo telo. Najčešće su u vidu nakita ili se prišiju na odeću.
                                                                * * *
     Navedeni prilozi potvrćuju da je narodna medicina u okolini Zaječara, sve do novijih dana, imala širu primenu nego naučna medicina. To je, u suštini, vizantijska narodna medicina, koja je nastala prevođenjem terapijskih zbornika vizantijske narodne medicine (ijatostrhoije). U njima su sadržavani recepti i lekovi za lečenje različitih oboljenja, od kojih su neki poticali i iz naučne medicine. Zatim su često ovi zbornici sadržavali i kraće odlomke iz naučnih spisa aitičke medicine, filozofije i dijetetike i, gotovo uvek, magijske formule, molitve i drugo. Ti terapijski zbornici naše narodne medicine bili su docnije dopunjavani drugim receptima, koji vode poreklo iz turske i moderne medicine, a ponekad i narodne empirije novijeg datuma.[9]
     I baš zbog geografskih, društveno-istorijskih, ekonomskih i religioznih uslova, kao i medicinskih dostignuća onog doba, stvorena je bogata riznica narodne medšdnne i na teritoriji opštine Zaječar kroz koju se provlače arhaični ostaci pradedovske veštine lečenja.
     Danas su arhaični oblici lečenja samo predanja i pripadaju prošlosti. Savremena medicina je svojim dostignućima potpuno istisnula staru tradiciju.
     Medicinski centar u Zaječaru, svojom razgranatom službom, zaorao je duboku brazdu na zdravstvenom prosvećivanju i uzdizanju zdravstvene kulture naroda ovoga kraja.
     Služba Medicinskog centra zašla je u sela opštine Zaječar, otvarajući ambulante u kojima rade lekari i osgalo medicinsko osoblje, a kao rezultat toga je sve veći broj ljudi koji traže zaštitu odgovarajućih zdravstvennh službi, zaboravljajući stare veštine lečenja.
     Da bi se istorijski razvoj zdravstvene kulture na teritoriji Zaječara i okoline sačuvao od zaborava, a istovremeno i da se prezentira javnosti dugogodišnji istraživački rad na polju ove oblasti radnika Medicinskog centra Zaječar i radnika Narodnog muzeja „Zaječar", u jubilarnoj 140-godini razvoja zdravstva na našoj teritoriji, otvoren je Muzej zdravstva. Otvaranjem ovoga muzeja želelo se, da se započeta istraživanja u ovoj oblasti nastave i dopune novom graćom i eksponatima. Deo postavke Muzeja zdravstva, koji se odnosi na narodnu mediciu, treba da pruža „obilnu graću ne samo za proučavanje patologije našeg naroda u bližoj i daljoj prošlosti već i bogatstvo medicinskih termina, bez kojih se ne može shvatiti stvaranje naše moderne terminologije. Isto tako, narodna mediciia daje i korisnu graću za izučavanje higijenskih i socijalih prilika u nas".[10]

Reference[uredi]

  1. Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nnkola Pantelić, Srpski mitološki rečnik, Beograd 1970, str. 16.
  2. Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nnkola Pantelić, Srpski mitološki rečnik, Beograd 1970, str. 17.
  3. Jovan Tucakov, Psihosugestivni elementi u narodnoj medicini Svrljšikog Timoka, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje medicnnskih nauka knj. 18, Beograd 1965, str. 4.
  4. Ljubnša Rajković, Psihološka struktura timočkih bajalica, Razvitak mart-april, Zaječar 1975, str. 95.
  5. Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nnkola Pantelić, Srpski mitološki rečnik, Beograd 1970, str. 291.
  6. Borivoje Drobnjaković, Etnologija naroda Jugoslavije (I deo) Beograd 1960, str. 256.
  7. Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić, Srpski mitološki rennik, Beograd 1970, str. 296.
  8. Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić, Srpski mitološki rennik, Beograd 1970, str. 296.
  9. Relja Katić, Srpska medicina od IX—XIX veka, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje medicinskih nauka, knj. 21, Beograd 1967, str. 185.
  10. Relja Katić, Srpska medicina od IX—XIX veka, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje medicinskih nauka, knj. 21, Beograd 1967, str. 186.

Izvor[uredi]

Gordana Živković: Narodna medicina u okolini Zaječara u XX veku; Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knjiga 42, 1978., str. 469-497