Gazda Mladen/III

Izvor: Викизворник

Docnije, baš kad, bar sudeći po babi, po njenom bezbrižnijem licu, malo slobodnijem, veselijem, po obilnosti jela i odela, otac sa trgovinom i pazarom počeo dobro da zarađuje, iznenada, naprečac, umre otac, i Mladen ga odmah, kao što je i trebalo, zastupi u dućanu. Ostavi mater, babu i celu rodbinu da nariču za ocem, oplakuju ga, idu mu na grob, a on, prestrašen i najviše uplašen babinim strahom da sada sve ne propadne, ne izgubi se, naročito za nj, Mladena, da neće moći, mali je, nejak, da zastupi oca u dućanu, bude kako treba, izdrži, — gledao je samo da se u radnji očeva smrt ne oseti. Da kao pre, u isto vreme, rano se otvara. Da čim se iz njihove ulice izađe, naniže, posle nekoliko dućana, odmah se njihov raspoznaje. Vidi se po jako izvučenom krovu i širokim ćepencima. Ulaz, vrata, od buradi katrana, naslonjenih poluga gvožđa, dasaka, gotovo zatrpan. Unutra, u dućanu, da je kod slugu uvek on. Prestrašen, ne znajući, a najviše plašeći se da zaista i ne bude kao što ne treba, ne zastupi oca, samo je to gledao, da se očeva smrt u dućanu ne oseti, da nijedan mušterija, kupac, ne otpadne. A ostalo, sve je zaboravio. I oca da oplače, za njim suzu da pusti. Čak mu ni grob nije dobro video. Sem na pratnji, prilikom sahrane, a više nikad. u modrini zore, gotovo u mrak budio bi se. Oko njega po sobi već su bile prazne postelje matere, tetke, strine. Otkad umro otac, sve gotovo sestre materine, tetke mu, tu su spavale, sedele, a i docnije uvek po jedna ili dve. Ne toliko da mater i njih teše, koliko da pomažu pri gotovljenju jela, spremanju za na groblje. Njihne postelje oko Mladena nazirale su se, belile prazne, sa usturenim jorganima. Iz kujne dolazila je svetlost sveće i sa ognjišta. Čulo se spremanje, mešenje. Gore, opet, na gornjem boju, čula se takođe lupa. I on, još u mraku, već je bio osvetljen. Baba jednako se tamo pela, silazila donoseći šta treba. Već kada bi bilo vreme da se diže, počeli sa ulice da se čuju koraci komšija koji idu da otvore dućane, k njemu, u sobu počela bi tiho, ali svaki čas da ulazi mati. Brižna, u strahu: da li će se on sada, kada je vreme, probuditi, da ga ne bi ona morala buditi i opominjati. I kada ona u kujni počne glasno da pita tobož: da li je otišao sluga da otvori dućan (mada je njega ona ista još prvoga probudila i uputila u dućan), Mladen već zna da je to za njega, i odmah bi se dizao. Čim bi se čulo kako se on diže, oblači, odmah bi ulazila mati sa svećom i, kao tobož da do njega stoji da li će se tako rano dići i ići u dućan, brižno bi ga pitala:

— Hoćeš da ideš? — Idem! — odgovarao bi kratko.

Bilo mati, bilo tetka, držale bi mu pojas u koji se on polako, uzdignutih ruku, da ne bi bilo kakvih bora, vrteći, pažljivo, uvijao. U tremu, do stepenica za gornji boj, susreo bi babu.

— Ode li, sine? — oglašavala bi mu se i ona.

Pošto njoj odgovori, odlazio bi.

Baba bi ga odgledala kako već sada sasvim u svanuće, gotovo po danu, odlazi. Sa ključevima ide kapiji. Već ne obučen kao dečko, nego u malo dužim, zatvorene boje čakširama, u cipelama, mintanu zakopčanom do grla i utegnutom, dugom mor-pojasu. Polako, mirno, pognute glave ide. Tamne mu se njegova uska leđa, stas. Zbog pognute glave jače se izvija i vidi iz ramena mu njegov uski sa šupljinom po sredi vrat, i šire, ispupčenije vidi temenjača.

Na ulici, komšije, takođe svaki sa nekim kao sažaljenjem, javljali bi mu se:

— U dućan li, Mladene?

Odgovorio bi svakom na pozdrav produžavajući put. I to sve uza zid, polako, mirno. Izišav iz ulice, uputio bi se dućanu, otvorio ga, probudio slugu koji tamo iza magaze spava, da diže vrata, ćepenke, nosi ih i slaže iza magaze. Iznosi one grede, poluge gvožđa i sve što stoji ispred dućana, oko ulaza. Mladen, pomažući sluzi, gleda kako on sve ređa: svaku stvar na njeno isto mesto namešta, veša, dok dućan ne dobije isti onaj jučerašnji izgled. Mladen ne seda, već stoji jednako gledajući kako sluga radi dok ne bi sunce odskočilo i obasjalo red dućana gotovo sve podjednakih, sa podjednako izvučenim krovovima, a uvučenim izlozima, ćepencima, da su izgledali kao da su pod jednim krovom. Šarenili bi se oni i odsjajivali obasjani suncem.

Utom bi njegovi prolazili čaršijom na groblje. Napred sluškinja, na glavi sa korpom koja se povijala pod teretom pita, jela. Odmah iza nje baba sa materom, a iza ovih čitav red žena, tetaka, strina. Sve u novom, sa svećama, cvećem i zabrađene novim, crnim šamijama. Mladen bi video kako bi se tada svi iz okolnih dućana, očevi drugovi, prijatelji, odmah dizali, izlazili ispred dućana i nemo se klanjali, pozdravljali ih kao da su time hteli i oni da se pridruže ali ne mogu, pa zato po njima, babi, materi, šalju pozdrav ocu na groblje.

Mladen uvek bi sa očima punim suza ulazio natrag u dućan. Odmah zatim odozgo počeli bi da navraćaju k njemu pokoji od stričeva, tetina. Izgovor im je navek bio: kako su bili tu, išli poslom, pa onako uz put navratili k njemu.

Gotovo sa strahom, trljajući, kršeći ruke, ulazili bi, išli po dućanu, zagledali i zapitkivali Mladena. A znalo se zašto dolaze. Da vide, pregledaju. Da ako Mladen učini nešto što ne treba, posavetuju ga, ukore. Ali, Mladena su uvek zaticali u poslu. Ili, naslonjena na tezgu sa uzdignutim kolenom i na njemu tevter po kome je beležio veresiju, pazar; ili, tamo, u magazi, kako lakše stvari vuče, uređuje.

Docnije, posle njih, već bi dolazila baba. Po babi Mladen je znao da su se vratili sa groblja. I to tek što su došli. Jer, gotovo još i nepresvučena, baba bi odmah došla ovamo k njemu, u dućan.

I to je bilo uvek svakog dana. Ispočetka, baba bi gotovo celog dana presedela. Uveče, zajedno s njim, zatvorivši dućan, odlazila kući. Docnije, samo bi navraćala. I to češće, po dva i više puta preko dana. I to sve tobož poslom. Ne što hoće. A kad bi bila subota, ili uoči kakvog velikog praznika, kada je veliki »pazar«, celog dana presedela bi. I to gore, na tezgi, do čekmedžeta gde se ostavljao novac. Ne mešala se ni u šta. Ostavljala Mladena da on radi, pazari, trguje. A to baš njeno nemešanje ni u šta već samo dolaženje, sedenje, kao nadgledanje, trebalo je da znači: da ona, stričevi i cela familija zato dolaze, obilaze ga, ne što se boje za njega da on ne bi nešto učinio što ne treba, još manje da sumnjaju da bi on novac ili espap digao, uzeo, i, kao što drugi sinovi rade, krišom trošio na slatkiše, šećerleme, — već moraju da dolaze, da se svaki čas viđaju u dućanu, radi drugih, radi sveta, okoline, radi ostalih radnja, radi trgovaca, mušterija. Da se oni, videći samo njega, Mladena, dete, ne bi ustručavali, ne dolazili da trguju, bojeći se da se Mladen, kao svako dete, kadgod ne prevari, potroši, izgubi novac od pazara, pa posle u tome i oni ne osete se kao krivi, što su trgujući, dajući mu novac, time dali i pružili priliku da on zgreši. I da to ne bi bilo, zato je ona dolazila, sedela. I to istaknuto, do čekmedžeta, u vrhu, da bi je svi videli, uverili se da je ona tu, da ona nadgleda, uzima novac, a ne on, Mladen, dete, i da zato nemaju brige da će docnije, ako što bude, oni biti odgovorni, osećati se krivi. Zato bi celog dana presedela stroga.

Po njoj, njenom licu, ništa se nije poznavalo da se štogod dogodilo, desilo. Samo, mesto one njene bele, nežne, vezane maramice ispod grla, bila je, kao i šamija joj, crna, velika, nova. Čak, kad bi neki mušterija, kakav seljak iz udaljenog sela, koji je u godini jedan put ili dva puta dolazio u varoš, na pazar, pa do tada nije dolazio i nije čuo za smrt očevu, pa kad bi došao, ušao, video nju, gore, do čekmedžeta, u crnoj šamiji, odmah bi se trzao, dosećao i ulazeći uznevereno pitao:

— Šta, zar gazda?...

— Eh, Bog da ga prosti! — kao hrabreći mušteriju, odgovarala bi mu ona mirno, pribrano. — Eto, umre, sinko!

I samo to. Ništa više. Jedino što su joj usta bila zbrčkanija, stisnutija. Onako sedeći, odudarajući kroz izlog, u dućanu, na tezgi, do čekmedžeta, sa uzdignutim i do prsa joj priljubljenim kolenima preko kojih joj je bila navučena bošča čak do stopala, da su joj virili samo vrhovi prstiju belih joj čarapa na nogama, celog dana bi mirno, nepomično tako ostajala, kao da joj sin, gazda od dućana, nije umro, nestalo ga, već kao da je otišao, nekud otputovao a ona, majka mu, eto zamenjuje ga, sedi u dućanu da pazi, čuva. Pa ni u kući nije bila drukčija. Niko nju ne vide da ona, otkako umre otac Mladenov, pa ni prilikom same smrti, pratnje, posrnu, izgubi se. Još manje da, kao svaka mati za sinom, pa još jedincem, klonu, pade, od bola leže u postelju i bar začas zaboravi na kuću, poslove koji je čekaju. Pa na samom groblju, kad kao svaka mati dođe, ona klekne čelo groba, plače, ali u sebi, tiho, zagrcano i čim mati Mladenova počne od silna plača i naricanja da pada u nesvest, zaboravlja se, ona bi je prekidala, trzala, ne davala joj to, već da, kao što je red, opoju pokojnika, dele u pokoj duše mu, i, kao što dolikuje njima, posle vraćaju se mirno, pogruženo. I to toliko mirno, pribrano, da je već i ga njena mirnoća bila neugodna, čisto bila neprijatna i sama ona sa tom svojom mirnoćom, kao tvrdoćom, okrutnošću.

Na sve izraze sažaljenja, utehe, ona je samo odgovarala:

— Eh, Bog... Hvala mu!

Ali u tome: »Bog, hvala mu« bilo je toliko mirnog prekora, na dnu srca ukorenjenog, tome Bogu, da bi se svako čisto trzao i povlačio od nje, ostavljajući je samu, mirnu, krutu.

Ali Mladen je znao zašto je ona takva. Ne sme da plače, žali. Zbog njih. Ne sme da se pokaže slaba zbog njega, kuće, familije. Jer kada bi ona, onda šta je ostalo za druge? Naročito zbog matere mu i ostalih žena, da ne bi one udarale još u veći plač te da se celog dana kuća razleže samo od plača, naricanja. A najviše i zbog samoga njega, Mladena. Da on, još dete, usled toga plača još više se ne uplaši, ne ražali za ocem, i tamo u dućanu, radnji, ne pomete se.

I koliko je puta Mladen viđao noću kako u onom njenom sopčetu sedi obučena na prostrtoj postelji. Bez sveće, bez ikakva znaka. A to sve zbog njih. Da oni ovamo, mati i on, to ne primete, ne vide, već da mirno spavaju kao da nije ništa — kao da i ona spava. Ali kad bi noć bila obasjana mesečinom, videlo se sve. Dvorište blještalo. Po bašti šuštale senke i lelujalo se lišće a gore čardak sigurno se još jače belio. I Mladen izišavši i prošavši pored te njene sobe, trzao bi se od straha videći kako, makar ponoć bila, ona jednako još sedi. Ukočena, sa rukama u krilu i nabranim i uprtim očima u noć i mesečinu. Pokatkad kao da bi iz njenih očiju suza htela da kane, jer bi se videlo kako diže ruku očima, da valjda ubriše, stisne, vrati natrag tu suzu, ali bi se videlo i kako otuda, još brže, natrag vraća ruku kao bojeći se da ni sama noć ne vidi tu njenu suzu.

Mladen, čim bi to video, prestrašen, krijući se da ga ona ne spazi, vraćao bi se. Navlačio bi jorgan na glavu, ugurivao oko matere drhteći od straha, jer je znao, bio siguran, da baba pored bola, tuge za ocem, još i zato tako cele noći sedi: što se brine, strepi i za nj, Mladena. Boji se i brine da li će on biti kao što treba. Ako ne bolji od oca, a ono bar kao otac. Da se održi bar ovo što se ima. Da neće i on biti kao drugi, ostali. Kao neki od takođe čuvenih, bogatih porodica, pa isto tako kao Mladen, posle smrti oceva, počeli da vode radnje, trgovine, pa ili na karte, ili na ženske i piće odali se, i počeli da rasipaju. Eno, baš sproću njih gazda Stojanče što samo jednog sina ima. Pa ni njega, mada je već stigao za ženidbu, otac ipak ne sme ni u dućanu da ostavi, a kamoli da njemu preda radnju, tako je slab, bled. Jednako utrpan mintanima, i to zimskim, ispunjenim pamukom. Večito se sunča, pari i leči. Ne zna ništa, niti može išta. Pa tako isto, eno čuveni Poglavarci, čiji su stari zakupljivali i naplaćivali danak. Čim im otac, stari Poglavar, umro, sinovi, ne samo što batalili radnje već, tukući se među sobom, počeli da se dele. Posle, pijući, bacajući, prodavajući u bescenje, sve upropastili. Tolike čivluke, tolika imanja, dućane i kuće, pa sada žive od milosti seljaka, pređašnjih svojih čivčija, koji su bili na tim imanjima i od njih otkupili ih. I tako svi redom. Gotovo nijedan, posle oca, da je radio kao što treba, kao što je običaj, adet i red: da radnja, i ako otac umre, i dalje napreduje. A ono ne samo da ne napreduje već ide u propast. To je za Mladena bilo najteže i najgore. Dućan, trgovina, celog dana tamo sedenje, prodavanje, nije mu ništa bilo. Brzo, za kratko vreme ušao je u sve poslove. Cene svačemu već je znao. Već je u mislima uvek mogao da oceni i proceni ne samo koliko i od koga espapa ima nego i ceo dućan i magaza koliko otprilike vrede i koliko se za to u svako doba može dobiti novaca. Čak u tome osećao se lakši, srećniji. Ali ovo kod kuće, to babino noćno bdenje, sedenje na postelji, mišljenje i vođenje brige o njemu; ono svakodnevno dolaženje, uvek gotovo puna kuća žena iz rodbine i iz komšiluka. Ne što im se dolazi, što vole da sede, da uvek po jedna noćiva kao da ih čuva; već što treba, što je red. Što moraju sada da se tu kod njih »nađu«, pomognu štogod, poslušaju... I onda, ako Mladen, preko dana, ili pred veče, u nevreme, pre no što se čaršija zatvori, sasvim slučajno poslom kakvim kući dođe, ono materino usplahireno, preplašeno istrčavanje preda nj i ono njeno uplašeno gledanje u njega: da se možda tamo, u dućanu, trgovini, nije desilo štogod, skrhalo se, propalo, pa on, ne mogući više da izdrži, napustio, pobegao i evo ga gde dolazi.

A Mladen to nije voleo. Svakog dana bivao je sve bolji, sve pametniji. Nikada ništa neuputno nije učinio. Ni kada ne propustio da svakog komšiju, prolaznika, iz dućana pozdravi, javi mu se; nikada mušteriji da je kazao kakvu oporu reč. Još manje da ga kadgod nema u dućanu, da kao druga deca ode gde, zaboravi se i ostane po čitave sahate. Celog dana ga je bilo u dućanu. Rano, pre svih, njihov dućan bio otvoren, spremljen. Svaku sitnicu, veresiju, tačno, pažljivo je zapisivao, uvek dnevni pazar prebrojavao i zavodio. Svakada tačno, u jedno isto doba, kada se dan razdanjuje, odlazio bi u dućan. Iz kuće peo bi se ka kapiji sa ključevima. I samo da baba ili mati što ne pomisle, pogurenije bi išao, jače bi mu štrčao tanak vrat sa šupljinom moždane kičme, jače bi saginjao glavu, da samo izgleda ozbiljniji, temeljitiji. Na uglu ulice, sproću, u čaršiji, već bi se šarenila, sva bila obasjana upaljena pekarnica. Na samom uglu prolazio bi pored čuvene trgovine i jedino okrečenog dućana hadži-Zafirovog. I čim bi tu naišao, znao je da je sad već tamo oko razgrejanog mangala, u ćurku, sa brojanicama, sam glavom hadži Zafir. Pognutije glave, ozbiljnije prolazeći, nazivao bi boga, na što bi mu otuda, iz dućana, sam hadžija uvek glasno odgovarao. Pre to nije činio. Naročito u početku. Ali, kad je video kako Mladen s dana na dan sve bolji i bolji biva, kao što treba, kao davajući mu dokaza svoga zadovoljstva što tako dobrim putem ide, uvek na Mladenove pozdrave sam glasno bi mu se javljao. Čak ponekada i zaustavljao bi ga:

— Mladene! Nestale mi neke daske, a trebaju mi, pa da li imate vi?...

To je za Mladena bilo mnogo. To negledanje u njega kao deteta, već kao odraslog, predstavnika radnje, ravne njegovoj. Od radosti, stida, jedva bi promucao:

— Pa... dedo... čini mi se, imaćemo.

— E, pošlji mi po momku.

Mladen, sav srećan, slao bi. Najglavnije bilo je što, kada za to doznadu, dočuju oni, baba, mati, valjda će biti malo umirenije. Jer, eto, on, deda, čuveni hadži Zafir ne samo da se ne boji, ne samo što ga glasno oslovljava, već sigurno uveren da neće i on biti kao ostali, nego kao što treba, eto stupa sa njim u trgovinu, traži da mu on iz dućana pozajmi espap koji je slučajno kod njega nestao. A to već znači da Mladen vodi dobro radnju, da se već vidi da će on biti kao što treba; da, iako je oca nestalo, umro, radnja time nije ništa izgubila, već da će, ako ne biti pod Mladenom bolja, veća, a ono sigurno da će biti ista onakva kakva je bila: ugledna, na glasu, jaka... Zar da to nije, da se po Mladenu već to ne vidi, zar bi se hadžija onda upuštao s njime, Mladenom, u te pozdrave, u te trgovačke veze?... Zar da on, hadžija, iole sumnja da će docnije njihov dućan biti kao god sve radnje i dućani što ih sinovi od oceva nasleđuju, ne samo rđavi nego će i propasti, biti nesigurni, ne na dobrom glasu, prete da će pasti, — zar bi onda on iz takve jedne radnje uzimao espap na pozajmicu, unosio ga u dućan i prodavajući ga davao mu ime, glas svoje radnje, trgovine koja je bila ne samo prva i čuvena kod njih nego u celoj Turskoj, Bugarskoj, pa i Bosni...

Eto stoga je bila tolika Mladenova radost u tom hadžijinom zdravljenju, traženju od njega espapa. Ne radi njega, što je to dokazivalo da on već nije kao drugi, da je veći, bolji, pametniji od ostalih svojih vršnjaka i drugova, već što je znao kolika će to biti uteha, radost i kao neka mala sreća za njihovu kuću: za babu, za mater, za stričeve i celu rodbinu. Što će se time i oni malo utešiti, malo manje, čuvši i videvši to, sumnjati o njemu, brinuti se i strepiti za nj.

I zaista docnije, dalje, već je baba bila, istina uvek onako zabrinuta, sa poprečnom prugom preko nabrana čela i skupljenih, stisnutih usta, ali nekako drukčija, mekša. I samo videći tu Mladenovu ozbiljnost, trud, upinjanje i brigu da zaista bude kao što treba, postala je ozbiljnija prema njemu. I što je najglavnije, kao uvek, svakog dana, jednako dolazeći k njemu u dućan da ga vidi, nadgleda, činila je to vazda okolišeći, kao bojeći se da ga time kao ne uvredi, ne rasrdi.

Tako, već nije kao pre, dolazeći ovamo k njemu, još sa ugla ulice, počev od te hadži-Zafirove magaze, prolazeći pored komšijskih dućana namerno, navlaš kod svakog zastajkivala, kod svakog se zdravila i ostajala da se razgovara. A sve iz straha, zebnje da u razgovoru sa njima slučajno ne dozna, ne dokuči što za Mladena: kako nije dobar, kako tad i tad ostavio dućan, zadržao se negde. Ili ako to ne, a ono tim zdravljenjem kao da se ulaguje, moli da oni, komšije, pobrinu se, nastanu i ne izgube ga iz vida već ga pouče, pomognu njenom Mladenu. Sada bi već, pojavivši se iz ulice, istina, onako polako, pogureno i uvek noseći kantiče, tobož gasa da uzme, išla pravo ovamo. I dolazeći k njemu, ne bi kao pre pravo ulazila, išla tezgi, čekmedžetu, već bi još sa praga, ulaza, počela da čisti, rasprema, nešto diže, da bi samo izgledala kako slučajno, ne namerno, dolazi. Da se on ne bi osetio uvređen, naljutio se što ona uvek dolazi da ga tako nadgleda, pazi, sumnja u nj. I kada, kao uvek, već pita za pazar, ona okolišeći, snebivajući se pita.

— Pa, ima štogod pazara, sinko?

I to tako nekako bolno, plašljivo, da Mladen, čisto sažaljevajući je, da bi je kao ohrabrio, brzo bi počeo da joj ređa šta je prodao, naplatio. Pokazuje tevter, sume veresije, naplate. I da bi je još više kao uverio, umirio, samouvereno, znalački počeo bi da je provodi po dućanu, mada je ona sve to u prste znala, i pokazuje joj espap. Naročito u magazi gde su kamenovi soli, poluge gvožđa, gomile dasaka, sirove kože, vune. I da je samo uveri kako je espap ako ne veći a ono nikako manji, sa snagom velikom za njegove godine, on bi lako dizao, gurao naslagane daske, grumenje, samo da se vidi kako iza toga još ima.

Baba, kad on počne tako da upinjući se diže, vuče, zaustavljala bi ga i ne davala mu.

— Neka, neka, čedo! Znam ja da ima. Nemoj da se pretrgneš. Znam ja. Samo ti da si nam živ...

I jednako čisto kao umiljavajući mu se, ostavljala bi ga. Odlazila bi natrag kući. A tamo već se znalo šta će raditi. Kao uvek, brižno, kao uplašeno, samo da nadgleda, obilazi. Čas tamo, u dnu bašte gde je bila ona sušara, gde se iz dućana dovlačila vuna, sir, maslo, i otuda, kada napuni čitavu kacu ili denjak, unosila u podrum ispod kuće; čas opet tamo u samom podrumu. A najviše oko kujne, jela, masti, sira, brašna. Da se ne utroši više nego što treba, naročito ne više nego kao pre, dok je otac bio živ, dok se bilo sigurno da će, ako se više potroši, on doneti još toliko. A sada, moralo se ono što je najnužnije. Da se ne oseti nemanje, sirotinja, a opet koliko treba, koliko je dovoljno. Jer, ko zna sada kako će on, Mladen, tamo, u dućanu? Možda će se, više je no sigurno, štogod izgubiti, štetovati, pa onda ovamo, kod kuće, da se nema ni koliko treba...

A Mladen se, opet, brinuo da se ne desi da u kući čega nestane i da ukloni taj trepet, strah, ukočenost, da baba mu, majka, cela kuća, budu kao pre dok je oca bilo. Da se kao i pre, onako mirno, tiho, sigurno u kući živi, gotovi, ručava, večerava. Da opet nastane ono onako lepo, prijatno prolaženje dana, one večeri, spavanje, razgovor šta će za sutra da se gotovi, radi, i to sigurno, bez briga, zadovoljno. Pa i dočekivanje praznika, kupovanje odela, radost za to, spremanje, žurba. Ono na licu im ispisano zadovoljstvo u spremanju za praznik koji će kroz koji dan da osvane. Da onako, kao pre, mirno, ograđeno, sigurno, njihova kuća stoji. Voda sa česme da sveže, slobodno žubori, pa da je baba sprovodi po bašti, da baba švrlja po dvorištu sa mirnim, istina strogim, ali spokojnim licem... Da majka mu, ako ne baš veselo posle smrti očeve, a ono bar spokojno, kao i pre, samo onako slatko, uneseno, po sobi, kući, gotovi, sprema, s mlađim bratom se zabavlja, pohađa svoje sestre, a one da joj dolaze. A ne da je, kao sada, svakad uplakana i preplašena, i, svakad, čim Mladen iz čaršije dođe kući, a ona ga uvek, kao da mu se bogzna šta desilo, onako uplakana, preplašeno i usplahireno dočekuje... Hteo je da bude kao pre, dok je oca bilo; da se zna, iako oca nema, da je on, Mladen, tu, i da će i on kao otac. Čak i bolje od njega. Samo da one ne strepe, ne boje se i ne drhte za nj.

I Mladen se od upinjanja i briga da ih što pre ubedi, uveri, oslobodi, da se one ne plaše, već da mogu potpuno da se oslone na nj, da će biti kao što treba, od tih se kao briga, upinjanja, misli, čisto bio malo pogurio i pre vremena okoščatio. Lice mu došlo suvo, bledo, i već kao pametno, staro. Čak je Mladenu to godilo što je takav, ne lep, vitak, zdrav. Mislio je da će i time, tim svojim ne detinjastim već starim izgledom, suvim, babu jače ubediti da on neće biti kao drugi: besan, lud!

A da bude kao što treba, trudio se najviše i radi sebe sama, radi one tihoće kad prođe dan i nastupi veče, zatvori se dućan, i onda one mirnoće kad iz čaršije s ključevima od dućana pođe kući. Osećao se čisto zadovoljan što će sad, posle večere, pošto je dan proveo kao što treba u čaršiji, među svetom, radilo se sve kao što je u redu, leći, odmarati se, spavati. I to mirno, utišano. I ne imajući za šta da zastrepi, uznemiri se, što se nešto danas nije učinilo kako je trebalo, pa će sutra možda što da se čuje. Ne. Već mirno, sigurno se spava, odmara. Pa onda, kad Mladen zatvori kapiju, ono njegovo dolaženje, približavanje česmi, kući. A mrak, sumrak. Kuća, oko nje široko, opkoljeno susednim zidovima dvorište i bašta leže nepomično, ocrtavaju se. Iz kućnih vrata dopire svetlost. Baba je obično tada ispred kuće, do česme. On dolazi, ključevi mu zveckaju. Pouzdano prilazi babi, ljubi joj ruku, daje joj ključeve, da ih ona u sobi obesi na određeno mesto. Ulazi unutra, ide u sobu i, kao negda otac, čeka večeru. Samo sada ne seda on kao otac mu, ne žuri, ne viče onako užurbano, izgladnelo: »Haj̓te, što ne prinosite?... Dajte da se jede«, već mirno, pametno, stojeći čeka i razgovara se s babom. Priča joj i kazuje joj koliki je bio pazar, koji je od trgovaca dolazio, tražio i vršio obračun, ili od koga je on uzimao. Govorio on to babi koja bi se uvek tada, samo da ne bi izgledalo da ona navlaš traži od njega da joj on položi račun, našla obično da ispravlja, doteruje po sobi jastuke, pokrovce. Mladen gleda kako ona, slušajući pažljivo šta joj on kazuje, odudarajući od crvenila, tamnoće sobnog nameštaja, pokrovaca, jastuka, pogureno ide od jastuka do jastuka, ispravlja, doteruje, dok majka mu tamo u kujni sprema večeru. Mladen vidi i nju kako se, poluobasjana vatrom od ognjišta i malom lampicom na stoličici do njega, kad prođe pored vatre i nagne nad jelom, dižući dugačkom mašicom u ruci kapak, vidi sva: i njeno bledo, sad široko ali još jednako milo lice, i zasukani joj rukavi, i na grudima ispala joj košulja, i usled rada, sagibanja, iskrenute joj šalvare, bošča koja je otišla čak na bok. Do nje, sproću stoličice i lampe, seo mlađi mu brat, koji je već bio pošao u školu, s prigrljenom tablom i pisaljkom. Da ne sedi uzaludan, da štogod ne slomi dok se ne večera, naterali ga da piše, uči. Njegovo okruglo, dosta zdravo lice vidi se nagnuto nad tablom, a čuje se kako po njoj škripi pisaljka. Mlađi mu brat više je ličio na majku. Bio je nežan, bucmast, a Mladen je, onako crnji, koščatiji, više ličio na oca. Posle, kad je gotova večera, mlađi brat mu ostavlja tablu i pisaljku i, čisto stenjući i vukući, unosi sofru i postavlja. Za njim onda majka donosi jelo:

— Hajd da se večera! — veli, i kao nekad, tako isto i sad, uzima legen, ibrik vode, peškir i pred babu nosi i posipa je.

Počinju da večeraju. Na sofri zabodena u čiraku sveća odozgo osvetljava sofru, parčad hleba, viljuške, sahane, i njih oko sofre. A u kujni vatra, gaseći se, čas po čas plane, pruži se te osvetli kujnu, posuđe. Napolju mrak, već duboka noć. Mladen seda pored babe ali ne u čelo, već podalje, ostavljajući između sebe i babe praznine, kao prazno mesto za nekoga. To je očevo mesto. On, otac, još uvek kao da je tu, iza njih, pozadi u sobi, u ćošku.

Baba polako, čisto, svojim skupljenim, opranim, starim prstima umače hleb u jelo, vadi meso, stavlja pred sebe, i polako, čisto, rastavljajući komad po komad od mesa, jede, meće ga u svoja smežurana, bez zuba, crnom šamijom stisnuta usta, te to celo jedenje njeno liči više kao na neki red, adet, a ne na jedenje, hranu. Majka mu, sproću babe, jede kao uvek ponizno, brzo, a do nje uz koleno joj zbio se brat mu, i jede ono što mu majka izvadi i dâ.

I Mladen jede kao što treba. Ni malo, ni mnogo. Umereno. Pazeći da slučajno ne uzme iz čanka parče mesa ili drugo što je na strani bilo babe, bilo majke, već samo što je na njegovoj strani. A naročito ako je dobro, masno parče mesa, pazio je da ga on ne uzme, da se ne pokaže gramžljiv. Čak se i vino, kao pre dok je bio otac, i sad iznosi. Ali on, reda radi, samo okusi. Mogao bi još više, ali neće, ne da se zameri, već, ako popije više, možda će se zagrejati, zaboraviće se, postaće razgovorniji, življi, crveniji, i više bi kazao nego što je za njega, za njegove godine, pa posle, kad se seti toga, što da zacrveni, da mu bude neprijatno, zastidno? A i zato da, ako popije kadgod više, ti me ne bi babi možda dao povoda da počne da sluti kako, eto, on, kao otac mu, voli da pije i biće sigurno pijanica.

Posle večere, odmaknuvši se od sofre i istresavši iz skuta mrve, baba počinje razgovor. Kao obično, kazuje mu ko je toga dana dolazio od komšija, rodbine. Mladen je slušao radosno, siguran, bez one strepnje koju ima kad čovek učini što nije trebalo, pa mu se kaže da je dolazio taj i taj, a on uvek zadrhti da taj nije dolazio možda da kaže njegovu pogrešku, i onda neprestano strepi dok ne vidi da je taj za drugo došao i drugo razgovarao.

Posle nastaje ono raspremanje postelja po sobi. Mladenu odelito, zasebno, u čelu, kao najstarijem, domaćinu. Odavno mu već prostiru očev dušek, čaršav. I onda se legne. Baba se povuče u svoje sopče nad podrumom, među sanduke stajaćih haljina, pošto još jednom obiđe dvorište, kapiju, da vidi da li je sve u redu, zatvoreno, pošto i majka tamo u kujni sredi sudove, zatrpa vatru i legne, ugasivši sveću. Onda ono osećanje. Napolju mrak, dubok, gust, a Mladen u postelji i, onako osamljen u mraku, u noći, oseća kako su svi tu oko njega, u kući, ograđeni, zatvoreni, sigurni. Sve je u redu, sve je kao što treba. Do njega majka mu s bratom, a tamo u sopčetu baba. U kujni sudovi, posuđe; ovamo po sobi nameštaj, oni isti pokrovci, jastuci, u istom redu, isto onako sigurno, teško poređani, namešteni... Eto, zato, za tu mirnoću, za tu sigurnost, utišanost, da nema zašto da strepi pošto se uradilo sve kao što treba, pošto je sve u redu, eto zato je Mladen radio ono što treba, što dolikuje njemu kao sinu, koji je zamenio i koji treba da zastupi oca u radnji i u kući i, što je red, da bude bolji nego otac, da radnju više razvija, kuću više obogati, da sve bude ovako mirno, sigurno, prijatno, i noću, kad sve prođe, nastupi mrak, ostane se nasamo, usamljeno, da nema ništa što bi remetilo, izazivalo strah, sumnju, brigu da sutra možda neće biti ovako, da će se štogod izgubiti, nestati.

Eto, zato, najviše radi te svoje mirnoće, utišanosti, radi toga da, kad tako ostane sam, u postelji, može ako ne zaspi, mirno da misli na sutrašnjicu, kako sutra da radi, pazari, pa uveče isto ovako da leži, odmara se; eto, zato je Mladen bio kao što treba, svakad umeren, tačan, pametan.

I ta njegova pamet, tačnost trebala je i radi njega i radi njegove mirnoće i spokojstva; i taj njegov trud da bude kakav treba zadugo, zamnogo, za tri, četiri, više godina, s dana u dan, bio je potreban da se nikad ne bi zaboravio, pogrešio, nikada ne bi učinio ono što ne treba. I čak, kad je već bio veliki, kad je radnju, dućan, uveliko počeo da vodi, kad je postao već »mladoženja«, opet je jednako trebalo da bude isti onakav kao i pre: uvek pametan, miran, tačan. Svako jutro, svakog dana u podne, uveče, noću, jedno i isto uvek da čini. Isto onako, kao i pre, da ustane na vreme, da otvori dućan, da radi u njemu, kad dođe ručak, da opet onako umereno, tiho, jede, uveče tako isto, u isti čas da zatvori dućan, ode kući, večera, legne. To je trebalo uvek tako da radi, da bi time i pred babom, kućom, komšilukom, čaršijom i celim svetom kao posvedočio, dao dokaza, i sve njih potpuno uverio o sebi: da će biti onakav kakav treba da je sin na kome ostaje kuća.

I Mladen, onako na oca suv, koščat, a i onako poguren, pametan, snužden kao od tih briga, upinjanja da bude kao što treba, da ugodi babi, kući, izgledao je čudan, težak. Čisto kao da ga pije, pritiskuje espap u magazi, kože, so, daske, u kući, u podrumu ona burad, kace masla, sira, vune, u sanducima stajaće haljine, novac. I pritiskivan time, kako će da to održi, očuva, kao da se pod time savijao, kočio, očvršćavao, te izgledao čudan, nekako uvučen u sebe. Toliko čudan da je čoveku čisto bilo neugodno to njegovo suvo, snuždeno lice, pametan, poguren hod, gledanje ispod sebe, uneseno, smerno.

Trebalo ga je videti kad svakog jutra u zoru izađe. Čim počne modrina dana, čaršija, ulice da se ocrtavaju, naziru, on se već pojavljuje na kapiji, izlazi glavom napred poguren i s ključevima.

— Zbogom, nane! — veli babi koja se, kao uvek, odmah za njim vidi. Sa prekrštenim rukama ona ga otpraća, gleda kako će joj on, polako, pogureno, sigurna koraka otići. Glavu ne diže, ne osvrće se, već pravo ide jer zna da za njim motri ona, da će ga odgledati dok god ne izađe i ne savije niz čaršiju, zamakne iza okrečenog dućana i kuće hadži-Zafirove. I čim izmakne, pojavi se u čaršiji, koja se tada već dosta vidi, on isto onako polako, pognute glave, s ključevima, približava se dućanu. Dućan im star, snizak, sa širokim vratima na kojima je katanac. Mladen, čim dođe, pošto se prekrsti i dobro zagleda katanac da li je u redu, meće u nj ključ i otvori ga. Do tada onako pognut, miran, izgleda slab, jadan, ali čim počne da otvara dućan, odmah se vide njegovi oni sigurni, čvrsti, pametni pokreti. Pošto probudi slugu koji tamo iza magaze spava, čisto lako diže s njim teška krila od vrata i nosi ih, slaže ukraj. Posle postane viši, tanji, kad počne da izdiže ćepenke, podupire ih, i pošto sluga izneo mangal, da raspali u njemu ćumura, i po tezgama poređao zembile, vreće, i drugo, Mladen ostaje stojeći ispred dućana. Stoji kao da čeka dok sluga, čisteći po dućanu i vetreći ga, ne istera iz njega sav onaj noćni, i vlažan, zemljiv, kiseo zadah od espapa, soli, katrana, kože. I dok tako čeka da to sve izađe, on jednako stoji i gleda kako se sve više razdanjuje, čaršija počinje da se beli, šareni od uzdignutih ćepenaka, izloga, i čisto sva se svetli od već sasvim raspaljenih mangala. Iz pojedinih maala počinju da se pojavljuju trgovci, stariji ljudi, čije dućane otvaraju njihove sluge, mlađi. I Mladen, znajući da je on u redu, i ispravan, kao što treba, stojeći ispred dućana, sigurno, slobodno, svakoga dočekuje i prima mu boga.

— Dobro jutro, Mladene! Dobro jutro, sinko — radosno, videći ga tako vrednog, rano ustalog, vele mu oni.

Mladen, smerno ali zadovoljno, svakom odgovara i povlači se u dućan. U dućanu toplo. Oseća se kako, što se više razdanjuje i dan osvaja, počinje otuda iz dna čaršije, iz donjeg Vranja, i sa vinograda oko Asanbaira, čisto prodirući kroz redove topola što su ispred varoši, da dolazi i briše čaršijom svež, hladan vetar. U isto vreme iz mehana, takođe iz kraja čaršije, neki njegovi vršnjaci odlaze, a uvek među njima Stojiljko, drug njegov, sin popa Koste, jedinac, toliko mažen. On, kao svakad, sa galamom, sa sviračima, pesmom, pucnjavom ide, i to ne kući, već u obližnje selo gde su čivčije oca mu, da tamo sa čočecima, Cigankama produži dalje. Pa i ostali drugovi mu koji iz mehana izlaze, izlaze krijući se, žurno, i zamičući u sporedne ulice. A i oni, opet, ne idu kućama, već u rodbinu, kod nekih tetaka, strina, da tamo spavaju. I da ih posle matere im, tražeći ih, i našavši ih tamo gde spavaju, kunu, plaču zbog njih, a najviše zbog grdnje, psovke što će izvući od muževa za njih.

I tada se Mladen u dućanu osećao srećan. Tako mu je tada bila mila ona toplota, zagušljivost u dućanu, a znao je da se zato tako oseća što on nije kao oni, već ovako u redu, kao što treba da je. Nije kao oni, koji sada, pošto se istrezne, ispavaju, od oceva neće smeti kućama po tri i više dana, ili ako dođu, ono dođu kradom, pre dolaska očeva da legnu, sakriju se, da jedu ono što im matere krišom daju, da ne smeju nikad za sofru da sednu, ocu na oči da se pojave, već sve tako beže, drhte, strepe. A on, Mladen, ništa. On je kao što treba, nema zašto da se boji. I, eto, sad, kako je u dućanu lepo, sad će mu majka po bratu poslati doručak: parče hleba, a od jela ako je što od večere ostalo. Ili ako to ne, a ono hleba i sira. Ali to lepo uvijeno u beo peškir. Doneće on to brzo, veselo, i kao bojeći se da ne ispusti, uprlja, idi mu ko u čaršiji ne otme, uzme. Jer majka ga, da bi bolje pazio kad nosi, uvek u polasku zaplaši: da pazi, jer će mu ko to oteti. I zato brat mu, on ako mali i bucmast, trčeći, usplahireno donosi i radostan što mu niko to nije uzeo, daje Mladenu:

— Na, bate! Poslala ti mama, da jedeš.

I onda još veselije odlazi.

Zatim, kao uvek, već će početi pazar, dan u čaršiji. Mladen gore na tezgi, a oko njega po dućanu espap isto onako poređan kao pre dok je otac bio. Samo je sada ovaj novi espap, što ga je Mladen doneo, nekako kao odozgo i čisto je došao belji, a onaj stariji, očev, dole, kao neka podloga, tavni se, težak, surov. U magazi sluga radi, dovodi u red daske, krupe soli, poluge, kože. Mladen obično zagleda tevter, beleži veresiju, računa. A po čaršiji kao obično.

I posle dolaženje, odlaženje mušterija, komšija, njihovih slugu, da iz dućana kod Mladena što uzmu na poslugu. A za sve to vreme ispred dućana, na tezgi, sedi stari ča Mihailo, drugar oca mu, koji nikako da se odvikne od njihova dućana i tezge, na kojoj je s ocem sedeo. A sada, sasvim uzet, ni za kakav posao, uvek čist, beo, sedi tako celo prepodne kod Mladena. I čisto ponosit što Mladen tako radi, napreduje u dućanu, svaki čas naviruje ka Mladenu i čisto detinje, radosno pita Mladena za svašta, te za ovo, te za ono.

— Mladene, sinko, pošto sad kupuješ so? Znaš, tatko ti je kupovao po toliko...

Mladen mu odgovara. Odgovara mu radosno, bez dosade, jer zna da mu on zato dosađuje, zapitkuje ga, što ga voli, što mu je milo da on, Mladen, tako dobro radi, on, sin njegova pokojnog druga s kojim je on toliko godina tu zajedno sedeo, živeo.

I zaista, ča Mihailo tada bi se radosno, ponosno okretao, i kao da je pred svojim dućanom, počeo da zove koga svoga druga koji je, takođe star, nemajući šta da radi, izišao u čaršiju da do ručka provede vreme. Počeo bi radosno da ga poziva:

— Odi de, odi. Gde si ti? Odi da sedimo! — pozivao bi ih da kao pre, nekada, tu sede, razgovaraju, šale se, kao da je tu još otac Mladenov, njihov drug.

Posle bi već, kao uvek, oko ručka navirila baba. i uvek tobož poslom, da nešto iz dućana kući odnese.

I kad vidi ispred dućana njih, stare, drugove sina pokojnog, kako tu sede, razgovaraju, kao da nije on, otac Mladenov, umro, već da je i on tu, da i on s njima sedi, baba bi, sva srećna, onda s njima stajala, razgovarala.

A utom bi se već sproću, iz dućana gazda-Stevanova, čula psovka i dozivanje Mladena.

— Mladene, sinko, pošlji mi taj tvoj »tevter«!

Mladen je već znao da je to stari Stevan, kao uvek pre ručka, došao u dućan da vidi šta mu sin radi, kako vodi radnju, koju je na njemu ostavio, a on misli da se povuče, pa, naišav na neispravnost, već pobesneo i grdi sina, traži od Mladena »tevter« da mu pokaže kako treba.

Mladen mu pošlje. I, zaista, odmah čuje i kroz izlog vidi kako besno rastvoren Mladenov tevter podnosi sinu, psujući ga:

— Evo, slepče! Vidi! Vidi kako je sve čisto! U redu. A ti? Ni kome si dao, ni od koga uzeo! Nigde ništa zavedeno! Hajduče, u goru, bre!...

Pa ne mogući više, izlazi iz dućana, brišući od besa, psovke, pljuvačku s brkova, s usta...

Dolazi k njima ovamo. Odmah počne babi da se tuži.

— Ništa, tetka-Stano! Ništa od ovoga moga! Hajduk. Ništa neće od njega da bude! — jednako brišući, prskajući, počinje opet da besni.

Baba ga teši.

— Biće, biće, Stevane. Nego još mlad, doći će i on u red.

— Aja! Kako mlad, kakva pamet da mu dođe? Zar tvoj Mladen nije mlad, zar njemu nije trebala pamet da dođe? Nego, otkako umre pokojnik, a on još onako mali, pa sve sam u dućanu. I sad, eto, čovek haznu, bisage s parama da mu ostavi. A ovom mome i donesi, i prinesi, i vodi mu račun, aja! Hajduk! Ni vodi računa kome daje, ni od koga uzima, već samo gleda kad će dućan da se zatvori, pa a po maalama, a sa devojkama, pesme, igranje!

Mladen sluša. Ali ne ponosi se. Zadovoljan je tom laskom, ne toliko radi sebe koliko radi babe, i ovih očevih drugova. Zna da ne treba radovati se tuđemu zlu, i ne pokazujući se radostan, kao da ne čuje, povlači se u dućan, u magazu, da tamo radi. Posle ručka već ona letnja, suva žega. Sve obamire. Kaldrma bela, vrela. U dućanu, iza magaze hladovina. A nikoga po čaršiji, ćepencima. Samo sproću, gde je hladovina više vade, po kojoj od žege presušila voda jedva mili, metnuta vrata dućanska. Na njima izvaljeni, raskopčani, po nekoliko komšija sede. Puše. Svi piju hladnu vodu iz testija što stoje do njih. Hlade se. Mladen, kao uvek, u dućanu je. I tek oko zahlađa opet bi se pojavila baba. Nosi mu testiju sveže, hladne vode sa česme. I kako Mladenu slatko pada ta mala testijica, pokrivena mokrim peškirom, koju mu baba donese da se rashladi.

— Na, pini, rashladi se! — veli mu baba nekako milo kao blagodarna za taj njegov rad.

I posle, uveče, opet ono kod kuće večeranje, sedenje, razgovaranje, spavanje. A sve kao što treba, u redu, sigurno, bez briga. Eto, to je ono što je trebalo tako svakog dana, dugo, godinama da traje, dok se jednom već i to uredilo. Mladen već sasvim »stao na svoje noge«, uzeo radnju i počeo sigurno da je vodi. Čak je i uvećao. Ali, trebalo je dugo vremena dok je prestalo ono strahovanje, bojazan za nj: da li će biti kao što treba, kao što se očekuje da bude. Da li će da održi što mu je od oca ostalo, i povede radnju, kuću nabolje.

I to što je Mladen tako dugo čekao, želeo, naposletku došlo je. Svršilo se i to. Naposletku sasvim. Nestade onog straha, bojazni, da će sada, pošto je otac umro, možda svašta biti od njih. Očeva smrt prestade da se oseća. Kao da ga nije ni bilo, jer mesto oca postade on, Mladen. I to ne Mladen dete, sin, već Mladen.

I onda je, kao i pre, baba opet počela onako mirno, pogureno da švrlja po bašti, oko česme, da dâ i ključeve od podruma, sanduka. Majka mu brinula se o kući, gotovljenju jela. I, kao nekad, kad se iz dućana što zaboravi da pošlje, tako i sada, istraživajući, bez straha da ih to neće osiromašiti, već ljuteći se, kao nekad, opet korila je Mladena:

— Mladene, što bre ne donesete? Znate da treba, pa donesite.

Dugo je Mladenu trebalo da bude takav, da sav srećan dočeka ono:

Praznikom, posle ručka, baba već na kapiji sedi. Sedi ona, kao uvek, mirno, bezbrižno. Gleda ulicom, prolaznike, i na njihove pozdrave otpozdravlja ih mirnim klimanjem glave. Do babe i majka mu sedi. Ona već zaneta tamo oko mlađeg brata koji se igra sa decom po onim naslaganim gredama, kamenju. Svaki čas ga opominje da pazi da ga koja greda, kamen ne pritisne. I prateći njihovu igru, ona se tamo s njima, s decom, kao pomešala, i odvojila od babe, kapije, prolaznika.

Mladen pošav iz kuće u čaršiju, stane i sam kod njih na kapiji. Obično bi bilo da je još rano za čaršiju, da još sunce nije toliko palo, te da je pred dućanima nastalo hladovine, već Mladen, kao čekajući da sunce sasvim padne, ostaje tu na kapiji, do babe. Prolaznici prolaze. Dućandžije, komšije, koji ispavani, posle ručka idu u čaršiju, da tamo na ćepencima sede, nazivaju im boga. Sa Mladenom se zdrave kao sa drugom, ravnim sebi. Svaki, prolazeći i zdraveći se, u isto vreme i Mladena zove sa sobom:

— Hajde, Mladene! Hoćemo li malo u čaršiju?

— Neka, posle ću ja — odgovorio bi Mladen. Nije hteo. Znao je da nije red da se on među njih, starije, kao upleće, a izdvaja od svojih vršnjaka, drugova. Da se time pokazuje kako je on od njih bolji, stariji. Zato on ostaje da i dalje stoji na kapiji, više babe, matere, da gleda kako sunce sve više pada, kako ulicu dužinom napola osvetljava. Jedna cela polovina ulice, gde je i njihova kuća, u hladu, senci, dok druga sva u suncu. Naročito zidovi, redovi ćeramida i više zidova ono iz bašte zeleno drveće, lišće, to sve kao da gori, trepti. A hladovina sve jača. Oseća se kako zemlja nekako sveže, mokro odiše. Do njega sedi baba mu u čistoj košulji, sa prekrštenim rukama u krilu i navučenom boščom čak do zemlje, da joj jedva vire papuče i bele vunene čarape. Isto onako ona mirno, strogo izgleda. Ništa se nije promenila. Samo je suvlja, koščatija postala, i što sada, sedeći tako na kapiji, prateći tako prolaznike, odgovarajući im mirno, bezbrižno, jasno se po njoj vidi da je kod nje sve prošlo, zaboravilo se. Otac kao da nije ni postojao, a kamoli njegova smrt, tuga za njim.

Mladen stojeći više nje, obučen u novo, čohano odelo, s ključevima u rukama, gledajući kako nastupa sve više hladovina, svežina, sunce sve više pada i nekako razdragano jasno, sveže treperi po ulici, povrh kuća, bašta, zelenila, i on sam oseća kako se zaista sve zaboravlja. I čisto sa nekom razneženom tugom misli: kako se sve to, i smrt, pokojnici, zaboravljaju. Nestaje ih. Sasvim se gube. Kao da je uvek ovako bilo lepo, sveže, mirno, i po ulici, i po kućama, čaršiji, svuda.

Kao uvek, tada bi se već na kapijama duž cele ulice šarenile žene, devojke, deca. Na kamenovima do kapije videli bi se starci, razuzureni, mrzeći ih da se ponovo stežu, opasuju i izlaze u čaršiju. I već raspasani, u papučama, s lulama u ustima sede tu. A više njih njihovi mlađi stoje. Sproću Mladenovih, na kapiji gazda-Stojančetovoj, sve njegove kćeri izišle. Kao uvek, sve one gotovo u jednom odelu, s jednakim brojem nizâ na prsima, i, neka suvlja, neka deblja, ali sve plave, jednaka lika. Do njih brat im. On onako slabunjav, obučen u novo odelo, pa mada je i leto, utopljen po dvema pamuklijama, i tako naguntan, debeo, izgleda još suvlji, tanji. Kroza njih vidi im se kaldrmisano široko dvorište, sniska, s doksatom široka kuća i velika, iza kuće im, zelena bašta.

A ispod Mladenovih na kapiji gazda-Marka vidi se kako sedi tamo sam stari gazda Marko. Pogrbljen, bez pojasa, u papučama i belim, visokim čarapama. Više njega vidi se kako se beli kći mu, Jovanka. Kao svakad, tako je i tad obučena u belo odelo. U šalvarama i belom, tesnom mintanu, sa širokim zatvorenim rukavima. Od cele nje onako bele samo joj odskače crna kosa i više uva joj u stranu priljubljen veliki kadifeni cvet, božur. Svakog časa ona, odupirući se rukama o kapiju, isturajući ramena, prsa, saginjući se nad ocem, izviruje otuda i gleda ulicom dole-gore. Gleda da li su po kapijama već sve devojke izišle. A naročito da li su sproću Mladena gazda-Stojančetove, koje je uvek sebi zovu. Zovu je da tamo ona kod njih na kapiji sedi, razgovara se. A kako je vesela, svakoga ko prođe ulicom, naročito momke iz drugih maala, kad zamaknu, ona ogovara i smeje im se. A naročito zna da će je sada one sigurno zvati, što je već poslednja nedelja vašanka, što će se sada, kada se već zahladnelo, one sve tamo u bašti, gde ih niko ne vidi, na ljuljašci ljuljati, pevati.

I zaista, čim je ove spaziše da viri, beli se na kapiji više oca, počeše da je viču:

— Odi, Jovanka, odi ovamo!

Jovanka na to odmah se zabeli. Veselo, čisto trčeći poleti k njima. Zaklanjajući rukom oči i čelo od sunca, ona im prilazi. Idući tom suprotnom stranom gde sunce obasjava, ona se sva sija. Njene bele šalvare, široki rukavi mintana joj prozračni i osvetljeni suncem, čine da joj se još jače kroz njih vidi, ocrtava, mlado joj veselo telo.

Mladen vidi kako njega gleda. Zna da je lepa, lepo se namestila, pa ga sa zadovoljstvom gleda, traži da od Mladena vidi da li je zadovoljan njome, kako se obukla, nakitila. I jednako vijući se, zaklanjajući se rukom od sunca, veselo dolazi do Stojančetovih.

— Stojno, — oslovljava najmlađu — jesi li učvrstila ljuljašku? — pa, tobož kao da do tada nije spazila kako je kod Mladena na kapiji i baba mu, majka, ona iznenađena veselo dotrči babi [k] ruci.

— A ja babu ne vidim! — govori ljubeći je u ruku, ali kao jednako gledajući u Mladena veselo, sjajno, što zna kako je lepa, dopada mu se. Mladen je strogo, pametno gleda. Zna da će taj njegov strog pogled nju kao umiriti, te da nije tako vesela, raskalašna, da se kao pribere, ne izda. Naročito zbog babe. Da se babi tako ona suviše vesela ne učini neugodna.

I onda Mladen odlazi u čaršiju. Da tamo u hladu, na ćepencima sedi sa ostalim čaršilijama, razgovara se a da, sav srećan, misli kako se sada ona, Jovanka, sa Stojančetovim kćerima, u njihovoj zelenoj bašti, na ljuljašci ljulja, peva. Najviše, najopasnije da se ona ljulja, izdiže. I držeći se na užetu, koprcajući se, zabacujući prsa i kosu s čela i glave, toliko se ona ljulja kao da hoće da se iznad bašte, kuće, gore, toliko visoko, visoko uzdigne, da bi mogla čak i ovamo u čaršiji da vidi njega, Mladena.