Vječnost
(Vizija)
Kô bura bijesna sa tutnjave hukom,
Kad muklo stenje u titranju svome;
Kô smrti sjenke, kad ledenom rukom
Stoljetno granje života nam lome;
Slušô sam huke i tutnjave neke
Iz crnog zjala zemljinijeh grudi,
Kô strašni talas podzemne rijeke,
Kad nijemo struji i besvjesno bludi.
I jama mračna otvori se, krenu,
Kô čeljust crna paklenijeh dveri;
Ja viđoh sjenke u dubinu njenu,
Hordije mračne podivljale zvijeri.
Odjednom ambis modri plamen kulja,
I dim se naglo u visinu vije,
A iz njeg četa tamne sjenke sulja
I u kolo s njima zajedno me krije.
Odjedanput plamen umire i trne,
I ambis mračni opet se pokrenu,
Ja s užasom stadoh posred tmine crne,
Pa sagledah sliku i strahotu njenu.
Kô načičkan lovac visokih planina,
Kosturi suvi oko mene stoje.
A iz šupljih očnih, dubokih praznina
Strahotnosti pogled šilju duplje svoje.
Kô gromovska rika akordi se pletu
I sumorno struje kroz ambise nijeme,
Možda su to glasi podzemnome svijetu,
Da na oltar mračni žrtveniku streme?
Gle, ogrnut plaštom od kristalna leda,
Korača mi sjenka, suri kostur jedan,
S oglodalog lica, pusta i blijeda,
Osmijeh mu se vije žalostan, bijedan,
Možda je to - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - ?
“Ja sam vječnost”;
Kô suvo granje kad bolno zaječi,
Il' ropac stegne iznurene grudi,
Sa bolnim glasom kaza mi te riječi.
“Ja sam vječnost! ...
Na burnom kolu neprestanih snova,
Akordi oni iz vječnosti struje,
I staru pjesmu oglašuju s nova,
Tek se kadgod, odjek nove pjesme čuje.
Sa nove humke uskrsnuće život
I život opet u smrt će da rine...
To je moje carstvo, kao tvrdi ćivot,
S kog ta luda igra neprestano pline!
Hodi u kolo – kroz livade moje
Orošene rosom neiscrpnog pića,
Da prebrodiš smjelo, tu, gdje tajne stoje
I da kušaš tečnost od čudesnog pića.
Kao munja sjajna što no časkom sine
I propara povoj oblakova tamni',
Kao sjajna zvijezda, što bljesne, pa mine,
I iščezne nekud u nebeskoj ravni;
Al' ne mine ona, kô što vrijeme mine,
Da u mrtvo more zaborava tone,
Tek dogledu samo iščezne i rine
U slojeve plave sakriva se one;
Ali ona živi – to je moja tajna,
U oku se mome uvijek ona krije;
I vazda je 'nako svijetla i sjajna,
Sa lica joj uvijek topla zraka vrije...
Hajde, pođi sa mnom! Ja sam vječnost sijeda,
Beskonačni konac misli dalekij’',
Kom u klupku uzô nerazrešljiv sjeda,
Kom ni sama vječnost razrješljiva nije,
Kô šareno cvijeće, što sa vaših polja
Slatki miris daha iz listića vije,
Imam i ja cvijeće, ali moja volja
U najdublji ambis koprene ga krije.
To je ono cvijeće, kom čovještvo oganj,
Na žrtvenik meće svoje vjere neke,
Istruo i izgasno onaj crni panj,
Što se uvijek spira na talasu rijeke...
A taj miris nikad, nit u toku doba,
U vijekove pozne pretpostava tog,
Ja osjetit' neću, nit ga ikad tražim,
Jer taj cvijetak jeste božanstva vam bog.”
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
I iščeznu sjenka sa korakom lakim,
Kroz slojeve tamne iščeznu i ode,
I opet se ambis rastvori i zinu,
A niz njega sjenke tajanstvene brode...
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Odjedanput blaga ozari me svjetlost,
Ukočeno oko mutni pogled šilje,
I osjetih zadah mirisavih ruža.
Pošlje strave srce obuze mi milje,
Ali ipak sjenka na čelo mi pade,
Laka tuga vrele moje grudi savi,
I ugledah pustoš porušene nade.
I osjetih đe me bol užasni davi.
Mostar, 11. 7. 1899.
